e da,
bila sam doma, vrlo kratko.
takvi su ovi poslovi ovdje po europama,
ne možete dobiti godišnjeg koliko želite,
samo par dana, točnije, za mene četiri :)
i to je nekima bilo previše.
pa makar vam skoro cijeli dan trebao da stignete do odredišta,
iako putujete modernim prijevoznim sredstvima :)
pa tako otišla sam za Hrvatsku u četvrtak ujutro oko 10,00 h
a stigla u Osijek u 22,00 h.
i ode dan godišnjeg :)
pa sam se vraćala u utorak ujutro u 5,25 iz Osijeka
a stigla u Brx u 17,35 h.
i ode još jedan dan godišnjeg :)
tko mi kriv kad živim na kraju svijeta :)))
uglavnom,
bilo je prekratko u Osk,
i nisam se stigla niti naspavati niti odmoriti,
niti vidjeti sve koje sam željela vidjeti,
vidjela sam mog dragog Micka i to mi je bilo jaako bitno.
da sam prije obavila sve pretrage
potrebne za novi pečat u njegovoj međunarodnoj putovnici
danas bi on bio ovdje sa mnom.
ovako, morat ću se strpiti još koji mjesec.
i strpit ću se.
koliko sam se prije veselila dolasku nazad
toliko kad je došlo vrijeme mog polaska
bilo mi je mrsko spakirat stvari.
Ipak, pretovarila sam kofer i napunila ga sa 25 kg
platila razliku kilaže
i uputila se u moj grad.
stalno su me svi upozoravali kako se izmijenio
no, ili sam prekratko izvan grada ili su mi te promjene normalne.
uglavnom, nisam baš niti malo ostala iznenađena
niti mi se grad poružnio.
činjenica je da je od jednog grada parkova, zelenog grada,
ovaj grad postao grad trgova sa lončanicama u kojima raste drveće
i popločenih površina
jer ih je valjda lakše održavati.
a i treba iskoristiti sav višak materijala
koji je ostao od rekonstrukcije glavnog trga u gradu.
treba se samo navići na promjene.
ako ne idu prebrzo, građani se lako naviknu.
a oni koji su pridošli u grad niti ne znaju njegovu prijašnju ljepotu
pa im je baš ovako lijepo.
a i arhitekti ovoga grada valjda su stigli u taj grad živjeti nakon završetka studija
i želje za samodokazivanjem kroz vlastite projekte
(a lakše je u Osk doći do izražaja nego u Zg među poznatim facama)
a nisu u njemu rođeni pa ga doživljavaju samo kao jedan novi prostor koji treba preurediti,
ne kao grad koji je živio i imao dušu i prije nego su se oni rodili.
no nema veze, to je jedna druga tema o kojoj bi se moglo satima.
obišla sam meni draga mjesta,
napunila baterije u glavi i digitalac slikama grada
i vratila se nazad.
o ružnim (tužnim) stvarima neću pisati.
naravno da ih je bilo.
i vraćam se nazad.
u tri sata zvoni mi telefon
(nečija provjera da slučajno nisam zaspala i ne zakasnim na vlak)
stigla ujutro oko 9h u Zg,
dočekala me simpatična ekipa, kava, kolači
(ne smije mi slučajno ništa nedostajati - briga nekoga tko me ne može dočekati)
i klasična procedura na aerodromu.
koliko je kraće putovanje avionom, toliko me te silne sigurnosne procedure umaraju
i silno čekanje u čekaonicama...
naravno, sjetila sam se kad sam već sve kontrole prošla
da sam zaboravila uzeti novine za ekipu ovdje.
nema šanse vratiti se nazad.
'gospođo, prešli ste granicu, vi ste sad u međunarodnom prostoru, niste više u Hrvatskoj'
'a ja bih se još malo vratila u Hrvatsku po novine pa bih opet izišla, može?'
pogled policajca govorio je više od riječi.
i ja, mala plava, bez novina, vratila sam se nazad u čekaonicu.
let pri polasku kasni, sat vremena ubijam slušanjem glazbe na mobitelu.
u avionu nas desetak putnika.
krasno.
nije mi samo jasno po kojoj logici su mi
papreno (dobro ne meni, Firmi) naplatili kartu.
kad, negdje nakon pola sata leta
informacija pilota
'poštovani putnici, pripremite se za slijetanje u splitsku zračnu luku'
baš lijepo, dobro pa su nam rekli :)
mislim, prije nego smo sletjeli :)
pa zatim
'pripremite se za izlazak i ponesite svoju prtljagu iz aviona sa sobom'
pa zatim nakon što smo se svi nagurali začuđeni procedurom slijedi
'molimo putnike koji svoj let nastavljaju za Bxl da ostanu sjediti na svojim sjedalima'
oke :)
a baš sam mislila malo prošetati splitskom zračnom lukom,
nisam dobrih 4 mjeseca.
i nakon dobrih pola sata, stiže ekipa u avion.
i puni ga, i puni, i puni...
i sve si mislim kako više neću imati mjesta ni okrenuti se.
i sretna što sam birala mjesto do prozora.
kad bingo!
ja sam sretni dobitnik mladog bračnog para
koji zajedno ima godina koliko i ja
(belgijanci, ali su malo uranili valjda s vjenčanjem)
i dva dečka blizanca u njihovim rukama.
