| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Godine i stari kalendar ...
- 15:15 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
Još kao dječak s posebnim zanimanjem sam mijenjao datume na kalendaru. Bio je to kalendar od 16 kartona s brojevima od 1 do 31, te šest s nazivima mjeseca. Pisano je i na poleđini da bude manje kartona u upotrebi. Bio je to vječni kalendar na neki način. Ja sam bio taj koji je redovno vodio brigu o datumu i mijenjao dane i mjesece. Počeo sa, tom zanimacijom, čibi mi se, 1951. kada sam krenuo u školu. Kako nisam imao kartone za godine, kako bi koja nova došla, ja bi je na daščici, na poleđini kalendara, sam upisivao pazeći da uredno poštujem njihov slijed. Upravo to zapisivanje godina me dovodilo u stanje posebnih misli kao: - Koliko ću godina moći na ovu ne veliku pločicu upisati? - Ima li ovo pitanje bitne osnove, jer koliko sam do tada shvatio, nitko nije beskonačan, pa možda neću niti stići sve ispisati? - Kako li će izgledati kalendar nakon 10, 20 ... godina? ... Nakon nekog vremena učestalih sličnih misli počele su sve složenije: - Što je to vrijeme? - Što je to godina? - Što je to život? - Kada se i zašto počelo tako brojati? ... Nisam puno drugima postavljao ta pitanja. Ustvari, nikome. Tatek mi je ionak rekao da nije dobro previše razmišljati, pogotovo ne o onim meni bitnim stvarima. Shvatio sam tatinu želju i nisam ga više to pitao, ali misliti nisam mogao prestati. Čak sam mislio još i više kao: - Zakaj tata veli da ni dobro o tomu razmišljati? - Zakaj ni dobro tak razmišljati, ak je tak kak tata veli? - Zakaj ja mislim i ak je tata rekel da ne? Ne, tati nisam htel reči kontra. Ja da tati velim kaj je, a kaj ni dobro. Zna se ko je tata. Uredno sam okretal datume dugi niz godina. Ako se dobro sjećam do negde iza 1970. Na poleđini pločice još je puno mjesta bilo za zapisivanje godina. Kalendar je bio puno prljaviji. Sakupilo se godina na njemu. Pitanja; što s njima? Kao da su postala moj osnovni pokretač, jer krajnjeg odgovora nigdje. Pitanja su ostala ista, al ja ko da sam se mijenjao. Tako je moj odnos prema pitanjima polako bio drugačiji. Ne, nisam ih odbacio, ali sam i njih kritički gledao. Zakaj uopće takovo pitanje kada neznam niti što je vrijeme. Ljudi pričaju o vremenu, pa se pitam o ćemu oni to pričaju. Znam ono sa satom; vrijeme. Čuo sam o dilataciji vremena. OK, al još uvijek nema odgovora kaj vreme je. No dobro; ak denemo ti i ja uru u đep i odemo i nakon tko zna kolko vremena se najdemo i ak su ure ok, trebale bi jednako pokazivati. Kaj ne? Tu može ona dilatacija pokvariti stvar, al ona je ko i Newton ok tu na zemlji. Nebi smela kvariti stvar. Znači da nas je nekaj povezivalo. Milsim da su ustvari naše ure na neki način bile povezane. Veliju ljudi da je proteklo isto vrijeme. Ma razumijem ja kaj oni govoriju. Oni su nekaj kaj se ne vidi, i kaj im se čini, nazvali vrijeme. Dogovorili se ljudi. Pa, to je u redu. To je vrijeme o kojem ljudi pripovedaju. Dobro, al ja sam videl da nas nekaj ipak povezuje. Kaj? Kalendara više ni, al negdje još možda tragovi njegovi postoje. Tatek pokojni je otišel. Bi se reklo kak je sve nekam prešlo, al pitanja su još tu!!! I celi svijet tak ovu večer prelazi u novu brojku 2008, za godine. Kolko znam, su se svi tak dogovorili, al čujem i da neki imaju nekakve druge nove godine. Nedaju se! Oni su svoje vure u druga vremena pokrenuli. Tu gdje jesam se sada broji 2008. Dolazi taj dan kada se broji ko prvi u novoj godini. Ljudi to slave. Neznam baš zakaj, al možda im je drago kak su zdurali još jednu. Pa i ja sam se radoval napisati na poleđini ploče kalendara novi broj. Mora da je to to. Svi su još ko djeca. Htel bi reči da sam se i nekaj zmislil i o pitanju o vermenu i životu, al o tome bolje da ne pišem. Mi se čini, da me nebi razmeli. Djeco draga, prijatelji moji, neka vam je sretna i radosna Nova 2008. godina. Ako će tako biti, biti će i uspješna, jer nema uspjeha ako ste nesretni. Zato bi ja uspjeh ipak ostavil u drugi plan ... Sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen ... :) |
