GLAD U UKRAJINI ( HOLODOMOR)
Budući da se meni osporilo pravo uopće nešto izreći o ukrajinskom slučaju, jer su mi tobože te prilike nepoznate, ja sam odlučio kazati par riječi o tome kako ja doživljavam glad u Ukrajini '30.-tih godina što je danas poznato kao ukrajinski Holodomor. Međutim, tih godina nije samo Ukrajina stradala, stradao je i prostor Sjevernog Kavkaza, predjeli Volge i Kazahstana kao i južnog Urala i Zapadnog Sibira. Računa se da je izgubljeno negdje oko 6 do 8 milijuna ljudi od toga 3 do 5 milijuna ljudi samo u Ukrajini.
Postoje naravno i druge cifre zavisno od autora i na Istoku i na Zapadu i njihovih političkih preokupacija. To je danas jedna velika diskusija u kojoj sudjeluje na desetke istraživača povijesti i ekonomije i ja ne mislim sada nešto tome dodavati. Htio bih samo izraziti svoje žaljenje da se danas među Ukrajincima Holodomor iz '30.-tih godina uzima kao jako bitan moment nacionalnog identiteta, jer se u tim potragama za identitetom on traži u jeziku, u kulturi i duhovnim produktima naroda, književnosti i filozofiji, u znanstvenim doprinosima dotičnog naroda i narodnim genijima koji su gurali kotač povijesti naprijed, u crkvi i razvoju crkve kroz povijest, u narodnim herojima i crkvenim liderima koji su značili prekretnicu u razvoju ukrajinskog društva.
U tom traženju identiteta nije samo povijest ono što je bitno i to ona povijest koja gradi mržnju prema ruskom narodu i koja razvija tendencije jedne rusofobije u suvremenom vremenu koja je vidljiva na svakom koraku ovog planeta. Meni se to čini da je jedan veliki problem, a gledamo na televiziji koji je to prihvaćeni identitet suvremene ukrajinske mlade generacije koja je u tim svojim potragama prihvatila staru nacističku i neonacističku prošlost kao potporanj svog novog ukrajinskog identiteta i suvremene ukrajinske kulture.
Dakle, to je jedan događaj iz sovjetske povijesti o kojem je na primjer uvjerljivo pisao Dminitrije Volkogonov kada je naveo da je tu bilo riječi o Staljinovoj politici „eliminacije kulaka kao klase“ gdje su bogatiji seljaci držani klasnim neprijateljima i ciljem nove sovjetske vlasti. To je kulminiralo u sovjetskoj kampanji političke represije, hapšenja i deportacije, a onda i egzekucije velikog broja boljestojećih seljaka i njihovih obitelji u godinama od 1929.-1932. Te su godina bile prijelomne i na Zapadu s obzirom na Veliku depresiju koja je vladala od 1929.-1932. pa sve do 1939. u Americi i zapadnim zemljama gdje je prihod sa zemlje smanjen za 60% uz proces hiperprodukcije proizvoda, a smanjene potražnje stanovništva, ogromne inflacije, sloma bankarskog sustava i ta Velika depresija je koincidirala sa procesom kolektivizacije Sovjetskog saveza u poljoprivredi i prvim petogodišnjim planom koji je forsirao nabavku žita kombiniranu sa rapidnom industrijalizacijom ruskoga sela, a smanjene poljoprivredne radne snage. Ovome treba pridodati i poteškoće na ruskom selu izazvane sa nekoliko teških suša.
Mnogi ovu glad u Ukrajini smatraju genocidom Staljinove socijalističke vlasti koja je tobože posebno bila usmjerena prema Ukrajincima kao narodu, a što se može najbolje vidjeti u hrvatskim javnim glasilima i hrvatskoj historiografiji koja u ukrajinskom slučaju vidi svoj vlastiti položaj prema Srbima odnosno Rusima, jer je to jedno te isto, ali nije! Drugi autori odbijaju svaku etničku motivaciju pa su usmjereni prema pitanjima klasne dinamike između bogatih zemljoposjednika koji imaju jak politički interes za privatno vlasništvo i vladajuće Sovjetske komunističke partije koja je smatrala privatno vlasništvo „krađom“, što je točno. Ima i onih autora koji težište stavljaju na prirodne katastrofe tog vremena u Rusiji pa onda podbačajima proizvodnje žita i kukuruza bez ikakve državne subvencije pa onda nekompetencijom sovjetskog rukovodstva koje je bilo opsjednuto inozemnim zavjerama protiv socijalizma. Sve su ovo pokazatelji da su efekti kolektivizacije i nagle industrijalizacije bili daleko gori, nego što su pretpostavljali ruski lideri
Neki opet smatraju kako je ta rapidna industrijalizacija ruskog sela bila osnovni razlog ove velike gladi u Ukrajini. Prvi petogodišnji plan je pozivao na industrijalizaciju sovjetske ekonomije pa su velike investicije napravljene u teškoj industriji koja je istovremeno značila smanjenje dobara, dok je naglo narastala urbana radna snaga. Kolektivizacija se smatrala istovremeno onom koja unapređuje poljoprivrednu proizvodnju i vjerovalo se da će ona rezultirati viškovima pšenice i žita koje će biti dovoljne kao rezerve kako bi se prehranilo naraslo urbano stanovništvo i time je viškom vrijednosti trebalo platiti za industrijalizaciju ruskog sela. Međutim su stradavali bogatiji seljaci ili kulaci pa se smatra danas i u ruskim izvorima da je stradalo negdje nešto manje od 2 milijuna ljudi ili 1 milijun seljačkih gazdinstava. To se u sovjetskom socijalizmu smatralo dekulakizacijom ruskog sela, a preostali seljaci koji su bili obuhvaćeni kolektivizacijom preživljavali su sa enormnim padom poljoprivredne produktivnosti i to je osnovni razlog za pojavu gladi u Ukrajini i općenito u Sovjetskom Savezu.
