utorak, 24.11.2009.
i leti..i leti.. i leti... :)
provela sam još jedan prelijepi
i prekratki vikend u Belgiji.
u petak popodne bila sam već u automobilu i furala za Zg.
dan prekrasan.
nema magle.
vozim kao luđakinja u strahu da neću stići na boarding time.
kasno sam krenila iz Os.
radila sam.
ne mogu otići dok posao ne napravim.
a ni ne mogu dobiti slobodan dan.
na svu sreću sve sam spakirala dan prije.
pregledala auto, nahranila njegov gladni trbuščić, okupala mu oke.
a što ću kad ga volim pa mu tepam.
iako svaki put to ostavljanje autića u Zg me košta.
brige za njega.
a i štete na njemu.
jer ga kao ostavljam u sigurne ruke
ali ipak nisu baš tako sigurne.
i to me ubija.
prošli put sam tek nakon što sam se vratila i prošlo četiri dana
pronašla kako ga je netko udario.
nije velik udarac ali nije ni mali.
kako nisam vidjela prije?
nisam jer nisam ni očekivala
da kad nekome dam automobil na čuvanje
taj koji ga čuva istim tim autom dok je kod njega
drugi dan ide na posao
i ne znam kako prijeđe 70tak km
od kuće do posla i nazad.
tu razliku vidjeh na kilometraži
a i sam mi je rekao.
no o udarcu ništa.
kako stižem navečer i odmah idem dalje,
ne pregledam automobil kod preuzimanja ključeva.
a trebala bih.
prošli put pri povratku sam dobila prazan rezervar i priču
'puno ti troši auto, više nego moj'.
osoba koja ga je čuvala vozala se
i izvozala 220 km u dva dana.
nije važan rezervar iako niti to nisu mali novci
a niti ja ne volim točiti na benzinskima na autocesti.
pa sam prije puta lijepo napunila autić do vrha
nadajući se kako sam pola potrošila pri dolasku u Zg
a pola ću pri povratku.
aha.
ponovo sam ga nahranila.
i reda radi nakon tih 220 km pregledala tlak u gumama.
i imala sam što i vidjeti.
na novoj gumi, jednoj od četiri, trbuščić.
nazovem tipa koji ga je čuvao i kažem kako
tu kvrgu na gumi auto nije imao pri dolasku u Zg.
a on mi 'pazi samo kako voziš nazad, nemoj juriti'
halo?!?!?
to je nova guma a ti si je uspio deformirati!
i što napraviti?
s jedne strane želiš uštedejti i ne plaćati parking
na zagrebačkom aerodromu 550 - 825 kuna za vikend
i još imati automobil na otvorenome
a na kraju imam štetu na automobilu
koja me možda košta i više.
loše kombinacije.
no, uglavnom...
vozim ja tako ako luđakinja autocestom
i trudim se biti u rasponu dozvoljenih brzina
i 'pokupim' škanjca u niskom letu.
udarac kao da sam deset kila bacila na automobil.
na svu sreću udario je u prednje staklo,
suvozačeva strana.
i to baš u zavoju gdje nisam imala još prostora
izbjeći ga.
no dobro, autić je dobro
a i ja :)
stigli u B.
i ondje je bio divan dan.
točnije večer.
izišli van, na večeru,
u naš omiljeni restoran.
prošetali poslije gradom.
volim te dane tamo.
veseli su
čine me sretnom.
pokušavam ne misliti o odlasku jer tek sam došla.
pokušavam isisati iz svake sekunde, minute, sata,..što više.
i lijepo mi je.
subotnje jutro dugo i lijepo.
tek oko 11 doručak i odlazak u grad.
volim kad imamo vremena za nas :)
odrađujemo posao no uživamo u tome.
pravimo kombinacije u glavi za budućnost
i veselimo se planovima.
kupujemo nekakav namještaj
i kao djeca smo oboje.
tri sata proletjelo je u trenu.
pozvani smo na komad torte.
naručena je dan prije na putu za Pariz.
topi se u ustima, stvarno.
vidiš, sad sam se sjetila da je nisam niti fotkala.
odlična!
vrijedi svaki euro :)
večer u dobrom društvu, opuštena, mirna.
psi oko nas, uživaju što smo doma.
nedjeljno jutro kišovito.
no ondje se vrijeme mijenja svakih pola sata.
nadamo se proljepšanju.
idemo u duuugu šetnju.
i uživamo jedno u drugome.
mene već hvata kriza zbog odlaska.
ne želim ići.
mrzim rastanke.
mrzim areodrome.
avione.
dosadne spike u čekaonicama.
u avionima.
mrzim se vraćati doma.
croatiu airlines koja je sve lošija sa svojom uslugom.
više niti papirnate vlažne maramice ne dobiješ ako ih ne tražiš.
pa ti jedi prljavih ruku.
sendvič na granici jestivosti.
ne znam zašto se svaki put trudim nešto od toga pojesti.
