UKRAJINSKI NACIONALIZAM
Pa nacionalizam je prema uobičajenim definicijama jedna ideja ili pokret gdje se nacija poima sukladnom državi. Kao pokret nacionalizam promovira interese određene nacije ili grupe ljudi posebno sa zahtjevom uspostavljanja punog suvereniteta nad domovinom kako bi se stvorila nacionalna država. Ovdje se smatra da svaka nacija mora vladati sama sobom slobodna od izvanjskih utjecaja, da je nacija prirodna i idealna baza politike i da je nacija jedini ispravni izvor političke moći. U tom smislu se onda raspravlja o nacionalnom identitetu koji se temelji na posebnim socijalnim karakteristikama kao što su kultura, jezik, etnicitet, geografski položaj, politika, religija i uopće tradicija. Vjeruje se, dakle, da postoji neka specifična jedinstvena i posebna nacionalna povijest kao što nacionalizam pokušava promovirati nacionalno jedinstvo i nacionalnu solidarnost. U tom pravcu postoje nastojanja da se prezervira nacionalna tradicionalna kultura, duhovnost i jezik uglavnom prema Humboltovoj zamisli: „Jedan narod, jedan jezik, jedna država.“ Obično se drži da postoji etnički nacionalizam i građanski ili državni nacionalizam.
Prema ovoj jednostavnoj definiciji proizilazi da nacionalizama ima u svim sredinama i među svim narodima. Nitko tu nije neki posebni izuzetak. Tako postoji naravno i ukrajinski nacionalizam o kojem se mnogo piše u zadnje vrijeme, posebno nakon „revolucije“ u Ukrajini 2014., a postao je taj ukrajinski nacionalizam popularan u najnovije vrijeme izazvan ratnim sukobom Rusije i Ukrajine koji traje već mjesec dana bez ikakvog izgleda da će brzo biti okončan. U novije vrijeme mnogo se pisalo o tome nacionalizmu i među zapadnim i među ruskim stručnjacima i povijesničarima. Na Zapadu posebno su signifikantno pisali u novije vrijeme Andrey Wilson koji se bavio nacionalnim političkim partijama u Ukrajini i tu u vremenu sloma bivšeg Sovjetskog Saveza pa onda Kenneth Farmer o ukrajinskom nacionalizmu u poststaljinskoj eri pa onda Taras Kuzio i drugi dok je na ukrajinskoj i ruskoj strani nastalo znatno djelo među kojima i ono Smirnova koji se bavio ukrajinskim nacionalnim projektom 2010. pa onda Kirila Galuška o ukrajinskom nacionalizmu ili o tome tko i zašto tako razmatra Ukrajinu koje je objavljeno u Kijevu pa onda Sergei Aksenenka A .Šubina, Aleksandar Zajcev je dao jednu kritiku ruske historiografije i mnogi drugi i sve su to vrijedna nastojanja i dokazivanja, ali je neosporna činjenica da među njima ima značajnih razlika ideološkog i političkog karaktera. Tako je ne primjer Aleksandar Šubin napisao jednu veliku knjigu „Anarhistički socijalni eksperiment, Ukrajina i Španjolska 1917.-1939.“ gdje razmatra socijalne, ekonomske i povijesne okolnosti pojave Makhova pokreta u Ukrajini i sveze s anarhističkim liderima i uopće anarhističkom ideologijom pa onda citira Volina koji je jednom izjavio:
„Kad čitam Lenjinove radove, posebno one koji su pisani nakon 1914., vidim izvanredne paralele između njegovih ideja i onih anarhističkih, izuzev ideje o državi i političkoj moći.“
To je, naravno, jedna diskusija koja podjednako ima reperkusije na vladajuću socijalnu teoriju u Rusiji kao što govori o karakteru ukrajinskih nastojanja i u najnovije vrijeme. Tako da ima jako mnogo radova koji nastaju kod Rusa i u Ukrajini također da to nije moguće više slijediti. Dakle, sve su to vrijedna nastojanja, ali je veliki problem pronaći u njima jednu objektivnu sliku povijesnih i aktualnih političkih događanja.
Međutim, jedna je neosporna činjenica, jedna velika istina da su ti nacionalizmi bez obzira da li je riječ o bivšoj državi Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu bili velika opasnost kod federalnih država koje su perzistirale zahvaljujući velikom i snažnom djelovanju represivnog aparata države i ja osobno mislim da je Zbignjev Bržežinski bio u pravu još 1950. kada je u svom radu koji je prihvaćen kao magistarska radnja na McGill Sveučilištu u Montrealu pod imenom „Ruso-Sovjetski nacionalizam“ pisao da je stvaranje multinacionalnog Saveza bez nacionalne supresije, ali sa teškom centraliziranom nacionalnom osnovom koja je sastavljena od najveće nacionalne grupe prouzočila nacionalnu stabilnost i stvorila nadu u „eliminaciju“ nacionalnog razdora i raspada države.
