zlatan gavrilović kovač

Mi smo u “Kozmologiji zlatnoga prstena” već ranije spomenuli, da se naša osnovna ideja koncentrira oko fundamentalne teze je li ljudsko razmatranje geometrijskih tijela i geometrijskih oblika i uopće svih važnih geometrijskih problema prvotno poteklo od našeg uvida u skrivenu strukturu kristala? Tako na primjer egipatske piramide prvotno potiču od uvida u prirodu sličnih kristala, kocka i slična geometrijska tijela također. Također smo napomenuli, da se u slučaju kristala ogleda najbolje teza entelehijskoga vitalizma cjeline, jer se dokazuje kako se cjeline pojavljuju i u anorganskom. Mi smo to onda postavili kao problem rasta ili problem fizisa i povezali sa tezom o kozmički nesvjesnom o čemu smo već raspravljali na drugim mjestima.

Za sada je ovdje važno reći, da o geometrijskim tijelima raspravlja Euklid u svojim elementima i to od knjige 11 do knjige 13, pa onda postavlja definiciju 1 da je: “Tijelo ono koje ima dužinu, širinu i dubinu.” (Euklid Elements, 11, E. Britannica, str.301) i onda postavlja definicije piramide kao čvrste figure koja sadrži ravnine koja se konstruira od jedne ravnine do jedne točke ili na primjer daje definiciju prizme “…koja je čvrsta figura koja sadrži dvije ravine od kojih ona koja suprotna jest jednaka, ista i paralelna, dok je ostatak parallelogram.” (Ibid).

Nadalje, onda raspravlja i daje definiciju sfere, cilindra, oktahedrona, isohedrona i dodekahedrona, da bi svoja razmatranja zaključio geometrijskim problemima pentagona za kojeg on vidi čovjeka u sferi odnosno čovjeka određenoga euklidskom geometrijom.

Od ovih razmatranja Euklida do danas je prošlo preko 2 tisuće i 300 godina, ali smo se ovim pitanjima nanovo vratili kao što to svjedoči David Hilbert u svojoj knjizi “Geometry and the Imagination” koja je nastala na osnovi njegovih predavanja na Sveučilištu u Gottingenu 1920./1921., a koja je prvi puta tiskana u lipnju 1932. godine i u ovoj svojoj prekrasnoj knjizi Hilbert pokušava dati jedno svoje razumijevanje osnovnih geometrijskih problema razlikujući tendencije apstrakcije u geometriji kao i tendencije geometrijske intuicije i on smatra, da ova intuitivna razumijevanja igraju glavnu ulogu u suvremenoj geometriji.
On u svom Predgovoru govori:

“In this book, it is our purpose to give a presentation of geometry, as it stands today, in its visual, intuitive aspeets. With the aid of visual imagination we can illuminate the manifold facts and problems of geometry, and beyond this, it is possible in many cases to depict the geometric outline of the methods of investigation and proof, without necessarily entering into the details connected with the strict definitions of concepts and with the actual calculations.”

On zapaža kako je suvremena geometrija postala jedna od najraznovrsnijih grana matematike sa mnoštvom novih problema kao i sa mnogobrojnim idejama za njihovo razumijevanje. To je razlog za pobuđivanje interesa i kod one publike koja nije stručno upućena u probleme matematike, ali zapaža:

“For it is true, generally speaking, that mathematics is not a popular subject, even though its importance may be generally conceded. The reason for this is to be found in the common superstition that mathematics is but a continuation, a further development, of the fine art of arithmetic, of juggling with numbers. Our book aims to combat that superstition, by offering, instead of formulas. figures that may be looked at and that may easily be supplemented by models which the reader can construct. This book was written to bring about a greater enjoyment of mathematics, by making it easier for the reader to penetrate to the essence of mathematics without having to weight himself down under a laborious course of studies.”

U tom smislu za nas su od posebne važnosti bila Hilbertova razmatranja Drugog dijela ove knjige i to &8 koji nosi naslov “Crystals as regular system of points”

“The most important application of the theory of discontinuous regular systems of points is in crystallography. Judging by the regular exterior form of crystals and their cleavability, it is to be expected that the individual atoms or molecules of this structure, when considered as points, form a figure that can be continued congruent to itself so as to fill all of space. Any figure obtained by such an extension is called a system of points. Later on we shall make this concept more precise and show that there is only a finite number of essentially different systems of points. There now arise two problems, partly of a mathematical and partly of a physical.nature. First of all there is the problem of determining the system of points corresponding to each type of crystal. And then there is the problem of explaining the physical behavior of the different types of crystal in terms of the geometrical properties of the corresponding systems of points.”

I onda Hilbert raspravlja o geometrijskim problemima kristala govoreći o njihovoj simetriji i transformacijama i drugim problemima.

Konačno, za nas su Hilbertova razmatranja bila posebno interesantna s obzirom na pitanja sfere iz Četvrtoga poglavlja ove knjige koje se zove “Diferencijalna geometrija” pa onda govori o 11 vlasništva sfere i njegove se sfere značajno razlikuju od one sfere koja nam je poznata kod Euklida i po bogatstvu oblika i po snazi argumenata.

Zato ovom prilikom poštovanom čitateljstvu predstavljamo neke od njih:

Moja knjiga ČOVJEK I KOZMOLOGIJA je tiskana

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-209-6 Sva autorska prava pridržavana.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

slika: internet

Mi smo u našim razmišljanjima o kozmičkom jajetu po uzoru na Kolumbovo jaje Nikole Tesle krenuli od vjerojatne postavke i jedne slike, da se ono formiralo od takozvanih ultrakompaktnih galaksija tako da se djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmički magneti sakupljaju u gigantsko kozmičko jaje. Ono rotira velikom brzinom pa se javljaju velike centrifugalne sile koje oslobađaju galaktozimalni material dublje u kozmos, a onda smo kasnije proširili ovu sliku Hubbleovim razlikovanjima tipova galaksija, jer on naime razlikuje njihove morfološke osobine pa ih dijeli na eliptičke, lećaste, spiralne i nepravilne, a opet spiralne na normalne i prečkaste. Dugo vremena se vjerovalo, da evolucija galaksija ide od eliptičkih prema spiralnima ali je danas ta teorija napuštena, jer se pretpostavlja, da je oblik galaksije posljedica načina skupljanja još u prvim stadijima nastanka.

Za nas su ipak najznačanije tzv. eliptičke galaksije koje imaju oblik elipse, a razlikuju se po većoj ili manjoj spljoštenosti. Te galaksije sačinjavaju oko 17% svih katalogiziranih galaksija koje se sastoje uglavnom od crvenih giganata, vjerojatno starih zvijezda nastalih prije 10 milijardi godina u područjima gdje je danas prvobitni plin iscrpljen i gdje je formiranje zvijezda uglavnom prestalo. Znači, one su jako stare galaksije možda i zato, jer predstavljaju finalni stupanj razvoja galaksija, ali se može reći i da su početni stupanj novog razvoja galaksija kada se galakstozimalni oblak oslobađa dublje u kozmički prostor. Ova spljoštenost se pojavljuje kada te galaksije gledamo sa strane odnosno kada njihovu os rotiranja vidimo pod pravim kutem. Međutim, mnoge galaksije ove vrste vidimo odozgo, znači kada njihova os rotiranja ide prema promatraču i tada te galaksije imaju oblik pravilnog kruga. Navodno, da ove galaksije sporo rotiraju, a nama se čini kako rotiraju dovoljno brzo, da se javlja ta spljoštenost na polovima.

U ovim galaksijama zvijezde su uglavom jako stare, preko 10 milijardi godina, dok sjaj lagano opada od centra prema periferiji. Uglavnom, građene su od crvenih i žutih zvijezda, giganata i patuljaka i to su oni kozmički magneti o kojima mi govorimo. Nema nikakve sumnje, da je i ovdje riječ o formiranju kozmičkog jajeta kao gigantskog nebeskog tijela. Isti slučaj pronalazimo i kod tzv. difuznih magličastih objekata koji ne izgledaju kao zvijezde. Charles Messier je 1784. godine nabrojao 103 takva objekta, a njegove oznake su se i do danas zadržale. Pitanje je jesu li to oblaci razrijeđenog plina ili odvojeni zvjezdani sistemi na velik udaljenostima. Neki pokazuju spektar sjajnih linija, sugerirajući plinovite oblake, dok drugi imaju kontinuirani spektar grupe zvijezda. Za nas međutim sve su to kozmička jaja iz kojih se u evolucijskom razvoju razvija cjelokupni kozmos pa se prema tome naša slika kozmičkih procesa razlikuje od one Paula Davisa na primjer ili Hawkinga kod kojih kozmos nastaje u Big Bangu, a završava u Big Crunch ili pak od onih teorija koje govore o konačnom stanju kozmosa kao Big Freeze.

slika je uprav sad završena

Budući se gospođa dr Ranka Ferček u svojoj recenziji pozvala na mišljenje dr. Davora Juretića koji je uglavnom iskazao, da se ne slaže sa niti jednom mojom tezom iz te Kozmologije, ja sam, dakle, poučen tim iskustvom na koncu odlučio da se obratim stručnim osobama Moskovskoga Sveučilišta Lomonosov, odsjeku filozofije i biologije pa sam im napisao jedno Pismo ili čak više njih u kojem ih molim za stručno mišljenje o toj knjizi.

