RAZVLAČENJE MRTVOG PSA
RAZVLAČENJE MRTVOG PSA
Uvodno slovo
Ovo je dakle drugi dio teksta komentara savjetovanja pisaca u Ljubljani i Beogradu, a štampan je 15.02.1985. u Poletu, dakle, nekoliko brojeva kasnije, nego što je prvi dio. Cijeli je taj tekst bio na „čekanju“, dok se neki odgovorni faktori Hrvatskog CK nisu dosjetili da bi ipak bilo bolje da se objavi, nego da se i u tom slučaju stvara skandal jer je njih u to vrijeme bilo i previše na našoj političkoj sceni. Taj tekst nije bio dobro primljen od strane hrvatskih ideologa koji su smatrali da ne odgovara stajalištima CK Hrvatske niti hrvatske partije u cjelini, a ja se danas pitam koje je to stajalište hrvatske partije bilo. Ako ovo moje gledište „nije dobro“, koje je onda bolje, a da se takav negativan stav prenio i na jednu redakciju koja pojma nije imala o aktualnom političkom trenutku u Hrvatskoj i cijeloj državi, nego je radila po direktivama nekolicine naših političara pokazuje i grafička oprema ovog teksta koja je istakla, na brzinu sklepane, morbidne poruke njegova naslova i fotografije od koje se diže kosa na glavi, jer je malo neobično da se rasprava o Lenjinu i kritici fašizma u suvremenoj talijanskoj socijalnoj filozofiji oprema takvim bizarnim grafičkim rješenjima koja su samo mogla devalvirati osnovnu poruku mog teksta i mojih nastojanja. Uostalom, to se i vidi u dokumentu kojeg ovdje predstavljam javnosti gotovo 4 desetljeća kasnije.
RAZVLAČENJE MRTVOGA PSA
Utvrdivši da udružena opozicija nije imuna na nacionalizam, da nastoji demistificirati revoluciju falsificirajući NOB-u i događaje u historiji nove Jugoslavije valja sada pokazati što se zapravo krije iza radikalne kritike Partije.
4) Udružena opozicija osuđuje socijalizam boljševičke tradicije kao uzročnika svega što se danas događa u jugoslavenskom duštvu.
Ne valja osporiti ni određenu snagu što se krije iza ove prilično zavodljive, a u biti izvanredno sterilne politike Partije. Zavodljive, utoliko što njoj ne manjka one retoričke, prije svega sofističke argumentacije toliko djelotvorne među mladićima koji dokopavši se dijalektike nju razvlače kao „mrtvoga psa“ te im se čini da je posve muževno da i svakakve rasprave mnogih uzimaju kao neku veliku stvar, ali kasnije njihovo se svjetlo s malim izuzecima gasi i to potpunije od „Heraklitovog sunca“; sterilne, jer se i prosječnom poznavaocu realnih povijesnih prilika i historije socijalizma ova kritika doima tek kao puka konstrukcija što ona zbiljski i jest, naime, konstrukcija bez stvarnog historijskog i teoretskog sadržaja, tek proizvoljno mišljenje i improvizirana radnja. Iako povijesno-teoretski sterilna, ova kritika je u svakom slučaju politički djelotvorna jednako kao što je usmjerena na dohvaćanje i pribavljanje određene političke svrhe.
Osnovnu platformu radikalne kritike partije čini tretiranje naše revolucije kao prodora „ruskog boljševizma“ koji je zahvaljujući staljinističkoj avangardi, u stvari partiji, formalno i stvarno legitimirao jedan socijalistički poredak koji se sve do današnjih dana nije uspio osloboditi za demokratski proces pogubnih obilježja staljinizma i neostaljinizma. Tek se kroz ovu epohalnu, globalnu krizu staljinizma i kroz iskazivanje definitivnog poraza boljševičkog koncepta danas može preispitati ne samo „prerani trijumf komunista“ kod nas već i karakter komunističke vlasti koju valja urgentno podvrći kritici.
Ljubomir Tadić se potrudio da nam predoči tu vlast kao autoritarnu i totalitarnu, a partiju kao organizaciju „nesposobnu za demokratku vladavinu „tezom o „hostilizovanoj politici“. Hostilizovana politika je politika koja ne poznaje korekciju i samokritiku i najbolje je izražava poznata lozinka: „Tko nije sa nama, naš je neprijatelj.“ („Tko nije sa nama, taj je protiv nas“), svakako teza o hostiliziranoj politici postavlja pitanje odnosa partije i inteligencije. Međutim ne neke partije, već posve određene, lenjinističke partije. Ovdje se hoće pokazati da je baš lenjinski koncept partije historijski kompromitiran, dakle, da je to fetišistički zamišljena organizacija za koju vrijedi pravilo „inferiorizacija discipline i introjekcija autoriteta“. Naravno ne treba Tadić spominjati Lenjina da bi se znalo o čijim se riječima radi. Zato možda nije suvišno prisjetiti se Gorkoga toga, za mnoge uši također odioznog imena, imena koje teoretičari suvremene europske književnosti danas uporno pokušavaju okvalificirati kao neki književni anakronizam ostavljajući ga uglavnom sovjetskom, odnosno soclagerskom književnom getu, ali i takav Gorki tobože pisac koji je služio staljinističkoj socrealističkoj kampanji pokušava se učiniti argumentom koji će pokazati koji su osnovni elementi hostilizacije društvenog i političkog života i baš nam je čudno da je nekada partijski angažiran teoretičar i promicatelj lenjinističke teorije partije Tadić, čitav jedan kompleks realnih problema koji su proizvodile sasvim konkretne društvene snage, uspio pokazati ne samo kao manjinu kojom „zatvorena grupa“(čitaj partija) proizvodi neprijatelje, nego ih valjda proizvodi po obrascu kojeg joj je u nasljeđe ostavio Lenjin. Zapravo, u Gorkoga možemo čitati nešto drugo pored onog „Tko nije sa nama, taj je protiv nas“:
„Od 1918. do podlog i gnjusnog pokušaja da ubiju Lenjina nisam se nalazio sa njim u Rusiji, čak ga ni izdaleka nisam vidio. Posjetio sam ga kad je još slabo vladao rukom i jedva micao vratom kroz koji mu je prošišao metak. Kao odgovor na moje uzbuđeno negodovanje rekao je mrzovoljno kao što čovjek govori o nečemu što mu je dosadilo - Tučnjava. Što da se radi. Svaki se bori kako zna. Nekoliko trenutaka kasnije Lenjin je naglo govorio- Tko nije sa nama, taj je protiv nas. Ljudi nezavisni od historije - to je fantazija. Ako i dopustimo da je nekada bilo takvih ljudi, sada ih nema i ne može biti. Oni nikom nisu potrebni. Svi do posljednjeg čovjeka uvučeni su u vrtlog stvarnosti zamršene kao što još nikada nije bila. Vi tvrdite da ja suviše pojednostavljujem život? Da to pojednostavljivanje prijeti propašću kulture, a...? A po vašem mišljenju milijuni seljaka s puškom u ruci ne predstavljaju prijetnju kulturi, ne? Vi mislite da bi Ustavotvorna Skupština izašla na kraj s njihovim anarhizmom? Vi, koji toliko galamite o anarhizmu sela, morali biste bolje od ostalih shvatiti naš rad. Ruskoj masi treba pokazati nešto veoma jednostavno, veoma pristupačno njenom razumu. Sovjeti i komunizam - to je jednostavno. Savez radništva i inteligencije, da? To nije loše-ne. Recite inteligenciji neka dođe k nama. Ta, po vašem mišljenju, ona iskreno služi interesima pravde? Pa u čemu je stvar? Izvolite k nama: mi smo upravo ti koji smo primili na sebe ogroman posao da dignemo narod na noge, da kažemo svijetu cijelu istinu o životu; mi pokazujemo narodu pravi put k čovječanskom životu, put koji vodi od ropstva, bijede, poniženja- On se nasmije i bez zlobe reče: Zato sam od inteligencije i dobio metak- A kada se temperatura razgovora približila normalnoj progovori jetko i tužno: Zar ja osporavam da nam je inteligencija prijeko potrebna? Ali vi valjda vidite kako je ona neprijateljski raspoložena, kako slabo shvaća potrebe trenutka? ...i ne vidi da je bez nas nemoćna, da neće dospjeti do masa i njena će krivica biti, ako mi polupamo suviše mnogo lonaca.“
(Gorki O Lenjinu, povodom
njegove smrti, Pravda)
Tako je Lenjin govorio kritične 1918., ali jedna ozbiljna diskusija o povijesnom značenju lenjinističke teorije organizacije moguće je samo ukoliko odredimo njen točan položaj u historijskom procesu razvoja marksizma. Isto vrijedi kada se pitamo o Lenjinovom odnosu prema inteligenciji i taj odnos nije moguće promatrati sub spetiae aeternitatis, već povijesno utvrđujući njegovu prirodu, utvrđujući, dakle, one povijesne, društveno-historijske momente i determinante odlučujuće za jedan politički stav. Isto vrijedi i danas. Čini nam se da je Tadić svojedobno, dok još nije bio disident, bio u pravu kada je raspravljajući o organizacionom prilagođavanju SKJ radničkom samoupravljanju ustvrdio kako tu nije riječ o prostom tehničkom ili pak praktičnom pitanju, već principijelnom, duhovnom pitanju razvitka društvene kritike
„...aktiviziranjem glasnog i javnog dijaloga sa klasom. To je pitanje odlučnog ‘čišćenja’ SKJ od svih onih članova koji nisu komunisti, koji su se, izražavajući Lenjinovim riječima ‘zakomesarili’ i ‘birokratizirali’, koji svoje članstvo čuvaju u koristoljubive svrhe i cinički se odnose prema principima i etici. To je pitanje sastava kadrova SKJ čija većina mora biti regrutovana prvenstveno iz redova radništva i socijalističke, za marksističku društvenu kritiku osposobljene inteligencije.“
(Marx i savremenost, 2. 1964., str.25)
5) Traženje u okviru izgubljenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije
Uvjeren u „izvjesne mogućnosti misli“, Miroslav Egerić citira nam izvijesnu duboku misao u kojoj se misli. Ma, kako se daleko išlo, nikada se ne može tako daleko otići. Dozvoljavajući sebi luksuz da se obraćamo sa „mi“ također smo uvjereni, bez obzira bila glupost kozmička pojava ili ne bila, da su njezine mogućnosti još izvjesnije. Koliko god ova izvjesnost dugačku tugu podrazumijevala bojimo se, koliko se daleko išlo da se na žalost ne može još dalje otići.
Zalažući se za „raznu kritiku svesti“ koju doista može iznijeti tek samo inteligencija, ali ne ‘patetično’, nego ‘stvarnim požrtvovanjem’ Egerić će pokušati promovirati jednu ‘novu volju’ i jednu ‘novu predstavu o životu umesto neke druge i nametnute’. Priroda ove ‘nove volje’ i ‘nove predstave’ nasuprot volji Ustava iz 1974. potvrdit će se u konceptu za jedno ‘novo jedinstvo’: ‘Mi verujemo u jedinstvo a oni kako hoće’. Dakako, ‘jedinstvo’ jest u Egerića mišljeno kao novi kvalitet , a sam pisac kao njegov stjegonoša. Nasuprot svakog nacionalnog partikuralizma i nacionalizma kojeg je tobože praktički i formalno legitimirao Ustav iz 1974. valja sada obznaniti novi koncept jedinstva. Tko je dakle taj tko vjeruje u jedinstvo i nasuprot kome i u kakvo jedinstvo vjeruje? Ako su u zadnje vrijeme često spominjani Pera Živković i njegovi istomišljenici ti ujedinitelji onda doista možemo samo ponoviti da za takvo jedinstvo nismo.
„Traženje u okviru pronađenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije“- s pravom napominje Egerić i još preciznije bi se izrazio i pogodio pravo stanje duha da je rekao „Traženje u okviru izgubljenog je sudbina dobrog dijela naše inteligencije.“
Mnogo toga je Egerić rekao, jer on duboko i koncentrirano misli: nešto u svoje osobno ime, a više u ime one manjine u ime koje se trudi da ne misli i ne govori, ali mu to ipak promiče. Egerić osobno ne misli ‘da naš brod tone’, on vrlo lucidno misli samo da se „mnogi veliki otvori primećuju izdaleka“. Veliki otvori zatvaraju se onda brže bolje ‘svojom voljom’ i ‘svojom predstavom o životu’ iza koje se ne može dovoljno dobro sakriti mitsko mišljenje.
Zaključne napomene
Fašizam je nedvosmisleno naglasio snagu mitskog mišljenja, on je svakako uspio u stvaranju mitske tradicije, tradicije koja bi bila predodređena da „vječno teče kroz stoljeća“. Mit, to je strast, vjera ili poticaj, nada. Mit, to je nacija, veličina nacije i nacija kao stvarnost kojoj treba podrediti sve ostalo. 1922. Il popolo d’Italia iznosi jednu od osnovnih Mussolinijevih uvjerenja:
„Danas u Italiji nije vrijeme za povijest. Ništa još nije završeno. Sada je vrijeme mitova. Sve se još mora stvoriti. Mit samo može dati snagu i energiju jednom narodu koji je upravo počeo graditi svoju sudbinu. Samo postojanje jednog mita zbog kojeg izgleda uzvišeno lijepo i neophodno živjeti pa čak umrijeti, može pretvoriti političku stranku u neobuzdan propulzivan pokret.“
Prevlast mitskog mišljenja kako nas upozorava suvremeni talijanski teoretičar Emilio Gentile jedan je od osnovnih elemenata fašističkog mentaliteta, jedna fundamentalna kategorija kroz koju fašizam interpretira političnost života, definira samog sebe i svoje mjesto u svijetu:
„Prevlast mitskog mišljenja u stajalištu fašizma prema problemima života i politike odlučujuće je utjecala na nastanak ideološke euforije i oduševljenja za akciju samo po sebi, koja je tisućama dala izravno uvjerenje da će svijet odmah doživjeti duboku i radikalnu transformaciju vrijednosti samom snagom volje i stvaralačke snage fašizma.“
Država je mitskom mišljenju neovisna i neuništiva forma kolektivnog života, najveće i neuništivo historijsko djelo u kojem se manifestira nova civilizacija koja upravo predstavlja političku organizaciju totalitarnog tipa odnosno „ideal homogenosti, zajednicu volje, kontinuiran poticaj, trajan poredak.“ (P. De Francesci)
Iracionalno je konstitutivna komponenta svakog fašizma, a izražava se u manifestacijama mitskog mišljenja. Jedan dio uspjeha što ga je fašizam uspjevao postići rezultat je jedne njegove sposobnosti da upotrijebi snagu mitskog mišljenja i snagu iracionalnog u rušenju demokratskih institucija.
Savjetovanja u Beogradu i Ljubljani nisu bila lišena tog iracionalnog momenta upravo zbog pokušaja očuvanja prevlasti retrogradnih ideja u kojima se vidi više forma društvene nadgradnje i državnosti kao više društvene i državne forme koje tobože prevladavaju proturiječje demokracije i otvaraju izglede za budućnost, ali problematičnu budućnost.
(Kraj)
POLET, Zagreb,
15.02.1985.
PROSTO ZRAKOM GLUPOST LETI
DOKUMENTI 2
Uvodno slovo
Ovaj tekst je objavljen u zagrebačkom tjedniku Polet 01.02.1985., dakle, prije nekih 37 godina, ali je i danas aktualan kada se pitamo o uzrocima, povodima i razlozima najnovijega našeg krvoprolića od kojeg se oporavljamo do dan danas. Savjetovanja književnika Srbije i Slovenije, a na to se odnose ova dva priloga, bila su demonstacija jednog našeg balkanskog primitivizma koji je u godinama što dolaze prerastao u totalni slavenski raspašoj i divljanje republičkih fašizama. CK Hrvatske se htio nekako odrediti prema tim događajima, ali se nitko nije našao sposobnim to komentirati na bilo kakav način pa je mene dopao taj zadatak. Pored toga da su se naši ideolozi stali povlačiti i skrivati pred javnošću izbjegavajući bilo kakve javne konfrontacije koje bi ih eventualno mogle koštati karijere i posla. Tako sam ja napisao komentare tih nastupa u Ljubljani i Beogradu držeći da CK Hrvatske i njegov ideološki sektor neće imati ništa protiv, ako se kaže otvoreno da je riječ o susretima pisaca dvije naše republike koji su u novim prilikama vidjeli šansu za promociju vlastitih nacionalnih interesa, a vidimo danas i kakvi su to interesi bili.
Tako se čitajući ovaj prilog danas vidi dokle je došla ta politika nacionalnog okupljanja oko tako progresivnih programa. Nakon objavljivanja prvog dijela tih komentara koji je štampan u Poletu 01.02.1985. stekao se dojam da CK Hrvatske o tom mojem prilogu nema što reći izuzev da je „jako loš tekst“ i da sam „promašio“ osnovne intencije Partije koja ima drugačije mišljenje o toj stvari. Cijeli tekst je neko vrijeme bio na čekanju i drugi dio se, a ja ne znam kako, objavio također u Poletu nekoliko brojeva kasnije. Tako je ipak cijeli tekst ugledao svjetlost dana, ali pod cijenu jedne blamaže novine koja je te tekstove grafički opremila morbidnim fotografijama i isto tako morbidnim naslovima i podnaslovima.
naslovima i podnaslovima.
PROSTO ZRAKOM GLUPOST LETI
09.01. i 10.01.1985. održana su dva tematski slična skupa: u Ljubljani tribina Slovenski narod i Slovenska kultura u organizaciji Društva slovenskih pisaca, a u Beogradu savjetovanje Književno stvaralaštvo i kulturna politika danas. Savjetovanje u Beogradu pripremili su Udruženje književnika Srbije zajedno sa beogradskom sekcijom pisaca i Filozofskim društvom Srbije.
Ukoliko bismo sada pokušali ocrtati karakterističnu dominantnu osobinu oba skupa, onaj prevladavajući misaoni izraz koji odlučuje o njihovoj biti i ulozi u aktualnom političkom momentu tada bi bilo posve primjereno stvari zaključiti da oni nisu bili više od konzervativnoga odgovora tzv udružene opozicije na one realne napore socijalističke izgradnje našega društva, dakle, na napore da se ustraje na jednom već utvrđenom pravcu društvenog razvitka.
Čini mi se neophodnim da prikaz problematski postavimo polazeći od onog mjerodavnog polazišta ne prosuđujemo namjere, već naprosto djela, objektivni misaoni izraz i njegovu nužnu povijesnu djelotvornost. Zato u prikazu oba skupa valja razotkriti one temeljne misaone radnje ili drugačije rečeno prirodu jednoga mišljenja koje dakako nije neutralno niti pak stoji po strani u odnosu na društveno-povijesni fakticitet.
