četvrtak, 22.12.2011.
Božić pred vratima....
evo me dragi moji,
nisam baš stizala ovih dana tipkati.
večer je moje vrijeme,
kad je dan odavno otišao spavati,
kad se smiri susjedstvo, tramvaj više ne vozi,
Micko je pored mene u carstvu snova
naslonjen na moju ruku koja tipka,
kad nema vanjskih interferencija...
onda sam i ja mirna...
onda sam i ja sretna.
onda sam sama sa sobom.
pred svaki Božić kod mene se skupi ekipa
i pravimo kolačiće.
tako sam ih navukla.
mislim, ekipu.
još iz nekih davnih vremena.
samo su sad neke druge osobe prisutne.
ali običaji ostaju.
odlučim što ću praviti od kolačića,
pokupujem sve potrebne sastojke,
ispečem kolačiće i onda stižu mi pomoću završiti iste
ukrašavanjem, crtanjem, spajanjem, mazanjem pekmezima,
valjanjem u štaub ili nešto drugo.
i svi se vesele.
ja koja sam učinila dobro djelo
i razveselila nekoga pruživši mu priliku
da napravi ono što mu se samom inače ne bi dalo,
u svom domu, ili sa svojm sastojcima i svojm receptima,
taj netko jer je proveo jednu dvije tri, pet ugodnih večeri
nasmijao se,
pjevao, bio kreativan
i otišao kući sa punom kutijom kolačića koji su i njegovih ruku djelo,
ili onaj koji će na kraju sve to kušati i veseliti se okusima :)
pa evo, sad kad su kolačići gotovi...
sad možemo tipkati dalje.
večeras bih u stvari trebala pakirati poklone
ali preumorna sam.
više mentalno nego tjelesno.
stiže mi mužić sutra,
na putu je od sinoć, i to je već druga neprospavana noć u komadu,
a u zadnje vrijeme mi se (meni spavalici) događa
da se probudim u neko ludo vrijeme, tipa pola dva ili pola tri u jutro
i ne mogu zaspati jedno dva tri sata.
i stvarno, ležiš u krevetu i vrtiš se.
umoran si a ne možeš spavati.
to je katastrofa osjećaj.
upalim svjetiljku pored kreveta
počnem čitati.
točnije nastavim gdje sam stala.
u par minuta mi se opet spava.
ugasim lampu, okrenem se da ću spavati i opet san ne dolazi na oči.
strašno.
malo sam preopterećena izgleda.
pa me to očito drži budnom.
no valjda će i to proći sad kad napokon
nakon što mi dragi dođe...
a do tad pjevam... :)
- 22:38 -
nedjelja, 11.12.2011.
problems? don't worry ;)
bila sam u Zg neki dan.
na standardnoj kontroli štitnjače.
zaključak: ide pola van.
bit će lakše tako, kažu.
ostaje mi vjerovat da je tako.
terapiju već godinama uzimam.
s promjenama doza.
i svejedno sam loše.
sad kad nekakve kvržice ne miruju nego su sve veće i veće,
vrijeme je maknuti ih prije nego se zakompliciraju.
možda ovako bude bolje.
ali najbolje od svega je
što je ponekad potrebno proći nekoliko godina
a ponekad i nekoliko desetljeća
da liječnici koji te liječe ili tvoja obitelj
prihvate ono što im govoriš kao nekakvu informaciju
nastalu kao posljedica govora tvog tijela tebi.
uređivali smo stan.
bila sam dijete.
osnovna škola.
peti, šesti razred.
bojali su zidove u mojoj sobi.
ja sam željela kao juice od naranče boje zidova.
roditelji su mislili da nisam normalna,
kako ću boraviti u tako žutoj sobi?!?!?
molila sam ih.
naravno, to je bilo njima previše za shvatit.
dobila sam umjesto toga šarene tapete s cvjetnim uzorcima.
sjećam se, možda godinu iza toga, većina odjeće koju sam nosila
bila je žuta.
već su me moji zvali kanarinac.
pitali su me zašto samo žuto nosim.
osjećala sam se u žutome dobro.
puno godina kasnije saznala sam
da žuta i narančasta boja potiču rad štitne žlijezde.
desetljećima se umaram strašno.
ne mogu se popeti na drugi kat.
