UKRATKO O AGRARNOM PITANJU U RUSIJI
S obzirom na ovo pitanje gladi u Ukrajini, na ovaj Holodomor iz '30.-tih godina prošlog stoljeća, postavlja se pitanje kako je sovjetska vlast tog vremena mogla biti toliko nesposobna? Međutim, meni se čini da nije bio samo problem u Staljinu i njegovoj nesposobnosti da vodi zemlju u vremenima teških socijalnih i političkih iskušenja, nego je jednim velikim dijelom bio problem i u jednoj rusofobiji koja se razvijala na Zapadu, a čije kasne odjeke imamo i danas, jer je sovjetska Rusija i njeni ljudi, nakon pobjede Oktobarske revolucije, bila razumijevana permanentnom opasnošću za ekonomski i državni poredak zapadnih europskih zemalja i Amerike i ta je situacija realnost suvremenog vremena u kojoj veliku odgovornost također imaju i zapadne zemlje.
Točno je ono što je Volkogonov pisao da Staljin uopće nije poznavao agrarno pitanje u Rusiji. Kroz cijeli njegov život kao ruskog lidera on je posjetio poljoprivredne regije samo jedanput i to je bilo 1928. kad je otišao u Sibir da vidi dobave žita, ali on nikad kasnije nije posjetio bilo koje drugo selo (Volkogonov, str.162) i vrijedi ono što je Hruščov rekao na Dvadesetom kongresu Partije 1956. da je Staljin „studirao poljoprivredu samo u kinu“. On je forsirao „agrarnu revoluciju“ koja je dovela sovjetsku poljoprivredu u desetljeća totalne stagnacije i koja je koštala milijune ljudskih života. Sovjetski kolhozi živjeli su pod komandom, nitko više nije pamtio Lenjinove riječi da bi oni trebali biti bazirani na principima dobrovoljne kooperacije. Tako da se čini da je kod Staljina bilo na djelu jedno nakaradno čitanje i iščitavanje Lenjina koji se opet agrarnim pitanjem u Rusiji bavio cijeli svoj život. Prvo pisano njegovo djelo o problemima poljoprivrede i sela je „Nova privredna kretanja u seljačkom životu“ koje je nastalo 1893., a njegovo zadnje djelo je studija „O zadrugarstvu“ koju je on neposredno pred smrt diktirao ležeći bolestan u krevetu. Lenjin je, dakle, vidio da je industrijska revolucija razbila okove naturalne privrede tada vodećih zemalja i da je otvorila put do tada nepoznatim procesima raspadanja naturalnog arhaičnog sela i diferenciranja seljaštva. Odatle i agrarni program ruske socijaldemokracije. Prirodno je da je u takvoj seljačkoj zemlji kao što je Rusija agrarni program socijalista predstavljao uglavnom, ako ne i isključivo seljački program koji određuje stav prema seljačkom pitanju.
Krupni zemljoposjednici, najamni poljoprivredni radnici i seljaci su tri glavna sastavna dijela seoskog stanovništva u svakoj kapitalističkoj zemlji i kako sad uspostaviti jedan proces prelaska iz naturalne u robnu proizvodnju, o tome piše u svom kapitalnom djelu „Razvitak kapitalizma u Rusiji“ gdje obrađuje procese diferenciranja seljaštva koje nastaje kao opća zakonitost prodiranja robonovčanih odnosa na selo kao i pitanja nastajanja unutrašnjeg tržišta. Čitav se proces događa tako da ljudi postaju „roba“ koja se prodaje na tržištu i ovaj osnovni princip vrijedi za stvaranje tržišta i u prelaznom periodu, dakle, u periodu socijalizma. Dakle, Lenjin razmatra način na koji poljoprivreda biva transformirana u robnu proizvodnju kao što i istražuje socijalne i ekonomske relacije i karakteristike svake forme komercijalne poljoprivrede, ali govori i o „misiji“ kapitalizma i novih kapitalističkih odnosa u Ruskoj stvarnosti držeći ih povijesnom prekretnicom u stvarnom životu ruskog naroda:
„Capitalism enormously extends and intensifies among the agricultural population the contradictions without which this mode of production cannot exist. Notwithstanding this, however, agricultural capitalism in Russia, in its historical significance, is a big progressive force. Firstly, capitalism has transformed the cultivator from a "lord of the manor," on the one hand, and a patriarchal, dependent peasant, on the other, into the same sort of industrialistthat every other proprietor is in present-day society. Before capitalism appeared, agriculture in Russia was the business of the gentry, a lord's hobby for some, and a duty, an obligation for others; consequently, it could not be conducted except according to age-old routine, necessarily involving the complete isolation of the cultivator from all that went on in the world