nedjelja, 30.09.2012.
magnet za budale
sjećate se onoga koji se zaljubio?
mog bivšeg susjeda?
pisala sam o njemu u svibnju.
onoga koji mi je u srpnju poslao poklon za moj rođendan u moju firmu,
u koverti koju su naravno u mojoj firmi otvorili jer otvaraju svu poštu pa tako i moju.
u njoj, koverti, slika u pastelu mog mačka prema fotki skinutoj sa interneta,
latice ruža, lavanda, čokoladice u obliku srca i cd s ljubavnim pjesmama
(kao da sam se vratila u film srednje škole,
sve me to na to razdoblje podsjeća a ne na odraslog muškarca).
molila sam ga prvo fino, da prestane.
a onda grubo.
nastavio je ubacivati mi u poštanski sandučić novine.
sad u tim novinama nalijepi i dnevni horoskop za moj horoskopski znak iz nekih drugih novina
ali samo onda kad njemu i njegovom znaku ide na ruku.
i još mu nikako nije jasno zašto ga nikada ne nazovem
pa onda on jadan mora nazvati ako me želi čuti.
nije mu jasno a ni ne trudi se shvatiti
da me svakim svojim pozivom samo naživcira i dovodi u neugodnu situaciju,
da ne znam lagati jer inače nemam potrebe
pa kad me nazove pred nekim tko me jako dobro zna
i nakon završetka razgovora moram objašnjavati s kim sam razgovarala
ne znam ni što bih iskreno rekla a u stvari nemam potrebu ništa ni objašnjavati.
i osjećam se krivom što sam se uopće javila na telefon.
a on uvijek zove sa nekog drugog broja telefona koji je meni nepoznat.
valjda baš zato što mu se na njegov broj ne javljam.
i sam se već mjesecima poziva k meni
i nikako mu nije jasno zašto ga ja ne želim u svojoj blizini.
i dalje mi šalje porukice sa smajlićima u obliku pusa
i uvrijedi se što mu ja uopće ne odgovorim nazad.
šalje mi svoje fotografije u porukicama
i nije mu jasno zašto nisam oduševljena slikom na kojoj on kuha ajvar.
i stalno me pokušava fascinirati svojim kuharskim umijećima
a ne zna da svi s kojima sam hodala i koji su znali kuhati bili su ostavljeni
jer su mi išli na živce sa svojim kuharskim pričama,
i da mu to nije prednost nego mana.
i nije mu jasno zašto mi ide na živce kad mi drži predavanje o tome kako se čuvaju vina.
kao da me briga, kao da želim to od njega naučiti.
jer da dođe k meni sigurno bi mi imao što za prigovoriti u kuhinji.
a to ne podnosim.
moja kuhinja je moja, u njoj ja kuham
i kome se ne sviđa ne mora jesti iz nje.
posebno ne netko koga ni ne želim vidjeti kod sebe.
ili kad mi valjda ne znajući o čemu bi pričao počne dijeliti savjete
kako bih se ja trebala hraniti jer se ne hranim pravilno i zašto ne želim da mi on kuha.
i zašto ga nisam htjela primiti u posjetu tijekom dva mjeseca dok sam ležala doma
a baš je bila idealna prilika.
valjda njemu, meni ne, niti će biti.
a on bi baš neprimjetno došao, nitko to ne bi znao.
osim mene.
a ne zna da sam mu ja najveći protivnik u njegovom naumu
a ne drugi ljudi koji bi ga mogli vidjeti.
a ja ga ne želim vidjeti.
i sigurno me ne bi doveo u neugodnu situaciju, zašto sam takva?
i baš mu se sviđa što sam vjerna supruga pa ne želim prevariti svog supruga s njim
jer želi da budem vjerna i kad budem bila njegova supruga (?!?!)
i jako mu je žao što nisam s njim na nekom tulumu (wtf?!?)
i jako mu nedostajem (kako ti netko može nedostajati koga nikada nisi ni imao????).
i želi me silno (?!?!?)
i baš je razmišljao zašto sam tako gruba prema njemu,
i misli da bi me majčinstvo sigurno omekšalo
pa se on javlja da bi mi rado napravio dijete (je li ga tko uopće pitao takvo što?!?!?).
još da zna kroz što sam sve prošla zadnjih nekoliko godina...