Međutim, nisam od njih dobio nikakav odgovor tako, da je cijeli predmet unekoliko zaboravljen i ja ga sada prilažem poštovanom hrvatskom čitateljstvu na uvid. To je jedno od seta pisama koji su upućeni na moskovsku adresu pored knjige koju sam im učinio dostupnom u PDF formatu radi lakšeg čitanja i snalaženja. Ovom prilikom smatram, da bi se ljudi trebli osvjedočiti o poteškoćama na koje je nailazila ova kozmologija i njen autor koji su možda i sa nepravdom ocjenjeni kao neznanstveno djelo i nekompetentan autor.

Adelaide 07/02/2017.

Dear Russian friends, before some time I'm on your adress dispatched my voluminous book entitled Cosmology of gold rings and I provided it in PDF format for easy reading and reference of the text in the Croatian language, because it is the only language in which the book was printed. The book lacked professional representation of a scientist, which are close to questions of biophysics but I had oppinions of a few theologians and poets. But book missed the professional judgment of someone competent experts. On this occasion I addressed the prestigious Croatian biophysicist from Split Mr. emeritus of Split University Davor Juretić who after ten months reading came to the realization that he did not agree with either one of my sentence that is listed in the book. His short letter on this occasion reads:


Dear Mr. Gavrilovic-Kovač,

I'm sorry. but I have honestly write that I do not agree with any sentence from your large book of those sentences that relate to today's knowledge of the natural sciences. I must repeat that your pictures from the history of science look interesting but I do not have professional qualifications to judge them, and maybe you do not have eather if you were unable to publish some of these topics in a professional or scientific journal.

Lp

Davor Juretić

Prof. Dr. Davor Juretić
Scientific advisor, Mediterranean Institute for Life Sciences
Professor Emeritus, University of Split, Faculty of Science

That was also a short judgement of my book as a bunch of reckless and unsubstantiated thesis. Therefore, I am asking also my Russian friends for judgment about the book and its subject as it might not have happened to a professional publication is unjustly described as incompetent work. If you believe that the book deserves to be a positive vote please let me provide your oppinionst if it is possible to my email address zlatan.g@adam.com.au. In the hope that I will get you the news warmly welcomes you in Adelaide zlatan gavrilović kovač
Adelaide 7.2.2017.

“Poštovani ruski prijatelji, prije izvijesnoga vremena ja sam na vašu adresu otposlao svoju obimnu knjigu od naslovom Kozmologija zlatnoga prstena i nju sam vam dostavio u pdf formatu radi lakšega čitanja i snalaženja u tekstu ali na hrvatskom jeziku jer je to jedini jezik na kojem je knjiga štampana. Toj je knjizi nedostajao stručni prikaz nekoga znanstvenika kojemu su bliska pitanja biofizike mada sam ja imao osvrte nekolicine teologa i pjesnikinja. Međutim nedostajao joj je stručni sud nekoga mjerodavnoga stručnjaka. Tim povodom ja sam se obratio uglednom hrvatskom biofizičaru iz Splita gospodinu emeritusu splitskoga Sveučilišta Davoru Juretiću koji je nakon deset mjeseci iščitavanja došao do spoznaje da se ne slaže sa niti jednom mojom rečenicom koja je navedena u toj knjizi. Njegovo kratko pismo tim povodom glasi:

Poštovani gospodine Gavrilović-Kovač,

Žao mi je. ali moram Vam iskreno napisati da se ne slažem s nijednom rečenicom iz Vaše opsežne knjige, od onih rečenica koje se odnose na današnje spoznaje iz prirodnih znanosti. Moram ponoviti da mi sličice iz povijesti znanosti izgledaju zanimljive ali nemam profesionalne kvalifikacije da ih prosuđujem, a možda to nemate ni Vi ako niste uspjeli publicirati nešto od te tematike u nekom stručnom ili znanstvenom časopisu.

Lp
Davor Juretić

Prof. Dr. Davor Juretić
Scientific advisor, Mediterranean Institute for Life Sciences
Professor Emeritus, University of Split, Faculty of Science

Tako je, dakle, kratko knjiga ocijenjena kao hrpa nepromišljenih i neutemeljenih teza. Stoga molim također vas ruske prijatelje i za vaš sud o toj knjizi i njenom predmetu kako se možda ne bi dogodilo, da jedna stručna publikacija bude sa nepravom proskibirana kao nekompetentno djelo. Ukoliko smatrate, da knjiga zaslužuje da bude pozitivno ocijenjena, ja vas lijepo molim da mi sud dostavite ako je ikako moguće na moju email adresu zlatan.g@adam.com.au. U nadi da ću od vas dobiti vijesti srdačno vas pozdravlja iz Adelaidea zlatan gavrilović kovač

slika: internet

Mi smo u više navrata govorili da je u Narodnoj banci Jugoslavije bilo pohranjeno nekoliko tisuća tona zlata koje je imalo svoj ekvivalent u novčanoj masi koja je bila u opticaju. Taj je omjer značajno pogoršan galopirajućom inflacijom, a kasnije i hiperinflacijom, jer je zlato na različite načine pokradeno iz te državne banke.

Pod teškim ekonomskim sankcijama Ujedinjenih nacija i s obzirom na ulogu Miloševića i njegove vlade tijekom najnovijeg balkanskog krvoprolića, ekonomija novonastale države SR Jugoslavije ili ekonomija Srbije počela je sa dugim periodom ekonomskog kolapsa i izolacije.

Narodna Banka Jugoslavije koja je štampala novčanice bez pokrića ili ono što se zove war-related easy money doprinijela je enormnoj hiperinflaciji koja je bila dosegnula cifru od 313 milijuna % u siječnju 1994. godine, a sve je zlato razgrabljeno tako, da je državama sljednicama bivše tvorevine preostalo svega 46 tona. Sve ovo drugo je pokradeno i opljačkano, ali je jedan dio vrlo vjerojatno prebačen u banke na Cipru i u Grčkoj.

Ovu tezu potkrepljujemo viješću iz Den Haaga od 18.02.2002. godine i izjavom glavne tužiteljice Carle del Ponte, da će ‘’pokazati da je (Milošević) financirao srpske paravojne jedinice preko tajnih računa’’. Tako su talijanske novinea Corierre sela Sera prenijele kako su na njen stol u Haagu pristigli dokumenti koji su uputili grčki pravosudni organi iz Atene. Ti dokumenti potvrđuju postojanje 250 računa koji vode prema Miloševiću i njegovom klanu u grčkim i ciparskim filijalama banaka. List prenosi, da je 12 milijardi američkih dolara korišteno između 1992. i 1996. godine za financiranje vojnih akcija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Odatle je sasvim logično pretpostaviti, da se jedan veliki dio zlata Narodne banke Jugoslavije također nalazi u ciparskim i grčkim bankama i sada je potrebno tražiti to zlato natrag . Tako se i ovog puta povijest ponovila kao i u slučaju Karađorđevića pred slom kraljevine. Pa povijest nas uči, da nas povijest ničemu nije naučila.

ISBN kod Nacionalne sveučilišne knjižnice Republike Hrvatske

ISBN 978-953-354-208-9

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php


Nova knjiga na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Digitalnu knjigu "Čovjek i kozmologija", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:


RIJEČ AUTORA


Naslov ove knjige "ČOVJEK I KOZMOLOGIJA" počinje naslovnom stranicom astronauta i partizanskom pričom mog oca. Bosna zimi, bilo je jako hladno, kolona partizana je bila u pokretu i on je slušao glasna zapomaganja jednog borca na čelu kolone koji je bio bos, a iza njega su na poljskom putu ostajali krvavi tragovi njegovih stopa.