Čini nam se stoga bitnim utvrditi ono što jedno mišljenje izražava i svodi na konkretan pojam kao što se čini bitnim na samom materijalu konkretno pokazati neispravnost i iskrivljavanje osnovnih pitanja našeg društvenog razvitka. Stoga suprotstavljanje bitnim tezama sudionika oba savjetovanja valja shvatiti ne samo kao po sebi razumljivu osnovu kritike, već i kao pokušaj da se na jednom mjestu i s dovoljno kritičke odlučnosti ukaže na stvarne političke i teorijske dokaze unutrašnje nekoherentnosti i proturječnosti pojednih teza čineći njihov konzervativni i reakcionaran karakter očiglednim. Zbog toga naša kritika iracionalističke proizvoljnosti, proturječnosti, nefundiranosti osnova, sofističke argumentacije, dakle, militantno demonstriranje iracionalizma što se probijao na oba skupa oblikujući jedan jedinstven politički stav snagom bez presedana u novijoj povijesti Jugoslavije bit će koncentrirana u ovih par točaka
1) Udružena opozicija optužuje Partiju za represiju, progone, suđenja i ugrožavanje demokracije i slobode stvaralaštva. Oba su skupa naravno istakla nužnost slobode stvaralaštva nasuprot tobožnje službene, partijske ili pak političke represije. Glavna točka optužbi Partije je gušenje slobode stvaralaštva. Politika partije u kulturi je, kako nas uvjerava književni kritičar Zoran Gavrilović, represivna, primitivna, posesivna, agresivna:
„Znači da taj primitivizam i ta posesivnost po mome mišljenju dovodi do trajnoga sukoba između stvaralaštva koje kao osnovnu pretpostavku ima slobodu i pravo na privatnost.“
Dijagnozom našeg vremena kao vremena orvelovskog predskazanja Ljubomor Tadić se potrudio ustvrditi „karakteristično povećanje prinudnih represivnih mera vlasti u sferi kulture uperenih protiv pisane i protiv usmeno kazane reči.“ Nasuprot poštovanju demokratskih tradicija građanskog svijeta komunistička vlast kritičku slobodnu reč izvrgava represijama i svakojakim sumnjama, a inicijatori se povrgavaju nečuvenim oblicima političkih represalija .
Mi, istina, nismo protiv slobode niti protiv sloboda stvaralaštva ili pak prava na privatnost. Mi smo protiv slobodne gluposti i u tom pogledu ne valja se zavaravati, jer ovdje je na djelu jedno posve perfidno posve politikansko inzistiranje konzervativnih ideologa dok se kroz demonstriranje protiv tobožnje represije, a za slobodu stvaralaštva stvarno radi o političkim zloupotrebama slobode stvaralaštva, o nastojanjima da se u sferi kulture i umjetnosti vodi politička borba za posve određene političke ciljeve. Kao dokaz da partija i njeno rukovodstvo pribjegava represijama i zabranama da proganja i zatvara pisce autorima Gavriloviću i Tadiću poslužit će slučaj Gojka Đoga u Beogradu i Šešelja u Sarajevu. No i u jednom i u drugom slučaju nije se sudilo jednom pjesniku niti jednom esejisti, već prije svega jednom bezumlju.
2) Udružena opozicija nastoji demistificirati revoluciju i čitavu noviju historiju jugoslavenskoga društva. Snage kontrarevolucije danas kod nas upravo se manijačkom snagom trude da našu revoluciju i našu noviju povijest u cjelini svedu na antihumanističku, nedemokratsku borbu komunista za vlast.
Te snage danas objavljuju „period demistifikacije“ komunističke vlasti koja se u 40 godina vladavine pokazuje kao „mračnjaštvo“ i naprosto kao poigravanje sudbinom mnogih naroda, kao beznadežno srljanje u propast, kao 40-godišnje crkavanje ili pak održavanja uz politiku represija i u znaku ideološke monomanije. Godine poslije smrti Tita pogodne su za osvajanje slobode, a demistifikacija revolucije i historije NOBa naovamo „spada u najelementarnije i najplemenitije odlike učenjaka i pisaca.“
Primjer jednog osobitog demistificiranja naše revolucije i posljeratnog razvoja nalazimo u beogradskoj diskusiji Matije Bećkovića:
„Građanski rat je središnji događaj naše istorije i naše sudbine. U našim narodnim pesmama ima svega, sem stranih jezika, tumača i prevodilaca. Tukli smo se izgleda najviše jedni s drugima pa to činimo i danas. Pola će veka od Drugog svetskog rata, a mi još živimo od raskopavanja jazova umesto da zatrpavamo krv i rane. Čak se i patrijarhu predbacuje što se drži monaškog načela da prašta, a ne zaboravlja. Još je u Dušanovom zakoniku zapisano ’Ko kinji mrtvace i sveti se grobovima kaznit će se kao da je čoveka ubio.'’ Evo, u osvit 21. veka lome nam grobove, oslepljuju stoku, siluju decu i monahinje, a kako i ne bi kada to činimo sami. Tražimo moralno političku podobnost - tko želi da ima grob. Imamo aktiviste koji imaju snage da sede po grobovima i iskucavaju imena nepodobnih mrtvaca.“
Vjerojatno se ni čitatelj kao uostalom ni autor ovih redaka ne može oteti dojmu odvratnosti što ga ostavlja svaka riječ ovoga citata i upravo je čudovišan taj intelektualni primitivizam i duhovna atrofija ovog pisca, začuđuje ta konzervativna zakopanost u prošlost. Građanski rat nije središnji događaj naše povijesti. Narodno-oslobodilačka borba je raskid sa milenijskim letargijama, tavorenjima i borbom za puki opstanak. Od oslobođenja do danas naše se društvo razvijalo samosvojno u pravcu nove socijalističke civilizacije i početnom ostvarivanju oslobođenja rada. Međutim, taj put nije bio lišen bremena historije niti onih proturječnosti sa kojima se jedno suvremeno društvo nužno suočava, ali genocid nije pojava koja je imala prostora u novijoj Jugoslaviji. Postoje određena opterećenja prošlosti što još pritišću svijest današnjih generacija. Postoje mnogi živi sudionici i žrtve međunacionalnih obračuna u Drugom svjetskom ratu i ranije. Ustaški pokret kao ekstremni nacionalistički pokret među Hrvatima provodio je genocid nad srpskim narodom, četnici kao velikosrpski pokret provodili su genocid nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Balistički pokret među Albancima pribjegao je akcijama genocida prema Srbima i Crnogorcima, ali ne možemo prihvatiti tezu da je genocid kao proces koji najviše zaoštrava odnose među etničkim skupinama kod nas danas na djelu.
Bećkovićeva glavna teza izražava shvaćanje o ugroženosti vlastitog naroda što je primjereno svakom nacionalizmu. Svim je nacionalizmima zajedničko da vide svoj narod ugroženim i da eskaliraju svoju djelatnost pod vidom tobožnje obrane ugroženih nacionalnih interesa. Nacionalizmi su postojali i ranije, jer njihov poraz u zajedničkoj NOB-i naroda Jugoslavije nije značio i njihov kraj. Oni žive pritajeno, a u današnjoj političkoj situaciji u Jugoslaviji stječu i šansu za obnovu i otvoreno djelovanje. Teorijska istraživanja naših revolucionarnih marksista pokazuju da nema tog naroda koji ne može razviti nacionalistički pokret i homogenizirati se usmjeravajući vlastitu agresivnost na druge narode i u tome nisu izuzeci ni jugoslavenski narodi usprkos svim njihovim specifičnostima i činjenici da žive u socijalističkoj zajednici. Nacionalizmi istupaju u javnost i zadobijaju veće šanse ukoliko je društveni razvitak jače blokiran socijalnim i političkim proturječnim tendencijama, stagnacijom samoupravljanja i ako višenacionalna zajednica ne primjenjuje pogodna institucionalna rješenja za zadovoljavanje nacionalnih aspiracija. Bećkovićeva diskusija u Beogradu paradigmatski je slučaj agresivnog, nacionalističkog istupa te ovo radikalno zauzimanje stava nije ni svjesno svojih krajnjih konzekvencija. Bećković se zalaže za tzv. nacionalno pomirenje oproštaj i zaborav zločinstava i one krvave povijesti što je tako nemilice dijelila i uništavala ljudske živote. Međutim, krajnje su konzekvencije ovog stava više, nego porazne, amnestija svih zločina ne znači ništa drugo, nego legalizaciju ustaštva, četništva, belogardizma te je prema tome već sada jasno da ideja o nacionalnom pomirenju nije drugo, nego put ka novom stradanju.
Razmišljanje o karakteru posla „moralnopolitičke podobnosti aktivista“ u slučaju književnog kritičara Zorana Gavrilovića poprima ove forme:
„Prema tome ono što ja vidim u ovom trenutku recimo taj slučaj Sarajevo gdje god čovek dotakne sve slučaj do slučaja, mi to zovemo slučaj u stvari je to ozbiljna jedna ugroženost, jedno smanjivanje prostora, jedno gubljenje daha.“
„Svijest primitivnog kulturnog političara kao i primitivna i agresivna kulturna politika koja se provodi kod nas dovodi nas u veliku opasnost, naravno, ali ne nas, nego dovodi u veliku opasnost celu naciju.“
Gotovo identične tvrdnje o ugroženosti naroda kao posljedici promašene kulturne politike na ljubljanskom savjetovanju iznio je Tone Patrljić:
„Osjećamo se ugroženi u državi zbog neodgovornih izjava o nekakvoj jugoslavenskoj naciji, izjednačavanju školskih programa i zajedničkih jezgra. Osjećamo se ugroženima i zbog usmjerenog obrazovanja koje je dalo nešto više prostora kulturnom odgoju, ali je na drugoj strani izrazito smanjilo narodno-konstitutivne školske predmete na račun prakticističkih predmeta, marksizma, predvojničke obuke itd.“
Patrljić također napominje:
„...nama ta naša nova država Jugoslavija, koja je omogućila našem narodu prvi puta državno organiziranje u slobodnu republiku Sloveniju, treba jasno reći koliko ekonomski dajemo za to bratstvo i jedinstvo i koliko dobijamo natrag.“
Na ljubljanskoj tribini čule su se i druge ekskluzivno nacionalističke teze. Ovom prilikom mi ćemo se zadovoljiti nabrajanjem onih najzanimljivijih: Slovenski narod je u velikoj nevolji te se redefiniranje slovenstva u sadašnjem trenutku u Jugoslaviji nameće kao nužna potreba; Jugoslavija nije organski društveni i privredni prostor u kojem bi se Slovenija mogla konstituirati kao društvena i ekonomska snaga niti je Jugoslavija jedini kulturni prostor slovenskog naroda; Jugoslavija je politički savez; slovenski narod je istrgnut iz srednjo-evropskoga duha kojem pripada i gurnut je u sporazum nemoćnih na jugoslavenskom prostoru. Zato nema druge budućnosti za slovenski narod nego smrt; to što neki slovenski delegati ne govore slovenski potkopava Ustav i njegov avnojski duh. Zato delegati moraju govoriti slovenskim jezikom u saveznoj Skupštini „...dok im njihova baza ne da punomoć da govore nekim drugim jezikom.“ Provodi se „profinjena asimilacija“ Slovenaca, jer u izlozima knjižara u Sloveniji više od polovine knjiga je na srpsko-hrvatskom jeziku, a ne na „originalu“. Za ovu profinjenu asimilaciju odgovornost snose najviši slovenski društveno politički radnici; treba svakako postaviti table i natpise na svim prilazima susjedne republike SR Hrvatske kako bi se znalo gdje počinje zemlja SR Slovenija, gdje počinje „slovenska domovina“; svakako treba osnovati jedinstvenu slovensku instituciju (sveslovenski duhovni parlament) koja bi bila oslobođena utjecaja ideologija, koja bi okupljala sve Slovence bez obzira na teritorij na kojem žive, jer naposljetku „bratstvo i jedinstvo onakvi kakvi su danas predstavljaju doprinos obezgavljivanju slovenstva.“
Ideja „združene Slovenije“ čini se također problematičnom imamo li na umu njene moguće krajnje konzekvence o kojima je Stane Dolanc pisao da se združena Slovenija može ostvariti jedino kroz politiku dobrosusjedskih odnosa, otvorenih granica, ekonomske brige za slovensku manjinu i tijesnim kulturnim kontaktima i kontaktima na svim područjima života.
Interesantno je spomenuti da je izvjestan broj komentatora oba savjetovanja nepotrebno inzistirao na njihovoj „idejnoj jasnoći“ govoreći o narodu i stvaralaštvu kako bi se izbjegla opasnost nacionalizma. Međutim, već sada možemo tvrditi posve suprotno. Već i sam prikaz osnovnih teza nekih autora potvrduje da oba savjetovanja nisu bila lišena iracionalističkih poruka i onog osobitog aktikuliranja problema kulture i kulturnog stvaralaštva čiji karakter možemo odrediti samo kao reakcionarni odgovor. Stoga začuđuju ocjene savjetovanja koje su javnosti nedavno predočene. Začuđuje tako ocjena predsjednika Predsjedništva Udruženja književnika Srbije Miodraga Bulatovića:
„Na tom skupu, čitamo u Politici, nije bilo nacionalističkih ispada tj. bio je to jugoslavenski intoniran skup.“
Međutim, nacionalizam nije samo ono što se kao pojavnost iskazuje kao „ispad“, kao „eksces“ ili kao divljanje grupe ljudi ili masa. Nacionalizam se upravo zbog svoje moralne i intelektualne nevrijednosti kao poricanje društveno-povijesnog napretka, kao mitologizacija povijesnog kretanja, kao srozavanje razuma i uma iskazuje i na ideologijskom nivou te je za društvenu djelotvornost nacionalizma ovakj „nivo“ne samo“poželjan, nego i nužan uvjet postojanja.
POLET, Zagreb,
01.02.1985.
DOKUMENTI
S obzirom na najnoviji problem ratnog sukoba u Ukrajini i pitanja dokle može dospjeti jedna rusofobija koja vlada čitavim planetom danas, htio sam pred čitateljstvo iznijeti nekoliko dokumenata iz mog političkog djelovanja koncem '80.-tih godina prošlog stoljeća, dakle, iz vremena neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Ne treba posebno uvjeravati kako su negativno bili razumijevani ovi moji prilozi na CK Hrvatske. Tako sam bio shvaćen primjerom desne orijentacije hrvatskih komunista koji su u birokratskim oligarhijama vidjeli posljednju slamku spasa. Tako je i Partija i ja zajedno sa njom, bila razumijevana nositeljem političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i moralnih poraza koje je hrvatski narod doživljavao pod vlašću republičkih oligarha i tajkuna. Ja sam opet figurirao u toj slici kao najuvjerljiviji primjer staljinizma koji se pozivao na nacionalne interese samo da bih ostvario svoju karijeru do koje mi je tobože bilo najviše stalo. Ta je rusofobija u mome slučaju kulminirala tezom da sam ruski đak i agitator ruskih propagandnih instituta, agent KGB-a ili NKVD-a nije bitno, jer je to sve jedno te isto, a to je značilo da u Titovom poretku ne mogu proći nekažnjeno. Ja sam nedugo kasnije sproveden u zagrebačku ludnicu Centra za mentalno zdravlje u kojoj sam trebao ostati cijeli svoj život, ali sam stjecajem povoljnih okolnosti u Australiji iz te ludnice izvučen pa se sada sjećam ovih mojih priloga za koje su i moje kolege na poslu govorile da su „gluposti koje samo lete zrakom“ ili pak da je riječ o „razvlačenju mrtvoga psa“, da čovjek pukne od smijeha!
Ja poštovanom čitateljstvu prilažem 4 priloga iz tog vremena: „Naša društvena kritika“, „Prosto zrakom glupost leti“, „Razvlačenje mrtvoga psa“ koji su objavljeni u zagrebačkom Poletu i tekst „Antisocijalizam Radomira Lukića“ koji je objavljen u zagrebačkom Studentskom listu. Na treba ovdje posebno napominjati da su naslovi tih mojih priloga kao i podnaslovi i lidovi bili redakcijski.
Konačno htio bih reći par riječi o toj kritici i o kritici te kritike koja je predstavljena čitateljstvu u mojim radovima kao i u Bijeloj knjizi iz 1984. koja je predstavljala najviši partijski i državni dokument tog vremena, dakle, vremena pred totalni raspad države i ratna stradanja početkom '90.-tih godina prošlog stoljeća. Kad se gledaju danas te kritike, onda se svakom normalnom čovjeku postavlja pitanje : kako je bila moguća jedna zajednička država na takvim tezama, sa takvim animozitetima, sa takvim nacionalnim i vjerskim razmimoilaženjima, sa takvim netrpeljivostima, sa takvom nacionalnom arogancijom, brutalnošću, isključivošću pa se meni i onda i danas čini da nikako nije bila moguća!
NAŠA DRUŠTVENA KRITIKA
Ako pojam “kultura” ne ograničavamo na pitanja umjetničkog stvaralaštva onog literarnog, teatarskog, filmskog itd. već ovim obuhvatnim pojmom označimo duhovnu proizvodnju jednog društva, tada predmetom ove rasprave može biti i naša društvena kritika ili bolje priroda naše društvene kritike ili društvene teorije koja sebe u svojoj samodopadljivosti jos naziva lijevom kritikom, lijevom teorijom, a ponekada i neideologijski posredovanom društvenom znanošću kao čistom istinom, ali valja na samom početku onemogućiti pojavu izvjesnih nedoumica koje se mogu javiti utvrđujući teorijske i praktičke granice kritike o kojoj je riječ. Ako bismo pokušali skicirati karakter lijeve kritike kod nas danas, tzv. lijeve negacije to mišljenje možemo obuhvatiti ovim popularnim tezama ili optužbama:
Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija. Politička praksa Partije praksa je političke hajke protiv inteligencije. Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih i autoritarnih osuda. Politička praksa Partije praksa je birokratskih oligarhija koje u nacionalnoj vlasti imaju neiscrpan izvor privilegija. Praksa Partije praksa je represije i drakonskih kazni. Praksa Partije otkriva onu birokratsku samovolju nezamislivu u zemlji sa pravnim poretkom. Praksa Partije praksa je moralne i političke diskriminacije.
Tradicija Partije tradicija je diskriminacije, etiketiranja i klevetanja neistomišljenika čime se potrđuje bit birokratske ideologije, ono teološko svojstvo staljinizma - neprijatelj je svatko tko ne misli kao mi i tko nije s nama taj je protiv nas.
Politička praksa partije prema nekim teoretičarima jest politička grmljavina u kojoj je kultura povod za međurepubličke obračune i predmet manipulacije birokratkih oligarhija, dimna zavjesa za nove ofanzive konzervativnih i antidemokratskih snaga jugoslavenskog poretka koji se svim sredstvima opiru neminovnim i radikalnim društvenim reformama u smjeru demokratskoga socijalizma i stvaranja prosvjećenog civiliziranog društva u kojem bi stvarna sloboda pojedinca i integralna demokratska prava građanina bila pretpostavljena svakoj autoritarnoj birokratskoj državi.
