Pregled posta

RAZVLAČENJE MRTVOG PSA

RAZVLAČENJE MRTVOG PSA

Uvodno slovo

Ovo je dakle drugi dio teksta komentara savjetovanja pisaca u Ljubljani i Beogradu, a štampan je 15.02.1985. u Poletu, dakle, nekoliko brojeva kasnije, nego što je prvi dio. Cijeli je taj tekst bio na „čekanju“, dok se neki odgovorni faktori Hrvatskog CK nisu dosjetili da bi ipak bilo bolje da se objavi, nego da se i u tom slučaju stvara skandal jer je njih u to vrijeme bilo i previše na našoj političkoj sceni. Taj tekst nije bio dobro primljen od strane hrvatskih ideologa koji su smatrali da ne odgovara stajalištima CK Hrvatske niti hrvatske partije u cjelini, a ja se danas pitam koje je to stajalište hrvatske partije bilo. Ako ovo moje gledište „nije dobro“, koje je onda bolje, a da se takav negativan stav prenio i na jednu redakciju koja pojma nije imala o aktualnom političkom trenutku u Hrvatskoj i cijeloj državi, nego je radila po direktivama nekolicine naših političara pokazuje i grafička oprema ovog teksta koja je istakla, na brzinu sklepane, morbidne poruke njegova naslova i fotografije od koje se diže kosa na glavi, jer je malo neobično da se rasprava o Lenjinu i kritici fašizma u suvremenoj talijanskoj socijalnoj filozofiji oprema takvim bizarnim grafičkim rješenjima koja su samo mogla devalvirati osnovnu poruku mog teksta i mojih nastojanja. Uostalom, to se i vidi u dokumentu kojeg ovdje predstavljam javnosti gotovo 4 desetljeća kasnije.

RAZVLAČENJE MRTVOGA PSA

Utvrdivši da udružena opozicija nije imuna na nacionalizam, da nastoji demistificirati revoluciju falsificirajući NOB-u i događaje u historiji nove Jugoslavije valja sada pokazati što se zapravo krije iza radikalne kritike Partije.

4) Udružena opozicija osuđuje socijalizam boljševičke tradicije kao uzročnika svega što se danas događa u jugoslavenskom duštvu.

Ne valja osporiti ni određenu snagu što se krije iza ove prilično zavodljive, a u biti izvanredno sterilne politike Partije. Zavodljive, utoliko što njoj ne manjka one retoričke, prije svega sofističke argumentacije toliko djelotvorne među mladićima koji dokopavši se dijalektike nju razvlače kao „mrtvoga psa“ te im se čini da je posve muževno da i svakakve rasprave mnogih uzimaju kao neku veliku stvar, ali kasnije njihovo se svjetlo s malim izuzecima gasi i to potpunije od „Heraklitovog sunca“; sterilne, jer se i prosječnom poznavaocu realnih povijesnih prilika i historije socijalizma ova kritika doima tek kao puka konstrukcija što ona zbiljski i jest, naime, konstrukcija bez stvarnog historijskog i teoretskog sadržaja, tek proizvoljno mišljenje i improvizirana radnja. Iako povijesno-teoretski sterilna, ova kritika je u svakom slučaju politički djelotvorna jednako kao što je usmjerena na dohvaćanje i pribavljanje određene političke svrhe.

Osnovnu platformu radikalne kritike partije čini tretiranje naše revolucije kao prodora „ruskog boljševizma“ koji je zahvaljujući staljinističkoj avangardi, u stvari partiji, formalno i stvarno legitimirao jedan socijalistički poredak koji se sve do današnjih dana nije uspio osloboditi za demokratski proces pogubnih obilježja staljinizma i neostaljinizma. Tek se kroz ovu epohalnu, globalnu krizu staljinizma i kroz iskazivanje definitivnog poraza boljševičkog koncepta danas može preispitati ne samo „prerani trijumf komunista“ kod nas već i karakter komunističke vlasti koju valja urgentno podvrći kritici.

