nedjelja, 27.04.2008.
bivši..
dakle
prije dobrih sto godina (skoro dvadesetak)
hodala sam s jednim dečkom.
voljeli smo se, hodali 2,5 godine.
rat nas je razdvojio
on je otišao u metropolu i želio me povesti sa sobom
a ja sam željela ostati.
i ostala.
postojali su tu još neki drugi razlozi, dovoljni da svatko nastavi svojim putem.
kako sa svim svojim bivšima ostajem u dobrom kontaktu
tako sam i s njim ostala dobra.
s vremena na vrijeme me nazove i otvori se kao knjiga
pa tako znam gotovo sve o njemu iza mene
o ljubavima, stanovima, kućama, uređenju istih
braku i djevojčicama koje ima, razvodu,
novim ljubavima, krizama, poslovima,...
svemu.
ne zato što pitam.
zato što mi sam priča i pita me za savjet.
i nije mi teško razgovarati s njim.
drag mi je.
sad već kao brat.
možda nekome ta usporedba čudna.
ne volim ga više, idem dalje, pa ne može biti kao dečko.
a toliko znam o njemu kao da mi je rod.
pa zato kao brat.
zašto sve ovo pišem?
zato što mislim da se ništa ne događa slučajno u životu.
zato što mi je prošli tjedan službeno došla njegova bivša žena.
i radile smo zajedno par dana, odradile posao
i ona se vratila nazad u Hrvatsku.
kako sama u tih par dana nije spomenula njega kao temu
mislila sam da ne zna za mene.
ja sam davna prošlost.
a osim toga, ja sam samo jedna od bezbroj njegovih bivših,
s našim poslom to nema nikakve veze
pa sama nisam spominjala.
nisam smatrala važnim.
uglavnom vratila se nazad i nazvala me isti dan.
da mi kaže:
'jel ti znaš tko si ti a tko sam ja?'
'znam'
'htjela sam te samo nazvati da ti kažem da sad znam sve'
'dobro, drago mi je zbog tebe :)'
i nakon tog razgovora od dobrih sat vremena
shvatih da je žena uvrijeđena što joj isto nisam rekla
i da se trudi ne ljutiti se na mene.
i pitam se, na njezinom mjestu,
bi li mi to što značilo da su uloge zamijenjene?
koliko bi naš odnos bio drukčiji da je znala da sam njegova bivša?
jesam li stvarno toliko drukčija da meni u poslu onaj privatni dio nema veze?
bi li se bolje slagale ili ne?
koliko bi to imalo utjecaja na posao koji smo zajedno obavljale?
zašto je nju to toliko pogodilo?
što joj to uopće znači?
ne znam.
zašto prošlost ne ostane prošlost?
zašto je izvlačimo iz naftalina i kopamo po njoj, koliko god ona bila lijepa?
zašto ne može ostati zaključana
u nekoj lijepoj kutijici na kraju pretrpanog tavana?
- 14:20 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 19.04.2008.
...
budim se ujutro
i nalazim na mobitelu propušteni poziv u 5:05.
meni netko trenutno jaako jako drag,
netko tko mi čini ovaj boravak ovdje puno ljepšim :)
pošaljem poruku s pitanjem što se dogodilo?
'htio sam te čuti, zaspao sam, probudio se i poželio te čuti'
tijekom dana bezbroj puta pozivi upućeni s istog broja
'kad mi je loše ja tebe nazovem, ti me ispuniš energijom,
odmah sam bolje kad te čujem'
i hrpa slatkih porukica tipa 'smile, i love you'
zvoni mi mobilni sa hrvatskim brojem
netko drag, vezan za moju prošlost
'gdje si malena, zašto se ne javljaš?'
nakon objašnjenja gdje sam
i da imam drugi broj na koji me može nazvati
na mene fire
'i ne bi se ti javila da si ondje?
ja moram nakon par mjeseci saznati?
da te nisam nazvao ti se ne bi niti javila?
došao sam u osijek za uskrs, htio sam te vidjeti a tebe nema.
