Ratovi kroz povijest

Legionar

Legionar (Legionarius oko 75. godine) na slici ima galski tip željezne kacige. Tijelo mu štiti oklop od pokretljivih vodoravno položenih metalnih ploča koje međusobno povezuje kožno remenje. Isto tako zaštićena su mu ramena, a ukrasi i kopče izrađeni su od bronce. Taj oklop još se naziva i lorica segmentata (oklop iz dijelova), vrat od metalnih ploča štiti mu marama. Štit scutum ukrašen je znakovljem legije, a u ovom slučaju prepoznajemo orlova krila i munje, po čemu zaključujem da se radi o 12. legiji ili LEGIO XII FULMINATA (gromovita legija koja je naoružana munjama), a to pak dovodi do saznanja da se baš ta legija negdje istaknula u bitki. Temeljno naoružanje legionara je kratki mač gladius, dva kratka koplja za bacanje pilum i kratki bodež pugio. Oko struka nalazi se pojas cingulum na kojem visi kožno remenje s okruglim pločicama, a namjena mu je da zaštiti «meki trbuh» legionara. Legionar odjeva kratku crvenu tuniku, a na nogama su mu kožne sandale caligae s dvostrukim kožnim potplatama pojačanim metalnim čavlima.

Bitka kod Termopila

Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako.
U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne.
Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije.
Ovim ishodom posjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja.

Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavjesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. -

Aleksandar III. Makedonski – Veliki (356. – 323. p. K)

Imao je samo 20 godina kada mu je umro otac kralj Filip II. Makedonski. Iako se iskustvo stječe s godinama, Aleksandar je vrlo rano pokazao da je sposoban vojnik, administrator i diplomat.
Imao je samo 16 godina kada ga je otac postavio za regenta tijekom njegove nenazočnosti zbog jedne od vojnih kampanji. Na svoju inicijativu poveo je vojsku protiv pobunjenih tračkih plemena, zauzeo njihov grad i nazvao ga Aleksandropolis. S 18 godina vodi u bitki kod Heroneje 338. p. K. Elitno makedonsko konjaništvo na također elitnu tebansku svetu satniju. Kao vojni zapovjednik pokazao je da ima smisla za organizaciju, ali i za inventivnu improvizaciju. U vojnoj kampanji u Trakiji, nakon očeve smrti, protivnik je jednom napao makedonsku vojsku na hodnji. S jedne uzvisine na kolonu su puštena prazna i bez zaprega bojna kola. Aleksandar je zapovjedio vojnicima da se razmaknu i propuste kola, a oni koji to zbog sabijenosti ne mogu, neka legnu i prekriju se štitovima. Incident je prošao bez gubitaka po vojnike makedonske falange. Drugom prilikom improvizirao je prijelaz svoje vojske preko Dunava na ribarskim brodicama i čamcima koje je pokupio u nekoliko obalskih naselja, potpuno iznenadivši protivnika. U pohodu protiv Tesalaca dao je u planini Ossa prosjeći put u stijenama kako bi svoju vojsku mogao dovesti iza leđa protivniku koji ga je čekao zatvorivši prolaz kroz klanac.
Osobna hrabrost Aleksandra svakako je bila primjer i poticaj njegovoj vojsci. U bitki na Graniku Aleksandar je izgubio konja i dva puta je ostao bez koplja. U dvoboju je ubio perzijskog vrhovnog zapovjednika, kraljeva zeta Mitridata, potom njegovog dozapovjednika Roziaka, koji ga je prije toga dohvatio mačem po kacigi. Od napada drugog dozapovjednika Spitridata zaštitio ga je njegov prijatelj odsjekavši ovome ruku s mačem. U bitkama Aleksandar je bio nekoliko puta ranjen.
Pripremajući se za pohod na Perziju u svoj stožer uzeo je očeve iskusne generale i veterane i učene ljude svojeg doba, među kojima je bio i njegov učitelj i tutor Aristotel. U osvojenim gradovima na vlasti je ostavljao domaće plemstvo, a uspio je i okupiti grčko-makedonsku-perzijsku aristokraciju oko zajedničkih interesa. Osobno je priredio vjenčanje nekoliko tisuća svojih vojnika s perzijskim nevjestama vodeći se s idejom spajanja svjetova.
Kako bi danas izgledao svijet da Aleksandar nije umro u 33. godini života, možemo samo nagađati. Sa sobom je odnio u grob ideju jedinstvenog carstva svih naroda svijeta čije bi granice oplakivale samo vode oceana. Nakon njegove iznenadne smrti golemo carstvo podijelili su njegovi zapovjednici i kako je to već uobičajeno u ljudskoj povijesti – međusobno su zaratili.