Ljubomir Tadić se potrudio da nam predoči tu vlast kao autoritarnu i totalitarnu, a partiju kao organizaciju „nesposobnu za demokratku vladavinu „tezom o „hostilizovanoj politici“. Hostilizovana politika je politika koja ne poznaje korekciju i samokritiku i najbolje je izražava poznata lozinka: „Tko nije sa nama, naš je neprijatelj.“ („Tko nije sa nama, taj je protiv nas“), svakako teza o hostiliziranoj politici postavlja pitanje odnosa partije i inteligencije. Međutim ne neke partije, već posve određene, lenjinističke partije. Ovdje se hoće pokazati da je baš lenjinski koncept partije historijski kompromitiran, dakle, da je to fetišistički zamišljena organizacija za koju vrijedi pravilo „inferiorizacija discipline i introjekcija autoriteta“. Naravno ne treba Tadić spominjati Lenjina da bi se znalo o čijim se riječima radi. Zato možda nije suvišno prisjetiti se Gorkoga toga, za mnoge uši također odioznog imena, imena koje teoretičari suvremene europske književnosti danas uporno pokušavaju okvalificirati kao neki književni anakronizam ostavljajući ga uglavnom sovjetskom, odnosno soclagerskom književnom getu, ali i takav Gorki tobože pisac koji je služio staljinističkoj socrealističkoj kampanji pokušava se učiniti argumentom koji će pokazati koji su osnovni elementi hostilizacije društvenog i političkog života i baš nam je čudno da je nekada partijski angažiran teoretičar i promicatelj lenjinističke teorije partije Tadić, čitav jedan kompleks realnih problema koji su proizvodile sasvim konkretne društvene snage, uspio pokazati ne samo kao manjinu kojom „zatvorena grupa“(čitaj partija) proizvodi neprijatelje, nego ih valjda proizvodi po obrascu kojeg joj je u nasljeđe ostavio Lenjin. Zapravo, u Gorkoga možemo čitati nešto drugo pored onog „Tko nije sa nama, taj je protiv nas“:

„Od 1918. do podlog i gnjusnog pokušaja da ubiju Lenjina nisam se nalazio sa njim u Rusiji, čak ga ni izdaleka nisam vidio. Posjetio sam ga kad je još slabo vladao rukom i jedva micao vratom kroz koji mu je prošišao metak. Kao odgovor na moje uzbuđeno negodovanje rekao je mrzovoljno kao što čovjek govori o nečemu što mu je dosadilo - Tučnjava. Što da se radi. Svaki se bori kako zna. Nekoliko trenutaka kasnije Lenjin je naglo govorio- Tko nije sa nama, taj je protiv nas. Ljudi nezavisni od historije - to je fantazija. Ako i dopustimo da je nekada bilo takvih ljudi, sada ih nema i ne može biti. Oni nikom nisu potrebni. Svi do posljednjeg čovjeka uvučeni su u vrtlog stvarnosti zamršene kao što još nikada nije bila. Vi tvrdite da ja suviše pojednostavljujem život? Da to pojednostavljivanje prijeti propašću kulture, a...? A po vašem mišljenju milijuni seljaka s puškom u ruci ne predstavljaju prijetnju kulturi, ne? Vi mislite da bi Ustavotvorna Skupština izašla na kraj s njihovim anarhizmom? Vi, koji toliko galamite o anarhizmu sela, morali biste bolje od ostalih shvatiti naš rad. Ruskoj masi treba pokazati nešto veoma jednostavno, veoma pristupačno njenom razumu. Sovjeti i komunizam - to je jednostavno. Savez radništva i inteligencije, da? To nije loše-ne. Recite inteligenciji neka dođe k nama. Ta, po vašem mišljenju, ona iskreno služi interesima pravde? Pa u čemu je stvar? Izvolite k nama: mi smo upravo ti koji smo primili na sebe ogroman posao da dignemo narod na noge, da kažemo svijetu cijelu istinu o životu; mi pokazujemo narodu pravi put k čovječanskom životu, put koji vodi od ropstva, bijede, poniženja- On se nasmije i bez zlobe reče: Zato sam od inteligencije i dobio metak- A kada se temperatura razgovora približila normalnoj progovori jetko i tužno: Zar ja osporavam da nam je inteligencija prijeko potrebna? Ali vi valjda vidite kako je ona neprijateljski raspoložena, kako slabo shvaća potrebe trenutka? ...i ne vidi da je bez nas nemoćna, da neće dospjeti do masa i njena će krivica biti, ako mi polupamo suviše mnogo lonaca.“
(Gorki O Lenjinu, povodom
njegove smrti, Pravda)