Metode partije ovi autori uspoređuju sa metodama kulturne revolucije u Kini. Partija pati od idejnog konzervativizma. Partija je nosilac historijske regresije u razvojnim koncepcijama društva, ekonomiji, kulturi i civiliziranju jugoslavenskog prostora. Partija je nosilac političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i moralnih poraza koji jugoslavenski narodi doživljavaju pod vlašću birokratske oligarhije i njenih čelnika. Marksizam je stvaralački i moralno odavno istrošena ideologija. Sve ovo i još štošta drugog ovim autorima objektivno označava poraz demokratskog socijalizma.
To su glavne teze koje nam se podastiru, a u nešto izmjenjenoj formi ili pak eksplicitno takve bivaju dostupne i javnosti. Podastiru ih na primjer znalac i stradalnik, filozof i patetičar Svetozar Stojanović, kulturolog Predrag Matvejević, a i onaj literat i osvjedočeni prijatelj istine i pravde Dobrica Ćosić. Doista sve sami „misleći ljudi“. Malo prije u raspravi Puhanić je rekao kako valja u Partiju uključiti sve misleće ljude. Zar baš „sve misleće ljude“? Kada je o Partiji riječ, vazda treba imati na umu da Partija nije nikakav skup mislećih ljudi, filozofa, teoretičara ove ili one orijentacije, kvazimarksista. Mi imamo posla sa partijom proleterijata i samo sa Partijom proleterijata. Valja također imati na umu da je marksistički ili komunistički intelektualac onaj bez čijeg se udjela organizirani komunistički pokret ne može zamisliti i koji je kadar shvatiti perspektive radničke klase prihvaćajući stavove koji odgovaraju historijskoj težnji i interesima proleterijata. Valjda je Partiji stalo do takvog intelektualca? Idemo dalje!
Ovakve percepcije socijalizma nisu niti nove, nipošto originalne, ponajmanje je takvo shvaćanje otkrice tzv. lijeve inteligencije. Kurioziteta radi napominjemo: ako bismo ovo mišljenje unutar idejnog procesa i njegovih različitih tendencija u radničkom pokretu htjeli i pored svih historijskih modaliteta što ih ono nužno trpi, historijski situirati, tada bismo njegovo mjesto i izvorišnu točku našli u društvenoj teoriji 19. i prve polovice 20. stoljeća, što je poistovjećivala socijalizam i komunizam sa vlastodržačkim, diktatorskim, autoritarnim i doktrinarnim sistemom.
Proudhon je pisao:
„Poput armije koja je od neprijatelja otela topove, komunizam nije učinio ništa drugo, već je na armiju posjednika okrenuo njegovu vlastitu artiljeriju. Rob je oduvijek oponašao gospodara ili na jednom drugom mjestu. Nikakve partije nikakve vlasti, apsolutna sloboda čovjeka i građanina. To je u tri riječi naše društveno i političko uvjerenje.“
... ili recimo jedan ruski anarhist Voljin: „Komunistička vlast je pravi malj.“
Međutim, mi griješimo, ako bismo tek tako protagonistima naše tobože lijeve kritike pripisali ime anarhisti, jer posrijedi je kudikamo složeniji proces kojeg ne možemo objasniti tek nekom historijom ideja i historijskih utjecajem anarhizma na našu tzv. lijevu kritiku. O utjecaju je moguće govoriti tek utoliko što jedna retorika ima značenje političke fraze, dok su stvarne političke intencije bitno drugačije.
Generalizirajući negativni sudovi o našem komunističkom pokretu ne mogu imati za posljedicu ništa drugo, nego težnju za njegovim rušenjem u ime nekog drugog realnog historijskog pokreta. Tako je naša lijeva inteligencija lijeve orijentacije tek sa stajališta građanske klase, jer odgovara po sili inercije onom što se zove lijevom inteligencijom u građanskom društvu u smislu lijevog građanskog liberalizma, ali s obzirom na njene bitne političke i praktične intencije, ona predstavlja desnu opoziciju u bitci za socijalizam - danas u našoj zemlji i to stoga što se njena kritika ne usredsređuje na državu kao određeni tip političke prakse, kao ideologiju i kao proizvodni odnos. Kada kažem država kao proizvodni odnos prije svega mislim na onu funkciju države koja se odnosi na ekonomski nivo, posebno na proces rada i produktivnost rada kao i na onu njenu sposobnost da fiksira proizvodne odnose u odnose formalnog vlasništva kao i na činjenicu što sačinjava kohezioni okvir razmjene roba uključujući kupovinu i prodaju ljudske radne snage.
Kritika je ovdje usmjerena ka komunističkom pokretu kao svemoćnoj birokraciji. U ovoj misaonoj konstrukciji ne smo što se metodički luta tako što se proizvoljno identificira država i komunistički pokret, naš socijalizam i staljinizam, što se identificira samoupravljanje kao specifični oblik društvene organizacije rada i oblik diktature proleterijata sa birokratskom samovoljom i diktaturom partije odnosno njenog najužeg rukovodstva, već se to javno artikuliranje jedne političke prakse i političkog interesa razotkriva upravo kao desna provokacija.
Ako je riječ o umjetničkoj kritici, kulturnoj kritici onda je riječ o stajalištu da umjetnost i kultura predstavljaju prostor samodovoljnosti i imanencije koja nema nikakve veze sa društvenim totalitetom. Vidjeti u djelovanju umjetnosti i umjetničke kritike neke društvenopovijesne relevancije značilo bi očitati nešto što u umjetničkom diskursu ne postoji. Stoga svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva nailazi na primjedbu da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno kritizirati tu imanenciju, ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle, pristajući na njen privilegirani položaj. U literaturologiji ponekad nailazimo i na takve posve znanstveno neprimjerene tvrdnje kako npr. logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke. S druge pak strane kritika ove loše apstraktnosti i poimanje literarnoga djela kao rada uvijek društveno određenog što sabire i reproducira totalitet povijesnog iskustva osuđeno je na trpljenje kvalifikativa teorije odraza. To je tako!
Možemo se osvrnuti i na još jedan primjer. Poznat je karakterističan provincijalizam našeg takozvanog lijevog intelektualca čija se jedna posljedica i to ne malo važna sastoji često u ozbiljnom vjerovanju u originalnost nekog teorijskog proizvoda samo neka je on razrađen kod stranog autora. Ta se djela međutim ne uzimaju u obzir uz pomoć kritičkoga rada na njihovoj metodi i teoriji iako ona često sadrže u stanju znanstvenih elemenata u ideologijskom iskazu posve marksistički neautentične pojmove koje prethodnim kritičkim radom treba „pročistiti“. Tako jednom našem nazovi marksisti pozni Andre Gortz „nema sumnje nastoji izgraditi suvremenu teoriju revolucije primjerenu uvjetima neokapitalističke zbilje.“
Doista, nema sumnje u to da akademski malograđanin u ništa ne sumnja. Naposljetku nemoguće je da on još sumnja i u ispravnost vlastitog suda. Ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledamo sve te tobožnje marksiste, kreatore lijeve kritike nećemo moći osporiti da među njima ima dosta cinika, ljudi koji prodaju svoje pero i svoj mozak onom tko bolje plaća ili koji neprimjetno mogu da promijene usmjerenost svojih misli čim ona zasmeta njihovoj karijeri. Tzv. lijeva kritika često podgrijava neke stare teme i stara suprotstavljanja. Marxa optužuje za tobožnji pozitivizam Kapitala, u Marxu vidi inauguratora staljinizma; ona raspravlja o Lenjinu kao nasilniku nad umjetnošću i kulturom, raspravlja o tome da li pojave revolucionarnog terora treba podvesti pod teoriju državnog razloga, ona objavljuje opasnost restaljinizacije kao što dolazi i do pitanja političkog i revolucionarnog makijavelizma kod nas.
Međutim, što se teorijskih dometa ove kritike tiče, mi znamo da se iz ocjene društva kao društva opće prostitucije, nehumanih odnosa koje stvara novac i kapital radikalna kritika tu i zaustavlja čineći čitave generacije studenata potpuno nesposobnima da shvate konkretne uvjete za društvene promjene. Zapravo radi se tu o jednom tobožnjem radikalno-kritičkom pokušaju obračunavanja sa snagama vulgarnog ideologijskog obranaštva postojećeg. Kažem tobožnjeg, jer se zapravo najčešće radi o vrlo banalnoj, površnoj i ako hoćete otrcanoj kritici koja umišlja da napada nešto više, otkako je jednom bilo rečeno, apstraktnog odsjaja stvarnih društvenih proturječnosti. Radi se o kritici koja je sama sebi svrhom, točnije kojoj je svrha visokoparna promocija njezinih autora. Naravno, ona ne živi u potpunosti sama od sebe. Njezin je razlog postojanja jednako skriven u njenoj neprijateljskoj prijateljici, onoj vrsti političko-ideološkog kičeraja kojem je stalo samo do novih premaza starih površina. U ovoj pomalo mediokritetskoj situaciji pristupanje relevantnim aspektima naše zbilje stvarnom marksističkom analizom i sama pojava marksističke kritike izaziva ljutnju i užasavanje, jer se ni prema čemu ne odnosi sa strahopoštovanjem i jer je u svojoj biti kritička i revolucionarna. E, takva kritika biva od strane lijevog inteligenta kvalificirana staljinističkom, reakcionarnom, konzervativnom, nosioci marksističke kritike imenuju se staljinistima, reakcionarima, konzervativcima, pokatkada se imenuju i ovako: agent ovog ili onog političara, špijun Centralnog komiteta, ljudima kojima je istinito samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima i da je tom osnovnom cilju sve podređeno.
Situacija vapi za marksističkom kritikom, ali kritika nije aparatna osoba koja će se pojaviti da nas prevede preko intelektualne pustinje. Ona je prisutna u načinu vođenja teorijske rasprave, u formiraju prostora te idejno-teorijske borbe ili je s druge strane prisutna kao administrativno tijelo koje glasa što je pravilno, a što nije. Ako ne stvaramo taj prostor, a do sada ga guše i mimikrija i apologija kritika će nužno nastupati kao sankcija koja najviše pogađa upravo mogućnost razvoja marksističke društvene kritike.
Htio sam samo ocrtati neke sporne momente kada je riječ o našoj tzv. lijevoj društvenoj kritici.
POLET, Zagreb,
01.06.1984.
UKRATKO O AGRARNOM PITANJU U RUSIJI
S obzirom na ovo pitanje gladi u Ukrajini, na ovaj Holodomor iz '30.-tih godina prošlog stoljeća, postavlja se pitanje kako je sovjetska vlast tog vremena mogla biti toliko nesposobna? Međutim, meni se čini da nije bio samo problem u Staljinu i njegovoj nesposobnosti da vodi zemlju u vremenima teških socijalnih i političkih iskušenja, nego je jednim velikim dijelom bio problem i u jednoj rusofobiji koja se razvijala na Zapadu, a čije kasne odjeke imamo i danas, jer je sovjetska Rusija i njeni ljudi, nakon pobjede Oktobarske revolucije, bila razumijevana permanentnom opasnošću za ekonomski i državni poredak zapadnih europskih zemalja i Amerike i ta je situacija realnost suvremenog vremena u kojoj veliku odgovornost također imaju i zapadne zemlje.
Točno je ono što je Volkogonov pisao da Staljin uopće nije poznavao agrarno pitanje u Rusiji. Kroz cijeli njegov život kao ruskog lidera on je posjetio poljoprivredne regije samo jedanput i to je bilo 1928. kad je otišao u Sibir da vidi dobave žita, ali on nikad kasnije nije posjetio bilo koje drugo selo (Volkogonov, str.162) i vrijedi ono što je Hruščov rekao na Dvadesetom kongresu Partije 1956. da je Staljin „studirao poljoprivredu samo u kinu“. On je forsirao „agrarnu revoluciju“ koja je dovela sovjetsku poljoprivredu u desetljeća totalne stagnacije i koja je koštala milijune ljudskih života. Sovjetski kolhozi živjeli su pod komandom, nitko više nije pamtio Lenjinove riječi da bi oni trebali biti bazirani na principima dobrovoljne kooperacije. Tako da se čini da je kod Staljina bilo na djelu jedno nakaradno čitanje i iščitavanje Lenjina koji se opet agrarnim pitanjem u Rusiji bavio cijeli svoj život. Prvo pisano njegovo djelo o problemima poljoprivrede i sela je „Nova privredna kretanja u seljačkom životu“ koje je nastalo 1893., a njegovo zadnje djelo je studija „O zadrugarstvu“ koju je on neposredno pred smrt diktirao ležeći bolestan u krevetu. Lenjin je, dakle, vidio da je industrijska revolucija razbila okove naturalne privrede tada vodećih zemalja i da je otvorila put do tada nepoznatim procesima raspadanja naturalnog arhaičnog sela i diferenciranja seljaštva. Odatle i agrarni program ruske socijaldemokracije. Prirodno je da je u takvoj seljačkoj zemlji kao što je Rusija agrarni program socijalista predstavljao uglavnom, ako ne i isključivo seljački program koji određuje stav prema seljačkom pitanju.
Krupni zemljoposjednici, najamni poljoprivredni radnici i seljaci su tri glavna sastavna dijela seoskog stanovništva u svakoj kapitalističkoj zemlji i kako sad uspostaviti jedan proces prelaska iz naturalne u robnu proizvodnju, o tome piše u svom kapitalnom djelu „Razvitak kapitalizma u Rusiji“ gdje obrađuje procese diferenciranja seljaštva koje nastaje kao opća zakonitost prodiranja robonovčanih odnosa na selo kao i pitanja nastajanja unutrašnjeg tržišta. Čitav se proces događa tako da ljudi postaju „roba“ koja se prodaje na tržištu i ovaj osnovni princip vrijedi za stvaranje tržišta i u prelaznom periodu, dakle, u periodu socijalizma. Dakle, Lenjin razmatra način na koji poljoprivreda biva transformirana u robnu proizvodnju kao što i istražuje socijalne i ekonomske relacije i karakteristike svake forme komercijalne poljoprivrede, ali govori i o „misiji“ kapitalizma i novih kapitalističkih odnosa u Ruskoj stvarnosti držeći ih povijesnom prekretnicom u stvarnom životu ruskog naroda:
„Capitalism enormously extends and intensifies among the agricultural population the contradictions without which this mode of production cannot exist. Notwithstanding this, however, agricultural capitalism in Russia, in its historical significance, is a big progressive force. Firstly, capitalism has transformed the cultivator from a "lord of the manor," on the one hand, and a patriarchal, dependent peasant, on the other, into the same sort of industrialistthat every other proprietor is in present-day society. Before capitalism appeared, agriculture in Russia was the business of the gentry, a lord's hobby for some, and a duty, an obligation for others; consequently, it could not be conducted except according to age-old routine, necessarily involving the complete isolation of the cultivator from all that went on in the world beyond the confines of his village. The labour-service system - that living survival of old times in present-day economy - strikingly confirms this characterisation. Capitalism for the first time broke with the system of social estates in land tenure by converting the land into a commodity. The farmer's product was put on sale and began to be subject to social reckoning - first in the local, then in the national, and finally in the international market, and in this way the former isolation of the uncouth farmer from the rest of the world was completely broken down. The farmer was compelled willy-nilly, on pain of ruin, to take account of the sum-total of social relations both in his own country and in other countries, now linked together by the world market. Even the labour-service system, which formerly guaranteed Oblomov an assured income without any risk on his part, without any expenditure of capital, without any changes in the age-old routine of production, now proved incapable of saving him from the competition of the American farmer. That is why one can fully apply to post-Reform Russia what was said half a century ago about Western Europe -- that agricultural capitalism hag been "the motive force which has drawn the idyll into the movement of history.“
(313)
Nakon Oktobarske revolucije i pobjede Boljševika u dugom građanskom ratu u Rusiji, Lenjin na primjer piše „Teze o agrarnom pitanju“ 1921..
Povodom teza po agrarnom pitanju objavljenim sa potpisom ''CK (Le comite directeur) Francuske komunisitčke partije'' u 95. broju ''Seljačkog glasa'' (La Voix Paysanne), od 19.11.1921., mogu da kažem slijedeće:
Čine mi se potpuno pravilnim, u duhu odluka kongresa Kominterne i veoma stretno izraženim osnovne misli tih teza, naime:
1. potreba revolucije za to da se izbjegnu novi imperijalisitčki ratovi;
2. krah pacifističke i vilsonovske ideologije;
3. bezuvjetna potreba da se po agrarnom pitanju stvori ''program prelaznih mjera'' (un programme transitorie) ka komunizmu, prilagođenih za dobrovoljan prijelaz seljaka na podruštvljenje poljoprivrede u koje su u isto vrijeme donose trenutno poboljšanje položaja ogromne većine seoskog stanovništva, najamnih radnika i sitnih seljaka;
4. hitna konfiskacija, tj. eksproprijacija bez nakdnade (sans indemnite) kako neobrađenih zemljišta (les terres arables en friche), tako i zemljišta obrađivanih radom kolena, zakupca ili najamnih radnika (les terres mises en valeur par les colons, fermiers ou salaries);
5. predaja tih zemljišta svim radnicima koji ih sada obrađuju s tim da ti radnici obrazuju ''produkcione kooperative'' (cooperative de production), u skladu sa dekretima novog agrarnog zakonodavstva;
6. bezuvjetno osiguranje „sitnim vlasnicima, koji sami obrađuju svoju zemlju“ (les petits proprietaires exploitant eux-memes) prava stalnog (i nasljednog) korištenja svih zemljišta;
7. potreba za osiguranjem „neprekidnosti i povećanja proizvodnje“ u poljoprivredi (''continuite et augmentation de la production'');
8. potreba za čitavim nizom mjera koja će sistemstaski sprovoditi „komunisitčko odgajanje seljaštva“ (education communiste de la classe paysanne).
On tu govori o podruštvljavanju poljoprivrede i stvaranju produkcionih koperativa, ali to je jako daleko od Staljinove ideje:
„Od politike limitiranja eksploatatorskih tendencija kulaka, mi moramo sada ići dalje prema politici likvidiranja kulaka kao klase.“
(Volkogonov 165)
Sumirajući svoje razumijevanje biti i metoda transformacije ruskog sela on je u prosincu 1929. marksističkim poljoprivrednicima govorio o nužnosti pretvaranja malog seljačkog posjeda u socijalistički grad, a da bi se to ostvarilo „mi moramo napraviti velike socijalističke farme na poljoprivrednoj zemlji, oboje državne farme i kolektivne farme“ (Ibid 169). S obzirom na svoje posljedice, ove su riječi služile kao pojmovlje za likvidiranje cijelih socijalnih grupa seljaštva bez diskusija na Plenumu Partije na primjer i bez stvarnog razmišljanja o svim konzekvencijama ovog stava. Lenjin je na primjer u svom posljednjem radu „O zadrugarstvu“ govorio da sada kad je državna vlast u rukama radničke klase, kad toj državnoj vlasti pripadaju sva sredstva za proizvodnju, da je u Rusiji ostao samo zadatak organiziranja stanovništva u zadruge.