Vojska Aleksandra III. Makedonskog

Falanga (Phalanks) – neprekidan zbijen linijski postroj kojeg čine više vrsti. Štit do štita, kaciga do kacige, ratnik do ratnika bojni poredak koji primjenjuju vojske antičkog doba.

Makedonska falanga – Makedonski teški pješaci pezeteri odbacuju, za razliku od grčkih, klasični grčki oklop i smanjuju promjer štita čime ulažu svu svoju snagu u silinu udara dugim kopljem (saris) koje se mora držati s dvije ruke. Postrojavaju se u falangu od 16 vrsti, ali mnogo više zbijeniju od grčke (rastojanje po širini 0,9 m, a odstojanje po dubini 0,6 m) gdje se proguraju duga koplja (4, 93 m, a kasnije 4, 32 m). Bio je to doista nepristupačan i neprobojan zid koplja, silovitog udara kada bi se kompaktno sručio na protivnika. Međutim ono što makedonska falanga u odnosu na grčku dobiva u udarnoj snazi gubi u okretnosti i manevru.
Makedonska falanga u odnosu na grčku ne predstavlja napredak u taktičkom smislu jer u rastresitijoj grčkoj falangi do izražaja dolazi mogućnost pojedinca da iskaže svoju vještinu u bliskoj borbi, a makedonska to nadoknađuje svojom masom.
Međutim makedonska falanga ima još nešto, a to je isključivo makedonski izum. Naime, radi se o srednjem pješaštvu hipaspisti (hypaspistai) koji su teže opremljeniji od lakih peltasta (peltastoi), a istodobno lakše od teških hoplita. Uočen problem, kada se tijekom bitke konjaništvo odvoji od falange ostavljajući joj tako opasno nezaštićene bokove, riješili su upravo hipaspisti. Oni su nešto brži od ratnika iz falange (hoplita), ali su istodobno sporiji od konjaništva i idealni su za zaštitu bokova falange.
Najteži i najprestižniji među konjanicima bili su pripadnici «kraljeve družine» (makedonski aristokrati oko 1700 konjanika) oklopljeni heteri (hetairoi). Slijedi ih srednje konjaništvo koje se sastoji od 800 konjanika grčkih državica i od 1700 konjanika iz Tesalije. Lako konjaništvo čini oko 800 konjanika iz Trakije (prodromi). Najteži oklopni pješaci jesu hopliti, njih oko 7000 iz grčkih državica. Jezgru čini makednoska falanga s 12 000 ljudi. Laki pješaci peltasti (peltastoi) njih oko 7000 iz Trakije i oko 5000 iz Grčke, a najlakših pješaka naoružanih praćkama i lakim kopljima za bacanje bilo je: Ilira oko 1000, 500 Agrinjana i oko 500 strijelaca s otoka Krete.
Aleksandar je svoju vojsku postavljao u bojni složaj koji se slobodno može nazvati stereotipnim. U sredini falanga, lijevo lako konjaništvo, desno hipaspisti i do njih heteri. Falanga je zauzimala različite složaje od kolone, klina, kosi red, kvadrat, polumjesec i kretala se na sve četiri strane. Uvijek je falanga na sebe primala udar i bila je temelj za zaustavljanje i otupljivanje napada, dok je konjaništvo najvažniji instrument napada. Aleksandrova prosudba kada iz defenzive prijeći u ofenzivu bila je odlučujuća.