i nakon pola sata razgovora o svemu i svačemu
slijedi pitanje:
'i ti stvarno čekaš da ostarimo razdvojeni
i da se tek onda držimo za ruke i šetamo pod dravom?'
zvoni mi belgijski broj
'gdje je moja mala?
nedostaješ mi, znaš?
kad dolaziš u hrvatsku?
da dođem po tebe na aerodrom?
znam da ideš za osijek.
pa popit ćeš kavu sa mnom, nadam se,
fale mi razgovori s tobom.
toliko si mi se podvukla pod kožu da je to strašno.
u zg je ružno vrijeme
pa sam te nazvao jer me uvijek oraspoložiš svojim osmijehom'
zvoni mi hrvatski broj
'halo, pa zar si ti još u belgiji?
ja u tvom gradu i htio sam te vidjeti.
pa kad se vraćaš?
dolazim ti ponovo krajem svibnja.
bezobraznice, ne bi se ti niti javila.'
pokušavam objasniti kako sam mu željela poslati mail
ali mi se vratio jer mu na stranicama firme nema njegovog maila
bezuspješno.
zove me ponovo na belgijski.
'nikad se ne javiš kad si u zagrebu,
odnosno javiš se tako da te ne stignem ni vidjeti.
a ja kad god dođem u tvoj grad sve me podsjeća na tebe.
osim toga, kako nemaš moj mail?'
i, kad dolaziš?
ajde, vrati se više, nedostaješ!'
zvoni mi belgijski broj
netko meni jako jako drag, ne vidjeh ga mjesecima
netko zbog koga sam veliki dio svog srca ostavila u hrvatskoj
'htio sam te čut nakratko.
nedostaješ.
tvoj glas me puni s toliko energije
da jednostavno ne mogu ne čuti te barem jednom u danu.
kakvi su ti planovi nakon dolaska nazad?
jedva te čekam vidjet!'
vozim se vlakom od Osijeka do Zagreba
netko me zove 'gdje si? kad stižeš?'
'drijemala sam u vožnji'
stiže poruka
'dremle mi se dremle
moja draga spi
this could be the commercial for HŽ'
poruka na hrvatski broj
'dobro jutro željo moja. sanjao sam te da si sa mnom stalno.
tko to hrče pored tebe? otjeraj ga, moja si.'
stiže mi porukica na hrvatski broj
'pozdrav sa šetnje tvojom ulicom, nedostaje mi priča s tobom.
bio sam u tvojoj firmi, nadao sam se da će mi netko nešto barem o tebi reći,
kad se ti sama nećeš javiti...'
stiže mi mail
'mislio sam na tebe prošli vikend kad sam pio kavu u Pressu...
nadam se da si dobro i da nisi odlučila ostati u evropama...
drago mi je da se vraćaš uskoro nazad..
iako si mi jednako daleko od očiju (i ne tako daleko od srca)
i kad si u Belgiji i kad si u Osijeku, mala...'
'gdje si?'
'na konferenciji o globalizaciji'
'gdje smo ja i ti u ovoj globalizaciji?'
poruka na belgijskom broju
'i adore you my slavonian princess
when is the best season for a wedding in slavonia?
can you wear a national costume with a dukati neklace?'
ne trebam i ne tražim sve te poruke..
malo ljubavi,
one prave,
ništa više.
..ovdje pada kiša
bilo bi lijepo s mojom rukom u tvojoj
pod istim kišobranom prošetati gradom
poslije otići negdje na kavu i kolač..
ljubiti te nježno
dok neumorno pričaš o svemu i svačemu
zamotat se s tobom u istu dekicu
i slušati kapi kiše na prozoru.
da, bilo bi stvarno lijepo.
- 15:57 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 08.04.2008.
dnevnik luckaste buduće mame...
čitala sam ovu knjigu prije pola godine
(autorica Laura Wolf)
i pri tom se dobro nasmijala.
danas pokraj sebe imam jednu trudnicu
koja me podsjetila na tu knjigu.
pa evo par citata...
"Prema literaturi sasvim je normalno da za začeće treba negdje oko 6 mjeseci.
Ne mogu čekati 6 mjeseci.