Za dane Božićnog 'slavlja'
- 16:02 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Dočekani su, mnogima čekani, dani slavlja. Veselje zajedničko u sjećanju na rođenje djeteta. Sjećanje? Ljudska predodžba po kazivanju. Stoljećima, milenijima, odoljevala je osnova kazivanja. Od pamtivijeka ljudi organizirano živjehu. Bilo je u načinima i pravilima raznih običaja i pravila. Bilo je uspješnih i onih koji takovi nisu uspjevali biti. U vremena davna nije bilo elektrike, mašina, atomske energije ... ali čovjek sa mislima svojim nije bio odsutan. Bilo je onih koji su život svoj posvetili duhovnosti bez utjecaja kontrasta kakovih je danas pregršt. Mnogi su, kao i danas, bili izloženi goloj borbi za opstanak. Postojala je i hijerarhija vlasti. Močni je drže, jer mogu. Moč! I danas spominjemo mnoge filozofe onih vremena; vremena rođenja djeteta koje je ostavilo veliki trag na ljudsku misao vjerom. Dječak, mlad čovjek, čovjek ... kao i sva djeca, dar Božji. Bilo je u njegovo vrijeme više ljudi što tražili su bit života na raznim krajevima svijeta. Bilo je i onih koji su dokućili smiraj svoj u ljubavi Stvoritelja svijeta neznani i nikada otkriveni. Bože, djeca Tvoja ljubavlju Tvojom! Svetost istine! Zanesen čistoćom, ljepotom i snagom Istine, cijelim svojim bićem, nastojao je svjedoćiti spoznaju svoju. Okupilo se braće njegove, po Ocu im Istinom jedinom, i zajedno stvarahu svjedočanstvo. No, u svijeta je ljudi moćnih na razne načine. I moć podliježe prolaznosti, ovisno o osnovi njenoj. Moćnici, što silom vladaju, prolazni su, ali moću svojom često vrlo učinkoviti u vremenu svome. Njima ne odgovarahu mladi ljudi kojima je moć Istina. Zar ta moć da bude iznad moći njihove; moći prolaznosti. I udari moć sile na mudrost viđenja. Kao i često strah u podanika zavlada što okete ih suprot Istine. Moćni ne vole mudre koji slobodu štuju. Osudiše sudovima, pravdom pisanom, u ljudi podanika. Ispraćen pogrdama, udarcima, uvredama, sam svoj križ nosio je krvavih rana, da razapet bi bio na vrhu brežuljka. I dana ovih, slavlja, ludovanja, jela, pića, svijetla, sjetiti se vrijedi. Kaže se:'Otkupio si dugove naše?'. Znademo li što to znači? Znademo li što znači umirati razapet na križu? Znademo li što znači oprostiti neznaje ljudima? Možemo li barem suzom jednom ispratiiti brata našega, pa i nakon skoro dvije tisuće godina. Suzom za sve nepravedno osuđene i posramljene. Isuse oprosti; i ja sam sljedbenik svijeta u kojem ti je nepravda nanijeta. Svijet je ovo jedinstva po Onom koji to jedinstvo predstavlja, Boga, po tome Stvoritelja. I ako mi je dopušteno, Bože, blagost svima koji pate. Prijatelji dragi, neka ovo bude moja riječ za svetkovinu Božićnu. Ujedno molim za svijetlo, kojim će nam osvjetljen biti put Istinom, da na putu tome istinski i iskreno vidimo vrijednosti života. Neka sav svijet nađe put poštovanja života i ljubavi. Ako se bar malo otklonimo od samoživosti bolje ćemo vidjeti vrijednosti na kojima sav svijet počiva. Počelo Tvoje! Znadete li kako dozvoliti sebi svijetlost tu? S ljubavlju sjetimo se mada predajom... Sve vas voli i pozdravlja ... Mladen ... :) |
Kak sam postal?