zar stvarno u cijeni te karte ne možete napraviti jedan normalan obrok?
zar ne možete imati jednu mikrovalku i podgrijati to što dajete?
zar stvarno više ni kavu ni čaj ne možemo dobiti?
kao da sam u kazni kad njima putujem.
ništa ne smiješ ni ne dobiješ.
a nisu low cost letovi, još uvijek ne.
a duty freee shop samo se tako zove.
ponuda se svela na cigarete i dva parfema
koji su tko zna otkada na tom letu.
već dva mjeseca barem želim vidjeti jedan od proizvoda iz kataloga uživo
i kupiti ga ako mi se svidi.
na žalost, nemamo.
ali možete ga naručiti pri slijedećem letu.
da, mogu, ali pitanje je hoću li ga kupiti.
no nema veze.
mrzim se vraćati kući.
slijećem u Zg i čeka me moj tutač.
prazan i gladan.
napunim ga, popijem kavu i furam za Os.
oko ponoći sam u stanu.
tuš i krevet.
ponedjeljak i budilica.
radni tjedan.
ovaj vikend ostala sam doma.
i veselila se spavanju do podneva jer sigurno dva mjeseca
niti jedan vikend nisam provela u stanu.
u subotu smo se Micko i ja probudili
i kotrljali moje biserne naušnice po parketu :))
baš lijepo zvone :)
zanimljivije su od bilo koje loptice, hehe.
pola sata rastezanja po podu i maženja, četkanja, hranjenja.
nema odanijeg stvorenja.
malo smo napunili baterije i krenuli dalje.
još jedan radni tjedan.
a vrijeme leti...
- 16:08 -
petak, 06.11.2009.
lijena sam pisati
vrijeme mi leti.
puno toga se događa.
nemam niti jedan vikend slobodan.
ne sjećam se kad sam se naspavala.
malo sam putovala do belgije.
samo preko vikenda.
i imala najljepši vikend do tad.
no meni je svaki put
svaki slijedeći vikend sa mojim dragim najljepši :))
onda je on stigao u Hr.
pa koliko god imala nekakve planove
on je u tome brži :)
svaki put me iznenadi.
samo se pojavio pred mojim vratima :)
i opet nisam spavala.
i opet sam vozala noću, po magli.
i stigla taman u 8 sati ujutro u ponedjeljak na posao.
direktno iz automobila :)
krenula sam na talijanski.
preko Firme.
moramo školovati naše djelatnike.
samo zato. inače ne bi.
jer mogli bi bit pametniji od nas.
pa sam se tako odlučila kad već nešto moram učiti
neka to bude jezik koji mi se sviđa.
a i poslom sam postala vezana za Italiju.
naravno, s malim zakašnjenjem sam počela slušati sate.
jer moji su u tvrtki došli do zaključka da bih ja možda mogla i otići.
pa možda bolje da razmislim.
a onda...?
pa zašto bismo ulagali u nekoga tko može otići?
a ja se ne izjašnjavam. idem li ili ne idem.
ili možda dovodim nekoga k sebi.
'jel znaš da je XY kad je odlazio morao platiti sve što je do tad slušao?'
'znam, jel možda postoji neki problem?'
'ma neeee'
mama mi slučajno izvukla bespla ultrazvuk štitnjače u jednoj klinici u Zg.
na moje ime.
pa sam otišla.
tek toliko da čujem još jedno mišljenje.
jer ja redovito idem na kontrolu u bolnicu u mom gradu.
i na tom odjelu bila sam kod četiri liječnika.
ne svojom voljom.
kako koji put kome dopadnem.
i tako, otišla ja, kao informativno.
kad, dr. me gleda i nakon pregleda pita 'gdje ste vi do sad?'
' i vi ne uzimate nikakvu terapiju?'
'ne gine vam operacija'
super :)
meni moji govore da je sve pod kontrolom
i da svi problemi koje osjećam nisu ništa posebno
u stvari ja sam dobro samo mi se ne čini tako.
evo, toliko sam dobro da ću je morat vadit.
no dobro.
dobila terapiju i počela je pit.
za mjesec i pol vidjet ćemo ponovo kako sam.
od svih tih vitamina i minerala i svega što unosim u sebe udebljala sam se.
kao zdrava sam ali i nisam.
još uvijek kašljem.
najbolje mi kad me vidi moja doktorica.
'pa ti super izgledaš, dobro si ti'
a što ću joj reć, to je samo žbuka.
no ne želim ni kukati nad sobom.
trebala bih slijedeći tjedan krenuti na neku rekreaciju.
još nisam smislila točno koju.
znam samo da bi trebala biti pon, sri, pet.
ut i čet mi je talijanski.
subota proleti.
nedjelja, kad je nestala?
već je ponedjeljak 7,00.
još uvijek nemam ženu koja mi glača.
a ni ja ne hvatam se pegle.
svako jutro sama sebe tjeram ustati u 6,30
a ustajem u 7.
trčečki glačam a u međuvremenu
tuširam se, pijem tablete, doručkujem, hranim Micka.