Bojni slonovi u vojsci Aleksandra Velikog

U bitki protiv perzijskog kralja Darija kod Gaugamele 331. p. K. vojnici Aleksandra Makedonskog nemalo su se iznenadili ugledavši slonove s drvenim kulama na leđima iz kojih su ih gađali strijelci. Osobito teško izašli su nakraj sa 100 slonova vojske indijskog kralja Pora u bitki na Hidaspu 326. p. K. Napredujući ispred pješaštva slonovi su razbili red falange i gazili, te bacali u vis zbunjene vojnike Aleksandrove vojske. No, bitku su spasili kretski strijelci koji su preciznim pogodcima poubijali goniče slonova, te su ovi ostali obezglavljeni. Sam Aleksandar bio je zadivljen slonovima i nakon poraza Indijaca, slonovi postaju dio njegove vojske.
Bojni slonovi teški su 4 – 5 tona, visoki 3 m, a dugi 3,5 m. Na leđima mogu nositi teret od 4 tone. Izvrsni su plivači i tijekom dana mogu priječi oko 100 km. Dresirani bojni slonovi jako su poslušni, ali zaplašeni lako podivljaju. U vojsci Aleksandra Makedonskog imaju posadu (ako smijem to tako nazvati) od indijskog goniča i dva, a kasnije i četiri vojnika koji se nalaze u kuli (hovdahu). Vojnici su naoružani dugim kopljima, lukom i manjim kopljima za bacanje. U bojnom složaju postavljaju se ispred glavnog bojnog reda na međusobnom razmaku 20 – 50 m, ali nikada ispred falange. Zbog straha konja od slona, uspješno mogu zaustaviti napad konjaništva. Iako ih je bilo teško ubiti, ipak slonovi imaju jedan veliki nedostatak, a to je: zbog ubijenog goniča i mnogih rana od strijela i koplja lako podivljaju. Tada su slonovi opasni kako za protivnika tako i za vlastite redove. U strahu i izbezumljeni pregaze sve što im je na putu. Zbog toga oni dobivaju zaštitu lakog pješaštva koje treba držati protivnika dalje od slona.
Zanimljivo je da kasnije slonovi Kartažana nemaju kulu već vojnici sjede na tepihu.
Uspoređujući slonove s konjaništvom, oni su manje pokretni i sporiji, pa ih je najbolje bilo uporabiti protiv sporog ili stojećeg protivnika. Najbolja efikasna obrana od slonova bili su metalni šiljci u obliku zvijezde, otprilike onakvi kakvi se danas koriste u policijskim zaprekama, koji pobacani po cesti probuše automobilske gume.
Posebne skupine lakih pješaka nosili su te šiljke u platnenim torbama i bacali (sijali) su ih pod noge slonova koji su izbezumljeni od bola podivljali gazeći sve pred sobom.

Dijadosi - Aleksandrovi nasljednici

U večernjim satima 13. lipnja 323. godine p. K. Umro je Alekasandar III. Makedonski ne odredivši svojeg nasljednika. Popis moćnih, sposobnih, hrabrih i slave željnih Aleksandrovih zapovjednika, prijatelja i rođaka, koji su se smatrali da imaju pravo na ostavštinu golemog carstva, bio je podugačak.
Dijadosi (diadokhos - baštinik) ili samozvani baštinici već nad mrtvim tijelom Aleksandra počeli su potezati mačeve jedni na druge. Najstariji od konkurenata bio je 70-to godišnji vojskovođa Antipatar koji je pomogao Aleksandru popeti se na prijestolje. Najmoćniji je ipak bio Antigon s nadimkom Monoftalmos (jednooki) jedan od najistaknutijih Aleksandrovih vojskovođa. Među njima bio je i Eumen svojedobno savjetnik Filipa II. Makedonskog sada prvi čovjek kraljevskog ureda. Tu su i dva velika Aleksandrova prijatelja: Perdika koji je s njim ratovao još u Tebi, a na Indu mu je mačem izrezao strjelicu iz prsa i Ptolomej koji je sudjelovao u svim njegovim pohodima i na kraju stekao položaj sličan današnjem ministru rata. Na kraju bila su tu i četiri mlađa zapovjednika: Lizimah zapovjednik Aleksandrove osobne straže, Krater, Seleuk i Leonat. Uz te moćne ljude tu su i dvojica potpuno bespomoćnih: Aleksandrov maloumni polubrat Filip Arhidaj i još nerođeni sin koji će dobiti ime Aleksandar.
Svim konkurentima bilo je stalo da se domognu cjelokupnog Aleksandrovog carstva, odnosno da postanu regenti ili namjesnici maloumnog Filipa i kasnije Aleksandrovog sina kojeg su proglasili kraljem.
Povijest ne zna kako, ali Perdika je u jednom trenutku pretekao sve ostale konkurente dokazavši da je svoj prsten Aleksandar ostavio baš njemu, a samim time i cijelo carstvo. Da bi zadovoljio ostale pretendente Perdika dijeli satrapije (pokrajine): Antigomn dobiva Veliku Frigiju, Ptolomej Egipat, Leonat Malu Frigiju, Lizimah Trakiju, Eumen Kapadokiju, Antipatera je postavio na mjesto namjesnika Grčke i Makedonije, a Seleuka za zapovjednika garde.
Ovakva podjela nije dugo trajala i uskoro počinju bitke dijadosa koje su bile zenit Aleksandrovog carstva.

Richard Sorge ( 04. listopad 1895. – 07. studeni 1944.)

