srijeda, 30.01.2013.
super mi počela godina!
..da, naravno,
kao nastavak mog dolaska,
našla sam se sa mamom na kavi.
sretna što je vidim nakon mjesec dana :)
pa mama mi je, to je valjda normalno da sam je se zaželjela.
ali ne i ona mene :)
barem je tako ispalo.
nije joj bilo bitno ništa vezano za tih proteklih mjesec dana.
više mi je pričala o sebi i svojim problemima.
i naravno onome što se događalo kod nje u tih mjesec dana.
moji starci (mama i tata, iako mi to smiješno zvuči jer nisam više klinka)
rastali su se, razveli točnije, prije više od deset godina.
i tad nisu podijelili zajedničku imovinu.
ono što su jedino imali, stan.
jer se moj mlađi brat usprotivio toj podjeli.
iz jednog sebičnog razloga.
gdje će on doći spavati kad dođe u Os?
kod mame ili kod tate?
a ne u stan gdje je odrastao?
pa da bi udovoljili njegovim željama, iako dolazi jednom godišnje na jednu noć,
oni su ostali zajedno živjeti u istom stanu,
'pileći' mene oko 'zajedničkih' stvari.
tipa: crkao im bojler - nisu se mogli dogovoriti oko modela, veličine, cijene i tko će ga kupiti
jer onaj drugi ne želi se tuširati pod tuđim bojlerom.
pa sam tako ja odlazila i kupovala u svoje ime za njih oboje, da ne bi bilo rata 'u kući'.
i ne samo to, dakle, hladnjak, perilica, zamrzivač,...da ne nabrajam.
no rata je i dalje bilo, a ja sam bila kao nekakav 'Unprofor', ne baš uspješna u 'gašenju' vatre.
moj brat je iz Zg samo žalio mamu koja 'jadna, nezaštićena' sve to trpi.
uglavnom, prije dvije godine stari mi ode u mirovinu, prijevremenu.
istina i na moj nagovor, jer je ludio na poslu, u graditeljstvu,
uz nemoguće uvjete rada, na suncu, sa strašnim pritiskom, bez radnika, sa rokovima,
nosio poslove kući, tabele, obrasce, ispunjavao do iznemoglosti, nije znao, ludovao...
mislila sam da će ga infarkt 'strefiti' bude li ostao raditi.
danas, nakon dvije godine odmaka,
drago mi je da sam ga potjerala jer ima pristojnu mirovinu za današnje prilike,
a da je ostao ili bi dobio otkaz ili ne bi primao već mjesecima plaću,
bez stresa je zbog posla, i zdrav je,
te je mogao napokon početi malo i uživati u životu.
tako sam barem mislila, i još uvijek mislim.
no nemamo svi isto mišljenje, zar ne?
pa tako, moj stari, još za radnog vijeka
imao je nekakvu montažnu vikendicu u najmu
i počeo pored nje graditi nekakav zidani objekt te se zadužio za materijal.
da sam neke druge struke rekla bih kako je krasno možda to napravio.
kako sam građevinka, bila sam razočarana kad sam vidjela na što to liči,
i 'popljuvala' sam ga, bez imalo takta.
bilo mi je poslije krivo.
no i danas ne znam što mu je bilo kad je gradio taj zidani objekt.
naravno, nije ga završio.
pa sad ima pored montažne kućice nekakvu čudovišnu tvorevinu polugotovu, ruglo.
i što je najbolje, toliko se zadužio za taj materijal,
da danas otplaćujući ga jedva sastavlja kraj s krajem
a iz tog razloga nije 'u glavi' a ni financijski spreman uživati na vikendici.
mama s druge strane, još ima dvije godine do mirovine,
iako bi i nju mogli poslati prije vremena u mirovinu.
radi, no stalno je nezadovoljna.
plaćom, radnim okruženjem, zadacima na poslu,
kolegama, stalno je s nekim u konfliktu i što god joj daju za napraviti
komentira kako to nije u opisu njenog radnog mjesta
i kako ima premalu plaću da bi to radila.