Sa maksimalnim ograniziranjem stanovništva u zadruge sam od sebe postiže cilj onaj socijalizam koji je ranije izazivao podsmijehe i omalovažavanje:
„U NEP-u mi smo učinili ustupak seljaku kao trgovcu, principu privatne trgovine, baš iz toga prizilazi (suprotno onome što se misli) ogroman značaj zadrugarstva. Faktički organizirati u zadruge dovoljno široko i dovoljno duboko rusko stanovništvo za vrijeme NEP-a je sve što nam je potrebno, jer smo mi našli onaj stupanj povezivanja privatnoga interesa, privatnog trgovačkog interesa, nadzora i kontrole nad njim od strane države, stupnja njegova potčinjavanja općim interesima koji je ranije predstavljao kamen spoticanja za mnoge i mnoge socijaliste. Vlast države nad krupnim sredstvima za proizvodnju, državna vlast u rukama proleterijata, savez tog proleterijata sa mnogim milijunima sitnih i najsitnijih seljaka, osiguranje tom proleterijatu rukovođenja u odnosu prema seljaštvu itd., zar to nije sve što je potrebno da se iz zadrugarstva, iz samog zadrugarstva koje smo prije tretirali merkantilno i koje imamo pravo tretirati tako i pod NEP-om, zar to nije sve što je potrebno za izgradnju potpunog socijalističkog društva?“
Ovo je točno što Volkogonov kaže da je izostala sa Staljinom mogućnost stvaranja dobrovoljnih koperativa i razvoja na kursu Nove ekonomske politike i da je na mjesto toga slijedila totalna prisila kao determinirajući faktor oblikovanja socijalnog sustava. Dakle, sa Lenjinom je priznat status „državnog kapitalizma“ sovjetske provenijencije i ta Nova ekonomska politika je zbunjivala i Lenjinove sljedbenike kao i kritičare, jer je u njoj „više starog“, nego u prethodnoj ekonomskoj politici.
„Komunisti nikako ne mogu sumnjati da smo pretrpjeli veoma težak poraz na ekonomskom frontu, jer oni postavljaju pitanja o novoj ekonomskoj politici“ (Lenjin , NEP i zadaci političko-prosvjetnih komiteta). NEP se sastojao u prvom redu o puštanju na mala vrata kapitalista koji su trebali pridonijeti rastu industrijske proizvodnje i unatoč jačanja privatne inicijative kod seljaka, stimuliranju radnika i osobnoj zainteresiranosti kao i uz otvaranje mogućnosti ulaganja stranog kapitala cilj NEP-a je i dalje bio stvaranje radničko seljačke države i što brže stvaranje krupne industrije kao vitalnoga faktora razvoja socijalizma.“
Vidimo kako je ta teorija hipertrofirala sa Staljinom u jednom brutalnom sustavu represije, voluntarizma i beznađa za mnoge. U tom smislu promatram i ovaj slučaj Holodomora u Ukrajini ili gladi u Moldaviji, dakle kao jednu politiku koja nije shvatila Lenjinova nastojanja oko sustava „civilizirane kooperacije“ koja može značiti maksimalno jedinstvo osobnog i socijalnog interesa, a to znači da važna stvar nije stvaranje komandnog sustava i komandnih metoda prisile i direktiva, nego radije opserviranje ekonomskih zakonitosti i primjena ekonomskih mjera u ukupnom stupnju socijalne efikasnosti.
To na žalost nije bio slučaj u staljinizmu koji je u Jugoslaviji pod Titovom diktaturom, podjednako kao i u Rusiji značio beznađe za milijune obespravljene i ponižene seoske sirotinje.
GLAD U UKRAJINI ( HOLODOMOR)
Budući da se meni osporilo pravo uopće nešto izreći o ukrajinskom slučaju, jer su mi tobože te prilike nepoznate, ja sam odlučio kazati par riječi o tome kako ja doživljavam glad u Ukrajini '30.-tih godina što je danas poznato kao ukrajinski Holodomor. Međutim, tih godina nije samo Ukrajina stradala, stradao je i prostor Sjevernog Kavkaza, predjeli Volge i Kazahstana kao i južnog Urala i Zapadnog Sibira. Računa se da je izgubljeno negdje oko 6 do 8 milijuna ljudi od toga 3 do 5 milijuna ljudi samo u Ukrajini.
Postoje naravno i druge cifre zavisno od autora i na Istoku i na Zapadu i njihovih političkih preokupacija. To je danas jedna velika diskusija u kojoj sudjeluje na desetke istraživača povijesti i ekonomije i ja ne mislim sada nešto tome dodavati. Htio bih samo izraziti svoje žaljenje da se danas među Ukrajincima Holodomor iz '30.-tih godina uzima kao jako bitan moment nacionalnog identiteta, jer se u tim potragama za identitetom on traži u jeziku, u kulturi i duhovnim produktima naroda, književnosti i filozofiji, u znanstvenim doprinosima dotičnog naroda i narodnim genijima koji su gurali kotač povijesti naprijed, u crkvi i razvoju crkve kroz povijest, u narodnim herojima i crkvenim liderima koji su značili prekretnicu u razvoju ukrajinskog društva.
U tom traženju identiteta nije samo povijest ono što je bitno i to ona povijest koja gradi mržnju prema ruskom narodu i koja razvija tendencije jedne rusofobije u suvremenom vremenu koja je vidljiva na svakom koraku ovog planeta. Meni se to čini da je jedan veliki problem, a gledamo na televiziji koji je to prihvaćeni identitet suvremene ukrajinske mlade generacije koja je u tim svojim potragama prihvatila staru nacističku i neonacističku prošlost kao potporanj svog novog ukrajinskog identiteta i suvremene ukrajinske kulture.
Dakle, to je jedan događaj iz sovjetske povijesti o kojem je na primjer uvjerljivo pisao Dminitrije Volkogonov kada je naveo da je tu bilo riječi o Staljinovoj politici „eliminacije kulaka kao klase“ gdje su bogatiji seljaci držani klasnim neprijateljima i ciljem nove sovjetske vlasti. To je kulminiralo u sovjetskoj kampanji političke represije, hapšenja i deportacije, a onda i egzekucije velikog broja boljestojećih seljaka i njihovih obitelji u godinama od 1929.-1932. Te su godina bile prijelomne i na Zapadu s obzirom na Veliku depresiju koja je vladala od 1929.-1932. pa sve do 1939. u Americi i zapadnim zemljama gdje je prihod sa zemlje smanjen za 60% uz proces hiperprodukcije proizvoda, a smanjene potražnje stanovništva, ogromne inflacije, sloma bankarskog sustava i ta Velika depresija je koincidirala sa procesom kolektivizacije Sovjetskog saveza u poljoprivredi i prvim petogodišnjim planom koji je forsirao nabavku žita kombiniranu sa rapidnom industrijalizacijom ruskoga sela, a smanjene poljoprivredne radne snage. Ovome treba pridodati i poteškoće na ruskom selu izazvane sa nekoliko teških suša.
Mnogi ovu glad u Ukrajini smatraju genocidom Staljinove socijalističke vlasti koja je tobože posebno bila usmjerena prema Ukrajincima kao narodu, a što se može najbolje vidjeti u hrvatskim javnim glasilima i hrvatskoj historiografiji koja u ukrajinskom slučaju vidi svoj vlastiti položaj prema Srbima odnosno Rusima, jer je to jedno te isto, ali nije! Drugi autori odbijaju svaku etničku motivaciju pa su usmjereni prema pitanjima klasne dinamike između bogatih zemljoposjednika koji imaju jak politički interes za privatno vlasništvo i vladajuće Sovjetske komunističke partije koja je smatrala privatno vlasništvo „krađom“, što je točno. Ima i onih autora koji težište stavljaju na prirodne katastrofe tog vremena u Rusiji pa onda podbačajima proizvodnje žita i kukuruza bez ikakve državne subvencije pa onda nekompetencijom sovjetskog rukovodstva koje je bilo opsjednuto inozemnim zavjerama protiv socijalizma. Sve su ovo pokazatelji da su efekti kolektivizacije i nagle industrijalizacije bili daleko gori, nego što su pretpostavljali ruski lideri
Neki opet smatraju kako je ta rapidna industrijalizacija ruskog sela bila osnovni razlog ove velike gladi u Ukrajini. Prvi petogodišnji plan je pozivao na industrijalizaciju sovjetske ekonomije pa su velike investicije napravljene u teškoj industriji koja je istovremeno značila smanjenje dobara, dok je naglo narastala urbana radna snaga. Kolektivizacija se smatrala istovremeno onom koja unapređuje poljoprivrednu proizvodnju i vjerovalo se da će ona rezultirati viškovima pšenice i žita koje će biti dovoljne kao rezerve kako bi se prehranilo naraslo urbano stanovništvo i time je viškom vrijednosti trebalo platiti za industrijalizaciju ruskog sela. Međutim su stradavali bogatiji seljaci ili kulaci pa se smatra danas i u ruskim izvorima da je stradalo negdje nešto manje od 2 milijuna ljudi ili 1 milijun seljačkih gazdinstava. To se u sovjetskom socijalizmu smatralo dekulakizacijom ruskog sela, a preostali seljaci koji su bili obuhvaćeni kolektivizacijom preživljavali su sa enormnim padom poljoprivredne produktivnosti i to je osnovni razlog za pojavu gladi u Ukrajini i općenito u Sovjetskom Savezu.
Međutim je taj proces značio i socijalizaciju stočnog fonda koji je sada predat ruskoj vlasti. Seljaci su trebali predati svoju stoku novoj sovjetskoj vlasti, ali su mnogi izabrali radije da unište svoj stočni fond, nego da ga predaju kolektivnim farmama. U prva 2 mjeseca 1930. seljaci su ubili na milijune krava, konja, svinja, ovci i koza, a njihovo meso je bilo skriveno ili zamijenjeno u trampi s drugim seljacima. Tako je na 17. kongresu Partije 1934. podnesen izvještaj o skoro 30 milijuna ubijene stoke i preko 60 milijuna ovaca koje su bile nepovratno izgubljene. Taj je proces onda pokušao zaustaviti Sovjet narodnih komesara izdajući dekret o krivičnom gonjenju onih koji „podlo ubijaju stočni fond“. Pa jest, komedija je sa ljudskom prirodom, jer je na Zapadu istovremeno proces hiperprodukcije proizvoda značio da su kapitalisti radije uništavali svoje poljoprivredne proizvode, nego da ih prodaju po jako niskim cijenama. Eto, vidimo što je to čovjek kao „ansambl društvenih odnosa“ koji je u kapitalističkoj stvarnosti, a ona je također bila i kod Rusa, prisiljen uništavati hranu radije, nego da se gladni ljudi prehrane. Pored toga da je sovjetska vlast i dalje nastavila izvoziti žito radije, nego da njime hrani vlastiti narod i to po nižoj cijeni, nego prethodnih godina.
„Stalin's first Five year Plan (1929-1933) was a colossal failure. Soviet population declined after 1933, and would see modest growth until 1936.The figures suggest a gap of about 15 million people between anticipated population and those that survived the five-year plan. Systemic inefficiencies plagued Soviet agriculture, such as obsolete technology, waste of fuel resources, and depreciating capital stock.These inefficiencies clogged the Soviet agricultural machine and reduced output. Additionally, climate greatly affected Soviet agricultural output. Many regions throughout the USSR had little rainfall, short growing seasons, low temperatures, and general extremes unsuitable for optimal agricultural production.This was detrimental to agricultural output and prevented cost minimization. When harvests fell short of production quotas due to a sudden frost or long drought, Soviet output could not make up the difference. Consequently, when agriculture was not producing as promised, some peasants refused to work over fear of starvation. However, since Soviet farms were collectivized, no individual grievances could be tolerated for the societal system to succeed. As a result, peasants unwilling to join kolkhozy were forced off of their land, which was then redistributed to other peasants.“
Općenito uzevši, to je bila jedna očajna situacija o kojoj je Volkogonov napisao u svojoj studiji o Staljinu:
„Brojka od 10 milijuna postradalih lako je ušla u opću cirkulaciju, mada su moje procjene nešto manje, ali bez obzira ne postoji način da se ospori ova užasna skala ljudske tragedije. To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji. Godine kolektivizacije bile su krucijalno vrijeme preokreta za oboje i za seljaštvo i za zemlju u cjelini. Mogućnost dobrovoljne kooperacije i razvoja koje je markirala linija Nove ekonomske politike bila je propuštena. Ekstremna prisila postala je determinirajući faktor u oblikovanju sustava.“
(167)
Pa ja naravno ne mislim braniti Staljina niti njegovu politiku, ali mislim da postoje brojni ekonomski razlozi za pojavu gladi u Ukrajini, a da je Staljinov teror samo jedan moment opće slike totalnog stradanja ukrajinskog i ruskog naroda. Kakve reperkusije su danas vidljive iza ovih događaja od prije skoro jednog stoljeća, možda najbolje svjedoče snimke rata u Ukrajini sa totalno porušenim gradovima uz milijunske ukrajinske izbjeglice koje su utočište pronašle u zemljama Poljske, Rumunjske, Slovačke, Mađarske. Ja samo mislim da se Staljina i njegovu politiku prema ukrajinskom selu ne može smatrati razlogom i uzrokom najnovijeg slavenskog krvoprolića, jer na koncu konca, stradaju nevini ljudi koji su do jučer dijelili istu sudbinu, istu povijest, sličan jezik, slično pismo, sličnu kulturu, jednu i istu religiju i jednu istu slavensku melankoliju.
PRAVOSLAVNA CRKVA U UKRAJINI
Te pravoslavne crkve u Ukrajini, to je jedan kupus gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. Njih ima nekoliko i sve one imaju složene, jako složene unutar crkvene odnose kao i odnose među sobom. Ja ne bih htio sada nešto posebno o tome pisati, jer nisam stručnjak za crkvu niti za crkvene poslove, nego bih rekao par riječi o tome kako doživljavam tu situacija sa pravoslavljem u Ukrajini.
Kao prvo, postoji ili su postojale tri velike pravoslavne crkve:
1. Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koje je osnovana 1921. u Kijevu nakon što je Ukrajina u sklopu Ukrajinske narodne republike uspostavila nakon dugo vremena svoju nezavisnost. Dolaskom boljševičkih snaga ona je svoje središte premjestila u SAD i neke države Europe gdje je posebno bila aktivna ukrajinska emigracija. Držala se dugo vremena izvornom sljednicom ukrajinske tradicionalne crkve osnovane 988. godine za knezovanja S. Volodimira koji je započeo pokrštavanje Kijevske Rusije.
2. Velika pravoslavna crkva je Ukrajinska pravoslavna crkva moskovske patrijaršije koja je jedna od „samoupravnih“ crkava pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije odnosno Ruska pravoslavna crkva koje se prema svojemu statutu definira kao „samoupravna crkva“ koja se razlikuje od „autonomne crkve“, ali se Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini definira kao „samoupravna crkva sa pravima široke autonomije“.
3. Onda je stvorena Pravoslavna crkva Ukrajine koja osporava tvrdnje moskovske patrijaršije o svojoj crkvenoj jurisdikciji na teritoriji Ukrajine. Ovaj potez stvaranja PCU značio je zapravo povijesni raskid s UPC MP okončavši na taj način više od tri stoljeća rusku duhovnu i zemaljsku dominaciju nad glavnom religijom u Ukrajini.
Nakon što je patrijarh Konstantinopolja Vartolomej, duhovni vođa zajednice pravoslavnih kršćana širom svijeta koja broji gotovo 300 milijuna pripadnika, izdao Tomos, odnosno ukaz kojim je 05.01.2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost od Moskovske patrijaršije, Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula je veze sa Konstantinopoljem. Potom je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko rekao da će stvaranje nove crkve „ući u povijest“ kao dan kad je Ukrajina „konačno dobila svoju nezavisnost od Rusije“.
Vartolomej je izdao Tomos kad su veze između Kijeva i Moskve već bile izuzetno napete. Rusija je anektirala ukrajinski Krimski poluotok u ožujku 2014. i ubrzo nakon toga počela je pružati vojnu, ekonomsku i političku podršku ruskim formacijama u dijelovima istočne Ukrajine, u sukobu u kojem je poginulo više od 14.000 ljudi. Tada je ruski predsjednik Vladimir Putin govorio da je glavni cilj nove crkve bio „podijeliti narod Rusije i Ukrajine, sijati nacionalne i vjerske podjele“. Novu crkvu osnovao je sinod u Svetoj Sofiji 15.12.2018. Taj crkveni savjet okupio je više svećenstvo Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije (UPC-KP) i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (UAPC). Te dvije crkve bi se pretopile u novu PCU.
Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva službeno su prestali postojati 14.12. 2019. kad je ukrajinsko ministarstvo pravde objavilo njihovo uklanjanje.
Tako je Pravoslavna crkva Ukrajine dobila jedinstvenu priliku postati prva pravoslavna crkva u bivšem Sovjetskom carstvu koja je odbacila svoje nasljeđe iz doba komunizma. Danas je stoga ključno pitanje da li postoji mogućnost da pravoslavna crkva raskine sa sovjetskom prošlošću istovremeno i da li je moguće stvoriti jednu mladu, dinamičku crkvu koja nije niti sovjetska niti postsovjetska. To je pitanje, naravno, ali ja se tim ne bavim, nego samo želim izraziti neslaganje sa stajalištima Putina koji je smatrao i još uvijek smatra da stvaranje PCU znači podjelu naroda Rusije i sijanje nacionalnih i vjerskih podjela. To je samo jednim dijelom točno. Zašto? Pa mislim da je stvaranje PCU i priznavanje autokefalnog karaktera nove crkve u Ukrajini zapravo spas pravoslavlja u Istočnoj Europi opterećenoj sovjetskim traumama socijalizma koji je tu suvereno vladao desetljećima. Odatle ta rusofobija kod naroda koji su bili dojučerašnji saveznici i ta samostalnost PCU odgovara naraslim nacionalnim aspiracijama ukrajinskih ljudi koji u obnovi ukrajinskog identiteta vide smisao vlastitog življenja i rada, a duhovni sadržaj i zadovoljenje duhovnih potreba ukrajinskog čovjeka može dati samo jedna autentična samostalna crkva.