Micko je dobro.
nedostaje mi iako sam tu.
mazi se.
grebe po kožnom trosjedu.
čula sam da je najbolje pošpricati octom ono što grebu mačke
jer su kao na ocat alergične.
aha.
kako da ne.
Micko ne.
ali on mi govori, samo ga ja ne razumijem.
osjeti moja raspoloženja.
volim ga jako.
ne moramo pričati a osjetimo se.
smiruje me to malo mekano klupko.
zato me posebno kad smo oboje napeti budi ujutro u 4,30.
kad smo mirni spavamo.
do 7.
nakon budilice u 6,30.
i sanjamo.
najljepše sanjam pred jutro.
ali više ne znam razlikovati san i stvarnost.
jutros sam sanjala da sam se probudila u 10,59.
i razmišljala kako ću se opravdati na radnom mjestu.
nisam smislila.
probudio me iz sna alarm. na vrijeme.
u utorak sam se probudila i bila sigurna da je subota.
bio je lijep sunčan dan
i dobrih pola sata Micko i ja smo se igrali
a ja razmišljala kako ću glačati svoje hrpetine rublja.
odjednom mi nekako palo na pamet
da je vikend prošao dok sam bila na putu
i kako je ipak radni dan.
pa sam dotrčala na posao.
na vrijeme.
minutu do 8.
imamo pauzu za ručak od 11 do 11,30.
moramo se javiti prije izlaska.
ne smijemo zakasniti pri povatku.
ne možemo pomaknuti pauzu na npr. 10,30 do 11.
ako npr imamo neko predavanje u 11.
treba odlučiti: hoćeš li biti pametan i gladan ili glup i sit.
ja izabrala ovo drugo.
želudac me ubija.
taman sam jedno vrijeme bila bez podstanarke žgaravice.
vratila se, sviđa joj se moja kuća :)
pišem stalno neka izvješća u zadnje vrijeme.
i ide mi to na živce.
ali ajde, valjda je i to dio posla.
dopustili su nam da idemo na Fb.
samo iz jednog razloga - jer nam je i šef ondje.
pa sam našla novi ventil za opuštanje.
kad propalim odem na farmu i ubijem se sadeći drveće ili mrkvu.
odem do akvarija i nahranim virtualne ribe.
odem u svoj restoran i skuham nešto.
ko budala.
al nema veze, malo me smiri.
kao retardinjos.
smijala sam se ljetos frendici koja nije znala obrati voćku.
a ja sam ovisnica.
ne idem spavati dok sve ne napravim.
ne idem spavati dok ne čujem jedan topli dragi glas.
svog dragog.
ne idem spavati jer ne volim spavati sama.
nisam se vidjela sto godina sa svojim prijateljicama.
kad ih vidim sve su milijepe.
to je zato jer ih nisam dugo vidjela.
pa su mi drukčije nego ih pamtim.
msilim, drukčije.
ošišale su se, ili im narasla kosa.
ili su promijenile boju kose.
upravo držim boju na svojoj kosi.
i hladno mije za pop...
jer ne stignem preko dana obojati se.
da, ja sam bojana plavuša.
i baš mi dobro tako.
kosa mi sve komatoznija iako idem redovito k frizeru.
imam dobru ekipu od troje mladih ljudi koji me feniraju.
barem jednom tjedno.
i sad su se odselili na dugu lokaciju :(
no dobro, sutra idem vidjet kako im je tamo.
u subotu su mi svatovi.
ne moji :)))
to su mi treći svatovi u tri mjeseca i sad sam se već umorila.
ne znam što ću odjenuti.
kao i uvijek.
imam dvije nove orhideje.
već tjednima ih želim fotkati.
još dok su im cvjetovi bili u pupovima.
evo obje do kraja procvale.
na svu sreću pa cvjetovi dugo stoje.
možda i stignem.
oči me peku.
mrzim mast za oči.
ne znam si sama staviti kapi u oči.
a onaj tko mi ih stavlja psuje mi sve po spisku jer ne mogu otvoriti oko.
to je jače od mene.
e da, imam malu novu peć u stanu :)
samo još da mi dimnjačar dođe!
ona je alternativa gradskom grijanju.
zašto?
pa ne znam, zlu ne trebalo.
ja sam zimogrozna.
nešto što ne podnosim je zima.
uvijek kad gledam katastrofe tipa poplave, uragana,...
ili gledam dokumentarce o ratovima i logorima
jedino o čemu razmišljam je kako su ti ljudi izdržali svu tu silnu hladnoću.
znam stat pod tuš i pola sata puštati toplu vodu da me ugrije.
i dalje mi bude hladno.
kosti su mi ledene, nokti plavi.
za otpis sam :))
- 00:59 -