iskreno,
plaća joj je sa srednjom stručnom spremom manja od moje tek za tisuću kuna,
a veća od mojih kolegica sa sss za dobre dvije tisuće.
u današnje vrijeme, ja smatram da ni nije svjesna koliko je sretna.
uglavnom, prije godinu dana odselila se iz zajedničkog stana
tvrdeći kako je on ugnjetava i kako ne može više u istom stanu s nim živjeti.
sad, da ne budem subjektivna, no i njezine poruke potvrđuju to,
ako je tko koga ugnjetavao onda je to ona njega
stalnim 'dopisivanjem' upozoravanjem, vrijeđanjem
kroz poruke koje mu je ostavljala u stanu dok ga nije bilo.
otišla je u podstanarski stan
a u svoj dio stana uselila nekog studenta kako bi od njega ipak neki novac dobila
i sebi smanjila troškove.
da, zaboravih reći kako je nakon razvoda
mama svoju polovicu stana prepisala na mog brata.
'ali, ne brini se, neće tebe tvoj brat oštetiti'
zato da bi nemajući na sebi ništa,
možda od grada dobila na korištenje neki stančić.
nije ga nikada dobila.
kad su joj nešto i ponudili,
nije joj odgovarala lokacija, ako sam dobro shvatila.
i tako...
sve je bilo ipak barem prividno ok,
svatko u svom nekom prostoru, jedno drugome ne smetaju.
mir.
tako sam barem mislila.
no dok sam ja bila u B,
mama se dosjetila 'odličnog' plana
i naravno dobila podršku mog brata.
da tatu strpa u dom,
proda stan, ili ga brat isplati u njegovoj polovici
na način da digne kredit u banci u kojoj radi
(sigurno ne tako 'povoljan' kao moj u CHF, hehe, malo se šalim),
i ona se može vratiti u 'svoj' stan koji će u konačnici ostati bratu.
stari će po njenom planu završiti u domu
i fino će sa svojom polovinom moći još koju godinu živjeti dok ne usahne u domu od tuge
(ovo ja vidim na žalost kao nekakav kraj ako tamo ode).
a ja, pa bože moj, pa ja sam se bogato udala,
(barem ona to tako vidi u svojoj glavi
i valjda me zamišlja kako ležim na madracu prepunom love
a škrto njoj samo ne želim pomoći, a mogu)
i uopće ne brinem za svoju mamu a ni brata, ne pomažem joj,
iz B joj uvijek donesem neku glupost, neki poklon koji joj ništa ne znači, kao ni bratu,
umjesto da joj dam novac koji joj je potreban.
tako barem govori ljudima oko sebe, ljudima s kojima sam i ja dobra,
pa mi prenesu, neki kako bih znala što stvarno vlastita mama o meni misli i govori,
a neki da malo guštaju dok mi se srce steže slušajući isto.
a i što će meni dio roditeljskog stana u naslijeđe?
zašto ja ne bih preuzela brigu o ocu kad već i ptice na grani pjevaju
da me on voli više nego brata,
istog mog brata koji ga je tužio da mu plaća alimentaciju do njegove 26 godine.
jer dok sam se ja školovala, cijelu srednju i fakultet, nisam ni sto kuna mjesečno dobivala kao džeparac,
sama sam radila pored studija i sebe izdržavala,
i još brinula o njima, zajedničkom kućanstvu, dok sam s roditeljima živjela.
zašto bi iza oca ostao barem novac ako ne i polovica stana
koju bi nakon njegove smrti jednog dana u nekoj dalekoj budućnosti,
kao i nakon njezine, brat i ja podijelili pola pola ili ostao stan u zajedničkom vlasništvu pa ga rentali?
ili zašto i ja ne bih imala neke koristi od prodaje stana
pa ne bih umanjila svoj kredit koji imam na sto godina
i koji mi pojede 7/8 plaće
jer je dva i pol puta veći nego prije 7 godina kad sam ga podizala?
pa smo se nas dvije (ja plavuša dobronamjerno i naivno, a ona sa 'ciljem')
našle na kavi nakon mog povratka.
naravno, ja tad ne znajući ovo za poklone, opet sam joj donijela nešto.
koja ironija :)
nakon sat vremena njezine priče o sebi i svojim planovima
prisjela mi je kava.