Međutim, postoji i još jedna tendencija u bivšim sovjetskim republikama, a to je invazija američkog stila življenja i mišljenja koja ide podjednako sa ekonomskom i kulturnom invazijom, a sa njom ide i duhovna invazija putem ekspanzije denominiranih američkih crkava uglavnom protestantskog nasljeđa i profila koje su crkve, a njih ima gotovo bezbroj, od Starog i Novog zavjeta koji je unekoliko i Ustav SAD stvorile unosan bussines i prođu koja se dobro naplaćuje. Da ne govorim o spregama ovih crkava s američkim krupnim kapitalom koji nezadrživo ekspandira na Istok gdje se novi misionari izdaju kao borci za autentičnu vjeru. Onda nije čudno da postoje među njima misionari koji unosno prodaju opremu za istraživanje i eksploataciju nafte, a istovremeno kao svećenici prodaju maglu narodu o ljubavi Isusa Krista koji je u svakom čovjeku vidio nebesku i božansku bit, da čovjek pukne od smijeha. Ja općenito mislimkao i Heidegger ranije, da je u tom amerikanizmu i amerikanizaciji svijeta gdje je Hollywood nadomjestak za filozofiju, a psihijatrija nadomjestak za metafiziku, sadržana glavna opasnost za tradicionalni duhovni život Rusije i okolnih zemalja uključujući tu naravno i naše južnoslavenske duhovne prostore. To se vidi danas na svakom koraku od politike i otpora američkoj opresiji nad slobodnim narodima do kulture i umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva koje trpi strahovitu jezičnu dominaciju na način da tradicionalne narodne kulture i narodna duševnost propadaju pod jarmom uniformne zapadne industrijske civilizacije i njene efikasnosti. To je za mene veliki problem suvremenoga vremena, a najvažnije je preživjeti!
PAR RIJEČI O DAVORU KAČARU
Ne bih htio previše špekulirati o tom slučaju, htio bih samo iznijeti nekoliko činjenica o tom čovjeku. Poznato je kod nas u Zagrebu da je on bio težak čovjek, posebno kada se opije pa bi onda baljezgao svakakve gluposti uvjeren da je marsizam mišljenje epohe. Bio je sin jedinac kod majke koja je bila predratni komunista pa onda žena od povjerenja koja je kao takva sudjelovala u vojnoj operaciji Guardian u Hrvatskoj, a ta je operacija zapravo bila hvatanje pripadnika hrvatskih ekstemističkih snaga neposredno nakon rata i vodili su je najviši ljudi hrvatske Partije. Ona je, dakle, bila ortodoksni komunista, a vjerojatno je i Davor kao njeno dijete to također bio. Znala je već u poodmakloj dobi komentirati aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj pa bi rekla: „A, sinko moj, tko će to sve pobit?“ i ja se često nisam slagao sa njom, ali sam je tolerirao kao i ona mene. Sličan je slučaj bio i sa Davorom koji je sisao komunizam još od malih dana u roditeljskom domu koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih: skroman prije svega, lojalan postojećoj komunističkoj vlasti, kritičan prema devijacijama komunizma kod nas dakle prema restauraciji kapitalističkih odnosa nakon ekonomskih reformi '60.-tih godina, a to su oboje poimali napuštanjem principa socijalizma i komunizma što je apsolutna istina, odani jedno drugom kao što majka voli svoje dijete, a dijete slijedi puteve svojih roditelja. Ukratko mogli bismo reći, dom harmonije i ljubavi, a takvih je danas sve manje i manje.
Davor je radio u zagrebačkom tjedniku „Oko“ koje se držalo režimskom novinom koja promovira stajališta vladajuće partije i što je neobično samo za neznalice, bio je bliski suradnik velikog hrvatskog filozofa Vanje Sutlića, jer je Vanja koketirao podjednako sa komunizmom kao i sa nacizmom vjerojatno zahvaljujući aktualnim prilikama u Jugoslaviji kao i svojom velikom ljubavi prema Heideggeru. Tako je i on pokušao napraviti neku sintezu od koje se danas našim filozofima diže kosa na glavi. Davor ga je u tome slijedio o čemu najbolje svjedoče dvije monografije koje je napisao za života, prva o Marxu i druga o Lenjinu, ali su bili kolege i po piću pa bi se opijali zajedno i vukli po zagrebačim buffetima pijani i znojni od pretjerana konjaka. Davor je znao u šali reći da mu je Vanja širitus rector, ali je i on bio zahvalan Vanji što ga je, kao i generacije mladih hrvatskih filozofa ranije naučio misliti, jer je to kod nas izgleda najteže, ali najneophodnije. Ne treba sad ovdje nikoga uvjeravati koliko je taj Davor kod nas bio ismijavan kao staljnista zahvaljujući svom ideološkom opredjeljenju. Tako su licemjerni ljudi i posljednji hrvatski šljam smatrali da tom njegovom opusu nedostaje i monografija o Staljinu i onda bi to njegovo djelo bilo kompletno. U tome je prednjačio Žarko Puhovski, posljednji izdanak praksisove škole koji se danas producira kao veliki politički analitičar i za kojeg se slobodno može tvrditi da je na dnu europskog filozofskog mišljenja, a htio je biti ravan najvećima, jer su mu i „analize“ kurentne političke situacije u nas ono što može probaviti politički čovjek samo jakog želuca, a nema svatko tako dobro zdravlje!
Dakle, taj je Davor Kačar, vjerovali su mnogi, trebao nastaviti našu komunističku tradiciju i u tim novim vremenima, ali su ga u tome spriječili neki objektivni momenti, kao što rekoh, zdravlje prije svega. Tako sam ja dočuo od Ervina Peratonera neposredno pred rat u Hrvatskoj da Davor ima karcinom testisa, a onda u doba rata dočujem da je Davor i umro. Ja naravno ne bih htio reći da su se neki faktori „riješili“ tog čovjeka i da je zato sada situacija na našem političkom i filozofskom nebu bolja, nego što je bila desetljećima niti želim reći da su praksisovci i oni koji su sa njima bili u društvu bili ljudi spremni na sve pa čak i za takvim radikalnim rješenjima kao što je „likvidacija neistomišljenika“.
To bi bilo sasvim oprečno njihovim nastojanjima oko demokratizacije društva i partije za koju su govorili da je primjer neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija, praksa hajke protiv inteligencije, autoritarnih osuda, praksa represije i drakonskih kazni, samovolje nezamislive u zemlji sa pravnim poretkom, praksa moralne i političke diskriminacije, etiketiranja i klevetanja neistomišljenika. Pri tome se dakako i danas previđa da su ti naši veliki filozofi bili noseći stupovi režima i partije koji su uglavljeni u sve postojeće institucije države pa se ne zna sasvim točno na koga se taj kriticizam odnosio, ali je činjenica da je Davor Kačar već preko 30 godina pokojni, a da Žarko Puhovski danas slavi svoj 76. rođendan. Meni je to čudno, tim više što se Puhovski zaklonio iza Soroša, dok je Kačar svoje posljednje drugo djelo monografiju o Lenjinu i rekonstrukciji Lenjinove intencije završio Lenjinovim riječima:
„Pukovniče Robinse, Vi u to nimalo ne vjerujete. Ja sam prisiljen čekati na događaje da bih vas uvjerio. Vi ćete možda vidjeti defile stranih bajoneta kroz Rusiju. Vi možete vidjeti Sovjete i sovjetske vođe poubijane. Vi možete vidjeti Rusiju mračnu, kao što je i ranije bila mračna, ali svjetlost iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je ne fizičkim napadom, već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti.“
Ta se monografija od preko 600 stranica danas može pronaći u zagrebačkim antikvarijatima za cijenu od 30 kuna što je ekvivalentno 6 australskih $, a to je cijena jednog cappuccina u adelaidskim pubovima.
Pa jest, ima mnogi toga signifikantnog i u Kačarovoj biografiji kao i u Lenjinovim posljednjim riječima. Kao da se Kačar oprostio od svoga života u svojim mladenačkim godinama kao i od Ruske Revolucije u koju je toliko vjerovao i ta vjera u socijalizam nešto znači u odnosu na beznađe ljudi koji su isključivo motivirani uspjehom i novcem.
Slava Ukrajini!
GLAD U MOLDAVIJI
Htio sam reći par riječi oko te gladi u Moldaviji o kojoj se toliko danas govori u hrvatskim javnim glasilima. Bila je nedavno i jedna emisija na Hrvatskoj televiziji gdje je govorila svjedokinja tih događaja, a danas visoki službenik moldovske države pa je navela da su postojale tisuće postradalih od gladi i da su ljudi od gladi jeli svoju djecu. Pa jest malo taj dokument nestvaran, ukoliko imamo na umu jednu klasičnu tvrdnju primitivnog antikomunizma kod nas da su pod komunističkom vlašću u Sovjetskom Savezu ljudi dospijevali do stadija kanibalizma, da čovjek pukne od smijeha.
Tako se svojevremeno i o Sjevernoj Koreji govorilo kod nas kao o kanibalističkom poretku ravnom onom u australazijskom regionu i onda bi proizilazilo da je pola svijeta koji je imao socijalistički poredak i komunističku vlast, a to je bila socijalna i politička stvarnost zemalja koje su pripadale istočnom vojnom bloku, dakle, da su to bila kanibalistička društva s isto tako primitivnom socijalnom organizacijom i primitivnom kulturom nešto kao domorodačka plemena koja nisu sposobna za deduktivno mišljenje.
Meni se danas čini da oni Ruse samo mogu sanjati, njihovu kulturu, njihovu filozofiju, njihov jezik, njihovu povijest, poslijeratnu socijalističku organizaciju gdje su svi ljudi bili jednaki i ravnopravni i na koncu slobodni u državi koja je proklamirala bratstvo naroda, jezički i kulturni pluralizam i jednakost ljudi pred zakonom i u ekonomskoj sferi, ali je istina da je postojala velika glad u Rusiji 1946. i 1947. koja je odnijela sa sobom negdje oko 100 tisuća ljudi moldavijske SSR. Drugi dijelovi Sovjetskog Saveza i to u SFRS Rusiji i Bjeloruskoj SSR imali su negdje oko 500 tisuća preminulih. Što se Moldavije tiče bilo je registirano negdje oko 300 tisuća slučajeva distrofije, a distrofija je skup patoloških promjena na nekom organu, tkivu ili sustavu, obično izazvan poremećajem u mijeni tvari ili u prehrani ili oštećenjima pa se organ ili tkivo smanje. Bilo je, dakle, mnogo slučajeva neuhranjenosti posebno djece, dok je izuzetno visoka stopa smrtnosti bila među tek novorođenom djecom, a distrofija dojenčadi predstavlja teži kronični poremećaj u tjelesnom napredovanju dojenčeta obično uzrokovan nedovoljnim ili neprimjerenim unosom hrane, ali i opetovanim infekcijama ili prirođenim manama nekih sustava. Dakle, sve je to bilo prouzrokovano gladi u Sovjetskom Savezu sa godinama 1946. i 1947.
Postoji nekoliko kardinalnih razloga za pojavu gladi u Sovjetskom Savezu tih godina koje nikako ne odgovaraju ovoj slici da je o ruskom poretku bilo riječi kao o kanibalističkom sustavu gdje su ljudi jeli svoju vlastitu djecu. To je stvaranje jedne karikature o socijalizmu, a daleko je, jako daleko od istine o ovim događajima. Kao prvo to su ratne prilike Drugog svjetskog rata koji je netom bio zaključen porazom svjetskog fašizma, a koji je rezultirao nevjerojatnim razaranjem ruske infrastrukture, posebno poljoprivrede i to u zapadnim dijelovima SSSR kao također i milijunskim žrtvama u vremenu Velikog otačestvenog rata u sovjetskoj Rusiji. Posebno, težina poslijeratnih okolnosti koja je bila prouzročila manjkove hrane, a koja je trajala od 1945. do ljeta 1946.
Drugi razlog bila je velika suša koja je značila propast za ionako oslabljenu rusku poljoprivredu tako da je prinos sa zemlje bio daleko, daleko manji, nego prethodnih godina. Tako se računa da je ova suša bila najveća do one iz 1981. i konačno dolaze propusti sovjetske vlasti i rukovodećeg kadra koje je proklamiralo urgentnu agrarnu i ekonomsku reformu, ali je reduciralo vladine subvencije poljoprivrednom sektoru istovremeno s rastom cijena hrane i poljoprivrednih proizvoda. Konačno, kako bi se izbjegla globalna i europska slabost nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez i njegova vlada nastavili su s izvozom poljoprivrednih proizvoda. Isto tako i ja Rusima skidam kapu, oni su otklonili mogućnost traženja internacionalne pomoći za svoju oslabljenu ekonomiju, a posebno, za poljoprivredu.
Međutim, Rusi nisu imali samo ovu glad 1946. i 1947. Imali su glad i 1921. i 1922 neposredno nakon ruske Oktobarske revolucije pa onda 1932. i 1933. za vrijeme trajanja velike svjetske ekonomske krize i depresije koja je istovremeno koincidirala sa procesom kolektivizacije ruskoga sela i ovu 1946 i 1947. i to je jedan apsurd na kojeg je dobro upozorila svedokinja događaja u Moldaviji da je ruska vlast nastavila s izvozom poljoprivrednih proizvoda, dok je narod ostao gladan, jer na koncu ispada da je Europa, a Moldavija i danas tu izvozi svoje žito i pšenicu, jela kruh i pšenicu na tisućama mrtve moldavske i ruske djece. Da čovjek pukne od smijeha! Znači, teško bismo ovu glad mogli nazvati Staljinovim genocidom, nego je istina malo drugačija, a ta je da kapitalistički Zapad nikada u ruskom slučaju nije vidio ljude, nego jednu permanentnu opasnost za političko i ekonomsko ustrojstvo europskih država i Amerike.
Tako ja čitam na jednom sajtu Stanford school of humanities and sciences
https://sgs.stanford.edu/events/moldavian-holodomor-great-famine-soviet-moldova-1946-1947
„The mass famine in Soviet Moldavia in 1946-47 is one of the least known episodes of state terror under Stalin. It took the life of at least 123,000 persons which made about 5% of the entire population of MSSR and thus the excess deaths proportionally to the total population was 5 times higher than in Ukraine and 11 times than in Russia in the same period. Among the explanations of these huge discrepancies is that the greatest part of MSSR (Bessarabia) was not yet collectivized, it was a borderland republic and part of the former Nazi Germany’s ally – Romania, and the local elites were more servile to the Center than the Ukrainian ones. At the same time, the famine in Moldavia and at the all-Union level as well was triggered by decisions taken in Moscow by Stalin personally as he was well-informed about the real situation before and during the famine erupted (Chisinau-based archives and Moscow ones – the latter accessed through Hoover Institution archives – testifies for that). While acknowledging the assistance that Soviet regime accorded to Soviet Moldavia to fight the famine, the high death toll that nevertheless resulted raises serious questions as to the intentions of the Soviets in the former Romanian province of Bessarabia. In conclusion, the author supports the idea that the famine of 1946-47 in Soviet Moldavia in particular and in Soviet Ukraine and Russia as well was another of Stalin’s genocides.“
Međutim, tu nitko ne spominje poslijeratnu sovjetsku politiku prema Moldaviji. Tako je na primjer '70.-tih i '80.-tih godina Moldavijska SSR dobila izuzetne dotacije iz budžeta Saveza za razvoj industrije i znanstvenih objekata. Tako je 1971. usvojena odluka „O mjerama za daljnji razvoj Kisineva“ koja je predstavljala sumu od jedne milijarde sovjetskih rubalja što je približno 7 milijardi USA $ iz 2018., ali je istovremeno potpomagala promoviranju moldavijskog etničkog identiteta koji se razlikuje o rumunjskog. Kako bi se oni razlikovali tijekom sovjetskog perioda, moldovski jezik je bio pisan ćiriličnim alfabetom u razlici spram rumunjskog jezika koji je bio od 1860. pisan na latinici. Situacija se u tom pogledu mijenjala s ruskom politikom glasnosti i perestojke kad je osnovan Demokratski pokret Moldove koji je kasnije postao nacionalistički Narodni front Moldove 1989. koji je gurao Moldaviju prema nezavisnosti i taj je pokret prisilio autoritete Moldavijske SSR da usvoje zakon o jeziku 31.08.1989. kojim se proklamira moldavijski jezik pisan latiničnim pismom kao državni jezik Moldovske SSR. Tada je govoreno o identitetu moldavijskog jezika s rumunjskim. Da čovjek pukne od smijeha! Pa što reći, nego da ta nova stvarnost u Moldaviji nije donjela željene rezultate. Ljudi su u novoj vlasti mislili da neće više biti gladi, nego da će zemljom teći med i mlijeko, a vidimo kako teče med i mlijeko u države koja se smatra jednom od najsiromašnijih zemalja suvremene Europe. Tu je ona kao naša Bosna ili kao suvremena Srbija.
UKRAJINSKI NACIONALIZAM
Pa nacionalizam je prema uobičajenim definicijama jedna ideja ili pokret gdje se nacija poima sukladnom državi. Kao pokret nacionalizam promovira interese određene nacije ili grupe ljudi posebno sa zahtjevom uspostavljanja punog suvereniteta nad domovinom kako bi se stvorila nacionalna država. Ovdje se smatra da svaka nacija mora vladati sama sobom slobodna od izvanjskih utjecaja, da je nacija prirodna i idealna baza politike i da je nacija jedini ispravni izvor političke moći. U tom smislu se onda raspravlja o nacionalnom identitetu koji se temelji na posebnim socijalnim karakteristikama kao što su kultura, jezik, etnicitet, geografski položaj, politika, religija i uopće tradicija. Vjeruje se, dakle, da postoji neka specifična jedinstvena i posebna nacionalna povijest kao što nacionalizam pokušava promovirati nacionalno jedinstvo i nacionalnu solidarnost. U tom pravcu postoje nastojanja da se prezervira nacionalna tradicionalna kultura, duhovnost i jezik uglavnom prema Humboltovoj zamisli: „Jedan narod, jedan jezik, jedna država.“ Obično se drži da postoji etnički nacionalizam i građanski ili državni nacionalizam.
Prema ovoj jednostavnoj definiciji proizilazi da nacionalizama ima u svim sredinama i među svim narodima. Nitko tu nije neki posebni izuzetak. Tako postoji naravno i ukrajinski nacionalizam o kojem se mnogo piše u zadnje vrijeme, posebno nakon „revolucije“ u Ukrajini 2014., a postao je taj ukrajinski nacionalizam popularan u najnovije vrijeme izazvan ratnim sukobom Rusije i Ukrajine koji traje već mjesec dana bez ikakvog izgleda da će brzo biti okončan. U novije vrijeme mnogo se pisalo o tome nacionalizmu i među zapadnim i među ruskim stručnjacima i povijesničarima. Na Zapadu posebno su signifikantno pisali u novije vrijeme Andrey Wilson koji se bavio nacionalnim političkim partijama u Ukrajini i tu u vremenu sloma bivšeg Sovjetskog Saveza pa onda Kenneth Farmer o ukrajinskom nacionalizmu u poststaljinskoj eri pa onda Taras Kuzio i drugi dok je na ukrajinskoj i ruskoj strani nastalo znatno djelo među kojima i ono Smirnova koji se bavio ukrajinskim nacionalnim projektom 2010. pa onda Kirila Galuška o ukrajinskom nacionalizmu ili o tome tko i zašto tako razmatra Ukrajinu koje je objavljeno u Kijevu pa onda Sergei Aksenenka A .Šubina, Aleksandar Zajcev je dao jednu kritiku ruske historiografije i mnogi drugi i sve su to vrijedna nastojanja i dokazivanja, ali je neosporna činjenica da među njima ima značajnih razlika ideološkog i političkog karaktera. Tako je ne primjer Aleksandar Šubin napisao jednu veliku knjigu „Anarhistički socijalni eksperiment, Ukrajina i Španjolska 1917.-1939.“ gdje razmatra socijalne, ekonomske i povijesne okolnosti pojave Makhova pokreta u Ukrajini i sveze s anarhističkim liderima i uopće anarhističkom ideologijom pa onda citira Volina koji je jednom izjavio:
„Kad čitam Lenjinove radove, posebno one koji su pisani nakon 1914., vidim izvanredne paralele između njegovih ideja i onih anarhističkih, izuzev ideje o državi i političkoj moći.“
To je, naravno, jedna diskusija koja podjednako ima reperkusije na vladajuću socijalnu teoriju u Rusiji kao što govori o karakteru ukrajinskih nastojanja i u najnovije vrijeme. Tako da ima jako mnogo radova koji nastaju kod Rusa i u Ukrajini također da to nije moguće više slijediti. Dakle, sve su to vrijedna nastojanja, ali je veliki problem pronaći u njima jednu objektivnu sliku povijesnih i aktualnih političkih događanja.
