Još za rana, dok bijah mlad čovjek, nekako me privlačilo razmišljanje o postojanju. Čudno mi bijaše da postojim.
Već kao maleni dječarac uočavao sam povezanost događaja i shvatio da je svijeta i postojanja bilo i prije mene. Možda bolje je reči i prije nego li sam bio svijestan sebe.
Jednom tako, kada sam, danas pokojnom tati, sjedio na koljenu, a on cupkao nogom, da bi mi bilo kao da sam na konju, zapitah ga, onako bez veze, što mi je palo na pamet i što nikako nisam mislima dokučiti mogao: ‘Tata kak sam ja postal?’ Kak I često, nije me shvatil. Mislio je da je to ono pitanje na koje će jednom morati odgovoriti, a kako djetetu reći istinu. I počne moj tatek ono: ‘Znaš Braco to ti je tak….’ Odjednom mama, koja je bila također u kuhinji i sve čula, glasno presjeće naš razgovor: ‘Donijela te roda.’, i tati dodala: ‘Nemoj djetetu pričati to. Donijela ga roda.’.
Je tatek još dodal: ‘Znaš Braco, buš ti sve to kasnije u školi učil.’
I tak je meni ostal otvoren problem mog postanka. Nekaj sam kasnije, kad sam već imal skoro 12, čul od dečkih, a bilo je povezano s onim prostotama. Tomu baš nis mogel verovati.
Pravo da kažem, niti danas ne vjerujem, da je to po prostotama.
U životu i na svijetu sve je u skladu i povezano je. Ima ljudi, čak i većina, koji to ne vide i ne razumiju. Njih uobičajeno nosi neki nagon i nasilnost. Ili čine nasilje ili mu se podaju. U svijetu njihovom sljedbenici njigovi nauk taj slijede. Noć, posjed, bogatstvo, njihove su vodilje. Kod njih, većinom, ni ljubavi nema, već to doživljavaju svojom ugodom i sebe radi. Mnogima je dolazak novog čovjeka teret i rezultat nepažnje. Ljubav oni zovu čin njihovog zadovoljstva. Novi članovi su im teret. Nažalost i većini društva. Sve same brojke, statistike, nauke …
I pitam se sada, poodmaklih godina već: ‘Zar se postaje tako i zar se tako gradi sretna budućnost?’. Svijet gdje svatko svoje ima, a neki bi i tuđe rado.
Ne, ja ne vjerujem da sam tako nastao. Ne želim da svijet takav bude.
Prošao mje skoro sav moj život kroz mene, a ja još uvijek nemam odgovor na pitanje: ‘Kak sam postal?’
Nisam ništa prihvatil kao krajnju vrijednost. Ni logiku, ni nauku, ni razum, ni nagon, ni osjećaj … Kao da sam se i sam u pitanje pretvorio: ‘Tko sam?’
Ipak, nešto vidjeh. Jedinstvo postojanja. Daleko sam otišao tražeći odgovor. Vidim da riječi za to ne postoje, mada I sada pričam.
Sav svijet je jedinstvo van vremena, a postojanje je vremenom, kao da prerežete jabuku. Taj prerez je ono što i nas čini.
I pitanja osnove imati trebaju. I da me netko pita: ‘Tko to prereže?’. Iz prostora i vremena sve to drugačije izgleda. A, otkuda meni to?
Koliko dugo sam promatrao vijeme i prostor i misao koja time barata. I logikom tražio valjanost postojanja kao cjelinu koja u nečem jest. Zar u kvalitetno istom ili ne? Zar je i ništa nešto?
Znam da misao može stvarati zatvorene krugove. Vidim ih, ali ja tražim ono dalje od njih
Mislioci svijeta sigurno su tražili isto. To što tražim osnovno je i sigurno su mnogi to prije mene tražili. Znam što znači odnos; znam što znači poštovanje. I mogu tako, i mogu se odnositi s dubokim poštovanjem prema osnovi postojanja, istini. U njoj je osnova moga postanka.
Znam tatek, da to nisi meni štel reči I znam, da kad bi ja tebi to rekel, ti bi meni: ‘Bracek nemoj puno razmišljati. To ti ni dobro.’ ‘A, sam ja razmišljal i kaj dobro je.’
Prijatelji dragi bum ja i o dobroti nekaj napisal. Bi čovek rekel da drobim po malo. Nadam se da ste me razmeli. Sam dugo o tomu gruntal, daleko prešel i znam da je odgovor tu. Ne tam daleko. To osećam i kak da pomalo vidim.
I rodi se čovjek. Čovjek ljubav. Razumijemo li to? Slijedio je put istine predajući svoj žovot Stvoritelju po kojemu svi postojimo i po kojemu smo braća. Pobiti ga htijedoše oni čijim interesima nije odgovarao. Oni što računaju, posjeduju, vladaju. Vidio je i prihvatio put svoj po Isini jedinoj...
Sve vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 21.12.2007. u 15:59 sati.