nakon toga još pet do desetak minuta dišem ubrzano
kao da sam trčala kilometar.
od malena se sjećam moja mame
koja se čudila zašto kad se pješice popnem na peti kat
(gdje sam živjela s roditeljima)
ne mogu normalno razgovarati
nego sam sva zadihana.
mislila je ili da sam trčala do gore preskačući stepenice
ili da se foliram tako dišući.
ozbiljno.
a ja samo nisam mogla drukčije.
to je za mene bilo oduvijek strašno naporno.
oduvijek sam zimogrozna.
moji su već naučili da kad je drugima vruće,
ja bih mogla zamotat se u dekicu.
u pola ljeta znam spavati ispod jorgana i deke.
zašto?
nisam znala.
štitnjača.
jučer sam bila u jednim svatovima.
u crnoj plišanoj haljini s dugim rukavima.
kolegica pored mene sjedila je u haljini od čipke, s dekolteom i bez rukava i 'kuhala'
čudom se čudeći kako ja izdržavam.
svi su umirali od vrućine.
meni je bilo baš taman :)
negdje u srednjoj školi kosa mi je otpadala jako.
dolazila sam k svojoj liječnici i govorila kako mi kosa otpada,
kako ta količina nije normalna.
uvjeravala me da je to sve normalno, da ne pretjerujem,
da mi se to samo pričinjava jer sam tad imala dužu kosu
pa se čini više kose od iste vlasi na tamnoj odjeći.
onda sam negdje čitala koliko je normalna količina otpalih vlasi u danu
a da je sve iznad toga previše.
brojala sam vlasi da bih sebi i njoj dokazala
da taj broj vlasi koju ja u danu izgubim nije normalan,
i dokazala da je prevelik.
svejedno.
nikakva reakcija.
od usporenog rada štitne žlijezde opada kosa, prorjeđuje se, tanka je, krta, lomi se.
nokti isto.
od prvog razreda osnovne ratujem s bubrezima.
tad sam završila u bolnici na nekoliko mjeseci i od tad se kao čuvam.
prehlada, upala,...
i trebala bih slane hrane.
toga se ne čuvam.
solim kao luđakinja.
ne mogu odoljeti.
sol znam samu jesti.
i svi su me u čudu gledali kako mogu čistu sol jesti,
kad na primjer prolazim u trgovini
pored polica na kojim se nalaze izložena pakiranja soli,
ja ću se dovoljno dugo 'muvati' okolo
dok ne pronađem ono mjesto na polici gdje je iscurila sol
i s guštom 'namočiti' prst te kao najveći ovisnik prijeći preko hrpice soli,
'utunkati' prst i oblizati zadnje zrno soli s njega.
uvjeravala sam sve da mi organizam 'traži' sol.
i tražio je, iako tad to nisam razumjela, bila sam mlada
i nisam niti znala da imam problema sa štitnjačom.
da, nedostaje mi joda u organizmu.
a ima ga, pogodite gdje, u soli.
ne volim jesti crveno meso.
zašto, teško je objasniti.
radije bih pojela bilo koju ribu, rakove i školjke.
i svi se čudom čude jer nemam dalmatinskih korijena,
zašto toliko volim jesti baš takvu hranu.
nisam nikada znala objasniti.
moj mužić je sav u čudu kad si kupim kilu neočišćenih dagnji
i spremim ih za večeru.
kao, pa zar nema mesa kod tebe u Slavoniji da moraš školjke jesti?
a on je mesožder za oboje :)
kod njega dan nije dan ako na jelovniku nema steak ili neki drugi komad mesa.
da, htjedoh reći, u školjkama i ribi ima joda.
čudno, zar ne?
prije desetak godina
otišla sam k svojoj liječnici zabrinuta što zaboravljam.
zabrinuta jer su oni s kojima sam tada dijelila životni prostor
također shvatili da potpuno zaboravljam neke stvari i događaje,
kao da se nikada nisu dogodili, a recimo, bili su jučer.
pričala sam anegdotu o Sun quick sirupu, možda se sjećate.
neke osobe s problemima rada štitnjače mogu djelovati zaboravljivima i dementnima
pa te simptome miješaju s Alzheimerom.
bila sam prije manje od godinu dana na jednoj operaciji izvan Hr.