(ali fala Bogu ne zna jer je egocentrik
pa su naši razgovori uglavnom njegovi monolozi i u stvari ni nema priliku upoznati me).
ne znam više kako ga otjerati od sebe.
pokušala sam fino.
pristojno.
pokušala sam biti gruba i bezobrazna.
nema razlike.
pokušala sam se čak i zafrkavati jer više nisam znala kako
pa kad bi se sam htio pozvati k meni i očekivao je moj odgovor
rekla bih da imam još bolji prijedlog, da ja dođem k njemu.
isto tako kako nitko njega ne bi vidio kod mene
(kako on tvrdi, a misli da ga zato ne primam k sebi)
tako ni mene nitko ne bi vidio kod njega :)
naravno šalila sam se, jer mi takvo što ne pada na pamet
a oženjen je te ne živi naravno sam.
ali kako zna da sam ja većinu vremena sama iako sam udana
uzima si za pravo sebično nametati se u mom životnom prostoru.
uzalud vam trud svirači :))
pokušala sam razgovarati s njim o njegovom braku
i shvatiti zašto traži nekoga pored osobe koju je izabrao za sebe.
on tvrdi da to sve sa mnom nema nikakve veze s njegovim brakom
jednostavno se zaljubio prije desetak godina
i sad je sve to došlo do nekog vrhunca emocija kod njega.
pa valjda misli upornošću da će me 'slomiti'.
ili misli a i tvrdi da sam u grču i da se samo trebam opustiti i prepustiti
(naravno, njemu, hahahahahhahaha).
ja ne znam,
imam li ja kakav natpis na vlastitom čelu
koji je vidljiv samo muškim zaljubljenim budalama?
- 22:26 -
grozna kćer ili grozna osoba...
počela sam raditi prije par tjedana.
obavila prije toga sve kontrole i sve je u najboljem redu.
rez... i dalje katastrofa.
ne želim ga niti gledati.
ignoriram ga.
nabavila sam neku kremu no nije kod mene,
u susjednoj je državi, samo trebam otići po nju.
ne znam zašto ali ne žuri mi se.
dr mi je objasnio da ne smijem još ništa vježbati.
ipak, neki dan bila sam na rolanju i bilo je odlično!
da nisam tako iscrpljena nakon radnog dana išla bi rolati svaki dan.
no smislit ću nešto.
bolje se vremenski organizirati.
možda onda uspijem u danu ugurati sve.
i u noći ofkors.
posao sve po starom.
punom parom.
moj mužić nema baš osjećaj da još uvijek nisam nadošla.
pa tako četvrtak i petak sam bila u Zg poslom
u petak navečer sletio je u Zg te smo otputovali za Pu.
ujutro razgovor sa samo 45 kandidata za radno mjesto u trgovini.
naravno, ja sam to obavila.
sitnica, pih ;)
navečer sam bila smoždena a glava puna informacija, likova, sumnji u vlastiti dobar dabir.
u nedjelju ujutro sam odlučila pozvati njih 5 koji su ušli u uži izbor
te natjerati mužića da on razgovara s njima.
imala sam svog favorita.
poklopilo se da je i njegov.
ostatak nedjelje do večeri učila sam novu djelatnicu poslu.
navečer krenuli za Zg.
no, bilo bi dosadno samo direktno za Os produžiti.
pa smo malo skočili do Slovenije negdje oko ponoći.
a onda opet do Zg pa smo u Os bili u 3 ujutro.
u pola sedam budilica je nemilosrdno zvonila i tjerala me na ustajanje.
radni je dan.
poslije posla, ručak, spakirala sam ga i on je otišao u Bru.
ja u krevet jer sam bila koma.
njemu je to normalno.
kuću smo napokon dali na prodaju.
ne vjerujem da ćemo je prodati skoro ali barem je stavljena na net.
uskoro se treba preseliti u jedan stan koji smo zajedno izabrali,
nakon mjeseci i mjeseci mučenja oko teme izbora stana i lokacije.
odnosno njegove želje da ostanemo u toj kućerini
koju ja uopće ne želim ni vidjeti a ne živjeti u njoj.
zašto?
zato što je ona ostavština iz njegova prva braka,
mjesto gdje je živio sa svojom bivšom ženom i djecom,
podsjetnik na sve loše trenutke koje je doživio od njih.
no ipak, emotivno je previše vezan da bi mogao samo tako otići.
a ja previše emotivno odbijena svim sranjima koja sam zbog njih proživjela
da bih mogla ondje doći.