što sam joj naravno i rekla.
i nakon toga su razgovor a i druženje vrlo brzo završili.
nakon par dana
naravno da me i tata kontaktirao
i ispričao kako ga mama 'bombardirala' tijekom tih mojih mjesec dana odsustva
letcima o staračkim domovima
porukama u kojima ga sažaljeva kako joj je žao što sam živi i pati se
kako zna da on ne može živjeti sam,
kako ga je izvrijeđala da meni nije dovoljno pomogao tijekom moje kupovine stana
a on jadan ne znajući da nije ni ona se pravdao,
te je jadan i očajan što ako ga brat želi isplatiti.
na žalost, ne može baš puno napraviti kontra toga.
a niti ja :(
takav mi je horoskop čini mi se.
mogu mu pomoći da u tom slučaju (ne znam ni ja kako)
iskemijam nekakvu razliku potrebnu da si kupi garsonijeru,
no trebat će mu još barem pola iznosa,
jer dok poplaća svoje dugove neće mu sigurno ostati puno.
čekam mamu i prvi razgovor,
no ona me nekako izbjegava u velikom luku.
brat uopće ne zove.
zove samo oca da mu kaže kako će dati oglas za prodaju stana.
znaju da sam ja protiv pa se ne žele valjda sa mnom svađati.
trebale smo se naći preko vikenda na zajedničkom ručku za bakin rođendan.
no na žalost (ili na sreću) neću moć doći jer imam ja 'veselih događaja' i u Puli
pa moram malo 'skočiti' tamo.
danas sam istjerala doslovno svog djelatnika iz trgovine i zatvorila je,
nakon dobra dva tjedna njegova nedolaska redovito na posao,
odbijanja da nešto napravi, nejavljanja na telefon, glumljenja da nešto ne zna i ne može napraviti.
no bolje i tako nego da zbog njega 'zaradim' još neku kaznu.
ne znam kako će sve to završiti.
no čini mi se da će moj brat a i moja mama
izgubiti ovakvim vlastitim stavovima i postupcima
svoju sestru, odnosno kćerku.
kako kaže jedna moja prijateljica...
'ti si se rodila sa sasvim drukčijim parom roditelja.
možda si kao duša preživjela brižne roditelje pa sad moraš učiti kako je biti roditelj roditelju'
ne znam postoji li život prije ovog života.
ni što sam bila u prošlom.
a niti zašto sam tako kažnjena u ovom životu.
zar nisam mogla u prošlom imati neke luđake za roditelje
a u ovom dobiti neke normalne?
dakle, sretna mi bila 2013!
- 22:56 -
srijeda, 09.01.2013.
koje dobro vrijeme.... :)
prvo što ću napraviti kad se vratim u Os,
naravno, ako bude sunčano,
sjesti negdje na sunce i upijati njegove zrake
sve dok ne zađe.
željna sam sunca!
bila sam kod dr.
dakle,
dobila sam hrpu lijekova :(
i rasporede, kad koji trebam piti, i s čime.
da, kako sam i pretpostavila,
štitnjača mi 'ne radi' kako treba.
već se u nekoliko mjeseci u ovom drugom režnju
uspjelo stvoriti nekoliko kvržica.
na svu sreću malih za sad.
no dobila sam i objašnjenje iz analize krvi,
šo nedostaje mom tijelu, koji hormoni, kako se stvaraju, što ih potiče a što onemogućava,
tako da sam dobila terapiju prije 'terapije'
kako bih uopće dovela organizam u stanje da prihvaća terapiju.
sve u svemu, sretna sam što se netko 'pozabavio' ozbiljnije sa mnom.
