Žene i njihova kosa imaju posebnu priču, od bojanja, šišanja, njegovanja, posjeta frizeru, neke daju stotine i tisuće kuna za čudesa koja se ponekada ne mogu ni izgovoriti. Posebno one žene koje imaju dugu kosu ili ju žarko žele imati pa se odupiru rezanju svakog milimetra do te mjere kao da prijeti prirodna katastrofa. U biti ženska opsesija s kosom jednaka je onoj opsesiji koju imaju muškarci kada počinju ćelavjeti, samo što ova traje cijeli život.
Postoje tu i priče o tome kako žena nakon velikih stvari u životu režu kosu i time daju sebi pečat velikog reza, kod nekih to vrijedi, recimo kod mene.
Biti će da ja ne pripadam posve u tu žensku skupinu obožavanja kose. U jednom trenutku mi je palo na pamet zašto se ne bih ošišala sama, minutu nakon toga stajala sam sa škarama ispred ogledala. Bilo je u isto vrijeme: strašno, oslobađajuće i donijelo neku novu dimenziju da ja to mogu. Gledala sam svoju kosu umivaoniku ni sama ne vjerujući da sam to uradila. Drugi puta sam pomislila idemo ponovno samo ovaj puta konkretnije, nakon što sam završila prošla me lagana jeza, ošišala sam se više nego što sam mislila, ah dobro, što sada, to je samo kosa, narasti će.
Nakon pranja sam shvatila da je to najbolja frizura koju sam imala u ne pamtim koliko i odlučila od sada se sama šišam samo moram kupiti jako dobre škare za šišanje! Ne, nisam se ošišala na nulericu, imam sasvim lijep bob koji mi pristaje.
Ima nešto oslobađajuće u rezanju vlastite kose, naravno nije nužno da to bude drastično.
Došlo je do promjene dizajna, jednostavno mi je dosadio stari i vrijeme je za nešto novo, a ovo mi trenutno odgovara. Ovaj nisam radila sama, ali sam malo modificirala, ostalo mi je nešto od programiranja u memoriji pa znam gdje trebam prčkati.
Dolaze blagdani koje ja iskreno ne volim, zašto u to neću ulaziti, ali mi idu na živce u ovom obliku i sastavu, ali i to će se promijeniti pa ću možda jednom razmisliti o promjeni osjećaja.
Ali dočeci definitivno nisu za mene, sve jedan gori od drugog, kao iz Zone sumraka, mora za koju ne vjeruješ da ti se događa iznova i iznova.
Vrijeme je za promjene, opet trebam napraviti rezime, procijeniti sustave, zadatke i prioritete i krenuti dalje. Što su kraća razdoblja između njih to bolje.
Ne donosim novogodišnje odluke jer mi nema smisla počinjati nešto samo jer je početak nečega, tko kaže da se nešto ne može započeti i u petak popodne ili u nedjelju navečer ipak ima konačnih i drastičnih odluka za sljedeću godinu ne jer je to“nova“ godina već jer će se tada moći ostvariti stvari koje želim i omogućiti mi te rezove. I jedva čekam, s nestrpljenjem.
Počela sam otkrivati blagodati kristala i iskreno sam iznenađena, za sada mogu reći da puno bolje i čvršće spavam.
U pregledu godine mogu reći da je ova bila dobra uspoređujući sa onima prije, posebno prošlom. Uspjela sam se riješiti jako bolne i iscrpljujuće bolesti, pokrenuti stvari oko fakulteta i dati 5 ispita, posložiti prioritete na svoja mjesta i živjeti u skladu s njima, pokrenuti puno stvari pozitivnim razmišljanjem i uvjerenjem.
Danas nije bilo struje nekih par sati, jako porazno kako čovjek puno napravi kada ne može gledati tv ili biti na netu. Odmah dan ima puno više sati nego što sam naviknula, trebala bih malo razmisliti o tome i početi to koristiti.
Za svu ovu ludnicu koja se događa već danima oko blagdana, recesije, kupovine poklona i nedostatka novaca preporučujem Jacka Johnsona koje me opušta i prazni. Nakon par pjesama stres je negdje ispario. Neće pomoći u rješavanju problema, ali će definitivno umanjiti stres.
Opet idem na put da bi „obitelj bila na okupu“ pa mislim da će mi dobro doći sva mirnoća uma kada krenu one gužve i naguravanja jer svi odlučuju putovati u isto vrijeme.
Dogurah i ja do 100-tog posta. Mogla sam ga napisati odavno, prije nekih mjesec i pol, kada sam shvatila da sam na 98, još jedan kratki čisto da popunim broj, ali sam odlučila da neću, stvari ne treba požurivati samo da bi bile obavljene... strpljen spašen.
Drago mi je da nisam niti na jednoj listi jer gledam čemu su izloženi neki bloger kojim se svaka budala nakalemi na blog samo jer su na naslovnici i što se ne nalazim na nekim linijama okršaja koji su i dalje tu, samo što sam se već naviknula na njih za razliku od šoka kojeg sam doživjela kada sam počela pisati blog.
Neki meni dragi blogeri razmišljaju da obrišu blog, žao mi je što ih nema jer ih volim čitati, ali ne možeš zadržati ljude samo jer to želiš, samo se mogu nadati da će i dalje biti tu.
Lijepe i ugodne blagdane želim svima.
P.S. Tek sam sada vidjela kako tip izgleda, hmmm, stvarno je zgodan.