Ova knjiga sadrži 25 eseja i negdje oko dvadesetak mojih slika koje su nastajale u novije vrijeme. Ja sam od ranije imao neke crteže, nacrte i fotografije modela mojih skulptura, a sada je bilo potrebito da se taj slikarski interes kompletira jednom serijom slika na platnu, točnije akrilika na platnu. Tako se dobiva potpuniji uvid u moj slikarski opus koji je jednim dijelom već predstavljen čitateljstvu u mojim ranijim knjigama.

Što se pak tiče eseja i njihovog sadržaja, sve su to naše krvave teme i moje viđenje političkih i socijalnih prilika neposredno pred raspad zajedničke države pored već uobičajene kozmološke problematike kojom se bavim već decenijama. Po tome se ova knjiga ne razlikuje mnogo od ostalih mojih kozmoloških knjiga koje su se bavile istom ili sličnom problematikom.

Novo je jedino još u tome, da se jedan broj eseja bavi osobnim prilikama moje obitelji koja je stjecajem nepovoljnih okolnosti bila žrtvom bivšeg režima, a taj se nepovoljni trend nastavio i u novoj australijskoj sredini zahvaljujući nacionalnim predrasudama Britanaca koji su u hrvatskom slučaju vidjeli samo demonstraciju starog hrvatskog konzervativizma.

Bilo je, dakle, potrebito otkloniti te zablude, što nije bilo nikako lagan zadatak i dalje nastaviti putem imajući Dantea na umu: "Oni neka govore, a ti idi dalje."

Jedino što se još pouzdano još ne zna dokle smo na tome putu stigli.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
u Adelaideu, 15.10.2019.

Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Kontakt:

Mobilni telefon: 099 / 599-24-34

slika: internet

Mi smo se također u “Kozmologiji zlatnoga prstena” bavili Platonovim dijalogom “Fedon” ili “O duši” i tada smo spomenuli, da je riječ o nekim vrlo značajnim matematičkim problemima koje je Platon tu postavio i koje smo mi nazvali “Fedonova potencija” uzeto nakon pažljivog izučavanja ovog Platonovog dijaloga i tada smo rekli kako nasuprot primjerima organičkog rasta postoji također i organička djeljivost ili organički ‘’pad’’ u kojem je smjer obrnut od primjera rasta stvari.

Pri tome smo mislili na poglavlje 45 gdje Sokrat govori:

‘’Daleko sam tako mi Diva od toga da vjerujem, da znam uzok nečem takvom, jer mi nije jasno ni to da li je, kada jednome netko doda jedan ili ono jedan kome je dodano drugo jedan postalo dva ili je ono što je dodano i ono čemu je dodano dodavanjem jednoga drugome postalo dva.

Čudim se, naime, što je svatko od njih kad je bilo odvojeno jedno od drugog, bilo jedan, a nije onda bilo dva, a kada se jedno drugome primaklo, onda mi je to sastavljanje, izvršeno postavljanjem jednoga pored drugoga, postalo uzrokom da nastane dva. Isto tako, ako netko rasiječe jedan ne mogu više vjerovati, da je to rasijecanje postalo uzrokom što je nastalo dva, jer uzrok što je ovdje nastalo dva protivi se onom ranijem uzroku, u prvom slučaju naime jedno se primicalo drugome i jedno postavljalo pored drugoga, a ovdje se odmiče i odvaja jedno od drugoga. Nisam više vjerovao, da znam ni zašto nastaje jedan. Uopće uz ovakav postupak ni o čemu drugom nisam saznao zašto nastaje ili propada ili postoji, nego sam sebi, kako ispadne, miješam neki drugi način, ali mu se ne priljubljujem.”

(Fredon, Kultura, str. 248-249)

Naravno, moguće je ove navode interpretirati na različite načine, a mi smo uzeli jedan za koji smo uspostavili red

1=1+1

1=1+1+2

1=1+1+2+4…

1=1+1+2+4+8+16+32+64+128…

A koliko smo u tome ‘’redu’’ bili vješti, neka prosudi samo poštovano čitateljstvo.

slika: internet

Mi smo rekli, da je naš planet prema Boškovićevim zapisima meko nebesko tijelo i da je slično kao i kod drugih terestrijalnih planeta, unutrašnjost Zemlje podijeljena u više slojeva:

- vanjska čvrsta kora,
- tekući omotač (plašt),
- tekuća vanjska jezgra,
-unutrašnja kruta jezgra.

Jezgra se dijeli u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru i vanjsku rastopljenu jezgru. Smatra se kako je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se, da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara Zemljino magnetsko polje. Ovo magnetsko polje mislio je Tesla zahvaljujući Gilberu iskoristiti kao izvor energije dodajući magnetu Zemlji zavojnicu u ideji prstena oko Zemlje.

Bošković je uglavnom imao sasvim jasnu ideju o unutrašnjoj strukturi našeg planeta i ona se malo razlikuje od naših suvremenih poimanja. Tako govori o zemaljskom magnetizmu očevidno imajući na umu Gilberta pa onda o rudnicima željeza koji su utrobi Zemlje i on kaže, na primjer, u Trećem dijelu svoje “Teorije prirodne filozofije” u paragraf 514:

“Što se tiče magnetske sile, istaknut ću samo to da se sve njezine pojave mogu svesti na samu međusobnu privlačnost određenih supstancija. Pravac naime na koji se svodi inklinacija i deklinacija može se objasniti privlačenjem. Vidimo da se magnetska igla odmah pokreće u blizini rudnika željeza unutar kojih se stoga nije moguće služiti kompasom. Kada bi na polovima i to samo na njima postojala golema željezna masa, sve bi se magnetske igle usmjerile prema polovima, ali budući da se svugdje na svijetu nalaze rudnici željeza, a oko polova ih ima mnogo više, nego drugdje one će upravljati svoj smjer prema polovima. Međutim, uz određeno skretanje prema ostalim masama raspršenim po cijeloj Zemlji.”
(str. 242)

Onda isto razmatra ono što se zove “četiri poznata elementa” kao što su zemlja, voda, zrak i vatra od kojih je sastavljen naš planet pa kaže na primjer:

“Prema tome ono što se obično naziva četiri elementa, zemlja, voda, zrak i vatra po mišljenju nije ništa drugo, nego različita čvrsta i fluidna tijela sastavljena od istih homogenih točaka različito raspoređenih od kojih, ako se još dalje miješaju, nastaju druga još složenija tijela.”
(str. 206, 207)

Tako prema Boškoviću zemlja je tijelo koje čvrstoču stječe primjesom drugih čestica, voda je likvidno fluidno tijelo bez elastičnosti koju ne možemo zamijetiti ni onda kad upotrijebimo prilično jak pritisak, zrak je fluidno elastično tijelo koje se po svojoj prilici isto tako sastoji od čestica mnogobrojnih vrsta koje sadrži pare i razne druge ishlapljive tvari i raznolika sitna tjelešca koja u njemu plivaju i vatra je fluidno vrlo elastično tijelo koje je ubibano izvanredno snažnim unutarnjim gibanjem i potiče fermentaciju, isijava svjetlo itd.
(str. 206, 207)

Isto tako poznaje vulkansku aktivnost zemlje pa onda na primjer govori u paragrafu 456 Trećeg dijela svoje Teorije:

“O taljenju i isparavanju reći ću samo to, da jedno i drugo može biti izazvano samom snažnom uzburkanošću čestica nekog izvanredno finog fluidnog tijela čije se čestice dovoljno približuju česticama čvrstog tijela i prodiru također u njihove međuprostore. Odakle sve može proizaći to unutarnje gibanje, izložit ću onda kada budem raspravljao o fermentaciji i vrenju.”
(str. 210)

Znači, Bošković je imao sasvim jasnu ideju unutrašnje strukture Zemlje. Mogli bismo čak reći, da je to bilo njegovo kardinalno pitanje od kojeg je zavisio odgovor o mekoći ovog nebeskoga tijela i kako bi se ono ponašalo u slučaju eventualnog sraza sa velikim masama ili pak sa manjim čvrstim nebeskim tijelima kao što su to komete na primjer ili asteroidi. Iz svega do sada rečenoga proizlazi, da je Boškovićeva “Teorija prirodne filozofije” prvorazredno astronomsko djelo bez kojeg nije moguće promišljati suvremenu astonomsku problematiku pa je tendencija zaborava ovog velikog djela u neku ruku zločin prema ovom našem velikom čovjeku.

slika: internet

Mi smo rekli ranije u “Kozmologiji zlatnoga prstena”, da je moguće da planet Zemlju i njen Mjesec shvatimo kao primarnu i sekundarnu zavojnicu, zahvaljujući Teslinoj ideji prstena oko Zemlje i da unekoliko oba nebeska tijela mogu izgledati kao SISTEM planetarnog transformatora koji nam može omogućiti uspješnu obranu od kozmičkih projektila izvana kao što nam može omogućiti uspješnu obranu od predstojećih klimatskih promjena koje prema Milankovićevim predviđanjima predstoje u neposrednoj budućnosti, a čije efekte cijelo čovječanstvo osjeća već danas.