Tako je Lenjin govorio kritične 1918., ali jedna ozbiljna diskusija o povijesnom značenju lenjinističke teorije organizacije moguće je samo ukoliko odredimo njen točan položaj u historijskom procesu razvoja marksizma. Isto vrijedi kada se pitamo o Lenjinovom odnosu prema inteligenciji i taj odnos nije moguće promatrati sub spetiae aeternitatis, već povijesno utvrđujući njegovu prirodu, utvrđujući, dakle, one povijesne, društveno-historijske momente i determinante odlučujuće za jedan politički stav. Isto vrijedi i danas. Čini nam se da je Tadić svojedobno, dok još nije bio disident, bio u pravu kada je raspravljajući o organizacionom prilagođavanju SKJ radničkom samoupravljanju ustvrdio kako tu nije riječ o prostom tehničkom ili pak praktičnom pitanju, već principijelnom, duhovnom pitanju razvitka društvene kritike

„...aktiviziranjem glasnog i javnog dijaloga sa klasom. To je pitanje odlučnog ‘čišćenja’ SKJ od svih onih članova koji nisu komunisti, koji su se, izražavajući Lenjinovim riječima ‘zakomesarili’ i ‘birokratizirali’, koji svoje članstvo čuvaju u koristoljubive svrhe i cinički se odnose prema principima i etici. To je pitanje sastava kadrova SKJ čija većina mora biti regrutovana prvenstveno iz redova radništva i socijalističke, za marksističku društvenu kritiku osposobljene inteligencije.“
(Marx i savremenost, 2. 1964., str.25)

5) Traženje u okviru izgubljenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije

Uvjeren u „izvjesne mogućnosti misli“, Miroslav Egerić citira nam izvijesnu duboku misao u kojoj se misli. Ma, kako se daleko išlo, nikada se ne može tako daleko otići. Dozvoljavajući sebi luksuz da se obraćamo sa „mi“ također smo uvjereni, bez obzira bila glupost kozmička pojava ili ne bila, da su njezine mogućnosti još izvjesnije. Koliko god ova izvjesnost dugačku tugu podrazumijevala bojimo se, koliko se daleko išlo da se na žalost ne može još dalje otići.

Zalažući se za „raznu kritiku svesti“ koju doista može iznijeti tek samo inteligencija, ali ne ‘patetično’, nego ‘stvarnim požrtvovanjem’ Egerić će pokušati promovirati jednu ‘novu volju’ i jednu ‘novu predstavu o životu umesto neke druge i nametnute’. Priroda ove ‘nove volje’ i ‘nove predstave’ nasuprot volji Ustava iz 1974. potvrdit će se u konceptu za jedno ‘novo jedinstvo’: ‘Mi verujemo u jedinstvo a oni kako hoće’. Dakako, ‘jedinstvo’ jest u Egerića mišljeno kao novi kvalitet , a sam pisac kao njegov stjegonoša. Nasuprot svakog nacionalnog partikuralizma i nacionalizma kojeg je tobože praktički i formalno legitimirao Ustav iz 1974. valja sada obznaniti novi koncept jedinstva. Tko je dakle taj tko vjeruje u jedinstvo i nasuprot kome i u kakvo jedinstvo vjeruje? Ako su u zadnje vrijeme često spominjani Pera Živković i njegovi istomišljenici ti ujedinitelji onda doista možemo samo ponoviti da za takvo jedinstvo nismo.

