Mislim da sam usamljena, i to već dulje vrijeme, ali sad mi je sjelo onako u paketu s mašnom. Valjda to dolazi s teritorijem preseljenja u potpuno nepoznat grad gdje ne znaš nikoga. Mislim, upoznala sam ljude i imam neke društvene kontakte i nisam potpuno sama, ali čovjek ne mora biti izoliran da bi se osjećao usamljenim. A kako stvari stoje to se neće promijeniti u skorije vrijeme. U biti udarilo me kada sam shvatila da mi je jedino veselje gledanje The Big Bang Theory i da sam se previše uživjela u seriju. Do sada sam imala, a i dalje imam posla i obaveza preko glave i ponekad ih ne uspijem izvršiti sve, ali u onim pauzama kao što su cigareta na balkonu dok gledam u mrak su gadni trenutci za kontepliranje o trenutnom položaju i stanju u životu i loši za razmišljanje što će biti dalje. Trenutno sam tužna, sutra će vjerojatno biti bolji. – Ovo bi bio dostojan komentar na Twitteru, kojeg hvala bogu nemam.

Imam par dobrih postova u glavi već neko vrijeme i sve razmišljam sad ću ih napisati, sad i na kraju radim nešto drugo ili sam jednostavno preumorna i tako da ne napisah još niti jedan od njih.
Ah, zašto ne mogu misli direktno uliti na ekran onda bi to tako bilo lako.
Naravno i sada sam preumorna za pravo pisanje posta.
Tko je izmislio pivo nakon posla treba mu prvo čestitati, a onda dići spomenik! Ne znam koliko tko ima običaj nakon napornog dana popiti nešto i koliko to često ljudi rade, ali popiti pivo nakon ultranapornog ili samo napornog ili čak fenomenalnog radnog dana je gušt koji se diže u duhovne visine. Sjedim pored peći koja pucketa, dovoljno je i ovo, kamin nije potreban, pijem pivo i već dušom spavam, ali mi je zato fino. Sutra je novi radni i dosadno naporan dan koji na kraju krajeva nema veze s mojim poslom već moram ćubiti negdje cijeli dan, ali zato sad imam peć i pivo i ideju da je još danas i da ću o sutra razmišljati sutra.
Živjeli!