Uvijek je bolje biti na putu prema gore nego prema dolje, osim ako se ne radi o odlasku na nebo.
Svi to javno i pritajeno priželjkuju, da napreduju, uspiju i dosegnu neki viši cilj od ovoga na kojem se trenutno nalaze. To je pozitivno, treba težiti boljem, višem i željeti napredovati i razvijati se. Kod nekih ljudi se to razvije u nezasitnu želju za uspjehom, zgrtanjem novaca i moći, što na kraju dovodi do beskrajne čežnje koju nikako ne mogu utažiti, pa prema tome nikada i nisu potpuno sretni, ako su i uopće sretni jer je samo jedna misao u glavi: pokazati drugima koliko imaju i želja za još više, jer nikada neće dovoljno.
Kada smo na putu prema dolje gubimo dosta, osim novaca, koji su nam nažalost postali jedna od najvažnijih stavki u životu do ljudi, često gubimo ljude, većinu onih daljnjih, za koje i nije toliko bitno, ali neke bliske, što ponekada boli više od gubitka radnog mjesta jer smo ima vjerovali, smatrali da su oni ti koji nam čuvaju leđa u svim situacijama i bili spremi napraviti sve za njih. I na kraju da će oni biti sada tu za nas kada nam je napotrebnije.
Ni na putu prema gore ne cvatu samo ruže i ljubičice, nažalost.
Koliko ljudi je izgubilo prijatelje ili se otuđilo od jednog dijela obitelji kada su došli na znatno bolju poziciju, dobili puno veću plaću od tih ljudi koji su ih inače okruživali. Ne kažem da se neki od njih nisu uzoholili, ali često se zna dogoditi da postanu izopćenici samom time što su u boljoj poziciji od okoline.
Ljudi po svojoj nekoj inerciji se druže sa sebi sličnima. Postoje razlike u karakterima, idejama i slično, ali su negdje u sličnom platnom rangu, na relativnoj istoj društvenoj ljestvici. Ovo naravno ne vrijedi za sve i nisu svi socijalni odnosi određeni ovime, ali većina je.
Uzmimo neku grupu mladih ljudi koji su krenuli iz iste pozicije, ne moraju biti prijatelji, ali dobri poznanici koji se povremeno druže, razmjenjuju informacije i prate događanja u životima drugih koji ne ulaze u neku veću privatnost. Dok svi napreduju paralelno ili ne napreduju odnosi otprilike ostaju podjednaki. Ali ako jedan od njih počinje ubrzano napredovati, bilo svojim zaslugama ili srećom okolnosti, polako se i zahlađuju odnosi prema njemu. On sve manje bila uključen u uobičajenu komunikaciju dok ona potpuno ne prestaje. Zašto?
Tuđi veliki uspjeh u istim uvjetima podsjeća na vlastiti neuspjeh, tj. izostanak istog. Možda se drugi više ili manje trude, žele, ulažu, svejedno je. Jedan galopira, ostali kaskaju ili ostaju u mjestu. I svaka daljnje napredovanje samo još više podsjeća na ono što oni nisu napravili. Govorim o poznanicima, a ne o pravim prijateljima koji su sretni radi svake dobre i pozitivne stvari u vašem životu, ili bi barem trebali biti. Ali i neka prijateljstva na neraščišćenim odnosima i temeljima padaju na ovome ispitu. Sve ono što se ne uklapa u obilježje grupe polako biva izgurano.
U kojoj situaciji ovo može funkcionirati i to pozitivno? Kada je razlika mala, pa je prema tome i dostižna i stimulativna. Onda ta osoba svojim uspjehom potiče na trud, daje osjećaj da nije tako teško doseći taj korak, stimulira ambiciju u pozitivnom smjeru. Cijela grupa ima koristi od toga, jednostavno jedni na druge pozitivno utječu, a pokretač uspjeha je pozitivna osoba, za razliku od onog jako uspješnog koji svojim napredovanjem izaziva depresiju, osjećaj manje vrijednosti i svakim daljnjim korakom podsjeća kako opet niste uspjeli ni nešto malo, a on tako grabi velikim koracima.
Ljudi vole stvari, događaje s kojima se mogu povezati, poistovjetiti, uklopiti u svoju situaciju i tako ima dati nadu da i oni mogu napraviti to isto, da to nije toliko teško i nedostižno.
Smatram da se uvijek bolje družiti na nekoj razini s nekim tko je malo uspješniji, energičniji, vrjedniji od nas samih jer će nas to spontano usmjeravati da se ne ulijenimo, odustanemo i tako ćemo lakše ostvariti svoje želje i iskoristiti vlastite sposobnosti koje možda spavaju. To ne moraju biti prijatelji, već radne kolege ili nešto slično. Stvarni nije fora družiti se s ljudima koji su manje uspješni nego mi samo da bi ispali bolji i uspješniji, time si dižu ego nesigurni i jako prizemni ljudi.
Jako je poticajno biti s one strane koje je odgovorna za to pokretanje i razvijanje ideje da i netko drugi može isto što i ti. Sama spoznaja da smo pozitivno utjecali na nekoga po meni je dovoljan kompliment