poslije operacije i buđenja iz narkoze pitala me medicinska sestra jesam li sportašica.
kako smo ja i sport dva različita pojma bilo mi je smiješno takvo pitanje.
pitala sam odakle joj takvo što.
imam strašno nizak broj otkucaja srca što je tipično za sportaše.
da, danas znam,
i one sa usporenim radom štitnjače :)
anemična sam desetljećima.
i liječnici ne mogu otkriti uzrok mojoj anemiji.
mislili su da negdje gubim krv.
napravili smo sve pretrage.
ništa.
uzimam svakodnevno tabletu željeza.
i dok pijem sve ok.
kad prestanem, u dva dana nema više ništa niti od zaliha željeza u mom organizmu,
opet sam na razinama daleko ispod normalnih.
a dovoljno je malo pročitati i otkriti sam da hipotireoza uzrokuje određenu anemiju
bez obzira na unesene količine željeza kroz hranu.
pitaju me neki dan, zašto idem u Zg na kontrolu štitnjače
kad u mom gradu postoji čitav odjel, navodno poznat i priznat.
zato što sam tamo samo broj,
što me tamo pregledalo ne mojom voljom četiri liječnika sa tog istog odjela
(kako je koji dežuran na datum kad sam naručena, a naručujem se barem mjesec dana unaprijed)
zato što na rezultate hormona čekate mjesec i pol dana (umjesto 4 dana),
zato što još viču na vas da gdje ste do sad?!
zato što kad sam prvi put došla sa nalazima iz privatne poliklinike iz Zg
su se na mene izderavali zašto sam uopće išla u Zg.
pa kad sam rekla da za svoje novce mogu gdje god ja želim,
ispričala svoje stanje organizma,
rekla za terapiju koju sam zahvaljujući dr iz Zg počela uzimati svakodnevno,
dobila sam jezikovu juhu da su sve to gluposti,
da mi ne treba nikakva terapija
ali ipak su se pročitali ti isti nalazi kolege iz Zg.
nakon mjesec i pol dana dobila sam nalaze osječke klinike kući poštom
u kojoj je preporuka povećati dodatno još tu istu terapiju
protiv koje su toliko bučni bili.
sad kad trebam na operaciju,
pored i hzzo-a i pored još jednog privatnog zdravstvenog osiguranja
ja plaćam operaciju.
naravno, nije jeftina.
ali izlazim već drugi dan iz klinike,
nema klasičnog šivanja, nema tupfera, nema drenova.
zašto plaćam kad mogu isto obaviti u bolnici, pita me rođakinja.
zato što bih trebala još mjesecima navoditi liječnike u bolnici
da dođu "sami" do istih zaključaka.
jer ne žele prihvatiti da je možda netko zaključio nešto
što oni nisu niti vidjeli.
a radi se o mom zdravlju.
koje mi je još uvijek jaaako bitno.
- 14:40 -
četvrtak, 08.12.2011.
mislila sam da su današnje žene agresivne u pristupu..
ok.
nisam ljepotica.
imam viška kilograma.
imam oblina na sve strane.
posebno sprijeda :))
plavuša sam.
imam plavooki blago teleći pogled.
i mamac sam za muškarce.
mislim, mamac?!?!?!
takvom se na žalost osjećam.
iako se takvom ne doživljavam.
ali lijepe se na mene.
i većina mojih prijateljica zna
da nisam zainteresirana za bilo kakve kombinacije.
da sam oduvijek bila u dugogodišnjim vezama
i to mi je odgovaralo.
tek jedna kratka faza bila sam bitch prema muškarcima
no to mi je valjda bilo potrebno da malo nadođem,
iskorištavala sam ih za zabavu i ostavljala zbunjene.
no ta faza kratko je trajala i odavno je prošla.
već duže vrijeme sam u stabilnom braku i taj status mi paše.
istina, ne živimo zajedno,
no meni to ne smeta u smislu nesigurnosti u ljubav, ljubomore,
ili potrebe za nadoknadom ljubavi i nježnosti od strane nekog trećeg.
ali eto, muškarci su svugdje oko nas.
i sami se lijepe.
kao leptiri na svjetlo.
kao muhe na govno.