dakle, oni koji me znaju malo bolje znaju da ja volim djecu
ne toliko da mi se mogu penjati po glavi
ali toliko da svako okupljanje prijatelja i njihove djece
završi tako da sam ja na podu s djecom
a moji prijatelji slave rođendan i dobro se zabavljaju.
i tako se pokraj mene smjeste njih četvero.
slatka mlada obitelj :)
dolazi stjuart i mijenja raspored sjedenja
jer nas ne može biti pet u redu koji ima četiri maske za kisik.
pa se mama sa jednim blizancem seli sjedalo iza nas
a na njezino mjesto neki drugi putnik.
uglavnom, avion pun.
belgijanaca koji su bili u Međugorju.
i iako su inače malo povučeniji narod, tihi,
valjda ih je boravak u Hrvatskoj razgalio pa su si dali oduška
i cijeli avion orio je od njihova razgovora i smijeha.
okej, bilo im je lijepo.
sad mi je malo jasnija cijena karte :)
i nismo niti poletjeli, mladi tata pokazao je svu svoju mladost
i nespremnost u ulozi oca jednog od blizanaca.
a sinčić se potrudio do kraja otežati mu
ali ne samo njemu nego i polovici aviona koja je bila u njihovoj blizini.
prije svega meni.
plač djeteta trajao je punih dva sata.
vjerujte, da je vaše dijete dopizdilo bi vam a ne tuđe.
i još k tome kad vidite da ga vlastiti tata a niti mama ne znaju smiriti i zabaviti
i još dodatno kad imate hrane, soka, slamčice, čokolade, plastične žlice
i sve ostale 'igračke' u vlastitom krilu i na vlastitoj odjeći
jer se pokraj vas nalazi dijete koje se ne može savladati
a gledate zbunjenu facu mladog tate koji vam se ispričava i sliježe ramenima.
dakle, koliko god sam u fazi da me hvataju krize što nemam vlastito dijete
i što mi je biološki sat već dobrano otkucao svoje (dobro, tješim se da još stignem)
i što ponekad budem slaba na mame u gradu s trbusima i kolicima,
ovakva tortura vraća me ponovo na početno pitanje
jesam li ja stvarno spremna ikada biti mama.
ili možda ja to gledam drukčije jer nitko iz moje obitelji
kad je bio dijete niti kad je imao dijete
nije imao zločestu djecu
koja su se bacakala po podu, dernjala bez razloga,
bila neposlušna ili nepristojna,
pa je za mene ovakav oblik ponašanja djeteta stvarno katastrofalan.
i danas čitam Tyche i njenu temu o surogat majkama
i sjetim se sebe prije desetak godina kad sam radila na drugom radnom mjestu
i imala radno vrijeme od 8 do 21 a uzimala si dodatnih poslova u struci
(jer od njih sam živjela, na žalost, ne od plaće) toliko da sam u 23h opet bila za kompom
i crtala do ranih jutarnjih sati i tako u nedogled
a 'obitelj i prijatelji' su pitali kad mislim postati mama.
jedan od mojih odgovora je bio
(znam da će me sad svi popljuvati,
i znam, bila sam mlađa desetak godina, i znam da nije isto)
da čekam dan kad izmisle kod nas način
(kod nas ne znam kako ni dana funkcioniraju surogat majke)
da ja dam svoje jaje, moj dragi svoje i u nekom inkubatoru (dakle, surogat majci)
raste devet mjeseci to moje dijete
jer ja nemam kad niti razmišljati
unosim li dovoljno kvalitetnu hranu u svoj organizam za svoje dijete
niti vremena trpiti jutarnje mučnine
(o kojima su mi moje prijateljice uspjele pružiti detalje koje možda nisam niti željela znati)
niti kupovati novu odjeću ovisno o rastu mog stomaka
niti brinuti o natečenim prstima, strijama, hemoroidima i ostalim ljepotama trudnoće.
znam da to zvuči vrlo sebično
no u to vrijeme posao i usavršavanje su mi bili na prvom mjestu
i ni za što drugo baš nisam imala previše vremena.
dobro, imala sam stabilnu vezu,
no zbog svog načina života (između ostalog) uspjela sam i to uništiti.
danas, nakon toliko godina, znam da nije isto kad tvoje dijete raste u tebi
i sigurna sam da mora postojati posebna veza između majke i djeteta
baš zbog tih 9 mjeseci.
ipak,
ne znamo što nam donosi sutra
i sigurno hrpa obitelji koristi usluge surogat majki
iz puno većih razloga nego što su moji navedeni.
dobro, to mi je bio jedan od načina kako skinuti dosadnjakoviće
koji su me ubijali s pitanjima kad mislim roditi vlastito dijete.
i nemam ništa protiv surogat majki
jer znam kolike su patnje onih koji pokušavaju imati vlastito dijete
i u tome ne uspijevaju iz mjeseca u mjesec.
ipak, kad sam prije dvije godine putovala na more avionom
i željela nositi mačku sa sobom
trebala sam tražiti posebna dopuštenja
pilota tog zrakoplova da mogu unijeti mačku u košari.
i ne bih imala ništa protiv tražiti isto i od putnika koji sjedi do mene.
i znam da ćete reći da sam okrutna,
no mislim da isto treba tražiti i za djecu koju se drži u krilu.
ovo je bilo strašno.
ne ponovilo se.
Post je objavljen 03.04.2008. u 09:34 sati.