- 15:59 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Još za rana, dok bijah mlad čovjek, nekako me privlačilo razmišljanje o postojanju. Čudno mi bijaše da postojim. Već kao maleni dječarac uočavao sam povezanost događaja i shvatio da je svijeta i postojanja bilo i prije mene. Možda bolje je reči i prije nego li sam bio svijestan sebe. Jednom tako, kada sam, danas pokojnom tati, sjedio na koljenu, a on cupkao nogom, da bi mi bilo kao da sam na konju, zapitah ga, onako bez veze, što mi je palo na pamet i što nikako nisam mislima dokučiti mogao: ‘Tata kak sam ja postal?’ Kak I često, nije me shvatil. Mislio je da je to ono pitanje na koje će jednom morati odgovoriti, a kako djetetu reći istinu. I počne moj tatek ono: ‘Znaš Braco to ti je tak….’ Odjednom mama, koja je bila također u kuhinji i sve čula, glasno presjeće naš razgovor: ‘Donijela te roda.’, i tati dodala: ‘Nemoj djetetu pričati to. Donijela ga roda.’. Je tatek još dodal: ‘Znaš Braco, buš ti sve to kasnije u školi učil.’ I tak je meni ostal otvoren problem mog postanka. Nekaj sam kasnije, kad sam već imal skoro 12, čul od dečkih, a bilo je povezano s onim prostotama. Tomu baš nis mogel verovati. Pravo da kažem, niti danas ne vjerujem, da je to po prostotama. U životu i na svijetu sve je u skladu i povezano je. Ima ljudi, čak i većina, koji to ne vide i ne razumiju. Njih uobičajeno nosi neki nagon i nasilnost. Ili čine nasilje ili mu se podaju. U svijetu njihovom sljedbenici njigovi nauk taj slijede. Noć, posjed, bogatstvo, njihove su vodilje. Kod njih, većinom, ni ljubavi nema, već to doživljavaju svojom ugodom i sebe radi. Mnogima je dolazak novog čovjeka teret i rezultat nepažnje. Ljubav oni zovu čin njihovog zadovoljstva. Novi članovi su im teret. Nažalost i većini društva. Sve same brojke, statistike, nauke … I pitam se sada, poodmaklih godina već: ‘Zar se postaje tako i zar se tako gradi sretna budućnost?’. Svijet gdje svatko svoje ima, a neki bi i tuđe rado. Ne, ja ne vjerujem da sam tako nastao. Ne želim da svijet takav bude. Prošao mje skoro sav moj život kroz mene, a ja još uvijek nemam odgovor na pitanje: ‘Kak sam postal?’ Nisam ništa prihvatil kao krajnju vrijednost. Ni logiku, ni nauku, ni razum, ni nagon, ni osjećaj … Kao da sam se i sam u pitanje pretvorio: ‘Tko sam?’ Ipak, nešto vidjeh. Jedinstvo postojanja. Daleko sam otišao tražeći odgovor. Vidim da riječi za to ne postoje, mada I sada pričam. Sav svijet je jedinstvo van vremena, a postojanje je vremenom, kao da prerežete jabuku. Taj prerez je ono što i nas čini. I pitanja osnove imati trebaju. I da me netko pita: ‘Tko to prereže?’