Međutim, postoji još jedna konzekvenca ove ideje prstena oko planeta Zemlje ili prstena oko njegovog Mjeseca, a ta je kako je na taj način moguće kontrolirati orbitu Mjeseca. Naime, ako gledamo mnogo vremena u budućnost, onda se prema našim spoznajama utemeljenima na Newtonovoj mehanici predviđa, da će Mjesec pasti na Zemlju ili se od nje udaljiti. U tom smislu važne su ove napomene:

“Mjerenjem udaljenosti laserom (lidarom), zraka kojega se odbija od zrcala što su ga na Mjesecu postavili astronauti Apolla 11, ustanovljeno je da se Mjesec prosječno godišnje udaljava od Zemlje 3,8 cm. Na temelju toga opažanja postavljena je hipoteza da je Mjesec nastao sudarom Zemlje s planetoidom veličine Marsa prije više milijardi godina, te da će se, iako gravitacijski vezan za Zemlju i dalje udaljavati. Takav postanak Mjeseca može objasniti sličnost njegova geološkog sastava sa sastavom Zemlje. Kako Zemljina gravitacija utječe na Mjesec, tako i Mjesečeva gravitacija utječe na Zemlju i na stabilizaciju njezine osi rotacije, koja bi bez utjecaja Mjeseca imala mnogo veću Zemljinu precesiju, što bi uzrokovalo promjene glacijalnih i interglacijalnih geoloških razdoblja u mnogo kraćim razdobljima nego što su se one stvarno zbivale.”

Ako bi se, dakle, Mjesec stao udaljavati od Zemlje istim tempom ili se pak njoj približavati, onda bi vjerojatno kroz nekoliko stotina milijuna godina to bila znatna veličina kada bi stale djelovati snažne odbojne i privlačne sile. Međutim, tu je veličinu moguće kontrolirati odnosno moguće je kontrolirati orbitu Mjeseca i njegovo udaljavanje ili eventualno približavanje, ukoliko bi se i na Mjesecu kao prethodno na Zemlji konstruirao takav prsten i definirao električni naboj oba nebeska tijela. Tu je za naše razmišljanje važno, da vidimo što je to naboj i kojih vrsta naboja ima:

‘’Postoje dvije vrste električnog naboja, pozitivni i negativni, koji su po svojim učincima suprotni. Čestice ili fizikalna tijela nabijena istoimenim električnim nabojem međusobno djeluju odbojnom silom, a čestice ili tijela nabijena raznoimenim električnim nabojem se privlače. Električki nabijene čestice u mirovanju stvaraju električna polja, a električki nabijene čestice u gibanju stvaraju električna, elektromagnetska i magnetska polja. Dogovorno je označen kao pozitivan onaj električni naboj što ga trenjem dobije stakleni štap, a kao negativan, električni naboj proizveden trenjem na štapu od smole. Atomi su električki neutralni i većina tvari na Zemlji je električki neutralna. Tvari postaju električki nabijene kad se u njima razdvoje različito nabijene čestice, to jest kad se pojedini elektroni izdvoje iz atoma. Nositelji negativnoga električnoga naboja najčešće su elektroni, a nositelji pozitivnoga naboja najčešće su atomi kojima nedostaje jedan ili više elektrona (ion) odnosno, na subatomskoj razini, protoni.’’

Dakle, mi polazimo od pretpostavke kako je moguće konstruirati prstene oko oba nebeska tijela i oko Zemlje i oko Mjeseca, a onda definirati električni naboj oba nebeska tijela kao pozitivno ili negativno nabijena kako bi se pravilnim razmjenama pozitivnog i negativnog električnog naboja kontrolirala orbita Mjeseca i njegovo pravilno kruženje oko Zemlje.

slika: internet

Mi smo se ovom problematikom u izvjesnom smislu bavili u četvrtoj knjizi “Kozmologije zlatnoga prstena# kada smo spominjali Descartesov napor utemeljenja znanosti i filozofije. Ovdje također treba napomenuti, da smo u našoj “Kozmologiji” spominjali u više navrata i problematku onog što smo nazvali “kozmički nesvjesno” pa smo zaključili, da ono djeluje podjednako na svim stupnjevima organskog, ali i u anorganskom svijetu imajući pri tom u vidu slučajeve kristala i koloida. Također smo spominjali sa tim u vezi i primjere materije kojoj je život imanentan, ali i onu koju je Kant nazvao “sirovom materijom” kojoj nisu poznate fizičke teleologije. Iz svih ovih primjera nužno proizlazi i pitanje o razlici organske i anorganske prirode, da li ta razlika postoji i kakve je prirode i odgovor smo našli kod Leibniza kod kojeg sve ono što jest na način neke organizacije nosi oslabljenu odliku živog.

Mi smo, dakle, spominjali kako je cjelokupnom kartezijanskom filozofskom zdanju od samog početka veliku poteškoću predstavljao fenomen života i čovjeka utoliko što se on nije mogao razumjeti niti kao svijest niti kao protegnuta mehanički pokrenuta materija. Kako usaglasiti taj mehanički svijet sa svijetom organskih bića ili kako, drugim riječima, udahnuti život, izvesti život iz shematizma matematičke fizike. Jedan pokušaj u pravcu prevladavanja ovih antinomija prisutan je kod Leibniza i tu je data jedna slika matematičkog Sistema u smislu, da on nije puka umjetna tvorevina, proizvod ljudske fantazije na primjer, nego je proizvod kojeg treba razumjeti kao specifičnu vrstu oruđa za istraživanje prirode.

Bića matematike, iako nemaju isti modus egzistencije kao empirijske, iskustvene činjenice, moraju ona imati čvrsto utemeljenu egzistenciju, jer u sebi sadrže općost i nužnost zajedno s onim “nepokretnim” o kojem je govorio Aristotel.

Međutim, Aristotel smatra da “kretanja” prirodnih stvari ne mogu biti dovedena u harmoniju sa “nepokretnim” bićima matematike i strukturama geometrije. Temeljni razlog ovom neizvjesnom putu je Aristotelovo uvjerenje, da matematičke stvari nisu i ne mogu biti žive stvari prirode. Suprotnost organskog i neorganskog je tu kao suprotnost bioloških i matematičkih bića.

Laibniz je spram ovoga pretpostavljao, da ta suprotnost nije radikalna. Temelj za takvu prepostavku mogao je biti potražen u pojmu “organizacije”, sve što egzistira na način organizacije moglo bi nositi neku oslabljenu odliku živog. Sukladno tome, takvu bi odliku mogle imati i matematičke strukture, jer se i one mogu razumjeti kao svojevrsne organizacije, svojevrsne po tome što su opće, nužne i vječne. Tako se i Aristotelove ‘’prirodne stvari’,’ a to su organizmi s individualnim karakteristikama, mogu razumjeti kao privremene organizacije i time bi postojala razlika organskog i neorganskog, ali samo kao opreka privremene i vječne organizacije.

Istom suprotnošću su onda shvaćene i dvije vrste istina koje je Leibniz razlikovao, istine iskustva koje su privremene i koje se odnose na neko trenutno stanje ili na nešto pojedinačno i istine uma koje su vječne, imaju općost i nužnost i odnose se na bit stvari. Ovu vrstu istina Leibniz je tražio u matematici, a odatle slijedi kako nužne istine moraju počivati na načelima čiji dokaz ne zavisi od primjera niti od osjetnih podataka, iako bez osjeta nikada ne možemo pomisliti na njih. Međutim, kako onda figurira sam život i kako fenomen života i rasta i teleologije ugraditi u taj univerzalni matematički shematizam.