"mmmm...kakvo krasno popodne za... :* :* :* "
šalje mi sms osoba koja je nekada davno bila moj susjed i uvijek me željela potajno,
još dok sam bila u vezi sa svojim bivšim,
samo tad nije imala hrabrosti to reći.
u međuvremenu se ohrabrio bez obzira na moj brak i supruga
te iako je svjestan da nema šanse ništa od svojih maštarija ostvariti,
svejedno se javlja, šalje sitne poklončiće po dostavi, smsove, poljupce, stihove...
kad ga zamolim da prestane odgovara da jednostavno ne može, to je jače od njega.
"malo si se udebljala?
nemoj mršavit, baš si sad taman onakva kakvu mi muški volimo, ima te svugdje, baš za uhvatit..."
kaže mi moj poreznik kojemu predajem obrazac za povrat poreza jednom godišnje.
dakle, nisam ga znala prije,
tek nakon što mi je izvukao iz nečije ladice rješenje o povratu poreza za neku godinu
nakon što sam se došla žaliti da kako ja nisam dobila povrat
a svi su već odavno dobili a već je i rujan prošao,
uzeo si je za pravo da sa mnom prijeđe na 'ti'
a nakon treće godine 'druženja' tog dana kad predajem prijavu za povrat poreza
uzeo si je i pravo razgovarati o mom izgledu kao da smo najbolji frendovi.
ili nešto više od toga?!?!
zna da sam udana i da ni na kavu ne možemo otići zajedno.
da, i on je oženjen ali bi se družio sa mnom.
"b, vot ar ju duing tudej? ja bi te htio vidjet malo, zaželio sam te se"
šalje mi sms frend koji se prije 5 godina (u vremenu kad sam prekinula sa bivšim) počeo intenzivno javljati,
zvati me na telefon, slati mi sms-ove i pričati sa mnom satima
prolazio je pored mene gradom u automobilu ili pješice
i govorio mi što imam na sebi i kad sam bila ondje ili ovdje,
a ja nisam uopće znala tko je to, po glasu nisam mogla prepoznati,
a tvrdio je (i istina je) da je moj bivši student.
odjednom je nestao.
godinama se nije javljao i sad kad je prošlo ajme vremena javio se,
pokazao svoj identitet i postao mi prijatelj,
koji bez obzira što zna da sam udana pokušava biti nešto više od samo prijatelja.
sretno je oženjen.
kasnije sam saznala da je bio i tad kad me je proganjao pozivima i smsovima.
kakav je to sretan brak, pitam se?
pitala sam i njega, ne zna odgovor.
ako si sretan u braku, zašto mene zoveš,
zašto sam ti ja potrebna u danu?
"dobar dan, jeste li za kavu ili čaj negdje u gradu?"
već drugi put od ljeta dolazi mi u Firmu lik, opaljeni arhitekt
kojega sam jer je bio naporan i dosadan
na jednoj izložbi natječajnih radova tako izgasila i otjerala iz društva u kojemu sam bila
da su me proglasili bezosjećajnom kujom a njega luđakom.
od tada silno se trudio saznati tko sam, gdje sam radila, gdje sada radim,
nuditi mi da radim za njega i kako naravno sam sve od ponuđenoga odbila,
sad obilazi s vremena na vrijeme pri svom dolasku u moj grad i moj ured,
u nadi da ću s njim izići.
isto zna da sam udana.
i da ne želim s njim ništa imati.
ali baš ništa.
"Ti si gospodarica mog k...a."
nazove me muškarac kojega sam nekada davno voljela
i bila s njim u prelijepoj i strastvenoj vezi,
objašnjavajući da bez obzira na protok vremena, udaljenost i dugogodišnje neviđanje,
dovoljno mu je čut me i on me vidi pred sobom
a reakcije na moj glas su kao prvoga dana kad me sreo.
zna da sam udana i čak sad ga to još više uzbuđuje?!?!?!?
mislim, što ga uzbuđuje kad me nije vidio sto godina?
samo misao na mene..
"pikice, gdje si?"
šalje mi sms moj bivši bivši
koji se u međuvremenu oženio i ima prelijepu malu djevojčicu.
ja ne odgovaram na poruku
jer znam da će me iza nje nazvati i pitati nemoguća pitanja.
zna da sam udana, on je (navodno) u sretnom braku,
no uporno me već godinama ne pušta na miru
nego s vremena na vrijeme se javi, ispituje gdje sam, kako sam,
kad ću doći u Zg, kad ću doći u Du, kad ćemo se vidjeti.
i zna već moje odgovore, no svejedno.
ja ne odgovaram, no svejedno.