no najbolje od svega,
dobila sam tablete, tj. one likvidne kapsule vitamina D,
koje prvih nekoliko mjeseci trebam piti svaki drugi dan a onda barem jednu tjedno.
to je obavezno u onim zemljama gdje nema sunca
kao naprimjer Belgija :))
ja imam strašan nedostatak tog vitamina
iako ovdje ne živim i u mom gradu ipak ima više sunca.
ipak, ne dovoljno za mene :)
za koji dan vraćam se nazad.
ne znam jesam li tužna ili sretna.
lijepo mi je ovdje jer sam sa mužićem,
zajedno smo, skoro 24 sata na dan.
i iako nije bio lako na početku jer smo oboje navikli sami živjeti,
nekako smo se vrlo brzo uskladili i uživamo zajedno.
s druge strane,
stvarno ne znam koji bih to posao ovdje željela raditi pa da budem sretna.
mislim, sretna dolazim na posao i sretna s njega odlazim.
ovdje me ništa posebno ne privlači.
vrijeme sigurno ne :))
evo, da me neki ne bi opet prozvali
bahatom, oholom ili nekim trećim izrazom,
pojasnit ću zašto.
iako mi svi hrlimo ka toj Europi,
ni ovdje ne cvjetaju ruže.
i ovdje je sve teže zaraditi plaću,
jako je puno onih koji žive od socijalne pomoći
pa je i samoj Belgiji i Belgijancima već dosta stranaca i lijenih pridošlica.
sad su donijeli novi zakon
kojim mogu zaustaviti mlade Marokance (jer njih ima najviše, no i ostale građane)
i uzeti im njihovo skupo vozilo (uglavnom bmw ili mb)
dok ne dokažu odakle im novac za njega,
jer većina od njih je nezaposlena i prima od države socijalnu pomoć
koja je ovdje veća nego prosječna plaća u Hr.
s druge strane, oni koji rade i koji su vrijedni,
rade ponekad i nekoliko poslova da bi mogli preživjeti.
s treće, ovo vrijeme tjera vas u depresiju,
i ne znam kakav magnet morate imati
da vas svako jutro ustane iz kreveta prije 7 kako biste otišli na posao.
ovdje se radi cijeli dan, radno vrijeme je većinom do 5 ili 6 popodne.
ne znam što ti ljudi imaju od dana.
katastrofa.
pa i mi koji ne radimo (dobro ja, on ipak radi iako sam ja tu)
ne stignemo tijekom dana napraviti sve što trebamo jer nam je prekratak
a da ne remetimo neki kućni red i da već nije večer
(objesila bih par vješalica na zid, karnišne,.. i tako, par stvari za koje je potrebno bušiti bušilicom)
jer moram čekati da prođe 5 popodne a tad mi je već mrak,
i onda se odlučimo da ćemo isto napraviti sutra.
aha :)
promet je koma, mislim automobilima, i traje satima.
metro, tramvaji i busevi naravno prometuju, no mrzim to i u Zg,
gužvu, prljavštinu, nekulturu, vrućine ljeti, znoj, smrad,...
pa nekako izbjegavam te varijante javnog prijevoza,
ovdje to mi ne pada na pamet.
Zagreb, kišna glista u odnosu na ovo.
kao i pretpostavljam sve veće europske gradove.
trgovina i restorana hrpa zatvorena.
kuća isto.
tona njih na prodaju.
otkako sam uspjela mužića nagovoriti
da prodaje svoju ogromnu kuću i preseli se u stan,
sad i on osjeti prednosti stana.
velik je, ima dovoljno prostorija (a bojao se da će mu faliti koja soba)
toplije je, lakše zagrijati, nemaš brige oko okućnice,
košenja trave, čišćenja bazena, brige oko fasade, krova,
i ostalih dijelova kuće o kojima sam moraš brinuti kad u njoj živiš.
posebno ovdje gdje je sve vlažno, zemlja, zidovi, hladno, ne može se ugrijati.