Međutim, jedna je neosporna činjenica, jedna velika istina da su ti nacionalizmi bez obzira da li je riječ o bivšoj državi Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu bili velika opasnost kod federalnih država koje su perzistirale zahvaljujući velikom i snažnom djelovanju represivnog aparata države i ja osobno mislim da je Zbignjev Bržežinski bio u pravu još 1950. kada je u svom radu koji je prihvaćen kao magistarska radnja na McGill Sveučilištu u Montrealu pod imenom „Ruso-Sovjetski nacionalizam“ pisao da je stvaranje multinacionalnog Saveza bez nacionalne supresije, ali sa teškom centraliziranom nacionalnom osnovom koja je sastavljena od najveće nacionalne grupe prouzočila nacionalnu stabilnost i stvorila nadu u „eliminaciju“ nacionalnog razdora i raspada države.
Na ovim pretpostavkama je prema Bržežinskom stajala federalna Sovjetska vlast (22), ali federalna državna struktura predstavljala je limite lokalne autonomije i predstavljala je „definitivan nosač“ za rast osjećaja nacionalnog identiteta (23) i iz tih centralističkih tendencija i procesa sve veće nacionalne emancipacije nastale su divergentne silnice koje su dovele do sloma države - velika filozofija, nema što! Međutim, istina je da je centralizirana država i centralizirani poredak socijalizma izazivao jaka nacionalna osjećanja koja su često bila prikrivana floskulama o federalnom ustrojstvu države.
U tom svom radu Bržežinski raspravlja i o ukrajinskom i o gruzijskom slučaju kao i o slučaju Bjelorusije i baltičkih zemalja i pravo je čudo da nitko kod nas nije poznavao djela ovog čovjeka, a istina je da su ona puna neke neobične rusofobije koju je moguće, naravno, objasniti njegovim poljskim podrijetlom i frustracijama još iz poljskog roditeljskog doma, ali to nije moj predmet bavljenja. Htio sam samo reći da je ovo pitanje ukrajinskog nacionalizma dovoljno dugo, dovoljno staro i dovoljno veliko da možemo da se njime bavimo, štoviše da smo dužni pokušati doći do neke istine uvjereni da tom istinom ne vrijeđamo nikoga i ne pozivamo nikoga na linč, da ne pridonosimo eskaliranju nacionalnih osjećaja ljudi koji i onako teško podnose stvarnost pa nije potrebno da i mi tome pridonosimo, ali je pitanje faktičkog odnosa snaga u postsovjetskoj stvarnosti i međunarodnoj politici koja stvarnost podjednako postavlja na dnevni red kulturni i civilizacijski identitet Rusije ne samo ukrajinski nacionalizam za kojeg već znamo kakav on jest, nego i onog ruskog koji može poslužiti kao fundament za formuliranje različitih ekspanzionističkih i imperijalnih projekata kod Rusa i to od restauracije ruskoga carstva, preko zalaganja za obnovu teritorijalne cjelovitosti Sovjetskog Saveza od koje se politike naši hrvatski tajkuni naprosto ježe, do projekta stvaranja nove Euroazijske imperije. Dobar dio ovih projekata je nerealan i u njihovoj pozadini stoji etnički i građanski nacionalizam kod Rusa kao i uvjerenje da je Rusija po svojoj prirodi i povijesnim okolnostima predodređena biti imperija, a ne obična nacija odnosno država.
Tako brojni i u javnosti eksponirani zagovornici imperijalnog puta Rusije i njene imperijalne misije, a svi imaju neku misiju bez obzira da li je riječ o misiji proleterijata i njegovoj avangardi ili je riječ o misiji državnika koji također narod mogu prepustiti bezumlju vojne mašinerije, dakle svi ti zagovornici čine raznoliku ideološku masu koja istupa s različitim stupnjevima iskrenosti i domoljublja.
„Mnogi još smatraju da je neophodno težiti proširenju granica Rusije, bez obzira na to da li pod zastavom ’obnove SSSR’, zastavom neke novoprojektovane imperije ili pozivanjem na ruski iredentizam koji bi s Rusijom ujedinio teritorije sa velikim brojem ruskog stanovništva, poput Krima ili severnog dela Kazahstana’.“
(Miller)
Osnovni preduvjet za ove imperijalne ambicije je bilo ono što je u javnosti nazvano ‘uspravljanje’ Rusije koja je prema općem mišljenju tijekom prve postsovjetske decenije bila ‘bačena na koljena’ da bi dolaskom Putina na čelo države počeo njen ekonomski i politički oporavak.
S druge strane Putin je 2013. izjavio:
„U najvećoj državi sa multietničkim sastavom stanovništva identifikacija isključivo posredstvom etničke i verske pripadnosti je definitivno nemoguća. Upravo je formiranje građanskog identiteta na osnovu zajedničkih vrednosti, patriotske svesti, građanske odgovornosti i solidarnosti, poštovanja zakona, učešća u sudbini Domovine bez gubitka veze sa svojim etničkim, religijskim korenima-neophodni uslov očuvanja jedinstva države”.
„Rusija se, kako je to figurativno govorio filozof Konstantin Leontjev, uvek razvijala kao ’cvetajuća složenost’, kao država-civilizacija koja je čvrsto ujedinjena ruskim narodom, ruskim jezikom, ruskom kulturom, Ruskom pravoslavnom crkvom i drugim tradicionalnim religijama Rusije”
(Ibid).
Ja ne bih htio sada posebno izražavati svoje slaganje sa Putinom, ali mi se čini da su njegove riječi drugačije od riječi ukrajinskih prvaka, Zelenskog na primjer, koji je zahvaljujući svom židovskom podrijetlu prikrivao zločine ukrajinske strane koja je obnavljala nacistički socijalni projekt uvjerena da ide putem zapadne demokracije od koje tobože zavisi opstanak cijele europske kulture. Meni se čini da Zelenski nije bio u pravu.
LENJIN O UKRAJINI ILI O „RAZVLAČENJU MRTVOGA PSA“
Meni nije danas posve jasno koliko je Ukrajina komunistička tvorevina, ali nema nikakve sumnje da je riječ o jednoj dugoj povijesti države i nacije koja je u komunističkom režimu u Rusiji doživjela svoju punu afirmaciju, a to je i Putin jednim dijelom mislio kada je rekao da:
„...moderna Ukrajina u cjelini jest stvorena od Rusije ili ako hoćemo biti precizniji, od boljševika, dakle komunističke Rusije. Ovaj proces je praktički otpočeo točno nakon revolucije 1917. i Lenjin i njegovi suborci učinili su to na jedan ekstremno težak način odvajajući, separirajući, ono što je povijesno Ruski teritorij.“
Dakle, Putin je svojevremeno razvijao svoje ideje tvrdnjom da:
„...sovjetska Ukrajina jest rezultat politike boljševika i s pravom može biti nazvana Ukrajina Vladimira Lenjina. On je bio njen stvaratelji i arhitekt“.
Ako su ove tvrdnje točne, onda nije posve jasno zašto su 2011. i 2013. ukrajinski demonstranti čekićima i teškim maljevima demontirali na ulicama Kijeva i Harkova statue Lenjina, ako je on već „otac“ suvremene ukrajinske nacije? Bilo bi primjerenije da je narod donosio pod spomenike cvijeće i palio svijeće voštanice u spomen na jednog tako velikog čovjeka zahvaljujući kojem danas imaju svoju nezavisnost. Mislim da je u tom smislu točna također i tvrdnja Serhii Ploghii iz Ukrainian research Intitute Harvard University koji smatra da je nakon pobjede u Ukrajini Lenjin došao do zaključka da je formalna nezavisnost ukrajinske države, zajedno sa koncesijama prema ukrajinskom jeziku i kulturi bila apsolutno nužna, ako su boljševici htjeli uspostaviti kontrolu nad Ukrajinom. Lenjin je, dakle, smatrao da su ukrajinske aspiracije prema nezavisnosti toliko jake ne samo među Ukrajincima općenito, nego čak i medu boljševicima samim što je omogućilo veliki stupanj autonomije i status ove države ravan ruskoj unutar Sovjetskog Saveza odnosno nove države čije je stvaranje deklarirano 1922.
Postoji kod Lenjina jedan tekst o Ukrajini koji je napisan 1917. godine i Štampan u Pravdi od 28.6. (15), a koji se nalazi u 25 volumenu njegovih „Sabranih djela“ iz 1977. iz kojeg navodim u engleskom prijevodu one dijelove koje mi se čine kardinalnim s obzirom na ovo pitanje:
„The new, coalition Provisional Government’s policy failure is becoming more and more obvious. The Universal Act on the organisation of the Ukraine, issued by the Ukrainian Central Rada and adopted on June 11, 1917, by the All-Ukraine Army Congress, plainly exposes that policy and furnishes documentary proof of its failure.
“Without seceding from Russia, without breaking away from the Russian State," reads the Act, “let the Ukrainian people have the right to shape their own life on their own soil.... All laws by which order is to be established here in the Ukraine shall be passed solely by this Ukrainian Assembly. And laws establishing order throughout the Russian State must be passed by the All-Russia Parliament.” These are perfectly clear words. They state very specifically that the Ukrainian people do not wish to secede from Russia at present.They demand autonomy without denying the need for the supreme authority of the 'All-Russia Parliament'.
No democrat, let alone a socialist, will venture to deny the complete legitimacy of the Ukraine’s demands. And no democrat can deny the Ukraine’s right to freely secede from Russia. Only unqualified recognition of this right makes it possible to advocate a free union of the Ukrainians and the Great Russians, a voluntary association of the two peoples in one state. Only unqualified recognition of this right can actually break completely and irrevocably with the accursed tsarist past, when everything was done to bring about a mutual estrangement of the two peoples so close to each other in language, territory, character and history. Accursed tsarism made the Great Russians executioners of the Ukrainian people, and fomented in them a hatred for those who even forbade Ukrainian children to speak and study in their native tongue.“
Lenjin ovdje piše o „full recognition of the Ukraine’s rights, including the right to free secession.“
Pa Lenjin ovdje razmišlja o ukrajinskom pitanju na temelju onih spoznaja do kojih je došao isto 1917. u svojoj „Državi i revoluciji“, dakle, u smislu prava naroda na samoopredjeljenje kao i prava naroda na otcjepljenje koje je pravo upisano u najviše akte Socijalističke Rusije.
Na primjer USTAV SSSR iz 1977. predviđa:
„Article 70. The Union of Soviet Socialist Republics is an integral, federal, multinational state formed on the principle of socialist federalism as a result of the free self-determination of nations and the voluntary association of equal Soviet Socialist Republics.
The USSR embodies the state unity of the Soviet people and draws all its nations and nationalities together for the purpose of jointly building communism.
Article 71. The Union of Soviet Socialist Republics unites:
the Russian Soviet Federative Socialist Republic
the Ukrainian Soviet Socialist Republic,
the Byelorussian Soviet Socialist Republic,
the Uzbek Soviet Socialist Republic,
the Kazakh Soviet Socialist Republic,
the Georgian Soviet Socialist Republic,
the Azerbeijan Soviet Socialist Republic,
the Lithuanian Soviet Socialist Republic,
the Moldovian Soviet Socialist Republic,
the Latvian Soviet Socialist Republic,
the Kirghiz Soviet Socialist Republic,
the Tajik Soviet Socialist Republic,
the Armenian Soviet Socialist Republic,
the Turkmen Soviet Socialist Republic,
the Estonian Soviet Socialist Republic.
Article 72. Each Union Republic shall retain the right freely to secede from the USSR.“
Znači, nije posve jasno što se hoće u suvremenoj Ukrajini, ako to već postoji u ustavu socijalističke Rusije. Principom samoopredjeljenja se naziva pravo svakog naroda da samostalno odlučuju o svojoj sudbini. Pod tim principom se podrazumijevaju pravo na otcjepljenje i stvaranje nezavisne nacionalne države, pravo na ujedinjenje sa drugim narodima, pravo na ekonomsko samoopredjeljenje, kao i pravo na izbor društvenog i političkog uređenja. U njemu se navodi da ljudi, na bazi poštovanja načela jednakih prava i pravičnih jednakih mogućnosti, imaju pravo da slobodno biraju svoj suverenitet i međunarodni politički status bez uplitanja sa strane. To je pravo imala i bivša država Jugoslavija gdje se narodi Jugoslavije na temelju svoje slobodno izražene volje ujedinjuju u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti. Teritorij je jedinstven i čine ga teritoriji socijalističkih republika i taj se teritorij ne može mijenjati bez pristanka republika, dok se granica jedinstvene države ne može mijenjati bez suglasnosti svih republika. Takvi su principi isto vrijedili i u ruskom Ustavu.
Sada, a što je tu sporno? Ako znamo da ovo pravo prije svega misli na zabranu narušavanja teritorijalnog integriteta postojećih država te ugrožavanja međunarodnog mira i stabilnosti, to povlači za sobom razmatranje načela uti possidetis i njegovih korijena i obveznosti primjene, jednako kao i secesije kao najčešće posljedice afirmativnog ostvarivanja prava na samoopredjeljenje naroda. Također se na to nadovezuje i pitanje disolucije država, najčešće federalnih za koje se pita imaju li one materijalne razlike s obzirom na secesiju koja također nije izrijekom ni dopuštena ni zabranjena.
Sada, što je tu sporno s obzirom na Lenjina i njegovo razumijevanje ukrajinskog nacionalnog pitanja? Ako nam je poznato da je on već 1917. u svojoj „Državi i revoluciji“ razmatra problem federalizma i centralističke države ovim riječima (stranica 62):
„Kod Engelsa kao i kod Marxa bez obzira na njihovu bespoštednu kritiku reakcionarnosti malih država i prikrivanja te reakcionarnosti nacionalnim pitanjem u određenim konkretnim slučajevima nigdje nema ni traga nastojanja da se otarase nacionalnog pitanja- težnje koja predstavlja čestu grešku holandskih i poljskih marksista koji polaze od opravdane borbe protiv malograđanski uskog nacionalizma svojih malih država. Čak i u Engleskoj gdje su se geografski uslovi i zajednički jezik i historija mnogih vijekova reklo bi se raskrstili s nacionalnim pitanjem pojedinih sitnih dijelova Engleske čak i ovdje Engels uzima u obzir jasnu činjenicu da nacionalno pitanje još nije iživljeno i zato priznaje federativnu republiku kao korak naprijed. Razumije se, ovdje nema ni traga odustajanja od kritike nedostataka federativne republike i od najodlučnije propagande i borbe za jedinstvenu centralističku demokratsku republiku.“
Međutim, to je i za Lenjina centralizam koji ne isključuje široku lokalnu samoupravu koja bezuslovno uklanja svaki birokratizam i svako komandiranje odozgo (Ibid) i sada što je tu sporno da se danas ruše maljevima spomenici Lenjinu na ulicama Ukrajine, da se sudi profesorima ruskog jezika i književnosti, da se na ulicama Kijeva ranjavaju i osakaćuju ruski filozofi i filozofkinje, da se diskriminira ruski jezik i ljudi kojima je to materinji jezik, da se vrše pokolji ruskog stanovništva u istočnim dijelovima zemlje, da se granatiraju gradovi naseljeni ruskim stanovništvom i da su ulice pune krvi ruskih ljudi koji su mirno živjeli neopterećeni političkim predrasudama njihovih prvaka, da su migracije stotina tisuća ljudi mirnoga stanovništva podjednako prema Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj kao i prema Rusiji, naprosto što je sporno da je Ukrajina danas primjer stradanja nevinog stanovništva, žena i djece u bratoubilačmom ratu gdje nema pobjednika, nego ostaju samo osakaćeni i potpune ruševine? To je za mene veliko pitanje!
EKLETIK JE FILOZOF JEDNA PRIČA O LENJINU I UKRAJINI
Povodom ovog rata u Ukrajini htio bih reći par riječi o statusu ruskog jezika i filozofije u posljednjim godinama zajedničke države. Danas ruska strana ima prigovora oko tretmana ruskog jezika i kulture u institucijama suvremenog ukrajinskog društva i ja sam u ovim svojim razmišljanjima potaknut izvještajima ruske televizije koja je dokumentirala nasilje i brutalnost Ukrajinaca prema, na primjer, profesorima ruskog jezika i književnosti koji su ranjavani na ulicama Kijeva ili su hapšeni i suđeni zbog svoje tobožnje upletenosti u špijunske poslove na strani Rusije. Pored diskriminacije ruskog jezika i ljudi koji govore njime i koji im je materinji jezik i to u službenim institucijama države kao i u stvarnom svakodnevnom životu ljudi. To je jedna porazna slika trenutne situacije u Ukrajini gdje se stvari rješavaju vidimo i na kakav način. Međutim, koliko moje spoznaje o tom pitanju sežu unatrag, problemi se nagomilavaju već desetljećima, a i sâm sam bio svjedokom jednog takvog događaja gdje je osporena vrijednost i valjanost ruske filozofije kao drugorazredne ili trećerazredne duhovne banalnosti koja sa suvremenim vremenom nema ama baš nikakve veze. Ja sam prije skoro tri desetljeća dospio u Adelaide gdje sam imao priliku da se susretnem sa ruskim Židovima koji su isto tako dolazili na ovaj kontinent kao ekonomska ili politička migracija uzrokovana turbulentnim događajima sloma socijalizma i Sovjetskoga Saveza i u jednom takvom susretu ja sam otpočeo razgovor:
„Baš je lijepo da se ovdje susrećemo na jednom mjestu i da nam židovska općima u Adelaideu iskazuje pažnju, nama migrantima iz socijalističkih zemalja.
Točno tako, bilo je jako teško u novim prilikama.
Mislim da niti kod nas u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nije bilo ništa bolje i postoje mnogi razlozi za trenutni raspad države, a jedan je svakako u tome da se možda i sa nepravom odustalo od socijalizma.
Socijalizam se pokazao promašenim projektom, pored toga da je već zastario.