Na ovim pretpostavkama je prema Bržežinskom stajala federalna Sovjetska vlast (22), ali federalna državna struktura predstavljala je limite lokalne autonomije i predstavljala je „definitivan nosač“ za rast osjećaja nacionalnog identiteta (23) i iz tih centralističkih tendencija i procesa sve veće nacionalne emancipacije nastale su divergentne silnice koje su dovele do sloma države - velika filozofija, nema što! Međutim, istina je da je centralizirana država i centralizirani poredak socijalizma izazivao jaka nacionalna osjećanja koja su često bila prikrivana floskulama o federalnom ustrojstvu države.
U tom svom radu Bržežinski raspravlja i o ukrajinskom i o gruzijskom slučaju kao i o slučaju Bjelorusije i baltičkih zemalja i pravo je čudo da nitko kod nas nije poznavao djela ovog čovjeka, a istina je da su ona puna neke neobične rusofobije koju je moguće, naravno, objasniti njegovim poljskim podrijetlom i frustracijama još iz poljskog roditeljskog doma, ali to nije moj predmet bavljenja. Htio sam samo reći da je ovo pitanje ukrajinskog nacionalizma dovoljno dugo, dovoljno staro i dovoljno veliko da možemo da se njime bavimo, štoviše da smo dužni pokušati doći do neke istine uvjereni da tom istinom ne vrijeđamo nikoga i ne pozivamo nikoga na linč, da ne pridonosimo eskaliranju nacionalnih osjećaja ljudi koji i onako teško podnose stvarnost pa nije potrebno da i mi tome pridonosimo, ali je pitanje faktičkog odnosa snaga u postsovjetskoj stvarnosti i međunarodnoj politici koja stvarnost podjednako postavlja na dnevni red kulturni i civilizacijski identitet Rusije ne samo ukrajinski nacionalizam za kojeg već znamo kakav on jest, nego i onog ruskog koji može poslužiti kao fundament za formuliranje različitih ekspanzionističkih i imperijalnih projekata kod Rusa i to od restauracije ruskoga carstva, preko zalaganja za obnovu teritorijalne cjelovitosti Sovjetskog Saveza od koje se politike naši hrvatski tajkuni naprosto ježe, do projekta stvaranja nove Euroazijske imperije. Dobar dio ovih projekata je nerealan i u njihovoj pozadini stoji etnički i građanski nacionalizam kod Rusa kao i uvjerenje da je Rusija po svojoj prirodi i povijesnim okolnostima predodređena biti imperija, a ne obična nacija odnosno država.
Tako brojni i u javnosti eksponirani zagovornici imperijalnog puta Rusije i njene imperijalne misije, a svi imaju neku misiju bez obzira da li je riječ o misiji proleterijata i njegovoj avangardi ili je riječ o misiji državnika koji također narod mogu prepustiti bezumlju vojne mašinerije, dakle svi ti zagovornici čine raznoliku ideološku masu koja istupa s različitim stupnjevima iskrenosti i domoljublja.
„Mnogi još smatraju da je neophodno težiti proširenju granica Rusije, bez obzira na to da li pod zastavom ’obnove SSSR’, zastavom neke novoprojektovane imperije ili pozivanjem na ruski iredentizam koji bi s Rusijom ujedinio teritorije sa velikim brojem ruskog stanovništva, poput Krima ili severnog dela Kazahstana’.“
(Miller)
Osnovni preduvjet za ove imperijalne ambicije je bilo ono što je u javnosti nazvano ‘uspravljanje’ Rusije koja je prema općem mišljenju tijekom prve postsovjetske decenije bila ‘bačena na koljena’ da bi dolaskom Putina na čelo države počeo njen ekonomski i politički oporavak.
S druge strane Putin je 2013. izjavio:
„U najvećoj državi sa multietničkim sastavom stanovništva identifikacija isključivo posredstvom etničke i verske pripadnosti je definitivno nemoguća. Upravo je formiranje građanskog identiteta na osnovu zajedničkih vrednosti, patriotske svesti, građanske odgovornosti i solidarnosti, poštovanja zakona, učešća u sudbini Domovine bez gubitka veze sa svojim etničkim, religijskim korenima-neophodni uslov očuvanja jedinstva države”.
„Rusija se, kako je to figurativno govorio filozof Konstantin Leontjev, uvek razvijala kao ’cvetajuća složenost’, kao država-civilizacija koja je čvrsto ujedinjena ruskim narodom, ruskim jezikom, ruskom kulturom, Ruskom pravoslavnom crkvom i drugim tradicionalnim religijama Rusije”
(Ibid).
Ja ne bih htio sada posebno izražavati svoje slaganje sa Putinom, ali mi se čini da su njegove riječi drugačije od riječi ukrajinskih prvaka, Zelenskog na primjer, koji je zahvaljujući svom židovskom podrijetlu prikrivao zločine ukrajinske strane koja je obnavljala nacistički socijalni projekt uvjerena da ide putem zapadne demokracije od koje tobože zavisi opstanak cijele europske kulture. Meni se čini da Zelenski nije bio u pravu.