. Iz prostora i vremena sve to drugačije izgleda. A, otkuda meni to? Koliko dugo sam promatrao vijeme i prostor i misao koja time barata. I logikom tražio valjanost postojanja kao cjelinu koja u nečem jest. Zar u kvalitetno istom ili ne? Zar je i ništa nešto? Znam da misao može stvarati zatvorene krugove. Vidim ih, ali ja tražim ono dalje od njih Mislioci svijeta sigurno su tražili isto. To što tražim osnovno je i sigurno su mnogi to prije mene tražili. Znam što znači odnos; znam što znači poštovanje. I mogu tako, i mogu se odnositi s dubokim poštovanjem prema osnovi postojanja, istini. U njoj je osnova moga postanka. Znam tatek, da to nisi meni štel reči I znam, da kad bi ja tebi to rekel, ti bi meni: ‘Bracek nemoj puno razmišljati. To ti ni dobro.’ ‘A, sam ja razmišljal i kaj dobro je.’ Prijatelji dragi bum ja i o dobroti nekaj napisal. Bi čovek rekel da drobim po malo. Nadam se da ste me razmeli. Sam dugo o tomu gruntal, daleko prešel i znam da je odgovor tu. Ne tam daleko. To osećam i kak da pomalo vidim. I rodi se čovjek. Čovjek ljubav. Razumijemo li to? Slijedio je put istine predajući svoj žovot Stvoritelju po kojemu svi postojimo i po kojemu smo braća. Pobiti ga htijedoše oni čijim interesima nije odgovarao. Oni što računaju, posjeduju, vladaju. Vidio je i prihvatio put svoj po Isini jedinoj... Sve vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen … :) |
Hladno je, a vjetar, sjeverac, ...
- 15:15 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
...nekako još više steže prostor. Sipi sitan snježak tako da moram pogled oboriti pred noge. Ionako slabo vidim, ali sitne kuglice snijega naprosto bodu lice. U ovo doba godine je oko devet navečer već poodmakla noć. Umoran sam od dnevnih aktivnosti, no moram na put. Obečao sam, a i moram. Čekaju me i očekuju, a i sam bi htio vidjeti staro društvo. Autobusi su u ovom mom kraju sada rijetki, a i nepouzdani. Vjerojatno će doći, ali što ako ne dođe? Vlak neće čekati. Treba stići na vrijeme. Idem tako, a tijelo polako odustaje. Nelagodom se brani. Možda odustane, ali nema mu druge do da prihvati uvjete kojima sam ga izložio. Jesam li prestrog? Kako sam krenuo, hladan mi zrak puni nosnice, a ritam koraka mi nkako poremetio energetski balans. Sve to se meni javlja kao bol u grudima. Ha, ha, znam. Neću riknuti. Pa, ne rikava se samo tako. Jest da sam ovakove situacije lakše podnosio kao mlađi, ali ima i za ovo lijeka. Mijenjam učestalost koraka. Čemu žurba, ta stići ću. Snijega oko mene sve više. Hvata se. Put hodanjem mi je trajanja oko 45 minuta. Kraj mi je odlično poznat. Prolazim ga skoro svaki dan. Nikoga ne susrećem. Snijeg nošen vjetrom i ja. Prava situacija za posebne slijedove misli. Osjećam, dolazi toplina u tijelo. Noge ustrajno odrađuju ritam. Moje stanje ovisi isključivo o stanju duha. Njime doživljavam sjedinjenje u postojanju. Idem putem i izgovaram: 'O Bože moj' i osjećam kako me ispunjava neka radost, radost do suza. Koliko li sam puta poslijednjih godina izgovarao te riječi u sebi i po tiho. Najčešće to činim kada mi dođe nekako teško ili kada nalazim put; put istine kojom postojim; kada s obraćam pokojnima; kada želim radost i spoznaju ljudima. I