... ali ja ne bih mogao reći da je vitlanje kokoškom povrh glave išta suvremenije. Možda je riječ o jednoj filozofiji koja nije bila dobro shvaćena, a i jedna takva velika filozofija kao što je ruska nije naišla na povoljan prijem.
Ma, kakva je to ruska filozofija, postoji li uopće tako nešto kao ruska filozofija?, upita me jedan sugovornik.
Pa postoji, naravno, ja mislim da je i Lenjinova filozofija velika filozofija.
Ma, to su čiste gluposti, Lenjin je prije svega eklektik.“
...i kada sam vidio da taj razgovor ničemu ne vodi, jer se mišljenja posve razlikuju, okrenuo sam na drugu temu pa smo razgovarali o vegemajtu i ražnjićima, jer meni nije tada bilo posve jasno da se Lenjina optužuje za eklekticizam, a to je samo skraćeni oblik stava da je riječ o filozofu ili političkom piscu koji neprincipijelno spaja nespojive poglede na svijet, odnosno o onome koji ne stvara svoj filozofski sustav niti pristupa jednom od postojećih sustava, već od njih raznih uzima ono što mu koristi pa sve to kombinira i pravi jednu cjelinu prisvajajući tako tuđa znanja, ideje i iskustva, a da pri tom ne unosi ništa svoje novo niti originalno. Meni je takvo mišljenje o Lenjinu bilo strano, a i danas mi je to strano.
Onda sam razmišljao o tome što su Lenjin i Lukacs doživjeli nakon toliko desetljeća borbe za pravednije društvo, za jedno društvo solidarnosti i ravnopravnosti ljudi, za jedno društvo gdje je osigurano gospodstvo Istine i pravde naspram bezumlja moderne civilizacije, a i danas sam razočaran činjenicom da takva velika literatura doživljava poniženja na svakom koraku. Poznati ruski povjesničar Dimitrije Volkogonov je možda otišao u krajnost pa je Lenjina optužio za krajnje nasilnu praksu represije države nad ljudima smatrajući da se Staljin samo dosljedno držao onih principa i metoda koje je već ranije razvio Lenjin i to je jedna priča koja se ovdje u Australiji uzima kao velika istina kod liberalnih političara koji čitavu rusku državu poimaju kao primjer totalitarnog poretka ravnog fašizmu. Međutim, malo je vjerojatno da se totalitarne ideje mogu primijeniti i u Lenjinovom slučaju i to ukoliko uzmemo samo nekoliko njegovih djela.
Prvo „Razvitak kapitalizma u Rusiji“ gdje se Lenjin bavi razvojem kapitalističkih prilika nakon 1848. i ukidanja kmetstva gdje je, dakle, ukazivao da u Rusiji postoje neke specifičnosti i da te specifičnosti leže u općoj liniji svjetskog razvoja. U Rusiji djeluju iste zakonitosti kapitalističkog razvoja kao i u drugim kapitalističkim zemljama i da je taj razvoj pripremio dovoljne materijalne i subjektivne pretpostavke socijalističke revolucije. E, sada, mi možemo o tome špekulirati i danas razmatrati pogreške realnog socijalizma, ali ostaje na djelu činjenica da se godinama pristajalo na Lenjinova zapažanja i da ih se držalo državnom teorijom. Isto tako da je u revolucionarnom periodu nastalo njegov djelo „Država i revolucija“ gdje je iz moralnih, humanih i ljudskih razloga „predviđao odumiranje države“ u socijalizmu kao oblika krajnje represije nad ljudima u besklasnoj zajednici naroda gdje je trajno osigurana sloboda ljudi, pravda i istina i konačno, padaju mi na pamet njegove „Filozofske sveske“, pored čitavog obilja radova koji su sabrani u više od 50 volumena njegovih Sočinjenija gdje se otkriva autentična filozofija ovog velikog čovjeka. Malo mi je teško to nazvati eklekticizmom i srozati tu filozofiju na mentalnu banalnost ludog čovjeka. Mislim da je Lukacs bio u pravu kad je u svojoj raspravi o Lenjinu i povezanosti njegovih ideja istakao baš tu cjelinu Lenjinove filozofije i njenu originalnost i političku aktualnost. To se najbolje vidi u problematici rata koje je pitanje danas toliko aktualno s tim da i Lenjin i Lukacs smatraju da je rat samo ono što osigurava trajni poredak mira i pravedno društvo, a da je država oružje u klasnoj borbi proleterijata.
Dakle, ovdje nije reč o izboru da li proletarijat želi ili ne želi da se bori, nego samo o izboru: za čije interese on treba da se bori, za vlastite interese ili za interese buržoazije. Pitanje koje povijesna situacija postavlja proletarijatu nije izbor između rata i mira, nego izbor između materijalističkog rata i rata protiv ovog rata: građanskog rata.
Pa sada mi vidimo da se Lenjinovo mišljenje može primijeniti i na suvremenu ukrajinsku situaciju koja je katastrofalna, ali se mi time ovdje ne bavimo. Postoje naravno i Lenjinova stajališta u pogledu tzv. ukrajinizacije njenog stanovništva, ali to je tematika povijesničara i stručnjaka za povijest Ukrajine i nije predmet mojih trenutnih razmišljanja.
PRIJETNJE BIOLOŠKIM RATOM
Odmah moram reći da se ne slažem s ovim ratom u Ukrajini. Mislim da tu najviše stradaju nevini ljudi, mnoštvo nevinih i običnih ljudi kao i mnoga djeca bez obzira da li su ukrajinska ili ruska, ali postoje neki razlozi koji su naveli rusku stranu na ovakav radikalan korak. To je prije svega jedno antirusko stajalište među ljudima na Zapadu i Ukrajini, jedna rusofobija koja se razvija već desetljećima posebno nakon Drugog svjetskoga rata koja je imala dalekosežne posljedice, a vidimo i kakve. Pored toga da postoje i manjkavosti ukrajinskog režima koji je obnovio u Ukrajini nacističku filozofiju i praksu pa nije čudno da ruska strana nakon desetljeća ukrajinske nezavisnosti govori o nužnosti demilitarizacije i denacifikacije zemlje kao uvjeta mirnog suživota dva naroda kao i naroda u okruženju, priznavanje neutralnog statusa Ukrajine kao i priznavanje konstitutivnih prava Rusa u ovoj zemlji koja prava nisu postojala u suvremenom ukrajinskom društvu.
Ta osjetljivost Rusa prema pitanjima vlastite sigurnosti posve su razumljiva, ukoliko imamo na umu da se u posljednjih 200 godina vodilo na ruskom tlu nekoliko velikih ofanziva kao što je bilo nekoliko neprijateljskih provala u ruskim zemljama gdje je stradalo milijunsko rusko stanovništvo i to su gubici ruskog naroda bez presedana u ljudskoj povijesti, a s tim se svi slažemo: Napoleonova provala kad je spaljena Moskva i pobijeno stanovništvo kao i 100 godina kasnije Hitlerova najezda kad je Rusija imala negdje oko 20 milijuna žrtava od njemačkog fašizma i nacizma.
Nakon Drugog svjetskoga rata poznato je da ti animoziteti prema Rusima narastaju zahvaljujući njihovoj prisutnosti u zemljama tzv. Varšavskog ugovora pa onda nakon sloma SSSR sukobima u Čečeniji, Gruziji, Afganistanu i drugdje i bez obzira da li se Rusi poimaju kao baza primitivnog komunizma ili pak kao društvo glasnosti i perestrojke, a onda kasnije liberalnog kapitalizma koji je, usput rečeno, okovao mnoge građane Rusije svagda su oni poimani regresivnim elementima svjetske civilizacije, opasnim elementima koji čitavu civilizaciju mogu u jednom trenutku svesti na nivo apsolutne ništice, da čovjek pukne od smijeha.
Tako nije čudno da su oni u pameti običnih ljudi Zapada figurirali kao ‘’majmuni’’ koji su zasjeli na veliku vojnu mašineriju stvorenu, zahvaljujući naporima čestitih ljudi, u ruskim gulazima pa onda isto tako nije čudno da je u pameti tih istih običnih ljudi na Zapadu prisutna jedna ideja da bi bilo najbolje taj prostor pretvoriti u veliki laboratorij za uzgoj bakterija, a sami Rusi bi bili te bakterije kojima se eksperimentira i operira iz centara svjetske moći i financijskog kapitala i tako ja čitam na internetu stranicu pod imenom:
https://euvsdisinfo.eu/report/the-us-develops-biological-weapons-in-ukrainian-laboratories
"The US develops biological weapons in Ukrainian laboratories. The Americans have achieved far greater success with the expansion of biological laboratories in Ukraine. There are at least 15 such facilities, the American Embassy in Kyiv admitted a few months ago – all of them supervised by the Pentagon. The first laboratory is said to have been founded in 2005, still under President Yushchenko. Nevertheless, Washington declares (without giving any concrete details) that the facilities will only serve civilian, scientific purposes. Experts assume, however, that biological weapons will be developed there.
Recurring conspiracy theory alleging that the United States develops biological weapons and has secret biological laboratories around the world. The disinformation claim also capitalises on the oft-recurring conspiracy theory about laboratories in Ukraine, as well as the Lugar Lab in Georgia. The US Embassy in Ukraine hasrepeatedly denied the "creation of military biological laboratories" in Ukraine. The cooperation between Ukraine and the United States in the direction of combating biological terrorism takes place exclusively within the framework of Ukrainian legislation and in the interests of Ukraine. In 2005, the Ministry of Health of Ukraine and the U.S. Department of Defence signed a framework agreement on preventing the spread of technologies, pathogens and knowledge that can be used in the development of biological weapons. Within the framework of this Agreement, a number of state laboratories located in Odesa, Kharkiv, Lviv, Kyiv, Vinnitsia, Kherson and Dnipro regions were modernised (repair works were carried out, equipment was updated, consumables were purchased, etc.). The Security Service of Ukraine emphasises that these laboratories are financed from the state budget, subordinated to the Ministry of Health and the State Service of Ukraine for Food Safety and Consumer Protection. Read further debunk by StopFake.org. See similar disinfo cases alleging that there are dangerous American labs close to the Russian border and that Pentagon controls the work of 15 bacteriological laboratories in Ukraine."
Malo čudno da se na ukrajinskom teritoriju raspoređuje toliko bioloških laboratorija, a prema izvještajima koje vidimo na televiziji otkrivamo da je njih preko 30 otkriveno u Ukrajini i da su one sada u rukama ruskih snaga. Bilo je mnogo diskusija koliko su te informacije provjerene i svi su se pitali nije li riječ o lažnim vijestima, jer je njih puno u današnjim medijima i ja onda isto tako pronađem na internetu stajališta Victorie Nuland iz Ministarstva vanjskih poslova Amerike koja je odgovarala na pitanja senatora Rubia Marca:
"Sen. Marco Rubio: Does Ukraine have chemical or biological weapons?
Victoria Nuland: Ukraine has biological research facilities which, in fact, we’re now quite concerned Russian troops, Russian forces may be seeking to gain control of, so we are working with the Ukrainians on how we can prevent any of those research materials from falling into the hands of Russian forces should they approach.
Sen. Marco Rubio: I’m sure you’re aware that the Russian propaganda groups are already putting out there all kinds of information about how they have uncovered a plot by the Ukrainians to unleash biological weapons in the country, and with NATO’s coordination.
If there is a biological or chemical weapon incident or attack inside Ukraine, is there any doubt in your mind that 100% it would be the Russians behind it?
Victoria Nuland: There is no doubt in my mind, senator. And in fact, it is a classic Russian technique to blame the other guy for what they are planning to do themselves."
... i što reći na kraju, nego da mi svi gledamo i svjedočimo jednu komediju velikih sila koje se igraju tako ozbiljnim stvarima kao da je riječ o igri staklenaka bezbrižne djece neopterećene težinama svakodnevnog života.
Zlatan Gavrilović Kovač
ČESTITKE NAŠIM ŽENAMA
Congratulations to our women International Women's Day
dr Zlatan Gavrilović Kovač
RAT RUSIJE I UKRAJINE
Pa ja sam povodom mojega pisma podrške ruskim prijateljima imao jednu diskusiju na facebooku koju sam sacuvao i sada je prilažem postovanom čitateljstvu bloga hr. Riječ je o moje stajalištu u pogledu najnovijega rata Rusije i Ukrajine:
RAT RUSIJE I UKRAJINE
Zlatan Gavrilovic Kovac
Jesam li ja vas razumjela, pitam se
Podrzavate Putinov nacin "rjesavanja" nacionalnog pitanja ...?
Franka Fani Kohn
Gospar Zlatko, nisam razumjela ili jesam??!! Da li su u nekim dijelovima trebali biti navodnici ili je vaša podrška usmjerena ratu? Ili narodu koji to ne želi u Rusiji? Ili ???
Zlatan Gavrilović-Kovač
to nije naravno podrska ratu nego izrazavanje solidarnosti sa ruskim narodom koji je godinama bio pod udarom ukrajinskih nacionalista koji su u ruskim enklavama na istoku ukrajine vrsili pokolje nad rusima......
Franka Fani Kohn
To su Putinove riječi. Kad vidimo snimke tih "pokolja" možda ćemo se prosvjetliti.
·
Zlatan Gavrilović-Kovač
to nisu putinove rijeci nego cinjenice dostupne na ruskoj televiziji, ja na primjer pratim moskow 24 tv na ruskom jeziku, to su ruske vijesti i tu se vide i ruske zrtve sumanutih ukrajinskih nacista koji su obnovili ideologiju i praksu iz vremena nacizma iz drugoga svjetskoga rata
Zlatan Gavrilović-Kovač
draga luce to nije rjesavanje nacionalnoga pitanja ukoliko je rijec o pokoljima rusa u istocnim enklavama u ukrajini nego je rat za zasitu zivota i legitimnih interesa ruskoga naroda na teritoriji ukrajine
Franka Fani Kohn
·
Za četvrto razdoblje ukrajinske povijesti karakteristična je borba za ukrajinsku autonomiju u sklopu ogromnog Ruskog Carstva. Ovo razdoblje je posebno zanimljivo s obzirom na to da ukrajinski povjesničari upućuju da je Ukrajincima (tada »Rusinima«, lat. »Ruteni«) u ovom vremenu sredinom 18. stoljeća oduzeta etnička identifikacija odnosno njihov povijesni naziv povezan s terminom »Rus'«. Ukrajinci ovdje gube pravo na status samostalnog naroda i službeno se tretiraju izmišljenim imenom kao Malorusi, u interpretaciji izdanka velikog ruskog naroda, u najboljem slučaju pojam Malorusi smiju koristiti u značenju subetnosa. Umjesto etničke identifikacije, autokratska vlast u Moskvi (Sankt Peterburg) nameće im subetničku identifikaciju, a to je oblik grube i nasilne asimilacije, odnosno rusifikacije. Ovo vrijeme je razlog povijesnim polemikama između ruskih i ukrajinskih povjesničara do današnjeg dana, i jedan od razloga zašto je Ukrajina za razliku od Rusije u svijetu danas relativno manje poznata država.
·
Posljednje veliko razdoblje ukrajinske povijesti obuhvaća period nakon Ruske revolucije pa do današnjeg dana. U tom su razdoblju Ukrajinci imali ogromne ljudske žrtve, posebno za vrijeme Staljinove vlasti u Sovjetskom Savezu. Prema ukrajinskim povjesničarima samo za vrijeme Holodomora ukupan broj Ukrajinaca smanjen je za 25 posto. U Drugom svjetskom ratu Ukrajinci su izgubili preko 10 milijuna ljudi, a ukupan broj stanovnika u Ukrajini smanjen je za 14 milijuna ljudi. Vedrija strana ove po narod teške povijesti bila je objedinjavanje etnički ukrajinskih zemalja u jedinstvenu državu. Gotovo 80 posto etnički većinski ukrajinskih regija objednjeno je u jedinstvenu državu koja će 1991. godine proglsiti neovisnost kao Ukrajina. Danas se Ukrajina suočava s nizom postkolonijalnih problema pa tako i sa slobodnim tumačenjem vlastite povijesti.
·
·
·
·
Cetinić Luca
·
Zlatan Gavrilović-Kovač rat - pogotovo svjetskih razmjera kakav je naumio provesti ludi Putin nije nikako za pozdraviti!
Scenario isti kao kod Milisevica i drugih ludjaka koji su dosli u Hrvatsku pa BiH "braniti srbe"
Vise necu nista govorit, place mi se.
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ma mene ne zanima historiografija niti hrvatske historiografske interpretacija nego me zanimaju trenutne cinjenice da pored tisuca ukrajinskih izbjeglica isto tako postoje stotine tisuca ruskih izbjegliga iz istocne ukrajine i da je moskva puna ruskih izbjeglica kao sto je istina da u ovome ratu takoder strada i velika vecina rusa
Cetinić Luca
·
Franka Fani Kohn hvala Fraanka na ovom komentaru, podrzavam.
Franka Fani Kohn
·
Cetinić Luca poštujem gospodina Zlatana ali mi znamo kako je bilo nama pod istim odgovorom Miloševića
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
milosevic sa rusima nema nikakve veze, mi nemamo sa rusima nikakvih dodirnih tocaka, pa niti milosevic niti srbi opcenito, i to zahvaljujuci velikoj antiruskoj kampanji koja potice jos od titovoga vremena i velika je greska u nasem slucaju vidjeti slicnosti sa ruskim slucajem, to jedno sa drugim nema ama bas nikakve veze
Franka Fani Kohn
·
Zlatan Gavrilović-Kovač ovo nisu Hrvatske interpretacije nego povijesne činjenice. naravno da ima izbjeglica iz Rusije jer žele pobjeći. Rado ih primiti jer bježe od diktatora, bježe njegovi neistomišljenici, bježe od rata kojeg ne žele. NAROD NE ŽELI.
Cetinić Luca
·
Franka Fani Kohn tako je Franka! Ja sam se dugo dopisivala s covjekom iz moskve davno. Imam prijatelje i rodbine i u Srboji i u BiH ozmedju ostalog. Cijenim narode i njihovu kulturu - ali ludjake treba ukloniti hitno. Putina ce (nadam se) ukloniti njegovi, a svijet nece dopustiti njegov scenario. Slomit ce zube.
Bila sam u neboderu bez sklonista pod zracnim uzbunama, kad se noje znalo hoce li JNA istresti bombe. Sada gledam jos gore...
Vise ne zelim komentirati. Vidjet cemo sto ce biti, ali dobro nije.
·
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
luce ja razumijem vasa ogorcenja ali mislim da putina nije pristojno nazivati ludakom, tu se slazete vjerojatno sa mnom niti da predsjednika ruske federacije javno vrijedate, tu se isto vjerojatno slazete, jer sto bismo onda mogli reci o plenkovicu ili milanovicu...
·
Cetinić Luca
·
Zlatan Gavrilović-Kovač na zalost, ne slazemo se.