danas sam vidjela jednu ajmo reći veličinom lijepu privatnu obiteljsku kuću ali ogromnu,
sa prelijepim vrtom veličine parka.
i svaki put kad vidim neku kuću koja mi se svidi
pomislim da kad proda ovu kuću mogao bi kupiti neku drugu, manju ali lijepu.
i koliko god je lijepo imati toliki prostor samo za sebe
pomislila sam samo koliko ju je teško zagrijati i koliko mjesečno koštaju režije za nju.
i bila sretna što mi je mužić napokon u stanu :)
jer sam se u njegovoj kući smrzavala.
i koliko god grijanje radilo i koliko god kamina bilo zapaljeno, meni je bilo hladno.
osim kad sam baš ispred kamina i užarena od topline :))
a dobro, malo sam zimogrozna :)
Micko i Cicka koji su se privikli na stan vraćaju se sa nama nazad.
Tommica, nova mačka koju smo iz kuće preselili u stan,
toliko je sretna što nije u hladnoj kućerini i što ima hrane koliko želi
da samo spava, prede i mazi se.
podvukla mi se pod kožu jako brzo.
nedostajat će mi kad odem :(
kao što mi sad nedostaju Livia i Maja.
ali još malo pa stižem :)
netko se na godišnjem odmori.
ja baš i nisam.
no svejedno bilo mi je lijepo :)
toliko toga mi se izdogađalo,
od samog puta pa tijekom boravka,
toliko aktivnosti oko selidbe, bolesti, doktori,
gotovo ni jedan dan nisam lapinjala, odmarala,
da mi je bilo dosadno.
toliko toga još nisam stigla napraviti.
ali ipak većinu jesam.
ostavljam iza sebe sređen stan,
posložen.
do mog slijedećeg dolaska izdržati će ;)
samo da ne pada kiša u Os kad se vratim :)
- 21:20 -
subota, 05.01.2013.
i evo mene again :)
sad kad su prošle sve ludosti oko Božića i Nove godine,
kad sam uspjela sve stići na vrijeme,
mislim sve oko tih dana,
sad vam se stignem malo i prijaviti :)
dakle,
auto još nije popravljen,
najvjerojatnije ću ga ovdje ostaviti dok ga ne pokrpaju
a onda će mi ga poslati nazad u Hr :(
jučer smo ga tek odveli kod majstora
nakon raznoraznih peripetija koje sam ovdje prošla s njim.
na svu sreću sve je dobro prošlo :)
ja sam dobro,
odnosno bolje,
nakon bubrežnog napada kojeg sam imala
odlaska na hitnu,
besplatnog (možete li isto zamisliti za stranca u Hrvatskoj?!?) pregleda,
analize krvi i urina te prepisanih lijekova protiv bolova i antibiotika,
nakon tjedan dana sam opet u komadu,
hodam i dobro sam :)
stigla sam ispeći sve kolačiće,
dragome klopu koju voli
ukrasiti stan baš onako kako sam poželjela,
pedeset devet puta bila u ikei
i svaki put pronašla hrpu stvari 'koje nam baš trebaju'
(dragi je dobio živčani jer ikeine artikle smatra nepotrebnim
no nakon hrpe stvari koje sam pokupovala pa čak i vunenog tepiha ondje
shvatio je da ima lijepih i praktičnih stvari, dobrog dizajna,
i da je pri tome još i uštedio).
ah, što da vam kažem,
naučila sam kako ga pridobiti za ono što želim ;)
imali smo goste,
napunili kuću društvom, smijehom, dobrim razgovorima i raspoloženjem
i moje srce je na mjestu :)
prije par dana počela me tresti neka čudna groznica,
malo mi vruće,
pa mi odmah nakon toga strašno hladno,
i tako 24 sata u danu.
noćima se budim u rana jutra i ne mogu zaspati po par sati.
onda zaspim ujutro i ne mogu ustati.
ovdje je dugo mrak pa u 7 stvarno ne želite ustati jer je još noć.