beyond the confines of his village. The labour-service system - that living survival of old times in present-day economy - strikingly confirms this characterisation. Capitalism for the first time broke with the system of social estates in land tenure by converting the land into a commodity. The farmer's product was put on sale and began to be subject to social reckoning - first in the local, then in the national, and finally in the international market, and in this way the former isolation of the uncouth farmer from the rest of the world was completely broken down. The farmer was compelled willy-nilly, on pain of ruin, to take account of the sum-total of social relations both in his own country and in other countries, now linked together by the world market. Even the labour-service system, which formerly guaranteed Oblomov an assured income without any risk on his part, without any expenditure of capital, without any changes in the age-old routine of production, now proved incapable of saving him from the competition of the American farmer. That is why one can fully apply to post-Reform Russia what was said half a century ago about Western Europe -- that agricultural capitalism hag been "the motive force which has drawn the idyll into the movement of history.“
(313)
Nakon Oktobarske revolucije i pobjede Boljševika u dugom građanskom ratu u Rusiji, Lenjin na primjer piše „Teze o agrarnom pitanju“ 1921..
Povodom teza po agrarnom pitanju objavljenim sa potpisom ''CK (Le comite directeur) Francuske komunisitčke partije'' u 95. broju ''Seljačkog glasa'' (La Voix Paysanne), od 19.11.1921., mogu da kažem slijedeće:
Čine mi se potpuno pravilnim, u duhu odluka kongresa Kominterne i veoma stretno izraženim osnovne misli tih teza, naime:
1. potreba revolucije za to da se izbjegnu novi imperijalisitčki ratovi;
2. krah pacifističke i vilsonovske ideologije;
3. bezuvjetna potreba da se po agrarnom pitanju stvori ''program prelaznih mjera'' (un programme transitorie) ka komunizmu, prilagođenih za dobrovoljan prijelaz seljaka na podruštvljenje poljoprivrede u koje su u isto vrijeme donose trenutno poboljšanje položaja ogromne većine seoskog stanovništva, najamnih radnika i sitnih seljaka;
4. hitna konfiskacija, tj. eksproprijacija bez nakdnade (sans indemnite) kako neobrađenih zemljišta (les terres arables en friche), tako i zemljišta obrađivanih radom kolena, zakupca ili najamnih radnika (les terres mises en valeur par les colons, fermiers ou salaries);
5. predaja tih zemljišta svim radnicima koji ih sada obrađuju s tim da ti radnici obrazuju ''produkcione kooperative'' (cooperative de production), u skladu sa dekretima novog agrarnog zakonodavstva;
6. bezuvjetno osiguranje „sitnim vlasnicima, koji sami obrađuju svoju zemlju“ (les petits proprietaires exploitant eux-memes) prava stalnog (i nasljednog) korištenja svih zemljišta;
7. potreba za osiguranjem „neprekidnosti i povećanja proizvodnje“ u poljoprivredi (''continuite et augmentation de la production'');
8. potreba za čitavim nizom mjera koja će sistemstaski sprovoditi „komunisitčko odgajanje seljaštva“ (education communiste de la classe paysanne).
On tu govori o podruštvljavanju poljoprivrede i stvaranju produkcionih koperativa, ali to je jako daleko od Staljinove ideje:
„Od politike limitiranja eksploatatorskih tendencija kulaka, mi moramo sada ići dalje prema politici likvidiranja kulaka kao klase.“
(Volkogonov 165)
Sumirajući svoje razumijevanje biti i metoda transformacije ruskog sela on je u prosincu 1929. marksističkim poljoprivrednicima govorio o nužnosti pretvaranja malog seljačkog posjeda u socijalistički grad, a da bi se to ostvarilo „mi moramo napraviti velike socijalističke farme na poljoprivrednoj zemlji, oboje državne farme i kolektivne farme“ (Ibid 169). S obzirom na svoje posljedice, ove su riječi služile kao pojmovlje za likvidiranje cijelih socijalnih grupa seljaštva bez diskusija na Plenumu Partije na primjer i bez stvarnog razmišljanja o svim konzekvencijama ovog stava. Lenjin je na primjer u svom posljednjem radu „O zadrugarstvu“ govorio da sada kad je državna vlast u rukama radničke klase, kad toj državnoj vlasti pripadaju sva sredstva za proizvodnju, da je u Rusiji ostao samo zadatak organiziranja stanovništva u zadruge.