Franka Fani Kohn
·
Zlatan Gavrilović-Kovač on nije luđak nego psihopata kojemu ljudski životi ne znače ništa nego sredstvo za ubijanje. S time ne štedi ni vlastiti narod. Očito ne ne slažemo u mišljenjima pogotovo što smo mi osjetili sve projektile, granate, očevi, sinovi su ginuli, djeca...Slava našim braniteljima. koji su goloruki branili svoje kao što se sada događa tu, nedaleko nas...
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
a i ja sam franka u doba nasega domovinskoga rata bio goloruk, i isto sam tako svedocio ratnu katastrofu i bio svjedok stradanja nasih ljudi, isto tako se skrivao po sklonistima i podrumima a bio sam se prijavio i kao dobrovoljac ali me nisu primili u svoje redove nego su mi rekli " Vi mozete ici kuci".A sto se Putina tice pa nije ni Tudman bio nista bolji nego je pod njegovom vlascu narod srljao u katastrofu....
·
Franka Fani Kohn
·
Zlatan Gavrilović-Kovač dobro je i pozitivno što ste se skrivali po skloništima i bili sigurni dok su naši branitelji i civili ginuli za domovinu. tako mi je drago što su vam rekli da idete doma i pošli na sigurno. Ipak su dolari dolari, a rublji u duši. Bravo!
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
a moja franka kako sam zbunjen koji je vas level, pa kakve veze ima ta recenica "ipak su dolari dolari a rublji u dusi" pa nije valjda sada toboznja istina da sam ruski placenik, a sto se tice nasih branitelja oni su bili neobicno hrabri i ginuli su za domovinu kada je trebalo otimati stanove i ici u pljacku jer je nas rat imao i tu kriminalnu dimenziju to nitko nece osporiti a da su cestiti ljudi bili prepusteni igri slucaja i sudbine
·
Penatur Pile
·
Nazalost Zlatane, Tudjman i Bobetko, najpoznatiji ratni zlocinci nikad nece odgovarati za ratne zlocine nad Srbima u Hrvatskoj. Spasila ih biologija.
·
Franka Fani Kohn
Svaka čast! Postavite to na stranicu branitelja. kako bi se reklo- "Bez riječi"
·
·
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ja ne mislim da je hrvatski otpor bio zlocinacki, ja upravo mislim suprotno da su Hrvati imali puno pravo pruziti otpor Milosevicu koji je harao bivsom drzavom od pocetka 80 godina ,ja sam o tome pisao i postoje moje knjige koje tumace cijelu problematiku domovinskoga rata, i za mene je jugoslavenska politicka elita bila banda koja je uvela narod u bratoubilacki rat, to nije sporno, ali je sporno da je taj otpor imao i svoju kriminalnu dimenziju, sada je nebitno koga nazvati ratnim zlocincima jer je tih zlocina naravno bilo na svim stranama pa naravno i na srpskoj strani, nisu oni bili nikakav izuzetak
·
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ali ja ne zelim govoriti o nasem jadu i bijedi nego sam otpoceo diskusiju sa slucajem najnovijeg rata izmedu rusije i ukrajine, to je ono sto predstavlja trenutni problem, nas rat je zaboravljen nitko se njega vise ne sjeca, zivot je krenuo dalje, taj rat je proslost , duboka proslost a sada treba gledati na buducnost koja je nekima crna a neki su izdrzali.....
·
Zlata Gatačkić Turkić
·
Ne razumijem zašto ovo postavljate, suludo. Vi, privatno, možete raditi što hoćete, ali fb nije mjesto za ovakve objave
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ma zlata, ja nisam toliko ludak ili psihopata nego sam mentalno retardiran, a to znaci da svaka moja rijec i svaki moj postupak treba uzimati cum grano salis....
Penatur Pile
·
Zlatane, drago mi je da si poslao pisma tvojim ruskim prijateljima. Znas koliko sam protiv svakog rata, ali americkog terora po svijetu 0d m1945.do danas je stvarno dosta, vrijeme je bilo da im neko to kaze. Sjecam se ratnog zlocinca Busha koji je pobio ni krive ni duzne stotine hiljada Iracana, ni kazna, ni osuda, jer valjda su Iracani manje vrijedni ljudi. Obama je prosuo 22.000 tona bombi po svijetu i zato dobio Nobelovu nagradu za mir.Zao mi je nevinih ljudi i djece u ratovima, ali Amerikanci opet vode rat daleko od granica, jer ovo je rusko americki rat, a jadni Ukrajinci su kolateralna steta.
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ja ne mislim da je ukrajina kolateralna steta, ja mislim da je ukrajina direktno odgovorna za trenutno stanje fakata koji su porazni ukoliko imamo na umu da se decenijama provodila sustavna derusifikacija zemlje u kojoj je naravno ruska strana imala ogromnih steta, a to je znacilo unistavanje jezickoga, kulturnoga i uopcenito duhovnoga bica ruskoga naroda u ukrajini i to ne samo u dombasu ili krimu nego na teritoriji cijele ukrajine, pored prisilne asimilacije ruskoga stanovnistva u ukrajini koji je spasavajuci svoj jezik i svoju knjizevnost i kulturu dovodio sebe do gole borbe za zivot a protiv istreljenja najblaze receno, pored zlocina ukrajinske strane i pokolja koje su ukrajinski nacionalisti i nacisti provodili u ruskim enklavama na istoku ukrajine u kojima su, prema vjestacenjima forenzicara uglavnom bile zene i stariji muskarci ( starci), pored toga da je u ukrajini ponovno ozivjela avet nacizma i nacisticke ideologije koja naravno ide na stetu ruskoj, a to znaci i mojoj osobnoj partizanskoj proslosti , jer je pobjeda nad fasizmom zapravo znacila pobjedu svjetlosti nad ljudskom tamom, i taj veliki otacevstveni rat za slobodu svoje domovine dao je i danas daje nadu nad bezumljem zapadne civilizacije....
·
Sandra Vulin
·
https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=1091457231698681&id=100025032434137&sfnsn=mo
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
slazem se sandra da su nasa djeca nasa najveca bol, ali postoje i neke objektivne cinjenice da postoje i ruska djeca,ne vidim razliku izmedu te ukrajinske djevojcice i bilo kojeg drugog ruskoga djeteta, ali je nemoguce dozivjeti empatiju sa ukrajinskim djetetom koje pati a istovremeno ubijati i klati rusku djecu jer je i njihov zivot ono sto je garantirano bozjom providnoscu, nema nikakove sumnje da djeca najteze prolaze u ovakvim konfliktima i ja isto tako molim za bilo koje drugo rusko i ukrajinsko dijete...
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
pa ruska strana vec jako dugo trazi od ukrajine priznanje i postovanje kulturnih razlicitosti svih naroda i narodnosti koje zive u ukrajini. A to znaci i Rusa. Drugim rijecima osiguranje zakonitih prava svih naroda i narodnosti i priznanje konstitutivnih prava Rusa kojega prava u Ukrajini nije bilo. Medutim se dogodilo da ukrajinska strana nije postovala ove ruske zahtjeve, a zasto nije ne znam izuzev cinjenice da u ukrajini postoji jako antirusko raspolozenje i rusofobska politika. Cijela je ukrajina bolesna o Rusa odatle ta rusofobija i rusofobska politika. Tako je poznata krilatica koja je prisutna i kod nas ali u formi "Ubij Rusa" a od povika do djela je mali korak. Zapadna demokracija i zapadne demokratske zemlje u tome nisu vidjele nista cudno niti posebno nego izrazavanje nezadovoljstva koje je toboze opravdano, Odatle se dogodilo da ono sto Lavrov kaze "bogati fasisti i nacisti mogu sve" da im je sve dozvoljeno. A ja ponavljam za Dostojevskim Sto bi bilo kada Boga ne bi bilo. Sve bi bilo dozvoljeno! Odatle i ruska okrenutost prema istocnim dijelovima ukrajine kako bi se zastitili ti ljudi, kako bi se zastitilo zitelje Dombasa na primjer, a odatle i rusko nastojanje oko demilitarizacije Ukrajine ukljucujuci naravno i nuklearno naoruzanje kao i ono sto rusi zovu "denacifikacija" ukrajine odnosno jedan proces slamanja nacionalsiticke odnosno nacisticke ideologije i politicke prakse sa kojim se rusi naravno ne slazu..
·
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
Pozdravljam doktore! Evo malo istine o Ukrajini, ne trudite se odgovarati:
·
Na ulazu u spomen-park u Kijevu nalazi se skulptura iznimno mršave djevojčice vrlo tužnog pogleda koja u rukama drži rukovet žitnog klasja. Iza njeznih leđa je Svijeća sjećanja, spomenik s detaljima koji podsjećaju na autentični vez koji se može naći na tradicijskim ukrajinskim nošnjama. Ovo je spomenik koji obilježava povijesni događaj poznat pod nazivom Holodomor (Gladomor).
·
Što je Holodomor ?
·
- Nakon završetka Prvog svjetskog rata Ukrajina je bila nezavisna država, ali ju je Sovjetski savez 1919. "usisao" u zajednicu sovjetskih država. Ukrajinci, koji su se i tada smatrali srednjoeuropskim narodom poput Poljaka, a ne istočnoeuropskim poput Rusa, pokušavali su vratiti Ukrajini njenu nezavisnost.
·
Ne želeći izgubiti kontrolu nad glavnom žitnicom Europe, Staljin je 1932. pribjegao jednom od najgnusnijih oblika terora nad jednim narodom. U procesu nacionalizacije, ukrajinskim seljacima je oteo žitorodnu zemlju, ali i sve njene prinose, kreirajući tako umjetnu glad. Cilj je bio "naučiti Ukrajince pameti" kako se više ne bi suprotstavljali službenoj Moskvi. Tako je narod koji je proizvodio najviše žita u Europi ostavljen bez mrve kruha. Vrhunac Holodomora je bio u proljeće 1933. U Ukrajini je tada od gladi umiralo 17 ljudi svake minute, više od 1000 svakog sata, a gotovo 24500 svakog dana! Ljudi su od gladi bukvalno umirali po ulicama.
·
U ispražnjena ukrajinska sela Staljin je naselio rusko stanovništvo. Prilikom narednog popisa, pojavio se veliki manjak populacije. Stoga je sovjetska vlast poništila popis, uništila popisnu dokumentaciju, a popisivači su streljani ili poslani u gulag, kako bi se potpuno sakrila istina.U Holodomoru je tokom 1932. - 1933. glađu ubijeno između sedam i deset milijuna ljudi, više nego Židova u Drugom svjetskom ratu. Njihov otrovni plin bila je glad. Njihov Hitler bio je Staljin. Njihov holokaust bio je Gladomor. Za njih je fašistički Berlin bila sovjetska Moskva, a koncentracijski logor im je bio Sovjetski savez. Danas 28 država svijeta Holodomor predstavljaju kao genocid nad Ukrajincima, o kojem niste mogli učiti u školi, zato što su skoro svi dokazi uništeni, a žrtve su destetljećima prikrivane, preživjeli su prisilno bili ušutkani tako što donedavno nisu imali ni pravo glasa.
·
Holodomor u tom trenutku slomio je ukrajinski otpor, ali želju za nezavisnošću Ukrajine od Rusije učinio je vječnom.
Zlatan Gavrilović-Kovač
·
ja sam dobio u inbox ovo pismo koje toboze osporava moje stajaliste. Medutim ti navodi nemaju nikakve stvarne veze, to je jedna antiruska propaganda koja sa povijesnom istinom nema nikakve veze. Prvo prema podacima koji su navedeni proizilazi da je samo 1933 godine umrlo 8935200 ukrajinaca. Medutim je ta statistika daleko manja i broji se od 3 do 5 milijuna ljudi. To nije bila nikakva mrznja rusa prema ukrajini , to su ciste budalastine koje sa zdravom pamecu nemaju nikakve veze. I uopce ta nasa historiografija predstavlja jednu hrpu zabluda koja ide na ruku najreakcionarnijim ljudima Hrvatske. Jer je istina da je velika glad u ukrajini ali ne samo u ukrajini nego i u sjevernom kavkazu, Volgi i drugim regionima jest posljedica prakse ratnoga komunizma odnosno posljedica kolektivizacije koja je dezorganizirala seljacko gazdinstvo i opcenito nebalansiranom nacionalnom ekonomijom . Tako je urbana populacija rasla godisnje u opsegu od 2 do 2,5 miliona. Zato sto je drzava platila malu cijenu kolektivom farmerskom sektoru seljacka gazdinstva nisu bila u mogucnosti hraniti cijelu zemlju. Znaci to je bio jedan problem socijalisticke kolektivizacije koaj je naravno danas znamo imala svoje porazne statistike jer Staljin nije znao da nacionalizacija poljoprivrede i seljackoga gazdinstva vodi direktno prema restauraciji principa ratnoga komunizma. Ali to je problem ORGANIZACIJE RUSKOGA DRUSTVA, to nije pitanje mrznje rusa prema ukrajincima, to je cista glupost...
·
Zlatan Gavrilovic Kovac
| < | ožujak, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
O AUTORU
blog je kreiran 25.10.2014. u 13:49h
dizajn: Sjena duše
dr Zlatan Gavrilović Kovač-na Wikipediji HR
dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ (Dubrovnik, 25.01.1959.) živi u Adelaide-Australija, hrvatski je politički književnik, filozof i pjesnik, diplomirao je pomorsku školu u Splitu i stekao zvanje mornaričkog časnika 1977. Studij sociologije i filozofije pohađa na zadarskom Filozofskom fakultetu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je na ovim odsjecima 1986. Doktorsku dizertaciju brani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom akademika Muhameda Filipovića 1989. pod naslovom “Filozofske pretpostavke suvremene znanosti” (ili o filozofiji Nikole Kuzanskog). Jedan je od autora famozne “Bijele knjige” zbog čega je bio proskibiran u javnosti. Bio je glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" i časopisa "Pitanja", od 1982. do 1985. Školsku godinu 1990./91. provodi na stručnom usavršavanju iz teoloških studija na International Christian University u Beču, ali se ratnih prilika nakon 6 mjeseci vraća u domovinu. Radio je kao klinički pedagog u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu od 1991. do 1994. i kao urednik na australskoj multietničkoj radio stanici 5 EBI FM u Adelaideu, od 1999. do 2003. Zadnjih 25 godina suradnik je hrvatskih književnih portala i dopisnik iz Australije. Objavio je preko 55 znanstvenih i stručnih knjiga političke tematike kao i prijevode s engleskog i ruskog jezika, kao i samostalne zbirke poezije i zajedničke zbirke s drugim autorima u digitalnom obliku na portalu: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
dr Zlatan Gavrilovic Kovac (Dubrovnik 25th of January 1959) lives in Adelaide South Australia, is Croatian political writer, philosopher and poet. He graduated Maritime School in Split and became a naval officer in the year 1977 Studies of sociology and philosophy he attending in the Zadar Faculty of Philosophy and the Faculty of Philosophy in Zagreb. He graduated from these departments in the year 1986. PhD thesis defended at the Faculty of Philosophy in Sarajevo under the mentorship of Academician Muhamed Filipovic 1989 with the title Philosophical assumptions of modern science (or the philosophy of Nicholas of Cusa). He is one of the authors of the famous "White book" from 1984 and therefore was belittled publicly. He was editor in chief of the student newspaper 'Studentski list' and magazine "Questions" from 1982 to 1985. School year 1990/91. he attends vocational training from theological studies at the International Christian University in Vienna, but the war situation returns to his homeland after six months. He worked as a clinical pedagogue at the Vrapce Psychiatric hospital in Zagreb from 1991 to 1994 and as an editor at the Australian Multiethnic Radio Station 5 EBI FM in Adelaide, from 1999 to 2003. Last twenty years he is an associate of the Croatian literary portal and correspondent from Australia. He has published over 50 scientific and professional books of political themes and many books of poetry. He is translating from english and russian languages.
Izdane knjige:
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic1.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic2.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic4.php
SUZE OD KAMENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic3.php
SRCE OD PAPIRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic5.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic6.php
OKOVANO VRIJEME I.DIO (praxix o filosovima)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php
OKOVANO VRIJEME II (Kako su Zlatana...)
http://www.digitalne-knjige.com/p129.php
OKOVANO VRIJEME III (Raspad države)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php
OKOVANO VRIJEME IV (Nautički dnevnik)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php
RAZGOVORI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic11.php
BIJELA GOLUBICA (Zbirka poezije)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
AUTOBIOGRAFIJA I DRUGE PRIČE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic13.php
POLEMIKE
http://www.digitalne-knjige.com/p170.php
KRITIKE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic15.php
ESEJI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic16.php
KNJIŽEVNA KRITIKA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic17.php
JAKARINA KOSA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic18.php
ČIME SMO NEZADOVOLJNI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic19.php
MIJENE MJESECA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic20.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic21.php
FILOZOFIJA I KONAČNI SVIJET
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic22.php
AGAMEMNON
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php
VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
SLAVENSKO PITANJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php
POVIJESNA LUTANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
Prijevod putopisa, trilogija:
1. knjiga trilogije: PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic28.php
2. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic29.php
3. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic30.php
RUSKA ZORA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
i ZAJEDNIČKA ZBIRKA POEZIJE POEZIJA SVEMIRA - Željka Košarić-Safiris, Jadranka Varga i dr. Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN 978-953-8100-54-3
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ZNANOST I POEZIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php
LAŽI I OBMANE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php
CRVENI KOKOT
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
NEBO MAKOVIMA OBASUTO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic35.php
DNEVNICI - 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
DALJINE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic37.php
DNEVNICI - 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic38.php
DNEVNICI - 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic39.php
DNEVNICI - 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php
KAPI ROSE - Zajednička zbirka: Anđa Jotanović, Željka Košarić-Safiris, Tanja Repinac, Jadranka Varga i dr Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN: 978-953-354-062-7
http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php
PISMA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php
UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php
KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
5EBI-FM ADELAIDE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic46.php
ČOVJEK I KOZMOLOGIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php
NEKI POJMOVI KOZMOLOGIJE ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic48.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic49.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOGA PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic50.php
U POTRAZI ZA ISTINOM
https://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic51.php
SIN EZRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic52.php
OSOBITOST REALNOG
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic53.php
FEMINIZAM, KNJIGA O JEDNOM APSURDU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic54.php
KLJUČEVI DVORCA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic55.php
UKRAJINA, KNJIGA O BESMISLENOM RATU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic56.php
knjiga koja je poshumno izdana, a napisao je moj otac ALEKSANDAR GAVRILOVIĆ - BRODSKI DNEVNIK
http://www.digitalne-knjige.com/agavrilovic.php
UKRATKO O GLAVNOM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic57.php
BLOGOVI, KOJE PRATIM
zajedno protiv plagijata
DIGITALNE KNJIGE
Magicus.info
Sandra Vulin
Webstilus
Sjena duše
lanterna duše - Wendy.Tanja
Peki
Safiris
DIGITALNE KNJIGE
Magicus.info
Sandra Vulin
Webstilus
Sjena duše
lanterna duše - Wendy.Tanja
Peki
Safiris