Intervju s babom Lucom
Nekad imam osjećaj da je ljudski život poput «života» trave.
Što se trava više kosi, to ona bujnije raste…
Što čovjeku život donese više patnje, to je on nasmijaniji…
Možda griješim u ovim svojim izjavama.
Možda ovi moji zaključci nisu primjenjivi na sve ljude i njihove sudbine, ali pogledajte ponekad ljude oko sebe i zamislite se nad njihovim životnim sudbinama, i vidjet će te da u mojim riječima ima dosta istine.
Pomisao na moju babu Lucu uvijek mi izmami osmjeh na licu.
Svaka njena rečenica odiše mirom… popraćena je osmjehom… vjerom u život.
Sa svoje 84 godine, sa vidom oštećenim toliko da vidi samo sjene i ljude raspoznaje samo po glasu spremna je reći: «Kako ti je mate, nisam je dugo vidila, morala bi je obić»….
Većina nas misli da zna sve o životu ljudi s kojima živi, ali vjerujte mi malo tko zna koliko priča sa našim djedovima i bakama odlazi, a da su ostale neispričane.
Jedan dan odlučio sam napraviti intervju sa mojom babom Lucom na temu folklora i i života u Promini kakvim ga ona pamti.
Uzeo sam kameru i pitanja koja je Goran Knežević dao KUU «Promina» za intervjuiranje starijih Prominaca i Prominki, s ciljem prikupljanja što boljih podataka za što vjerodostojniji rad folklora.
Postavljajući tako preko sedamdesetak pitanja vezanih uz folklor dotakli smo se još jako puno poznatih i nepoznatih tema iz života moje babe.
Često smo nakon njenih izjava ostajali bez teksta i gušili se u smjehu, ali bilo je i trenutaka da se zapitate što čovjeku daje toliku snagu i volju da savlada sve nepremostive nabujale rijeke života koja ga neprestano razbijaju o stijene.
Po samom rođenju-pri babinom porodu majka joj je umrla….
Živjela je sa ocem i sestrom prodajući višnje i trišnje u Kninu od kuće do kuće, ili noseći mlijeko istim stazama, a sve na svojim leđima od Matasa do Knina.
Da životna muka bude veća, otac joj je nakon jedne žetve nakon što je znojan prilegao uz prozor da se odmori, sljedeće jutro dočekao nepokretan.
«Tendila» ga je tako dugi niz godina sve do smrti.
Ali baba je svejedno bila vesela… ona je «svoj križ» uspravno nosila.
Udala se i djeca su dolazila redom, što bi rekli jedno drugom do uha…
A onda je «rijeka života» opet nabujala i jednom zaostalom ratnom granatom odnijela sina prvorođenoga.
Tu je baba priču zadržala za sebe, ali drugi su mi je pričali.
Sve je staze baba do tada prolazila podnoseći udarce života, ali ovaj je bio težak i previše bolan.
Ipak smjeh se i nakon ovog grča i gorčine vratio na lice.
Ali kako se sve u životu vrti u krug, tako se i dobro lošim, a loše i zlo dobrim mijenja, a godine prolaze.
Nakon što su se kćeri poudale i sin sretno oženio, unuci se rodili, a kuća uredila došlo je vrijeme odmora.
Baba i did su mogli uživati u «Njemačkoj» mirovini uz svoje «blago».
Ali igra života je opet babi udijelila loše karte, i djed se nakon jednog odlaska u oranje vinograda konjem više na nogama kući nije vratio.
Kar s kojim se djed kasno noću vraćao iz brine, prevrnuo se, a djed je ostao teško ozljeđen pod njim, te nakon skoro mjesec dana borbe za život otišao tamo gdje su mnogi babini najmiliji odavno završili.
Ali baba će na cijelu težinu njene životne priče i danas samo reći: «Sinko moj, nitko meni nije kriv šta sam se rano rodila, tako je Bog da», i nasmijati se jer sve je to samo život.
Ali zanimljivo je baba i sa smijehom opisivala najbolje plesače i pjevače svog vremena…
«E kako je Toma Bodlov zna pivat, on je najlipše piva…on bi uvik poveja pismu».
Mene je zanimalo dali se ona sjeća kad su se nosili aljci i istkane pregače, pojasevi…
«Sinko moj… da ti kaže… Ja sam to nosila samo ponekad za vrijeme nekih svečanosti, a tako su i muški nosili aljke, pojaseve… 'ko je bija bogatiji on je to ima, a tko nije ima… a isto ka' i danas…»
Kad se što i kako nosilo, mijenjalo se kroz godine isto kao i danas.
Netko nosi odijelo svaki dan, a netko na sprovode i vjenčanja (ako ima), ako ne onda posudi ili uopće ne nosi.
Sad možda djeluje smiješno, ali ljudi su u «ona davna» vremena kad bi išli na sud ili nekim drugim poslom u grad posuđivali robu i opanke.
Ali priču kako su se i od čega izrađivali opanci ostavljam za jedan drugi post.
Uglavnom, KUU «Promina» izrađuje nošnje kakve su Prominci i Prominke nosili prije više od 80 godina.
Nakon «Slanih opanaka» koji su na fotografiji u naslovu prošlog posta, došli su na red neki «novi» modeli, a i te neke «nove» modele s vremenom je zamjenio «Borovo», «Albatros», «Jugoplastika»….
Prije nabave bilo kojeg novog djela nošnje prilično se dugo obilazilo muzeje i ispitivalo najstarije Promince, te komentar «Joke» u najmanju ruku nije na mjestu.
Oznake: Matase, Život u Promini, KUU Promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