Jesam li spomenula da strpljenje nije vrlina koju posjedujem?"
"Nešto ne valja.
Danas su čak i pedesetogodišnjakinje trudne.
Naravno, zahvaljujući lijekovima za oplodnju,
one rađaju male skupine naroda, trojke, šestorke, čak i osmorke.
Kako god, one mogu zatrudnjeti a ja ne mogu.
Nakon svih tih godina pokušavajući NE zatrudnjeti, tko bi rekao da će biti ovako teško?
Da sam to prije znala, puno više bih se zabavljala u srednjoj školi.
Jedino objašnjenje koje imam za to što nisam trudna jest da to ne zaslužujem,
jer je cijeli ovaj problem oko začeća zapravo kazna neke poganske božice plodnosti
zato što imam loše misli o djeci koja plaču u avionu.
I u kinima, restoranima i trgovinama.."
"Stvari koje nitko ne govori o trudnoći:
- nema sushija
- 24osatna jutarnja mučnina
- traje 40 tjedana (deset mjeseci)
- nema aspirina
- pseći njuh
- blistavo lice je znojno lice
- pretjerana nadutost
- žgaravica
- neredovita i tvrda stolica
- TZSS (totalno zaboravljanje svega i svačega)
- svi te javno pipaju
- poremećaj osobnosti
- inkontinencija
- popucale kapilare
- poteškoće sa spavanjem
- zadržavanje vode poput spužve
- nespretnost
- porođajni termin je stilska figura
- vrijedno je svega toga"
- 12:22 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.04.2008.
let među oblacima
e da,
bila sam doma, vrlo kratko.
takvi su ovi poslovi ovdje po europama,
ne možete dobiti godišnjeg koliko želite,
samo par dana, točnije, za mene četiri :)
i to je nekima bilo previše.
pa makar vam skoro cijeli dan trebao da stignete do odredišta,
iako putujete modernim prijevoznim sredstvima :)
pa tako otišla sam za Hrvatsku u četvrtak ujutro oko 10,00 h
a stigla u Osijek u 22,00 h.
i ode dan godišnjeg :)
pa sam se vraćala u utorak ujutro u 5,25 iz Osijeka
a stigla u Brx u 17,35 h.
i ode još jedan dan godišnjeg :)
tko mi kriv kad živim na kraju svijeta :)))
uglavnom,
bilo je prekratko u Osk,
i nisam se stigla niti naspavati niti odmoriti,
niti vidjeti sve koje sam željela vidjeti,
vidjela sam mog dragog Micka i to mi je bilo jaako bitno.
da sam prije obavila sve pretrage
potrebne za novi pečat u njegovoj međunarodnoj putovnici
danas bi on bio ovdje sa mnom.
ovako, morat ću se strpiti još koji mjesec.
i strpit ću se.
koliko sam se prije veselila dolasku nazad
toliko kad je došlo vrijeme mog polaska
bilo mi je mrsko spakirat stvari.
Ipak, pretovarila sam kofer i napunila ga sa 25 kg
platila razliku kilaže
i uputila se u moj grad.
stalno su me svi upozoravali kako se izmijenio
no, ili sam prekratko izvan grada ili su mi te promjene normalne.
uglavnom, nisam baš niti malo ostala iznenađena
niti mi se grad poružnio.
činjenica je da je od jednog grada parkova, zelenog grada,
ovaj grad postao grad trgova sa lončanicama u kojima raste drveće
i popločenih površina
jer ih je valjda lakše održavati.
a i treba iskoristiti sav višak materijala
koji je ostao od rekonstrukcije glavnog trga u gradu.
treba se samo navići na promjene.
ako ne idu prebrzo, građani se lako naviknu.
a oni koji su pridošli u grad niti ne znaju njegovu prijašnju ljepotu
pa im je baš ovako lijepo.
a i arhitekti ovoga grada valjda su stigli u taj grad živjeti nakon završetka studija
i želje za samodokazivanjem kroz vlastite projekte
(a lakše je u Osk doći do izražaja nego u Zg među poznatim facama)
a nisu u njemu rođeni pa ga doživljavaju samo kao jedan novi prostor koji treba preurediti,
ne kao grad koji je živio i imao dušu i prije nego su se oni rodili.
