Još kao dječak s posebnim zanimanjem sam mijenjao datume na kalendaru. Bio je to kalendar od 16 kartona s brojevima od 1 do 31, te šest s nazivima mjeseca. Pisano je i na poleđini da bude manje kartona u upotrebi. Bio je to vječni kalendar na neki način. Ja sam bio taj koji je redovno vodio brigu o datumu i mijenjao dane i mjesece.
Počeo sa, tom zanimacijom, čibi mi se, 1951. kada sam krenuo u školu. Kako nisam imao kartone za godine, kako bi koja nova došla, ja bi je na daščici, na poleđini kalendara, sam upisivao pazeći da uredno poštujem njihov slijed.
Upravo to zapisivanje godina me dovodilo u stanje posebnih misli kao:
- Koliko ću godina moći na ovu ne veliku pločicu upisati?
- Ima li ovo pitanje bitne osnove, jer koliko sam do tada shvatio, nitko nije beskonačan, pa možda neću niti stići sve ispisati?
- Kako li će izgledati kalendar nakon 10, 20 ... godina?
...
Nakon nekog vremena učestalih sličnih misli počele su sve složenije:
- Što je to vrijeme?
- Što je to godina?
- Što je to život?
- Kada se i zašto počelo tako brojati?
...
Nisam puno drugima postavljao ta pitanja. Ustvari, nikome. Tatek mi je ionak rekao da nije dobro previše razmišljati, pogotovo ne o onim meni bitnim stvarima. Shvatio sam tatinu želju i nisam ga više to pitao, ali misliti nisam mogao prestati. Čak sam mislio još i više kao:
- Zakaj tata veli da ni dobro o tomu razmišljati?
- Zakaj ni dobro tak razmišljati, ak je tak kak tata veli?
- Zakaj ja mislim i ak je tata rekel da ne?
Ne, tati nisam htel reči kontra. Ja da tati velim kaj je, a kaj ni dobro. Zna se ko je tata.
Uredno sam okretal datume dugi niz godina. Ako se dobro sjećam do negde iza 1970. Na poleđini pločice još je puno mjesta bilo za zapisivanje godina. Kalendar je bio puno prljaviji. Sakupilo se godina na njemu.
Pitanja; što s njima? Kao da su postala moj osnovni pokretač, jer krajnjeg odgovora nigdje. Pitanja su ostala ista, al ja ko da sam se mijenjao. Tako je moj odnos prema pitanjima polako bio drugačiji. Ne, nisam ih odbacio, ali sam i njih kritički gledao.
Zakaj uopće takovo pitanje kada neznam niti što je vrijeme. Ljudi pričaju o vremenu, pa se pitam o ćemu oni to pričaju.
Znam ono sa satom; vrijeme.
Čuo sam o dilataciji vremena. OK, al još uvijek nema odgovora kaj vreme je. No dobro; ak denemo ti i ja uru u đep i odemo i nakon tko zna kolko vremena se najdemo i ak su ure ok, trebale bi jednako pokazivati. Kaj ne? Tu može ona dilatacija pokvariti stvar, al ona je ko i Newton ok tu na zemlji. Nebi smela kvariti stvar. Znači da nas je nekaj povezivalo. Milsim da su ustvari naše ure na neki način bile povezane. Veliju ljudi da je proteklo isto vrijeme. Ma razumijem ja kaj oni govoriju. Oni su nekaj kaj se ne vidi, i kaj im se čini, nazvali vrijeme. Dogovorili se ljudi. Pa, to je u redu. To je vrijeme o kojem ljudi pripovedaju.
Dobro, al ja sam videl da nas nekaj ipak povezuje. Kaj?
Kalendara više ni, al negdje još možda tragovi njegovi postoje. Tatek pokojni je otišel. Bi se reklo kak je sve nekam prešlo, al pitanja su još tu!!!
I celi svijet tak ovu večer prelazi u novu brojku 2008, za godine. Kolko znam, su se svi tak dogovorili, al čujem i da neki imaju nekakve druge nove godine. Nedaju se! Oni su svoje vure u druga vremena pokrenuli.
Tu gdje jesam se sada broji 2008.
Dolazi taj dan kada se broji ko prvi u novoj godini. Ljudi to slave. Neznam baš zakaj, al možda im je drago kak su zdurali još jednu. Pa i ja sam se radoval napisati na poleđini ploče kalendara novi broj. Mora da je to to. Svi su još ko djeca.
Htel bi reči da sam se i nekaj zmislil i o pitanju o vermenu i životu, al o tome bolje da ne pišem. Mi se čini, da me nebi razmeli.
Djeco draga, prijatelji moji, neka vam je sretna i radosna Nova 2008. godina. Ako će tako biti, biti će i uspješna, jer nema uspjeha ako ste nesretni. Zato bi ja uspjeh ipak ostavil u drugi plan ...
Sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 31.12.2007. u 15:15 sati.