„Traženje u okviru pronađenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije“- s pravom napominje Egerić i još preciznije bi se izrazio i pogodio pravo stanje duha da je rekao „Traženje u okviru izgubljenog je sudbina dobrog dijela naše inteligencije.“

Mnogo toga je Egerić rekao, jer on duboko i koncentrirano misli: nešto u svoje osobno ime, a više u ime one manjine u ime koje se trudi da ne misli i ne govori, ali mu to ipak promiče. Egerić osobno ne misli ‘da naš brod tone’, on vrlo lucidno misli samo da se „mnogi veliki otvori primećuju izdaleka“. Veliki otvori zatvaraju se onda brže bolje ‘svojom voljom’ i ‘svojom predstavom o životu’ iza koje se ne može dovoljno dobro sakriti mitsko mišljenje.

Zaključne napomene

Fašizam je nedvosmisleno naglasio snagu mitskog mišljenja, on je svakako uspio u stvaranju mitske tradicije, tradicije koja bi bila predodređena da „vječno teče kroz stoljeća“. Mit, to je strast, vjera ili poticaj, nada. Mit, to je nacija, veličina nacije i nacija kao stvarnost kojoj treba podrediti sve ostalo. 1922. Il popolo d’Italia iznosi jednu od osnovnih Mussolinijevih uvjerenja:

„Danas u Italiji nije vrijeme za povijest. Ništa još nije završeno. Sada je vrijeme mitova. Sve se još mora stvoriti. Mit samo može dati snagu i energiju jednom narodu koji je upravo počeo graditi svoju sudbinu. Samo postojanje jednog mita zbog kojeg izgleda uzvišeno lijepo i neophodno živjeti pa čak umrijeti, može pretvoriti političku stranku u neobuzdan propulzivan pokret.“

Prevlast mitskog mišljenja kako nas upozorava suvremeni talijanski teoretičar Emilio Gentile jedan je od osnovnih elemenata fašističkog mentaliteta, jedna fundamentalna kategorija kroz koju fašizam interpretira političnost života, definira samog sebe i svoje mjesto u svijetu:

„Prevlast mitskog mišljenja u stajalištu fašizma prema problemima života i politike odlučujuće je utjecala na nastanak ideološke euforije i oduševljenja za akciju samo po sebi, koja je tisućama dala izravno uvjerenje da će svijet odmah doživjeti duboku i radikalnu transformaciju vrijednosti samom snagom volje i stvaralačke snage fašizma.“

Država je mitskom mišljenju neovisna i neuništiva forma kolektivnog života, najveće i neuništivo historijsko djelo u kojem se manifestira nova civilizacija koja upravo predstavlja političku organizaciju totalitarnog tipa odnosno „ideal homogenosti, zajednicu volje, kontinuiran poticaj, trajan poredak.“ (P. De Francesci)

Iracionalno je konstitutivna komponenta svakog fašizma, a izražava se u manifestacijama mitskog mišljenja. Jedan dio uspjeha što ga je fašizam uspjevao postići rezultat je jedne njegove sposobnosti da upotrijebi snagu mitskog mišljenja i snagu iracionalnog u rušenju demokratskih institucija.

Savjetovanja u Beogradu i Ljubljani nisu bila lišena tog iracionalnog momenta upravo zbog pokušaja očuvanja prevlasti retrogradnih ideja u kojima se vidi više forma društvene nadgradnje i državnosti kao više društvene i državne forme koje tobože prevladavaju proturiječje demokracije i otvaraju izglede za budućnost, ali problematičnu budućnost.

(Kraj)

POLET, Zagreb,
15.02.1985.

Post je objavljen 31.03.2022. u 14:59 sati.