kiša pada već tjednima, ovdje nije pala pahulja snijega :(
nije čudo da su svi depresivni i da cugaju ko smukovi.
uglavnom, dvije su mogućnosti.
ili me pere menopauza
ili me štitnjača opet zafrkava, onaj preostali dio.
pa kako ne želim povjerovati u ovo prvo s menopauzom,
dogovorila sam za danas pregled kod specijaliste.
i ponijela sa sobom jedan jedini nalaz hormona štitnjače kojega sam imala na mailu i mogla isprintati.
naravno da ostale nisam ponijela sa sobom, nisam baš mislila da će mi trebati.
taj nalaz vadila sam prije one druge operacije koju sam imala.
bio je neophodan jer ako mi ti hormoni nisu valjani, ne bi me operirali.
ok.
izvadila tri hormona štitnjače.
prema našim standardima u granicama su normale i nalaz je dobar.
obavila tad tu operaciju.
danas donesem taj isti nalaz k doktoru.
i ispričam sve, od mojih problema sa štitnjačom prije,
tretmana naše vrle klinike u Os,
liječenja u Zg, terapije koju sam primala,
kvržica, operacije, druge operacije, i tog nalaza.
i toga kako sad ne uzimam nikakvu terapiju za štitnjaču.
pogleda on taj stari nalaz i kaže mi da nije u redu.
ja zbunjena pitam pa kako nije kad je u granicama normale?
i čovjek mi u pet minuta objasni kako je u granicama
ali taj jedan treba težiti ka x vrijednosti a od nje je daleko,
drugi treba biti manji od y vrijednosti a on je dobro preko nje,
kako se lijekovi koje sam uzimala kod njih već duže vrijeme ne daju pacijenima
jer ne mogu postići željene ciljeve promjene jednog od tih hormona koji potiče stvaranje drugoga
i kako su prešli na neke nove lijekove, nabrojao mi koje.
kako svakako moram biti pod terapijom i dalje.
ispitao me uzduž i poprijeko hrpu pitanja
i naručio za ponedjeljak toliko stvari iz moje krvi
koliko nikada u životu mi nisu izanalizirali odjednom u Hrvatskoj.
i naravno naručio na ultrazvučni pregled štitnjače.
da, sve to košta,
ali košta i u Hr, i tamo idem k privatnim liječnicima
i tamo me 'dobar dan' kod bilo kojeg od njih ne košta ispod 400 kuna,
a naravno onda se tu skupi još par stotina kuna gore
za raznorazne stvari tijekom pregleda.
i naravno, sve to moje zdravstveno stanje sa štitnjačom
povlači za sobom ove druge probleme sa menopauzom.
i onda se pitam gdje sam ja izgubila godine i godine u našem zdravstvu uzaludno.
godine i godine krivog tretmana,
godine koje sam mogla kvalitetnije iskoristiti u želji da postanem mama.
ovako, poslije svega ovoga,
čini mi se da je moj vlak upravo prošao kroz moju stanicu ili samo što nije
a ja još negdje doma pakiram kofere :(
ali što mi je suđeno bit će ili neće biti,
od toga ne mogu pobjeći koliko god moja želja bila velika i jaka :/
uskoro se vraćam kući
to jest svom prvom domu.
teško mi prihvatiti da mi je ovo ovdje drugi dom.
i da ih u stvari imam dva.
iako sam ovdje stvarno sve posložila tako da bih mogla komotno ostati.
ali prvo se vratiti po moje dvije mačke koje su ostale u Os.
njih ne bih mogla ostaviti.
i da, tužna vijest, jedna od novopridošlih mačaka u moj prvi dom u Os,
Betty Blue, prelijepa modroplava dugodlaka maca,
uginula je dok sam ovdje :(
unatoč brizi drage Mirte koja ju mi je i dala
i koja je preuzela brigu o njoj dok me nema.
na žalost, maca je imala nekakvu bolest od koje ugibaju sve :(
ovdje se isto osjeća kriza,
čak možda više nego kod nas.
hrpa restorana zatvorena.
hrpa trgovina isto.
rasprodaje su maksimalne.
no na žalost ili na sreću,
ne trebam gotovo ništa od toga što se prodaje.
bili smo danas u jednom dobrom japanskom restoranu.
poslije pregleda kod dr, ogladnili.
odlična klopa! uvijek.
tolika je gužva jer je stvarno dobar i na glasu među najboljima u Bru.
