...nekako još više steže prostor. Sipi sitan snježak tako da moram pogled oboriti pred noge. Ionako slabo vidim, ali sitne kuglice snijega naprosto bodu lice. U ovo doba godine je oko devet navečer već poodmakla noć.
Umoran sam od dnevnih aktivnosti, no moram na put. Obečao sam, a i moram. Čekaju me i očekuju, a i sam bi htio vidjeti staro društvo.
Autobusi su u ovom mom kraju sada rijetki, a i nepouzdani. Vjerojatno će doći, ali što ako ne dođe? Vlak neće čekati. Treba stići na vrijeme.
Idem tako, a tijelo polako odustaje. Nelagodom se brani. Možda odustane, ali nema mu druge do da prihvati uvjete kojima sam ga izložio. Jesam li prestrog?
Kako sam krenuo, hladan mi zrak puni nosnice, a ritam koraka mi nkako poremetio energetski balans. Sve to se meni javlja kao bol u grudima. Ha, ha, znam. Neću riknuti. Pa, ne rikava se samo tako. Jest da sam ovakove situacije lakše podnosio kao mlađi, ali ima i za ovo lijeka. Mijenjam učestalost koraka. Čemu žurba, ta stići ću.
Snijega oko mene sve više. Hvata se. Put hodanjem mi je trajanja oko 45 minuta. Kraj mi je odlično poznat. Prolazim ga skoro svaki dan.
Nikoga ne susrećem. Snijeg nošen vjetrom i ja. Prava situacija za posebne slijedove misli.
Osjećam, dolazi toplina u tijelo. Noge ustrajno odrađuju ritam. Moje stanje ovisi isključivo o stanju duha. Njime doživljavam sjedinjenje u postojanju. Idem putem i izgovaram: 'O Bože moj' i osjećam kako me ispunjava neka radost, radost do suza. Koliko li sam puta poslijednjih godina izgovarao te riječi u sebi i po tiho. Najčešće to činim kada mi dođe nekako teško ili kada nalazim put; put istine kojom postojim; kada s obraćam pokojnima; kada želim radost i spoznaju ljudima.
I nisam ja to išao hladnim i nepristupačnim odbojnim putem. Nije bilo teško. Kao da sam bio sa puno dragih ljudi.
A, da sam išao autobusom, to bi se vjerojatno svelo na čekanje autobusa i nestrpljenje da ne zakasnim zbog kašnjenja autobusa. Kada bi autobus došao, sjeo bi u njega i sve bi prošlo nekako uobičajeno.
Ovako na noge sam došao skoro točno kako sam mislio da ću doći. Upotrijebio sam tijelo svoje. Ta ono za upotrebljavanje i zato postoji. Aktivirao sam i duh da tijelo privedem stanju zajedničkog djelovanja.
Gledam ljude. Skoro svatko ima auto. Danas skoro da nema čovejka koji ne vozi. Ja sam nekim slučajem, a najviše svojom voljom i odlukom, nevozać. U životu nisam prevozio niti metra autom. U mladosti sam oko godinu dana vozio motor i doživio saobračajku. Ostadoh živ i tada, kada sam još vožen hitnom, rekao sam glasno:' Nikada više neću voziti ništa s motorom na unutrašnje sagorijevanje.' Danas više nebi ni mogao, jer vid mi je na granici upotrebljivosti.
Gledam kako ljudi idu putem koristi i iskorištavanja vrijednosti. Pitam se što je to njima korist; što je njima vrijednost; što je njima dobro; što je njima pametno; što je njima posjedovanje ...
'O Bože moj, drugačiji sam ...' I bilo bi mi teško spounajom toga, ali ja imam Tebe; po Tebi postojim. Najveća radost mi je spoznaja Istine. Čudno kako ljudi večinom ne vide tu tako jednostavnu razložnost. Vjerojatno je to tako što misle da posjeduju. Ja ništa nemam i ništa moje nije. Duhu, što tijelo moje vodi, darovan je život tijela, kao dar Tvoj, Bože moj. Nije to posjedovanje moje; to je život moj voljom Tvojom Gospode. Biti će voljom Tvojom i sretan sam time.
Kažu mi moji bližnji, da sam čudan. Kažu da bi morao ovo ili ono. A prošao sam dobar dio života. Slijedi me četvero malih i po njima već troje još manjih. Idu oni svojim putem. Boga molim za razum i svijetlo u njihovim životima.
I ide tijelo dušom vođeno snježnom mečavom. Hm, ja? Tko li sam? Zar je važno da budem netko? Tobom Bože moj, kao svi ljudi svijeta što bili su, jesu i bit će. Ja sam eto nešto vidio.
S ljubavlju vas sve pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
... i ne pretjerujete s autima. Nije to dobro...
Post je objavljen 17.12.2007. u 15:15 sati.