utorak, 25.03.2008.

snijeg...

ovaj Uskrs
drugi je po redu koji mi se baš nije posebno slavio.
prošle godine cijela obitelj se na kraju pozvala kod mene
pa sam htjela/ne htjela bila u blagdanskom raspoloženju,
i na kraju je bilo jako dobro.
ove godine, natjerala sam sama sebe ne dozvoliti si biti neraspoložena.
pa mi je čak prijateljica uspjela kupiti boju za jaja
jer ja naravno nisam stigla :)
ovo radno vrijeme ovdje ubija me.
pa sam ipak obavila i sitnu kupovinu svega i svačega na vrijeme.
i stigla i proslaviti prijateljičin rođendan u jednom japanskom restoranu
gdje nas je kuhar koji sprema jelo pred nama
gađao tom istom hranom (ne pitajte me, za mene je to previše)
i stigla praviti i kolače (ah, što ću, sva sam zlatna, trep, trep)
i obojati jaja
i čak sam otišla i na misu na hrvatskom jeziku
u jednu malu simpatičnu crkvicu u Bruxellesu.
u crkvi je bio doživljaj :)
poluprazna ispočetka, napunila se do posljednjeg mjesta.
svake nedjelje ondje se služi misa na hrvatskom.
svećenik stariji čovjek,
uči se još uvijek svirati klavijature na synthesizeru
sluh mu je također pomalo upitan,
no ipak dobar je valjda ljudima ovdje
pa misa koliko je čudna toliko ipak pomalo podsjeća na mise u domovini.
i negdje na pola zvoni nekome mobitel.
i zvoni...
i zvoni...
i svi se pogledavaju.
čuje se neka poznata hercegovačka melodija
(nemam ništa protiv hercegovaca, samo mi je bila poznata).
i u jednom trenutku svećenik zastane, pogleda u svoj mobitel
odbije poziv, slatko se nasmije
te dok svi čekaju što će se dalje dogoditi
odtipka jednu - dvije porukice, pošalje ih i nastavi s misom :)
bez isprike :)
to se valjda tako radi u dalekoj europi :)
ili smo si svi toliko bliski da si možemo dozvoliti takve male situacije :)

kolače su sve pojeli
tražili da ih ponovim (ah, što ću, nije mi teško)
i sutradan smo krenuli na kratki izlet prema Sjevernom moru, u luku Oostende.
dakle, trebam li reći da me propuhalo do kosti?
trebam li reći da me sat vremena vrele vode pod tušem nije uspjelo ugrijati?
ili sam ja strašno zimogrozna ili su ljudi puno toplije odjeveni
ali negdje postoji razlika.
jedva smo stigli do obale jer je vjetar toliko puhao
da nas je nosio, a nismo baš sitni :))
istovremeno, obitelji s malom djecom šeću uz obalu i uživaju!?!
djeca u kolicima!?!
izgleda da je u meni problem :))
kako je to bilo previše za moje zimogorozne kosti
uputili smo se u obližnji gradić Brugge.
grad je kao bombon, sladak,
pun mostova, kanala, lijepe fasade, lijepi trgovi
male slatke trgovinice, mali restorančići,...
za poželjeti ostati u njemu!
a vrijeme...
snijeg :)
pada i pada...
protrčali smo gradom i obećali sami sebi doći drugi put po sunčanom vremenu
nadam se da ćemo uspjeti jer vrijedan je toga.

danas se probudih i kroz prozor vidjeh bijeli tepih
preko 10tak cm snijega,
pravo proljeće :))
prijatelji kažu u drugim dijelovima Bruxellesa i preko 25 cm snijega :)
a ja htjela ponijeti za koji dan svoje kapute doma,
kao, ne trebaju mi više ovdje :)