no nema veze, to je jedna druga tema o kojoj bi se moglo satima.
obišla sam meni draga mjesta,
napunila baterije u glavi i digitalac slikama grada
i vratila se nazad.
o ružnim (tužnim) stvarima neću pisati.
naravno da ih je bilo.
i vraćam se nazad.
u tri sata zvoni mi telefon
(nečija provjera da slučajno nisam zaspala i ne zakasnim na vlak)
stigla ujutro oko 9h u Zg,
dočekala me simpatična ekipa, kava, kolači
(ne smije mi slučajno ništa nedostajati - briga nekoga tko me ne može dočekati)
i klasična procedura na aerodromu.
koliko je kraće putovanje avionom, toliko me te silne sigurnosne procedure umaraju
i silno čekanje u čekaonicama...
naravno, sjetila sam se kad sam već sve kontrole prošla
da sam zaboravila uzeti novine za ekipu ovdje.
nema šanse vratiti se nazad.
'gospođo, prešli ste granicu, vi ste sad u međunarodnom prostoru, niste više u Hrvatskoj'
'a ja bih se još malo vratila u Hrvatsku po novine pa bih opet izišla, može?'
pogled policajca govorio je više od riječi.
i ja, mala plava, bez novina, vratila sam se nazad u čekaonicu.
let pri polasku kasni, sat vremena ubijam slušanjem glazbe na mobitelu.
u avionu nas desetak putnika.
krasno.
nije mi samo jasno po kojoj logici su mi
papreno (dobro ne meni, Firmi) naplatili kartu.
kad, negdje nakon pola sata leta
informacija pilota
'poštovani putnici, pripremite se za slijetanje u splitsku zračnu luku'
baš lijepo, dobro pa su nam rekli :)
mislim, prije nego smo sletjeli :)
pa zatim
'pripremite se za izlazak i ponesite svoju prtljagu iz aviona sa sobom'
pa zatim nakon što smo se svi nagurali začuđeni procedurom slijedi
'molimo putnike koji svoj let nastavljaju za Bxl da ostanu sjediti na svojim sjedalima'
oke :)
a baš sam mislila malo prošetati splitskom zračnom lukom,
nisam dobrih 4 mjeseca.
i nakon dobrih pola sata, stiže ekipa u avion.
i puni ga, i puni, i puni...
i sve si mislim kako više neću imati mjesta ni okrenuti se.
i sretna što sam birala mjesto do prozora.
kad bingo!
ja sam sretni dobitnik mladog bračnog para
koji zajedno ima godina koliko i ja
(belgijanci, ali su malo uranili valjda s vjenčanjem)
i dva dečka blizanca u njihovim rukama.
dakle, oni koji me znaju malo bolje znaju da ja volim djecu
ne toliko da mi se mogu penjati po glavi
ali toliko da svako okupljanje prijatelja i njihove djece
završi tako da sam ja na podu s djecom
a moji prijatelji slave rođendan i dobro se zabavljaju.
i tako se pokraj mene smjeste njih četvero.
slatka mlada obitelj :)
dolazi stjuart i mijenja raspored sjedenja
jer nas ne može biti pet u redu koji ima četiri maske za kisik.
pa se mama sa jednim blizancem seli sjedalo iza nas
a na njezino mjesto neki drugi putnik.
uglavnom, avion pun.
belgijanaca koji su bili u Međugorju.
i iako su inače malo povučeniji narod, tihi,
valjda ih je boravak u Hrvatskoj razgalio pa su si dali oduška
i cijeli avion orio je od njihova razgovora i smijeha.
okej, bilo im je lijepo.
sad mi je malo jasnija cijena karte :)
i nismo niti poletjeli, mladi tata pokazao je svu svoju mladost
i nespremnost u ulozi oca jednog od blizanaca.
a sinčić se potrudio do kraja otežati mu
ali ne samo njemu nego i polovici aviona koja je bila u njihovoj blizini.
prije svega meni.
plač djeteta trajao je punih dva sata.