Leinbiz je rezimirao podsticaje i rezultate u svom Predgovoru Novih ogleda o ljudskom razumu i on tu kaže, da više nije kartezijanac i da uvodi ideju o ’’supstancijalnim jedinicama’’. Ovdje dakle vidimo, da je za Leibnizovu sintezu matematičke i organske fizike bila potrebna pretpostavka o ‘’supstancijalnim jedinicama’’ i o hijerarhijskom poretku tih jedinica. Tako su ove jedinice bile ‘’monade’’ i mogle su biti pojmljene kao ‘’istinski atomi prirode’’, a kako su također i neprostorne ove jedinice analogijom se uspoređuju sa matematičkim pojmom ‘’točke’’. Tim putem je Leibniz došao do novog Sistema prirode u kojem je kako je izgledalo bilo moguće shvatiti kontinuirani prijelaz od neorganskog i mehaničkog na ono organsko i živo. Materija je tako razdijeljena na beskonačno mnogo neprostornih točaka, nositelja života pa je i sam život podvrgnut kvantifikaciji i razdiobi na jedinice uzdižućeg i opadajućeg stupnja životnosti.

I naš je Ruđer Bošković kojeg ovdje stalno spominjemo postupao na sličan način pretpostavaljući jedinice života kao neprostorne točke ili dinamičke atome koji se međusobno privlače ili odbijaju zavisno od udaljenosti.

slika: internet

Mi smo se u ovom našem bavljenju raznim metafizičkim problemima našli pred jednom dilemom, a ta je pitanje teleologijske uredbe našeg svijeta i svjetske građevine kao sistema svrha gdje bi prema Kantu čovjek bio krajnja svrha kojoj je cijela priroda teleologijski podređena, jer ima mnogo slučajeva u našem kozmosu koji ne odgovaraju planu savršenstva i koje ne možemo razumjeti odnosnim razmišljanjima. Treba, dakle, računati i na aktualnost kozmičkih slučajeva i prirodnih katastrofa gdje se ne pokazuje jasnog traga organizacije, nego samo djelovanje pukog mehanizma sirove materije zbog koje kao i kraj promjenjivosti nekih prosto slučajnih svršnih formi i odnosa nema razloga, da se zaključi neki razumni začetnik pa onda ne bi bilo povoda ni za neku fizičku teleologiju.

Mi se pitamo, da li se entropija u kozmosu tijekom vremena uvečavala ili smanjivala? To je važno stoga, jer je stanje svjetske građevine prema Kantu bilo stanje od krajnjega kaosa i nereda prema solarnom sistemu kojeg danas poznajemo pa Kant kaže:

“Zamišljam materiju cijelog svijeta u općoj raspršenosti i činim iz nje potpuni kaos. Vidim da se po zaključenim zakonima atrakcije oblikuje građa i da se odbijanjem modificira njezino kretanje. Osjećam zadovoljstvo, bez pomoći samovoljnih izmišljotina, vidjeti kako se, povodom zaključenih zakona kretanja, proizvodi dobro uređena cjelina koja izgleda toliko slična onom svjetskom sistemu kojeg imamo pred očima, da se ne mogu oteti to smatrati istim.”
(Predgovor, ''Teorija neba'')

Postavlja se pitanje, da li se prema Kantovoj hipotezi entropija uvećala ili smanjila, ako pođemo od definicije entropije kako je to termodinamička veličina koja opisuje stupanj nereda i ona jest funkcija stanja što znači, da ovisi o konačnom i početnom stanju Sistema i može imati pozitivnu i negativnu vrijednost.

Dakle, da li taj sistem podrazumijeva kako je vremenom entropija rasla ili se pak smanjivala imajući pri tome na umu…

”… fizikalni problem difuzije kao primjer kojoj je definicija, da predstavlja spontani transport materije ili energije pod utjecajem iz jedne zone više u zonu niže energije ili koncentracije i onda se obično govori, da je difuzija kao i mnogi drugi spontani procesi entropijski vođen proces u kojem se energija ili materija uniformno raspoređuje u raspoloživom prostoru podižući time entropiju Sistema. “

Međutim, nama se čini kako se prema Kantovim navodima entropija Sistema smanjuje do stanja totalne ravnoteže ili toplinske smrti kozmosa. To je hipoteza o završnom stupnju našeg kozmosa koji nastaje izjednačavanjem svih temperatura i temperaturnih razlika u termodinamički zatvorenom sistemu. Prema drugom zakonu termodinamike entropija sistema postala bi maksimalna, a raspoloživa energija minimalna ili bi zbog izjednačavanja temperature posve iščezla.

Ako je stanje u našem solarnom sistemu bilo stanje velike aktivnosti tako, da su i danas vidljivi tragovi u teškom procesu krateriranja planeta ili njihovih satelita slično gibanju čestica idealnog plina koje zavisi od prosječne kinetičke energije molekula, dakle, ako je početno stanje bilo stanje izuzetne aktivnosti, a danas manje više podnošljivo, postavlja se pitanje da li je entropija toga Sistema rasla ili je pak sa vremenom opadala.

Složili smo se, da je entropija veličina koja opisuje stupanj nereda u nekom sistemu i nama se čini, da je odgovor na ovo pitanje kako se vremenom stanje nereda smanjivalo do stanja ravnoteže ili potpunog iščezavanja nereda i konačnog stanja općeg svjetskog mira. Prema tome, to još uvijek nije “smrt” ili konačni “kraj” našeg solarnog sistema ili pak kozmosa u cjelini, nego jedno novo stanje u kojem nema kretanja, već sve počiva u beskonačnom miru svih stvari - do ponovnog rađanja prema istini o vječnom povratku istog.

Tako nekako razmišljajući dolazimo do nekih jednostavnih i banalnih istina, da je kraj našeg kozmosa bilo da je on shvaćen kao ''toplinska smrt'' ili kao ''praznina'' koja ostaje na kraju i možda još neka zračenja, dakle, da se ona razlikuje od našeg poimanja finalnog stanja kao stanja potpunog mira stvari koje traje do ponovnog rađanja u vječnom kozmičkom povratku istog.

slika: internet

U Predgovoru svoje “Teorije neba” iz 1755. godine Kant je iznio mišljenje, da materija ne odstupa od svog plana savršenstva i da se nalazi podložna “najmudrijoj nakani”, a to je Bog, jer priroda i u kaosu ne postupa drugačije, nego pravilno i uredno:

“Spoznajem cijelu vrijednost onih dokaza koje sve izvlače iz ljepote i savršenoga poretka svjetske gradnje za potvrdu najmudrijeg začetnika.”

I tu se događa kod branitelja religije naglašavanje, da je u prirodi sve slaganje, ljepota i svrhe i potpuni odnos sredstava za te svrhe, ali se tako primjećuje Kant priroda uzdiže na sve strane što onda izaziva drugu stranu koja tu prirodu umanjuje iz čega proizilazi kako priroda prepuštena svojim općim zakonima proivodi samo nered. Da bi prevladao ovu dilemu Kant napominje:

“Ali ja odgovaram: ako su opći zakoni djelovanja materije također posljedica iz najvišeg projekta, tada vjerojatno ne mogu imati druga određenja, nego da nastoje sami od sebe ispuniti taj plan koji je najviša mudrost sebi postavila: ili ako ovo nije točno ne bi trebalo upasti u kušnju, da se vjeruje kako bi ipak materija i njezini opći zakoni mogli biti neovisni i da je najmudrija sila koja se znala njima tako slavno poslužiti doduše velika, ali ipak ne beskonačna, doduše moćna, ali ipak ne posve dovoljna.”

Ako se za svaki red svjetske gradnje mogu otkriti prirodni razlozi koji taj red mogu proizvesti iz vlastitosti materije tada bi bilo nepotrebno pozivati se na najvišu upravu, ali u savršenom slaganju stvari i njihovoj ljepoti i u svim njihovim svrhama koje se donekle nalaze izvan opsega ‘’mrtve materije’’, ali u korist ljudi i životinja, otkrivamo zajednički izvor, naime beskonačni razum u kojem su bitna svojstva svih stvari ‘’zacrtana odnosom’’.

U svojoj “Kritici moći suđenja” koja je nastala 35 godina kasnije, Kant se nanovo vratio ovoj problematici odnosa svrha i Boga u Dodatku Drugog dijela pod nazivom “Metodologija teleologijske moći suđenja” (ali zapravo u cijelom tom djelu) gdje je došao do istine, da svako pitanje o svrhama završava konačno na pitanju o egzistenciji Boga. Nakon toga je napravio razgraničenja teleologije u odnosu na prirodnu znanosti i u odnosu na teologiju.