često smo ovdje jer je blizu ureda mog mužića.
uglavnom,
baš sam si nešto razmišljala koliko je rasa u tom restoranu u isto vrijeme bilo.
koliko različitosti.
koliko je ljudi sjedilo samo za našim stolom.
nas osmero, četiri para.
par belgijanaca, jedna kineskinja i jedan francuz, nas dvoje, dvoje tajlanđana.
dijelili smo isti stol, soja sos i čaj u termosici na sredini stola.
bilo mi baš simpa što smo toliko različiti.
razmišljam,
samo u Os kao sredini, a da ne govorim o nekim drugim gradovima,
koliko smo si svi puni sebe, ne želimo dijeliti stol sa drugima ako ne moramo,
kod nas se i u restoranima koji su prazni mora naručiti za rezervaciju stola,
jedino možda u ćevapdžinici bi sjedili svi zajedno,
ili na nekoj proslavi, vjenčanju, za istim stolom,
i onda baš nismo uvijek zadovoljni s kim su nas smjestili za isti stol.
a mi uskoro ulazimo u EU.
koliko smo stvarno spremni na sve te različite kulture?
ne znam, nisam baš sigurna.
ne mislim tu na sebe osobno jer sam se privikla
a i sviđaju mi se različitosti,
ovdje sam uvijek u kineskim kvartovima,
njihovi restorani me oduševljavaju
kod indijaca i pakistanaca kupujem raznorazne sitnice za kuću,
u arapskim kupujem svježe namirnice povrće, voće i ribu,
i meso osim svinjetine naravno,
kod belgijanaca kupujem prasetinu.
ove godine nisam uspjela pronaći svinjsku mast nigdje
pa sam pravila čvarke i topila mast da imam za princes krafne.
sve su ih pojeli :)
belgijanci se baš ne lome oko kolača.
kod njih gotovo svaka pekara ima svježih kolača i torti na bacanje.
vrlo ukusnih, lijepih, kao domaćih.
pa im je to jednostavnije, skočiti do pekare i kupiti kolače
koji izgledaju kao da su ih sad same belgijanke radile
a ne kao slastičarski kolači puni margarina.
bila sam na njihovom božićnom sajmu u centru grada.
štandova stotine,
grad sav uređen,
jeftina klopa i kuhano vino,
smotebulećes (nešto slično našim fritulama, odlično)
klizalište u centru grada,
veselje, zabava, opuštencija.
pogodila sam dobar dan, nije padala kiša.
samo taj dan, tu večer :)
razmišljala sam obzirom da je bilo štandova sa krete, kanade,
mađarskih, turskih, indijskih,
zar nije mogao biti barem jedan hrvatski?
zar nitko iz turističke zajednice barem
ako ne iz veleposlanstva ili čak moje Firme
nije mogao organizirati jedan štand,
platiti ga ako je već skupo našim tvrtkama,
i pozvati naše firme da se sa svojim proizvodima pojave i prodaju ih?
zašto smo tako neorganizirani?
vegete i argeta paštete ima u manjim trgovinicama ovdje.
ne moramo ući u EU da bismo došli na EU tržište.
danas sam bila u jednoj mađarskj mesnici.
sve mađarski proizvodi, kobasice, pickova isto,
začini, paprike,iz raznih regija Mađe.
zar mi ne znamo barem kopirati ako ne sami smisliti nešto?
mislim da ćemo potpuno nespremni ući u EU
i onda se osjećati još izgubljenije nego sad.
nadam se ipak da se samo varam :(
- 22:05 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
