ODSTOJANJE OD MJESECA U ZAVISNOSTI OD ELEKTRIČKOG NABOJA
slika: internet
Mi smo rekli ranije u “Kozmologiji zlatnoga prstena”, da je moguće da planet Zemlju i njen Mjesec shvatimo kao primarnu i sekundarnu zavojnicu, zahvaljujući Teslinoj ideji prstena oko Zemlje i da unekoliko oba nebeska tijela mogu izgledati kao SISTEM planetarnog transformatora koji nam može omogućiti uspješnu obranu od kozmičkih projektila izvana kao što nam može omogućiti uspješnu obranu od predstojećih klimatskih promjena koje prema Milankovićevim predviđanjima predstoje u neposrednoj budućnosti, a čije efekte cijelo čovječanstvo osjeća već danas.
Međutim, postoji još jedna konzekvenca ove ideje prstena oko planeta Zemlje ili prstena oko njegovog Mjeseca, a ta je kako je na taj način moguće kontrolirati orbitu Mjeseca. Naime, ako gledamo mnogo vremena u budućnost, onda se prema našim spoznajama utemeljenima na Newtonovoj mehanici predviđa, da će Mjesec pasti na Zemlju ili se od nje udaljiti. U tom smislu važne su ove napomene:
“Mjerenjem udaljenosti laserom (lidarom), zraka kojega se odbija od zrcala što su ga na Mjesecu postavili astronauti Apolla 11, ustanovljeno je da se Mjesec prosječno godišnje udaljava od Zemlje 3,8 cm. Na temelju toga opažanja postavljena je hipoteza da je Mjesec nastao sudarom Zemlje s planetoidom veličine Marsa prije više milijardi godina, te da će se, iako gravitacijski vezan za Zemlju i dalje udaljavati. Takav postanak Mjeseca može objasniti sličnost njegova geološkog sastava sa sastavom Zemlje. Kako Zemljina gravitacija utječe na Mjesec, tako i Mjesečeva gravitacija utječe na Zemlju i na stabilizaciju njezine osi rotacije, koja bi bez utjecaja Mjeseca imala mnogo veću Zemljinu precesiju, što bi uzrokovalo promjene glacijalnih i interglacijalnih geoloških razdoblja u mnogo kraćim razdobljima nego što su se one stvarno zbivale.”
Ako bi se, dakle, Mjesec stao udaljavati od Zemlje istim tempom ili se pak njoj približavati, onda bi vjerojatno kroz nekoliko stotina milijuna godina to bila znatna veličina kada bi stale djelovati snažne odbojne i privlačne sile. Međutim, tu je veličinu moguće kontrolirati odnosno moguće je kontrolirati orbitu Mjeseca i njegovo udaljavanje ili eventualno približavanje, ukoliko bi se i na Mjesecu kao prethodno na Zemlji konstruirao takav prsten i definirao električni naboj oba nebeska tijela. Tu je za naše razmišljanje važno, da vidimo što je to naboj i kojih vrsta naboja ima:
‘’Postoje dvije vrste električnog naboja, pozitivni i negativni, koji su po svojim učincima suprotni. Čestice ili fizikalna tijela nabijena istoimenim električnim nabojem međusobno djeluju odbojnom silom, a čestice ili tijela nabijena raznoimenim električnim nabojem se privlače. Električki nabijene čestice u mirovanju stvaraju električna polja, a električki nabijene čestice u gibanju stvaraju električna, elektromagnetska i magnetska polja. Dogovorno je označen kao pozitivan onaj električni naboj što ga trenjem dobije stakleni štap, a kao negativan, električni naboj proizveden trenjem na štapu od smole. Atomi su električki neutralni i većina tvari na Zemlji je električki neutralna. Tvari postaju električki nabijene kad se u njima razdvoje različito nabijene čestice, to jest kad se pojedini elektroni izdvoje iz atoma. Nositelji negativnoga električnoga naboja najčešće su elektroni, a nositelji pozitivnoga naboja najčešće su atomi kojima nedostaje jedan ili više elektrona (ion) odnosno, na subatomskoj razini, protoni.’’
Dakle, mi polazimo od pretpostavke kako je moguće konstruirati prstene oko oba nebeska tijela i oko Zemlje i oko Mjeseca, a onda definirati električni naboj oba nebeska tijela kao pozitivno ili negativno nabijena kako bi se pravilnim razmjenama pozitivnog i negativnog električnog naboja kontrolirala orbita Mjeseca i njegovo pravilno kruženje oko Zemlje.