posebno nakon zadnjeg incidenta prije par tjedana
kad mu je vlastita kćer ušla u kuću dok ga nije bilo
i odvela psa o kojemu se on brinuo zadnjih 12 godina.
teko toliko da ga povrijedi.
tek zato što više nema i ne zna način kako ga povrijediti.
danima je obilazio sva moguća mjesta gdje bi pas mogao biti.
na kraju se pomirio s činjenicom da je ostao bez psa.
no kako se život pobrine za sve,
tako mu je baš dan nakon što je ostao bez psa,
došao u kuću jedan mačak koji se udomaćio kod njega
i sad ima novog kućnog ljubimca.
kad ga vidim kako je sretan kad mu se mačak umiljava,
sretna sam da nije potpuno sam.
meni su u kući odnedavno tri mačke.
Micko, Cicka i Livia, koja se razboljela taman kako sam se ja vratila sa operacije
pa je jedna privremena udomiteljica brinula o njoj dok se nije oporavila.
posljedice su bolesti još uvijek vidljive no puna je duha, vrlo živa,
razigrana i nepredvidiva.
pa smo imali nekoliko neprospavanih noći
u kojima sam je čekala da se vrati kući sa šetnje krovovima.
a baš jučer, izletjela mi je kroz otvorena vrata od stana
jer mi je otac stigao u posjetu,
no nije želio ući nego je stajao na vratima
i pričao pola sata o svemu i svačemu
a ja sam ga uporno pozivala u stan jer ne volim stajati na vratima
ne volim kad susjedi slušaju moje razgovore s bilo kime
ne volim mogućnost da mi bilo koja od mačaka može pobjeći mojom nepažnjom.
ali evo, uspjela sam dovoljno dugo imati otvorena vrata
naživcirati se što moj otac neće ući ali ni izići,
Livia je iskoristila priliku i pobjegla niz stepenice stubišta.
moj otac koji šepa na jednu nogu naravno da je ne može stići
osim toga, prvi put su se danas susreli i ona bježi od njega jer joj je nepoznat,
pa sam ja ne razmišljajući niti malo o ocu,
odgurnula ga u stranu toliko jako da je zateturao i počeo se hvatati za okolne predmete,
i strpopoštala se niz stepenice dok nisam uhvatila malu Liviu.
u međuvremenu ulazna vrata od stana zatvorila su se
i nas troje, moj otac, Livia i ja ostali smo stajati s krive strane vrata.
ja bosa.
Livia pomalo divlja, nenavikla držati se u naručju duže od pola minute
počela me grebati svom snagom
te sad imam prekrasne crveno krvave ogrebotine na obje ruke
a moj otac zbunjen samo me u čudu gledao.
prvo jer nije očekivao ovakvu moju reakciju
a drugo što nije nikada vidio kako reagiram kad sam ljuta.
uglavnom,
navikla sam sama rješavati stvari
i ne oslanjati se na muškarce u svom životu,
pa tako ni na vlastitog oca koji do sad sve godine mog života nije znao kako brinuti o meni
pa sad kad je u mirovini ja imam osjećaj da bih trebala brinuti o njemu
a to se samo potvrđuje svakim danom
jer su mu reakcije usporene, ili ih uopće nema.
što mene još više izbaci iz takta.
pa sam tako u vrlo kratkom vremenu izorganizirala čekić,
razbijanje stakla na ulaznim vratima
kao najjednostavniju metodu ulaska u vlastiti stan.
tata je bio u šoku kad sam vikala na susjeda da udari jače čekićem kao da želi nekoga ubiti
jer ako sam ja žena mogla razbiti isto staklo samo sa kišobranom (prije par godina)
kako on lupka po staklu čekićem i tvrdi da ga ne može razbiti?!?!?
vrata razbijena,
tata otišao totalno zbunjen mojim reakcijama,
ja živčana što je prekasno za pronaći staklara,
što moram čekati jutro,
što moram 'zakrpati' rupu na vratima,
pokupiti razbijeno staklo.
stiglo jutro, staklar zamijenio staklo a ja shvatila da živčanim zbog gluposti.
i to je iza nas.
svejedno, bez obzira na dobar ishod
ponekad imam osjećaj da sam grozno gruba prema svojim najmilijima
i ne mogu se oteti tom dojmu da ih zbog nečega iz prošlosti 'kažnjavam'.
i baš se ne mogu svrstati u red 'svetica' i 'anđelčića'.
- 10:10 -
