utorak, 03.05.2011.

nastavak...

...koji je uslijedio.
ne baš tako sretan kako sam ga priželjkivala.
ali što ćemo, život ide dalje ;)

koliko god sam bila optimistična
(na nagovor nekih meni dragih prijateljica
čak vodila računa i o odjeći koju sam nosila) :)
koliko god je sve bilo u najboljem redu,
osim što sam bila bolesna kao pas
(prehlada sa svim nuspojavama koja ne prolazi već dva tjedna)
i oko mene je sve prštalo od pozitivne energije,
jednostavno se nije dogodilo ono što smo željno priželjkivali.

umjesto toga
prošla sam laporoskopiju pod totalnom anestezijom,
na trbuhu mi 'šljive' od instrumenata tijekom operacije
a moja jajašca ovaj put su zakazala.

ali iznenađujuće za mene,
svaki put do tada čim sam u klinici
i razgovaram sa nekim od liječnika
ja ronim suze u potocima koliko god pozitivno sve bilo,
ovaj put svoje sam oplakala pri izlasku iz narkoze isti dan
i drugi dan sam bez problema mogla o istome razglabati u detalje
sa istim liječnicima.
zašto, ne znam.
jesam li očvrsnula?
sumnjam.
imam li još veću motivaciju?
možda.
zašto?
zato što sam prvi put prošla kompletnu stimulaciju sama
i koliko god sam se naslušala raznoraznih priča
kako je sve strašno bolno i teško i nemoguće,
vjerujte mi,
davati sam sebi injekciju svaki dan dva puta u stomak
nije ništa strašno.
ne boli previše, malo pecka i neugodno je,
no nije neizdržljivo.
ok, konce vadim tek za desetak dana,
malo sam plava,
nije baš sve bilo onako kako sam poželjela
ali sve bih ponovila, ne jedan put, ako treba.
za samo jedno jajašce ;)