Sa maksimalnim ograniziranjem stanovništva u zadruge sam od sebe postiže cilj onaj socijalizam koji je ranije izazivao podsmijehe i omalovažavanje:
„U NEP-u mi smo učinili ustupak seljaku kao trgovcu, principu privatne trgovine, baš iz toga prizilazi (suprotno onome što se misli) ogroman značaj zadrugarstva. Faktički organizirati u zadruge dovoljno široko i dovoljno duboko rusko stanovništvo za vrijeme NEP-a je sve što nam je potrebno, jer smo mi našli onaj stupanj povezivanja privatnoga interesa, privatnog trgovačkog interesa, nadzora i kontrole nad njim od strane države, stupnja njegova potčinjavanja općim interesima koji je ranije predstavljao kamen spoticanja za mnoge i mnoge socijaliste. Vlast države nad krupnim sredstvima za proizvodnju, državna vlast u rukama proleterijata, savez tog proleterijata sa mnogim milijunima sitnih i najsitnijih seljaka, osiguranje tom proleterijatu rukovođenja u odnosu prema seljaštvu itd., zar to nije sve što je potrebno da se iz zadrugarstva, iz samog zadrugarstva koje smo prije tretirali merkantilno i koje imamo pravo tretirati tako i pod NEP-om, zar to nije sve što je potrebno za izgradnju potpunog socijalističkog društva?“
Ovo je točno što Volkogonov kaže da je izostala sa Staljinom mogućnost stvaranja dobrovoljnih koperativa i razvoja na kursu Nove ekonomske politike i da je na mjesto toga slijedila totalna prisila kao determinirajući faktor oblikovanja socijalnog sustava. Dakle, sa Lenjinom je priznat status „državnog kapitalizma“ sovjetske provenijencije i ta Nova ekonomska politika je zbunjivala i Lenjinove sljedbenike kao i kritičare, jer je u njoj „više starog“, nego u prethodnoj ekonomskoj politici.
„Komunisti nikako ne mogu sumnjati da smo pretrpjeli veoma težak poraz na ekonomskom frontu, jer oni postavljaju pitanja o novoj ekonomskoj politici“ (Lenjin , NEP i zadaci političko-prosvjetnih komiteta). NEP se sastojao u prvom redu o puštanju na mala vrata kapitalista koji su trebali pridonijeti rastu industrijske proizvodnje i unatoč jačanja privatne inicijative kod seljaka, stimuliranju radnika i osobnoj zainteresiranosti kao i uz otvaranje mogućnosti ulaganja stranog kapitala cilj NEP-a je i dalje bio stvaranje radničko seljačke države i što brže stvaranje krupne industrije kao vitalnoga faktora razvoja socijalizma.“
Vidimo kako je ta teorija hipertrofirala sa Staljinom u jednom brutalnom sustavu represije, voluntarizma i beznađa za mnoge. U tom smislu promatram i ovaj slučaj Holodomora u Ukrajini ili gladi u Moldaviji, dakle kao jednu politiku koja nije shvatila Lenjinova nastojanja oko sustava „civilizirane kooperacije“ koja može značiti maksimalno jedinstvo osobnog i socijalnog interesa, a to znači da važna stvar nije stvaranje komandnog sustava i komandnih metoda prisile i direktiva, nego radije opserviranje ekonomskih zakonitosti i primjena ekonomskih mjera u ukupnom stupnju socijalne efikasnosti.
To na žalost nije bio slučaj u staljinizmu koji je u Jugoslaviji pod Titovom diktaturom, podjednako kao i u Rusiji značio beznađe za milijune obespravljene i ponižene seoske sirotinje.