nisam ja to išao hladnim i nepristupačnim odbojnim putem. Nije bilo teško. Kao da sam bio sa puno dragih ljudi. A, da sam išao autobusom, to bi se vjerojatno svelo na čekanje autobusa i nestrpljenje da ne zakasnim zbog kašnjenja autobusa. Kada bi autobus došao, sjeo bi u njega i sve bi prošlo nekako uobičajeno. Ovako na noge sam došao skoro točno kako sam mislio da ću doći. Upotrijebio sam tijelo svoje. Ta ono za upotrebljavanje i zato postoji. Aktivirao sam i duh da tijelo privedem stanju zajedničkog djelovanja. Gledam ljude. Skoro svatko ima auto. Danas skoro da nema čovejka koji ne vozi. Ja sam nekim slučajem, a najviše svojom voljom i odlukom, nevozać. U životu nisam prevozio niti metra autom. U mladosti sam oko godinu dana vozio motor i doživio saobračajku. Ostadoh živ i tada, kada sam još vožen hitnom, rekao sam glasno:' Nikada više neću voziti ništa s motorom na unutrašnje sagorijevanje.' Danas više nebi ni mogao, jer vid mi je na granici upotrebljivosti. Gledam kako ljudi idu putem koristi i iskorištavanja vrijednosti. Pitam se što je to njima korist; što je njima vrijednost; što je njima dobro; što je njima pametno; što je njima posjedovanje ... 'O Bože moj, drugačiji sam ...' I bilo bi mi teško spounajom toga, ali ja imam Tebe; po Tebi postojim. Najveća radost mi je spoznaja Istine. Čudno kako ljudi večinom ne vide tu tako jednostavnu razložnost. Vjerojatno je to tako što misle da posjeduju. Ja ništa nemam i ništa moje nije. Duhu, što tijelo moje vodi, darovan je život tijela, kao dar Tvoj, Bože moj. Nije to posjedovanje moje; to je život moj voljom Tvojom Gospode. Biti će voljom Tvojom i sretan sam time. Kažu mi moji bližnji, da sam čudan. Kažu da bi morao ovo ili ono. A prošao sam dobar dio života. Slijedi me četvero malih i po njima već troje još manjih. Idu oni svojim putem. Boga molim za razum i svijetlo u njihovim životima. I ide tijelo dušom vođeno snježnom mečavom. Hm, ja? Tko li sam? Zar je važno da budem netko? Tobom Bože moj, kao svi ljudi svijeta što bili su, jesu i bit će. Ja sam eto nešto vidio. S ljubavlju vas sve pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) ... i ne pretjerujete s autima. Nije to dobro... |
Bez snova i misli ...
- 15:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
... svijet kao da ne postoji. Odnosa nikakovih nema, a jest to što jest jedinstvom. Određenstvom jest, ne i postojanjem. Vrijeme jest vezivno tkivo datosti.Promatram to kao nitko, kao itko tko odnos nema spram ičem. Slutim svijetove što promiču postojanjem bezgraničnom svevrememošću. A kako bi uopće biti moglo? U trenu postanka odvoji se biće od bezgranične svevremenosti i bude vremenom i svijetom odnosa. Čovjek u svijetu svijetom svojim. Tek kratak pogled u točci vremena i svijeta razložnoj tek svijetom misli ... Prijatelji dragi voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... :) |
Dolazi svijet mladih ...