vjerujte, da je vaše dijete dopizdilo bi vam a ne tuđe.
i još k tome kad vidite da ga vlastiti tata a niti mama ne znaju smiriti i zabaviti
i još dodatno kad imate hrane, soka, slamčice, čokolade, plastične žlice
i sve ostale 'igračke' u vlastitom krilu i na vlastitoj odjeći
jer se pokraj vas nalazi dijete koje se ne može savladati
a gledate zbunjenu facu mladog tate koji vam se ispričava i sliježe ramenima.
dakle, koliko god sam u fazi da me hvataju krize što nemam vlastito dijete
i što mi je biološki sat već dobrano otkucao svoje (dobro, tješim se da još stignem)
i što ponekad budem slaba na mame u gradu s trbusima i kolicima,
ovakva tortura vraća me ponovo na početno pitanje
jesam li ja stvarno spremna ikada biti mama.
ili možda ja to gledam drukčije jer nitko iz moje obitelji
kad je bio dijete niti kad je imao dijete
nije imao zločestu djecu
koja su se bacakala po podu, dernjala bez razloga,
bila neposlušna ili nepristojna,
pa je za mene ovakav oblik ponašanja djeteta stvarno katastrofalan.
i danas čitam Tyche i njenu temu o surogat majkama
i sjetim se sebe prije desetak godina kad sam radila na drugom radnom mjestu
i imala radno vrijeme od 8 do 21 a uzimala si dodatnih poslova u struci
(jer od njih sam živjela, na žalost, ne od plaće) toliko da sam u 23h opet bila za kompom
i crtala do ranih jutarnjih sati i tako u nedogled
a 'obitelj i prijatelji' su pitali kad mislim postati mama.
jedan od mojih odgovora je bio
(znam da će me sad svi popljuvati,
i znam, bila sam mlađa desetak godina, i znam da nije isto)
da čekam dan kad izmisle kod nas način
(kod nas ne znam kako ni dana funkcioniraju surogat majke)
da ja dam svoje jaje, moj dragi svoje i u nekom inkubatoru (dakle, surogat majci)
raste devet mjeseci to moje dijete
jer ja nemam kad niti razmišljati
unosim li dovoljno kvalitetnu hranu u svoj organizam za svoje dijete
niti vremena trpiti jutarnje mučnine
(o kojima su mi moje prijateljice uspjele pružiti detalje koje možda nisam niti željela znati)
niti kupovati novu odjeću ovisno o rastu mog stomaka
niti brinuti o natečenim prstima, strijama, hemoroidima i ostalim ljepotama trudnoće.
znam da to zvuči vrlo sebično
no u to vrijeme posao i usavršavanje su mi bili na prvom mjestu
i ni za što drugo baš nisam imala previše vremena.
dobro, imala sam stabilnu vezu,
no zbog svog načina života (između ostalog) uspjela sam i to uništiti.
danas, nakon toliko godina, znam da nije isto kad tvoje dijete raste u tebi
i sigurna sam da mora postojati posebna veza između majke i djeteta
baš zbog tih 9 mjeseci.
ipak,
ne znamo što nam donosi sutra
i sigurno hrpa obitelji koristi usluge surogat majki
iz puno većih razloga nego što su moji navedeni.
dobro, to mi je bio jedan od načina kako skinuti dosadnjakoviće
koji su me ubijali s pitanjima kad mislim roditi vlastito dijete.
i nemam ništa protiv surogat majki
jer znam kolike su patnje onih koji pokušavaju imati vlastito dijete
i u tome ne uspijevaju iz mjeseca u mjesec.
ipak, kad sam prije dvije godine putovala na more avionom
i željela nositi mačku sa sobom
trebala sam tražiti posebna dopuštenja
pilota tog zrakoplova da mogu unijeti mačku u košari.
i ne bih imala ništa protiv tražiti isto i od putnika koji sjedi do mene.
i znam da ćete reći da sam okrutna,
no mislim da isto treba tražiti i za djecu koju se drži u krilu.
ovo je bilo strašno.
ne ponovilo se.
- 09:34 -