"jel ti muž ljubomoran? kad dolazi? jel te se zaželio?"
i ja to shvaćam kao pitanja kolege koja su još koliko toliko pristojna,
iako već pomalo zadiru u intimu.
no nakon toga slijedi ničim izazvana rečenica
"pa kak te se ne bi zaželio kad ja samo ovak kak te gledam ne mogu ti odoljeti,
tak bi te rado puk'o, tak si dobra!"
i što da kažeš na to svom kolegi po struci s kojim si na nekom službenom sastanku
a on ti u pola nešto takvo izjavi?!?
i on zna da ja znam kako je istinita ona stara 'pas koji laje ne ujeda',
no svejedno, nije mogao prešutjeti.
sinoć se nađem u jednom mješovitom društvu.
neka ekipa iz drugog grada imala je nešto u mom gradu danas pa su stigli večer prije.
javili su se i došla sam ih pozdraviti, kao domaćin, to je red.
popila kavu s njima i otišla.
oni završili u Baranji na večeri do dugo u noć.
kako sam iscrpljena u zadnje vrijeme, pokušavam leći u neko normalno vrijeme spavati.
i radi mirnog sna gasim mobitel.
jutros uključim mobitel prije odlaska na posao
i dobijem porukicu jednoga od muškaraca iz te ekipe
"jel spavaš?"
i ne odreagiram.
pomislim da se sigurno zabunio pa umjesto nekome drugome poslao sms meni.
nikada do sada nije pokazivao nikakve pretenzije,
bio je uvijek vrlo fin i pristojan prema meni.
danas popodne zvoni mi mobitel.
isti lik.
ja ga zafrkavam kako sam jutros dobila njegovu poruku
ali sigurno je trebala nekome drugome otići, sigurno je pogriješio.
"ne, nisam pogriješio, tebi sam poslao sinoć, ali nisi mi odgovorila,
valjda si spavala, a baš smo mogli lijepo provesti noć..."
zna da sam udana, zna da me ne zanima ni u kojoj kombinaciji osim kao prijatelja.
pa zar stvarno muškarci i žene ne mogu biti prijatelji?
pa zar stvarno muškarci misle da (kako bi rekla jedna moja prijateljica) imaju ljekoviti k...c?!!?!?!
zar stvarno svi muški idu na foru APP (ako prođe prođe), barem su probali?
zar stvarno svi oni misle da me trebaju tješit jer mi suprug nije u blizini
iako im ja nisam dala do znanja da mi je utjeha potrebna?
zar ja tako provokativno izgledam (iako subjektivno naravno, ja to za sebe ne bih nikada rekla)
da se oni jednostavno ne mogu suzdržati od takvih glupih komentara?!?!?!?
zar misle da su svojim izjavama kod mene u očima narasli
ili da su se samo još više srozali
i da postoji dobar razlog zašto nisam ni sa jednim od njih?!?!?
zar se to samo meni događa ili sam samo jedna od mnogih žena
koje su zgrožene ovakvim muškim agresivnm ponašanjem?
misle li da meni gode ovakvi komentari i reakcije?
što da sam neka ljepotica? što bih tek tada morala trpiti?
dakle, nije ovo od jučer, ja to prolazim godinama, svakodnevno.
i možda bi nekom ovakvo što bilo zanimljivo ali meni nije.
i mislila sam prije da je stvar u meni jer se možda ne znam postaviti.
jer ne znam biti bezobrazna.
jer ne znam nekoga 'otpiliti'.
no savladala sam sve te vještine.
i najbolje je da što ih više tjeram od sebe to su dosadniji i uporniji.
i mislila sam da je onaj moj dio života kad sam bila sama
bio dio kad nisam imala zaštitu
pa su se pojavili 'dušebrižnici' koji bi brinuli o meni.
no shvatila sam da se ništa promijenilo nije niti mojom udajom.
oni, odnosno neki drugi, jer neki su konstanta,
a neki su samo pokušali i odustali poraženi,
i dalje su tu, misleći da su šaljivi,
misleći da će me pridobiti.
za što?????
- 23:22 -