Svaka znanost mora u enciklopediji filozofskih znanosti imati svoje određeno mjesto, a kod teleologije se radi o tome, da je ona pripadala ili prirodnoj znanosti, ukoliko prosuđuje ono što može biti predmet iskustva kao što su znanosti o tijelu, znanosti o duši i općoj znanosti o svijetu ili u teologiju koju Kant razumijeva kao znanost o prauzroku svijeta kao cjelokupnosti svih predmeta iskustva. Onda zaključuje kako ona ne pripada u teologiju, jer ima za svoj predmet prirodne tvorevine i njihov uzrok, iako upućuje na taj uzrok kao onaj koji leži izvan i iznad prirode pa ga razumijeva kao božanskog začetnika, ali ona također ne pripada ni prirodnim znanostima, jer raspravljanje o svrhama prirode, ukoliko oni sačinjavaju sistem, pripada samo opisivanju prirode gdje čovjek obavlja krasan, poučan i praktično svrsishodan posao, ali o postanku ne daje nikakvo razjašnjenje, a o tome se zapravo radi u teorijskoj prirodnoj znanosti. Dakle, teleologija je za Kanta prije vega Kritika, a to jednostavno znači prije svega filozofija.

U paragrafu 83 Kant zapisuje:

“...imamo dovoljno razloga da čovjeka prosuđujemo ne samo poput svih organiziranih bića kao prirodnu svrhu, nego da ga prosuđujemo ovdje na Zemlji kao posljednju svrhu prirode u pogledu koje sve ostale prirodne stvari sačinjavaju sistem. Ako se u samom čovjeku mora naći ono što kao svrhu treba unapređivati pomoću njegove povezanosti sa prirodom, onda ta svrha mora biti i takve vrste, da se ona mora moći zadovoljiti pomoću prirode u njenom dobročinstvu ili je to sposobnost i okretnost za svakojake svrhe, za što on prirodu može upotrijebiti (izvanjski i iznutra). Ona prva svrha prirode bila bi blaženstvo, a druga kultura čovjeka.”
(str. 269)

Na svijetu imamo samo jednu vrstu bića čiji je kauzalitet teološki tj. upravljen na svrhe i koja su ujedno ipak takva, da zakone kojim određuju svrhe predočuju kao neuvjetovane i nezavisne od prirodnih uvjeta, ali ipak po sebi kao nuždan.

“Biće te vrste jest čovjek.”
(str. 274)

… jedino prirodno biće kod kojeg u pogledu njegove vlastite osobine možemo otkriti jednu nadosjetilnu moć, a to je za Kanta sloboda kao i najvišu svrhu, a to je najviše dobro na svijetu. To znači da čovjek egzistira kao moralno biće i da njegov opstanak ima najveću svrhu. To isto tako znači da je on kadar podvrći cijelu prirodu tako, da sebe ne smije smatrati podvrgnutim (Ibid)

“Ako je dakle stvarima svijeta, kao bićima zavisnima po svojoj egzistenciji potreban neki najviši uzrok koji djeluje prema svrhama, onda je čovjek krajnja svrha stvaranja. Bez njega naime ne bi bio potpuno osnovan lanac međusobno podređenih svrha i samo u čovjeku, ali i u njemu samo kao subjektu moraliteta, može se naći bezuvjetno zakonodavstvo u pogledu svrha koje ga jedino čini sposobnim, da bude krajnja svrha kojoj je cijela priroda teologijski podređena.”
(str. 275)

Pa onda Kant razmatra valjanosti moralnoga, ontologijskoga i teleologijskoga dokaza Boga. Ako hoćemo da mislimo neko nadosjetilno biće (Boga), onda je to u izvijesnom pogledu naše upotrebe uma ne samo dopušteno, nego i neminovno, ali ga ne možemo spoznati razumom:

“Bog, sloboda i besmrtnost duše su oni zadaci za čijim rješenjem teže sve priprave metafizike kao za svojom posljednjom i jedinom svrhom.”
(str. 313)

Na kraju bih rekao: ovako je izgledala filozofija prije otprilike 250 godina. Danas već razmišljamo mnogo drugačije i sa mnogim ovim Kantovim tezama se ne slažemo ili ih dovodimo u sumnju: na primjer ne vjerujemo, da je čovjek moralno biće bez ostatka, jer nas doista ima svakakvih i konačno ne vjerujemo kako je čovjek konačna svrha svijeta, krajnja svrha kojoj je cijela priroda teleologijski podređena, jer ima mnogo slučajeva u našem kozmosu koji ne odgovaraju planu savršenstva i koje ne možemo razumjeti odnosnim razmišljanjima.

Odatle je veliko pitanje je li čovjek krajnja svrha prirode i da njegov opstanak ima najveću svrhu - to je samo jednim dijelom točno i vrijedi za nas, ali treba također računati i na aktualnost kozmičkih slučajeva i prirodnih katastrofa gdje se ne pokazuje jasnog traga organizacije, nego samo djelovanje pukog mehanizma sirove materije, zbog koje kao i kraj promjenjivosti nekih prosto slučajnih svršnih formi i odnosa nema razloga, da se zaključi neki razuman začetnik pa onda ne bi bilo povoda ni za neku fizičku teleologiju, ali to su već neka teška pitanja koja ostavljamo za neku drugu priliku.

slika: digital art

Općenito se može reći, da je razdioba Kantove filozofije na tzv. pretkritični i kritični period zapravo jedno pogrešno poimanje ove filozofije, jer nju treba gledati u cjelini od Kantovih prvih prirodo-znanstvenih radova, mnogih od njih na tragu Wolffovog filozofiranja do posljednje “Kritike” kao što je to “Kritika moći suđenja” iz 1790. godine.

Tek kada se promatra kao cjelina, pitanja da li je ovdje riječ o spoznajnoj teoriji ili pak o novom zasnivanju metafizike postaju suvišna, jer je Kantu svakako stalo i do jednog i drugog, do spoznaje cjelokupne svjetske građevine uzimajući u obzir Newtonovu mehaniku kao i novo zasnivanje metafizike kako bi se metafizici “obećao siguran put znanosti” isto tako po uzoru na mehaniku Newtona.

U tom smislu Kant i govori u svom predgovoru drugom izdanju “Kritike čistog uma” iz 1787. Godine, da je on zapravo ostavio potomstvu “blago koje potomstvu mislimo ostaviti sa takvom metafizikom”, ali je ostavio i “Teoriju neba” iz 1755. godine gdje su neka jako važna pitanja ostala po strani ili su pak zanemarena, da bi se na njih Kant vratio 35 godina kasnije u svojoj “Kritici moći suđenja”.

Tako je primjer u predgovoru “Teorije neba” zapisao kako je svjetska građevina sa svojim redom i ljepotom učinak materije prepuštene svojim općim zakonima kretanja i da se mehanika prirodnih snaga zna tako divno razvijati iz kaosa dolazeći do svoje savršenosti, ali to gledanje ljepote svjetske građevine samo dokazuje božansku upravu:

“Takvo je uvjerenje koje imam o nezabludivosti božanskih istina kod mene toliko snažno, da bih sve što njima protuslovi opovrgao i odbacio’’

…pa onda ističe, da je materija pragrađa stvari vezana za stanovite zakone kojima je ona slobodno prepuštena te stoga nužno proizvodi lijepa povezivanja i ne odstupa od plana savršenstva:

“Budući se, dakle, ona nalazi podložna najmudrijoj nakani tada nužno mora biti stavljena u takve složene odnose od prvog uzroka koji vlada nad njima, a to je Bog upravo zbog toga, jer sama priroda također u kaosu ne može postupati drugačije, nego pravilno i uredno.”

… i ovo Kantovo mišljenje se nije promijenilo niti u “Kritici čistog uma”, jer on i u već spomenutom predgovoru drugom izdanju govori o nadi u budući život i svijesti o slobodi i da je

“…divni red, ljepota i promišljenost koja posvuda izbija iz prirode, posve sami morali proizvesti vjerovanje u mudrog i velikog stvoritelja svijeta, tj. uvjerenje koje se proširuje na publiku ukoliko se osniva na umskim razlozima.”

