slika: digital art

Općenito se može reći, da je razdioba Kantove filozofije na tzv. pretkritični i kritični period zapravo jedno pogrešno poimanje ove filozofije, jer nju treba gledati u cjelini od Kantovih prvih prirodo-znanstvenih radova, mnogih od njih na tragu Wolffovog filozofiranja do posljednje “Kritike” kao što je to “Kritika moći suđenja” iz 1790. godine.

Tek kada se promatra kao cjelina, pitanja da li je ovdje riječ o spoznajnoj teoriji ili pak o novom zasnivanju metafizike postaju suvišna, jer je Kantu svakako stalo i do jednog i drugog, do spoznaje cjelokupne svjetske građevine uzimajući u obzir Newtonovu mehaniku kao i novo zasnivanje metafizike kako bi se metafizici “obećao siguran put znanosti” isto tako po uzoru na mehaniku Newtona.

U tom smislu Kant i govori u svom predgovoru drugom izdanju “Kritike čistog uma” iz 1787. Godine, da je on zapravo ostavio potomstvu “blago koje potomstvu mislimo ostaviti sa takvom metafizikom”, ali je ostavio i “Teoriju neba” iz 1755. godine gdje su neka jako važna pitanja ostala po strani ili su pak zanemarena, da bi se na njih Kant vratio 35 godina kasnije u svojoj “Kritici moći suđenja”.

Tako je primjer u predgovoru “Teorije neba” zapisao kako je svjetska građevina sa svojim redom i ljepotom učinak materije prepuštene svojim općim zakonima kretanja i da se mehanika prirodnih snaga zna tako divno razvijati iz kaosa dolazeći do svoje savršenosti, ali to gledanje ljepote svjetske građevine samo dokazuje božansku upravu:

“Takvo je uvjerenje koje imam o nezabludivosti božanskih istina kod mene toliko snažno, da bih sve što njima protuslovi opovrgao i odbacio’’

…pa onda ističe, da je materija pragrađa stvari vezana za stanovite zakone kojima je ona slobodno prepuštena te stoga nužno proizvodi lijepa povezivanja i ne odstupa od plana savršenstva:

“Budući se, dakle, ona nalazi podložna najmudrijoj nakani tada nužno mora biti stavljena u takve složene odnose od prvog uzroka koji vlada nad njima, a to je Bog upravo zbog toga, jer sama priroda također u kaosu ne može postupati drugačije, nego pravilno i uredno.”

… i ovo Kantovo mišljenje se nije promijenilo niti u “Kritici čistog uma”, jer on i u već spomenutom predgovoru drugom izdanju govori o nadi u budući život i svijesti o slobodi i da je

“…divni red, ljepota i promišljenost koja posvuda izbija iz prirode, posve sami morali proizvesti vjerovanje u mudrog i velikog stvoritelja svijeta, tj. uvjerenje koje se proširuje na publiku ukoliko se osniva na umskim razlozima.”

Prema tome smiješne su primjedbe, da je Kant iz ove Kritike tobože izagnao Boga kako bi ga ponovno uveo u “Kritici praktičkog uma”. Kroz sve tri Kritike zapravo se provlače ista pitanja koja stoje u bliskoj vezi sa njegovim prvim radovima i isto takvo mišljenje je Kant predstavio u svojoj trećoj Kritici kojom se sada malo bavimo uzimajući u obzir njegovu kritiku teleologijske moći suđenja budući tu postavljena pitanja slijede iz ranije nabačenih spoznaja iz “Teorije neba”.

Mogli bismo zajedno sa Kantom reći, da u našem vrtu nalazimo odgovore na fundamentalna pitanja životnih i kozmičkih procesa ukoliko u tome vidimo svrhe i Kant kaže tim povodom:

“…u vrtu nalazim red i pravilnost drveća, cvjetnih lijeha, trijemova itd za koje se ne mogu nadati, da ću ih moći izvesti iz svog ograničenja nekog prostora koje sam napravio prema nekom proizvoljnom pravilu, jer su to egzistentne stvari koje empirijski moraju biti dane, da bi se mogle spoznati, a ne puka, po nekom principu a priori određena predodžba u meni. Stoga je potonja (empirijska) svršnost kao realna zavisna od pojma neke svrhe.”
(str. 200).

Tome odgovara naše čuđenje koje duši leži u osnovi, ali i divljenje, jer je i ono čuđenje. Navikli smo da spomenuta svojstva nazivamo ljepotom kada se na primjer govori o ovom ili onom lijepom svojstvu pa Kant naziva lijepom cjelokupnu svjetsku građevinu, ali tu ljepotu također otkriva u prirodnim fenomenima koje naziva prirodno lijepim ili pak u proivodima ljudske umjetnosti.

Zato on i kaže, da se ljepota prirode sa pravom može nazvati analogonom umjetnosti. Stvari kao prirodne svrhe organizirana su bića i samo onda i zato će se moći proizvod prirode promatrati kao biće koje je organizirano i koje samo sebe organizira i to ćemo onda moći nazvati prirodnom svrhom.

Pa Kant kaže:

“Organizirano biće nije, dakle, prosto stroj, jer ovaj ima samo pokretnu snagu, nego ono ima u sebi stvaralačku snagu i to takvu koju predaje materijama koje ju nemaju (organizira ih ), dakle, stvaralačku snagu koja se prenosi i koja se ne može razjasniti samo pomoću moći gibanja (mehanizma).”
(str. 212)

Organiziran proizvod prirode je onaj u kojemu je sve svrha, a uzajamno i sredstvo. Ništa u njemu nije badava, besvršno ili ništa u njemu ne valja pripisati slijepome prirodnom mehanizmu (& 66) pa odatle slijedi da ništa nije slučajno. Dakle, samo materija ukoliko je organizirana je ujedno proizvod prirode i taj pojam vodi nužno do ideje cjelokupne prirode kao Sistema prema pravilu svrha. Od prirode i njenih organskih proizvoda imamo pravo, štoviše pozvani smo da od nje i njenih zakona očekujemo samo ono što je u cjelini svršno.

“I ljepota prirode tj njeno slaganje sa slobodnom igrom naših spoznajnih moći u shvaćanju i prosuđivanju njene pojave može se na taj način smatrati kao objektivna svršnost prirode u njenoj cjelini kao sistemu u kojem je čovjek jedan clan, ako nam je jednom njezino teleologijsko prosuđivanje pomoću prirodnih svrha, što nam ih daju ogranizirana bića, dalo prava na ideju velikog Sistema svrha prirode. Mi to možemo smatrati nekom milošću koju nam je iskazala priroda što je povrh korisnog tako obilno podijelila još i ljepotu i draž pa je možemo zbog toga ljubiti kao i promatrati sa štovanjem zbog njene neizmjernosti pa sebe same osjećati oplemenjene u tome razmatranju, upravo kao što je priroda posve naročito sa tom namjerom uredila i iskitila svoju krasnu pozornicu.”
(str. 219)

Eto, neka toliko bude rečeno o Kantu ovom prilikom i njegovoj ideji o Prirodi i Nebu kao sistemu svrha.