Međutim je taj proces značio i socijalizaciju stočnog fonda koji je sada predat ruskoj vlasti. Seljaci su trebali predati svoju stoku novoj sovjetskoj vlasti, ali su mnogi izabrali radije da unište svoj stočni fond, nego da ga predaju kolektivnim farmama. U prva 2 mjeseca 1930. seljaci su ubili na milijune krava, konja, svinja, ovci i koza, a njihovo meso je bilo skriveno ili zamijenjeno u trampi s drugim seljacima. Tako je na 17. kongresu Partije 1934. podnesen izvještaj o skoro 30 milijuna ubijene stoke i preko 60 milijuna ovaca koje su bile nepovratno izgubljene. Taj je proces onda pokušao zaustaviti Sovjet narodnih komesara izdajući dekret o krivičnom gonjenju onih koji „podlo ubijaju stočni fond“. Pa jest, komedija je sa ljudskom prirodom, jer je na Zapadu istovremeno proces hiperprodukcije proizvoda značio da su kapitalisti radije uništavali svoje poljoprivredne proizvode, nego da ih prodaju po jako niskim cijenama. Eto, vidimo što je to čovjek kao „ansambl društvenih odnosa“ koji je u kapitalističkoj stvarnosti, a ona je također bila i kod Rusa, prisiljen uništavati hranu radije, nego da se gladni ljudi prehrane. Pored toga da je sovjetska vlast i dalje nastavila izvoziti žito radije, nego da njime hrani vlastiti narod i to po nižoj cijeni, nego prethodnih godina.
„Stalin's first Five year Plan (1929-1933) was a colossal failure. Soviet population declined after 1933, and would see modest growth until 1936.The figures suggest a gap of about 15 million people between anticipated population and those that survived the five-year plan. Systemic inefficiencies plagued Soviet agriculture, such as obsolete technology, waste of fuel resources, and depreciating capital stock.These inefficiencies clogged the Soviet agricultural machine and reduced output. Additionally, climate greatly affected Soviet agricultural output. Many regions throughout the USSR had little rainfall, short growing seasons, low temperatures, and general extremes unsuitable for optimal agricultural production.This was detrimental to agricultural output and prevented cost minimization. When harvests fell short of production quotas due to a sudden frost or long drought, Soviet output could not make up the difference. Consequently, when agriculture was not producing as promised, some peasants refused to work over fear of starvation. However, since Soviet farms were collectivized, no individual grievances could be tolerated for the societal system to succeed. As a result, peasants unwilling to join kolkhozy were forced off of their land, which was then redistributed to other peasants.“
Općenito uzevši, to je bila jedna očajna situacija o kojoj je Volkogonov napisao u svojoj studiji o Staljinu:
„Brojka od 10 milijuna postradalih lako je ušla u opću cirkulaciju, mada su moje procjene nešto manje, ali bez obzira ne postoji način da se ospori ova užasna skala ljudske tragedije. To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji. Godine kolektivizacije bile su krucijalno vrijeme preokreta za oboje i za seljaštvo i za zemlju u cjelini. Mogućnost dobrovoljne kooperacije i razvoja koje je markirala linija Nove ekonomske politike bila je propuštena. Ekstremna prisila postala je determinirajući faktor u oblikovanju sustava.“
(167)
Pa ja naravno ne mislim braniti Staljina niti njegovu politiku, ali mislim da postoje brojni ekonomski razlozi za pojavu gladi u Ukrajini, a da je Staljinov teror samo jedan moment opće slike totalnog stradanja ukrajinskog i ruskog naroda. Kakve reperkusije su danas vidljive iza ovih događaja od prije skoro jednog stoljeća, možda najbolje svjedoče snimke rata u Ukrajini sa totalno porušenim gradovima uz milijunske ukrajinske izbjeglice koje su utočište pronašle u zemljama Poljske, Rumunjske, Slovačke, Mađarske. Ja samo mislim da se Staljina i njegovu politiku prema ukrajinskom selu ne može smatrati razlogom i uzrokom najnovijeg slavenskog krvoprolića, jer na koncu konca, stradaju nevini ljudi koji su do jučer dijelili istu sudbinu, istu povijest, sličan jezik, slično pismo, sličnu kulturu, jednu i istu religiju i jednu istu slavensku melankoliju.