Prema tome smiješne su primjedbe, da je Kant iz ove Kritike tobože izagnao Boga kako bi ga ponovno uveo u “Kritici praktičkog uma”. Kroz sve tri Kritike zapravo se provlače ista pitanja koja stoje u bliskoj vezi sa njegovim prvim radovima i isto takvo mišljenje je Kant predstavio u svojoj trećoj Kritici kojom se sada malo bavimo uzimajući u obzir njegovu kritiku teleologijske moći suđenja budući tu postavljena pitanja slijede iz ranije nabačenih spoznaja iz “Teorije neba”.

Mogli bismo zajedno sa Kantom reći, da u našem vrtu nalazimo odgovore na fundamentalna pitanja životnih i kozmičkih procesa ukoliko u tome vidimo svrhe i Kant kaže tim povodom:

“…u vrtu nalazim red i pravilnost drveća, cvjetnih lijeha, trijemova itd za koje se ne mogu nadati, da ću ih moći izvesti iz svog ograničenja nekog prostora koje sam napravio prema nekom proizvoljnom pravilu, jer su to egzistentne stvari koje empirijski moraju biti dane, da bi se mogle spoznati, a ne puka, po nekom principu a priori određena predodžba u meni. Stoga je potonja (empirijska) svršnost kao realna zavisna od pojma neke svrhe.”
(str. 200).

Tome odgovara naše čuđenje koje duši leži u osnovi, ali i divljenje, jer je i ono čuđenje. Navikli smo da spomenuta svojstva nazivamo ljepotom kada se na primjer govori o ovom ili onom lijepom svojstvu pa Kant naziva lijepom cjelokupnu svjetsku građevinu, ali tu ljepotu također otkriva u prirodnim fenomenima koje naziva prirodno lijepim ili pak u proivodima ljudske umjetnosti.

Zato on i kaže, da se ljepota prirode sa pravom može nazvati analogonom umjetnosti. Stvari kao prirodne svrhe organizirana su bića i samo onda i zato će se moći proizvod prirode promatrati kao biće koje je organizirano i koje samo sebe organizira i to ćemo onda moći nazvati prirodnom svrhom.

Pa Kant kaže:

“Organizirano biće nije, dakle, prosto stroj, jer ovaj ima samo pokretnu snagu, nego ono ima u sebi stvaralačku snagu i to takvu koju predaje materijama koje ju nemaju (organizira ih ), dakle, stvaralačku snagu koja se prenosi i koja se ne može razjasniti samo pomoću moći gibanja (mehanizma).”
(str. 212)

Organiziran proizvod prirode je onaj u kojemu je sve svrha, a uzajamno i sredstvo. Ništa u njemu nije badava, besvršno ili ništa u njemu ne valja pripisati slijepome prirodnom mehanizmu (& 66) pa odatle slijedi da ništa nije slučajno. Dakle, samo materija ukoliko je organizirana je ujedno proizvod prirode i taj pojam vodi nužno do ideje cjelokupne prirode kao Sistema prema pravilu svrha. Od prirode i njenih organskih proizvoda imamo pravo, štoviše pozvani smo da od nje i njenih zakona očekujemo samo ono što je u cjelini svršno.

“I ljepota prirode tj njeno slaganje sa slobodnom igrom naših spoznajnih moći u shvaćanju i prosuđivanju njene pojave može se na taj način smatrati kao objektivna svršnost prirode u njenoj cjelini kao sistemu u kojem je čovjek jedan clan, ako nam je jednom njezino teleologijsko prosuđivanje pomoću prirodnih svrha, što nam ih daju ogranizirana bića, dalo prava na ideju velikog Sistema svrha prirode. Mi to možemo smatrati nekom milošću koju nam je iskazala priroda što je povrh korisnog tako obilno podijelila još i ljepotu i draž pa je možemo zbog toga ljubiti kao i promatrati sa štovanjem zbog njene neizmjernosti pa sebe same osjećati oplemenjene u tome razmatranju, upravo kao što je priroda posve naročito sa tom namjerom uredila i iskitila svoju krasnu pozornicu.”
(str. 219)

Eto, neka toliko bude rečeno o Kantu ovom prilikom i njegovoj ideji o Prirodi i Nebu kao sistemu svrha.

slika: internet

Mi smo u “Kozmologiji zlatnog prstena” također spominjali i iluzije s očnim jabučicama i to u odjeljku pod naslovom “Moja razmišljanja o manje važnim stvarima” i tada smo ukazali na punktualizam crteža australijskih Aboriđana za kojeg vjerujemo, da je moguće povezati sa ranim igrama djece pritiskom na očne jabučice.

Prvu evidenciju o ovom neobičnom fenomenu sam dobio iz vlastitog iskustva, ali i ispitivanjem stajališta velikog Karla Jaspersa iz njegove “Opće psihopatologije”.

Poznato je, na primjer, da je on u drugom poglavlju svoje “Opće psihopatologije” i to u prvom odjeljku i paragrafu koji se odnosi na opažanje iznio neke probleme obmana opažanja tvrdeći, da ne znamo njihov uzrok i da ne poznajemo uvjete od kojih eventualno zavisi njihovo javljanje pa on onda piše:

“Poznate su vizije izazvane pritiskom na jabučice zatvorenih očiju kod delirantnih i nekih drugih bolesnika.”

Međutim se nama čini, da ove obmane opažanja nisu samo svojstvene delirantnim bolesnicima, mislim da su one istovjetne i kod rane igre djece koje su toliko žive u dječjim dušama, da bivaju dugo prisutne kao jedno neobično i lijepo iskustvo.

slika - internet

Mi smo u knjizi „Kozmologija zlatnoga prstena“, na njenom samom početku, spomenuli da je na primjer Tales pomoću magneta i jantara dokazivao kako i nežive stvari imaju dušu. Mnogo stoljeća kasnije ove ideje našle su svoje opravdano mjesto u stajalištima Britanca Williama Gilberta iz njegove knjige „De magnete magnetisque Corporibus et de Magno Magnete Tellure Physiologia Nova“ što u prijevodu znači: „O magnetu i magnetskim tijelima i velikom magnetu Zemlji“.

Nema nikakve sumnje u to, da je Bošković poznavao ovo djelo i o tome postoje njegovi zapisi u „Teoriji prirodne filozofije“ gdje postoji i jedan dio koji se odnosi na magnetizam, ali i s obzirom na cjelokupni sastav planeta Zemlja koji je sasvim jasno bio predstavljen u njegovom djelu kroz materijalne strukture Zemlje.

Tesla je ovoj ideji Zemlje kao magneta dodao ZAVOJNICU u svojoj ideji „PRSTENA OKO ZEMLJE“ kako nam svjedoči u svojoj knjizi „Moji pronalasci“ koja je prvi puta tiskana kao serija tekstova objavljenih u „Electrical Experimenter“ 1919. godine, dakle, prije točno jednog stoljeća i ta njegova razmišljanja idu ovako:

„Jedan drugi moj projekt sastojao se u tome da se konstruira prsten oko ekvatora koji bi, naravno, slobodno plovio, a njegovo okretanje kočile bi inercijske sile i na taj način omogućile putovanje brzinom od 1000 milja na sat, što je željeznicom neizvedivo. Čitatelj će se smijati. Plan je teško provesti, priznajem, ali nije ni izdaleka toliko neizvediv kao plan poznatog njujorškog profesora koji je želio pumpati zrak iz žarke zone u umjerenu zonu, zaboravivši na činjenicu da je Bog već stvorio gigantski stroj s tom istom namjerom.“
(str.38)

Postoje naravno značajne reperkusije ovog Teslinog prstena oko Zemlje, jedna je ta da bi izvor energije bio uglavnom riješen što bi omogućilo našu borbu sa predstojećim klimatskim promjenama koje očekujemo u sljedećih 2000 godina. Dakle, sasvim je izvjesno kako su i Gillbert i Tesla dali neke jako važne solucije problematike o kojoj je riječ i sa kojom ćemo se sve češće sretati u našim nastojanjima, da razumijemo centralna pitanja današnjice.

Međutim, postoji i jedna neobično važna istina u pogledu planeta Zemlja, a to je da je izvanredno neobična činjenica Izuzetnih POGODNOSTI za život na ovoj planeti pogotovo, ako imamo na umu njene energetske potencijale. Prvo je to bilo drvo, onda ugljen, pa nafta, pa atomska energija i na koncu električna energija i to je čudesna istina ovog planeta za kojeg doista možemo reći, da ga je uredila Viša Providnost. Odatle nam se čini sasvim istinitim mišljenje jedne naše hrvatske pjesnikinje koja je jednom zapisala:

„Bog je nevidljiv, zrak je neividljiv, ali ga osjećamo tako isto i Boga osjećamo, a ne vidimo ga, jer je sveprisutan, jer je svemoguć, jer je alfa i omega svega.“
(J.V.)