- 11:05 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Nadošla su nekako vremena promjena. Ustvari promjene su uvijek, ali kao da ih sada više primjećujem. Postoje situacije većih osjetljivosti, ili određenja, koja čovjeku ukazuju na dolazak novih stanja. Kada se malo zamislim, izgleda mi, da jest to do čovjeka; do njegovih sudova; do njegovih viđenja; do njegove osjetljivosti. A promjene? One su vječne. Mogao bi, i pored svega, nezainteresirano pustiti sve da prolazi, i biti kao predmet neki; biti dok jesam; zanemariti osjećaje, i uz osmijeh duboko disati. Bilo bi tada sve isto ili možda čak i nebi bilo. Pa, eto, ušao sam u vrijeme promjena. Dovelo me zbivanje oko mene u neku pomalo neuobičajenu situaciju. Maštao sam i poštivao svijet dobrote. Činio sam tako da drugima bude prihvatljivo i dobro. Uzimao bi kada mi je bilo dozvoljeno. Otuđivao nebi nikada. Znao sam proći pored novčanice na pločniku ne digavši je, jer sam znao da nije moja. No, vjetrovi ne pušu sudovima mojim, već razlozima nekim, koje ja ne razumijem. Gledam, nebi li vidio razložnost. U mašti vidjeh svijet dobrote i poštivanja i tako sam se opredjeljivao u životu. Odlazio sam na radne akcije u vrijeme mladosti, i pored toga što su me neki vršnjaci tada smatrali pomalo budalom zbog toga. Raditi nekome za badave, čudili su se mnogi. Vidio sam da mogu pridonositi i udruživanjem s onima koji su voljni odricati se i raditi za zajedničko dobro. Savez komunista mi je bio put takav. Nisam radio karijeru. Prošla su vremena i promjene došle. Mnogi su me gledali kao neprijatelja, kao izdajnika svoga naroda. Gledali me kao komunjaru. Bili su glasni i spremni na sve. Iskreno, bilo je i trenutaka kada se nisam osjećao sigurnim. Jesam li snivao? Ja, koji volim ljude, a ne samo Hrvate. Bio sam u civilnoj zaštiti, Bogu hvala. Da sam bio na bojišnici vjerojatno bi poginuo. Nebi mogao pucati u čovjeka sa druge strane. Polako prolaze vremena ružnih snova. Snova u kojima su mi pričali da imam neprijatelje. I prošla su vremena ta. Došla je sloboda, a nju svatko vidi na svoj način. Pitam se što je to sloboda? Znam, da onima koji su je stvarali, ovakovo pitanje izgleda heretičko. Od kada znam za sebe tražio sam istinu. I tako slobodno me molili da im budem jamac i slobodno ne plaćali. Žena mi je slobodno otišla drugom čovjeku; čovjeku koji poštiva slobodu; banke su mi slobodno sjele jamstvima na plaću. Vidim kako slobodno mladi, prepušteni sebi, stvaraju svijet slobode kako im je sloboda predstavljena. Slobodno se iskorištavaju prirodna dobra. Slobodno se zagađuje pririda: zrak, vode, šume, zemlja ... Slobodno se stvara kapital slobodom moćnijih ... A da sloboda nebi bila anarhija, brinu se zakonodavci i provodioci zakona. Naravno, sve za novac, jer po većini, on donosi slobodu. Da bi sačuvao ono malo potrebne nasušne slobode za sebe i svoje drage, prodajem stan. Mlađima prepuštam da grade i stvaraju nešto. Za mene molim samo sobicu i krevet, stolicu i stol, a ako mi Bog podari još vida i kompjuter. Znam da će biti i više, jer mene moji maleni vole. Krenuo sam, dragi moji prijatelji, da vam javim, da je na svijetlo dana došao jedam maleni meni dragi čovjek; moje treće unuče kao prvi unuk. Krenuo sam pisati o svijetu, kako ga vidim, u koji on dolazi, i odvele me misli. Kao deda sada mu želim razuma i dobrote. Dolaze maleni. Rasti će svijetom kakav ih je dočekao. Stvaramo li im uvjete za dobrotu i ljubav, ili će svijet nastaviti postojanjem poput gladijatorske arene? Kažu moćni da je to prirodna selekcija i da se tako spartanskim načinom jača. Ne vide da će ih tako strojevi pregaziti. Trenuci su kada sam nekako osjetljiviji, a takav nekao više osjećam promjene, jer one su moje viđenje i moj sud. Mogao bi biti kao predmet, u miru uz stalni osmijeh na licu, ali neću. Dolaze maleni, a netko ih treba i dočekati i pružiti im ono po čemu će kasnije i oni graditi svijet dobrote i ljubavi, a za to sam se ja opredjelio. Prijatelji moji dragi, radostan sam rođenjem, nakon dvije unučice, prvog unučića. Voli vas sve vaš Mladen ... :) |