A to u neku ruku otvara perspektive i nova rješenja u jednoj opasnoj situaciji glacijalnog dobra koje će trajati milenijima i koje će nas svakako prinuditi, da više povedemo računa o našim mogućnostima prilagodbe na nove životne uvjete.

slika: internet

Mene su ljudi pitali kako ja to shvaćam to “kozmičko nesvjesno” i kako se ono razlikuje na primjer od instikata pa ako se malo bolje pogledaju i najjednostavnije definicije onda se vidi da su instinkti:

“Latinski instinctus: pobuda, nadahnuće; nagon sposobnost životinja da na vanjske podražaje odgovore unaprijed određenim radnjama.”

“Definicija i razumijevanje instinkta mijenjali su se kroz stoljeća. Rani ga pisci objašnjavaju kao naravni izvor biološki značajnih pojava. Tako je Toma Akvinski pisao da je razum u životinje usadila narav. R. Descartes smatrao je instinkt izvorom sila koje upravljaju ponašanjem, a njega je stvorio Bog tako da ponašanje bude prilagodljivo okolnostima.

U Strastima duše, napisanim između 1645. i 1646., Descartes je raspravljao o uobičajenom suvremenom vjerovanju da ljudsko tijelo sadrži animalnu dušu. Vjerovalo se da je ova animalna duša svjetlost i lutajuća tekućina koji brzo kruži živčanim sustavom između mozga i mišića i služi kao metafora za osjećaje, poput visoke ili loše duše. Vjerovalo se da ta animalna duša utječe na ljudsku dušu ili strasti duše.

Descartes je razlikovao šest osnovnih strasti: čuđenje, ljubav, mržnju, volju, radost i tugu. Sve su te strasti, tvrdio je, predstavljale različite kombinacije izvornog duha i utjecale na dušu da hoće ili želi određene postupke. Tvrdio je, na primjer, da je strah strast koja pokreće dušu da bi u tijelu generirala odgovor. U skladu sa svojim dualističkim učenjima o razdvajanju duše i tijela, pretpostavio je da neki dio mozga služi kao spojnik duše i tijela i izdvojio je pinealnu žlijezdu kao spojnicu.

Descartes je tvrdio da signali prolaze od uha i oka do pinealne žlijezde, kroz animalnu dušu. Stoga različiti pokreti u žlijezdi uzrokuju razne animalne duše. Ustvrdio je da se ovi pokreti u pinealnoj žlijezdi temelje na Božjoj volji i da ljudi trebaju željeti i voljeti stvari koje su im korisne, ali također je tvrdio da animalne duše koji se kreću po tijelu mogu iskriviti naredbe iz pinealne žlijezde, pa su ljudi morali naučiti kontrolirati svoje strasti.

Descartes je unaprijedio teoriju o automatskim tjelesnim reakcijama na vanjske događaje koji su utjecali na refleksnu teoriju 19. stoljeća. Ustvrdio je da vanjski pokreti poput dodira i zvuka dopiru do kraja živaca i utječu na animalne duše. Toplina od vatre utječe na mjesto na koži i pokreće lanac reakcija, a animalne duše dopiru do mozga kroz središnji živčani sustav, a zauzvrat se one vraćaju mišićima kako bi odmaknuli ruku od vatre. Kroz ovaj lanac reakcija automatske reakcije tijela ne zahtijevaju proces razmišljanja.”
izvor:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=27549

To je dakle teorija refleksa i ona se razlikuje od njegova razumijevanja instinkta kao izvorom sila koje upravljaju ponašanjem, a njega je stvorio sam Bog. U tom smislu instinkti bi više značili neku unutrašnju životnu silu koja ima neku svrhu i koju je moguće pronaći u svim stupnjevima organskog, ali je također primjerena i takozvanom anorganskom svijetu, jer i njega karakterizira kretanje i karakteristike živog, jer je na način neke organizacije i rasta. Inače ne bi bilo moguće govoriti o tome kako je svekoliki Svijet jedna cjelina nalik ljuskama crvenog luka koja je svaka jedan zaseban podsistem i sve ono što se događa u jednom podsistemu ima svoj odraz u drugom podsistemu koji mu je supsumiran.

Mi smo to nazvali “kozmičko nesvjesno” imajući na umu cjelokupni božanski plan ili svrhu koja se manifestira i u zemaljskom području kroz djelovanje Geine sintetičke sile kao što je to na primjer pojava vrlo snažnih ciklona u karipskom arhipelagu u zavisnosti od preleta nebeskih objekata unutar orbite Mjeseca. Prema tome kozmičko nesvjesno nije svedivo niti na reflekse, niti na instinkte niti na svijest niti na rast, nego sadrži sve te karakteristike koje povezuje unutrašnja životna sila koja ima svoju svrhu.

Ukoliko je riječ o instinktima onako kako ta pitanja promatra suvremena etologija, onda se mi slažemo sa školom teleološkog ponašanja koju je u prvom redu zastupao McDougall, a kasnije Tolman koji su postulirali jedan vanprirodni faktor: “instinct” je promatran kao agens koji ne treba prirodnog tumačenja niti mu je ono pristupačno.

“Instinkt razmatramo, ali ga ne objašnjavamo.”

Uz takav pojam instinkta vezivala se i predodžba o njegovoj nepogrešivosti. Tako su se odbijala sva mehanicistička tumačenja ponašanja. Svrhovit let insekata prema svjetlu razmatra se kao učinak instikata, a mogućnost mehanicističkog tumačenja pomoću tropizama dopušta se samo tamo gdje su te životinje krajnje nesvrhovito ulijetale u plamen. Životinje slijede neku svrhu, a nju je smislio njihov izvanprirodni i nepogrešivi instinct, a onda je Konrad Lorenz “…pokazao da je životinja i te kako u stanju težiti cilju svrhovitim i promjenjivim ponašanjem pa ipak da se taj cilj ne smije izjednačiti sa teleonomnim smislom ponašanja”, da bi 1961. godine došao do toga da“…prirođeno i stečeno ne definiraju se isključivanjem bilo jednog ili drugog, nego porijeklom informacije koja se tiče vanjskog svijeta i koja je preduvjet svakoj esencijalnoj prilagođenosti.”

U ovoj diskusiji o kauzalnim mogućnostima integracije životnih pojava polazi se od tri pretpostavke:

1) razumjeti prirodne pojave znači objasniti ih uzrocima

2) cilj prirodo-znanstvenog objašnjenja bioloških fenomena je njihovo svođenje na fizikalne sklopove i zakone

3) biološki fenomeni su takvi prirodnii fenomeni koji u usporedbi sa neživim imaju određene karakteristike kao što su rast, razmjena materije, razmnožavanje, sposobnost regeneracije, reagibilnost na nadražaje i sve to odlikuje živo.

Međutim, za Driescha ove fizikalne karakteristike ne iscrpljuju živi bitak čije energetski uvjetovane pojave omogućuju entelehiju. Fenomeni kao samoregulacija i restitucija, razmnožavanje i razvitak od nižih ka višim stupnjevima različitosti ne mogu bez ostatka biti pojmljeni energetski odnosno iz konstelacije najmanjih djelića, nego u manifestaciji entelehije i svojevrsnoj prevazi osobina koje vrijede kao specifični karakteri životnosti, prije svega restitucija, razvitak, nasljedstvo, djelovanje nad drugim osobinama živog tijela. Odatle pored kauzalnosti koja je karakteristična za anorgansku prirodu postoji i kauzalnost cjeline kao specifičan način povezivanja organskog postojanja, ali cjeline se također pojavljuju i u anorganskom. U tom smislu u polemici sa Drieschom oduvijek su važnu ulogu igrala ukazivanja na cjelovitu strukturu i načine reagiranja kristala i koloida.

Znači “kozmički nesvjesno” je zajednička karakteristika svih stupnjava organskog, ali također i neorganskog svijeta koji pokazuju, da je svekoliki naš Kozmos sistem svrha i da te svrhe progovaraju u svakom biću i svakoj stvari bez obzira na njihov položaj u svijetu ili pak mjesto u hijerarhiji sa namjerom, da čovjeku govore ono što je za čovjeka “najbolje” što njemu u krajnjoj instanci omogućuje i olakšava preživljavanje u svijetu kojeg priprema i oblikuje prema vlastitoj volji i prema svojim vlastitim silama.