Richard Sorge rođen je u Baku, Rusija kao deveto dijete njemačkog inženjera rudarstva Wilhelma Sorgea i njegove žene ruskinje Nine Sorge. Godine 1989. njegova obitelj seli se u Njemačku kod strica koji je sekretar Karla Marxa. U listopadu 1914. mladi Richard Sorge dobrovoljno se prijavljuje u Njemačku vojsku i službuje u 3. topničkom gardijskom divizijunu na Zapadnoj europskoj bojišnici gdje je godine 1916. teško ranjen fragmentom (šrapnel) granate. Kako se pokazao kao vrlo hrabar vojnik odlikovan je Željeznim križem i promoviran u čin kaplara topništva.
Richard Sorge, kao sovjetski špijun u Japanu, već u proljeće 1941. upozorio je Staljina da će Njemačka sigurno napasti Sovjetski Savez. Međutim, Staljin je mislio da je to samo propaganda, da se pokušava činiti pritisak kako bi se poboljšali ekonomski odnosi i to upozorenje nije shvatio ozbiljno. Iza toga dolazi do prve katastrofe. Čim su počela neprijateljstva, njemačko zrakoplovstvo je potpuno uništilo sovjetsku stranu. Richard Sorge ponovno upozorava Staljina i kaže da Japanci sigurno neće napasti u Sibiru. Bilo je mnogo sovjetskih vojnih snaga raspoređenih u istočnom Sibiru u slučaju japanskog napada, no ovaj put Staljin je povjerovao Sorgeovoj informaciji, pa su sovjetske trupe mogle biti povučene s istoka za protuudar na zapadu SSSR-a.
Zašto Japanci ne napadaju Sibir? Vojničkom logikom i strategijski gledano Japan nema nikakve interese u Sibirskoj pustoši, pa se okreče pacifičkom bazenu i napada SAD u Pearl Harbouru. Međutim, Japanci se i dobro sjećaju naučene lekcije u Kini koju su napali, porazili i osvojili, ali nikada je nisu pokorili, dakle, nisu uspjeli silom nametnuti vlast toj velikoj zemlji. Ovime su SAD prisiljene ući u rat, SSSR može svježe snage slobodno dovući s istoka, a ono što je do tada bilo sasvim sigurno (Njemačka pobjeda u ratu) postaje sve upitnije.
Ima i jedna interesantna stvar oko tih svježih sovjetskih snaga koje su te presudne ratne godine stigle u Moskvu. Naime, bili su to zimom prekaljeni vojnici, zamislite samo: u danima kada su oni stigli u Moskvu, temperatura je bila – 25 0 C. Moskovljani su se smrzavali, a oni su jednostavno poskidali svoje vunene kapute i darežljivo ih poklanjali zaprepaštenim vojnicima braniteljima Moskve, jer, ama ljudi moji, njima je jednostavno bilo vruće! U Sibiru, odakle su oni stigli, temperatura je tih ratnih dana znala noću pasti i na – 65 0 C.
Richard Sorge umro je 07. studenog 1944. godine.

Bitka kod Termopila

Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako.
U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne.
Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije.
Ovim ishodom posjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja.
Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavjesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine.

Bitka kod Salamine 480. p. K.

Bitka kod Salamine doista je bila odlučujuća bitka drugog Grčko – Perzijskog rata. U situaciji kada je grčka kopnena vojska mogla još pružiti nesigurnu obranu na Korintskoj prevlaci, grčka flota je morala voditi pomorsku bitku koja će odlučiti ishod rata. Naime, u floti koja se prikupila u Salaminskom tjesnacu nije vladalo jedinstvo oko načina vođenja bitke. Peloponežani su zagovarali boj na otvorenom moru kod Korintske prevlake, a Atenjani pak zagovaraju da se boj protivniku nametne baš ovdje u tjesnacu. Prevagnuo je ugled Atenjana i njihovog zapovjednika Temistoklea, a možda i jačina njihove eskadre (200 trijera – Trijera, triremis – antički ratni brod na vesla, dužina 42 m, širina 5,80 m, visina bokova nad vodom 2, 55 m, dubina gaza 1,80 m. Posadu čini 170 veslača i 30 mornara epibata, građena od jelovine. Bokovi su joj ojačani s 2 – 3 uzdužne grede. Na pramcu se uzdiže trokutno nadgrađe na koje se u bitki postavlja drvena kula – kaštel. Ima tri reda vesala 62 u gornjem redu i 52 u srednjem i donjem redu. Na gornjoj klupi su veslači – talamiti, na srednjoj veslači – zigiti, a na donjoj veslači – traniti. Kao pomoćni pogon služi križni jarbol na sredini broda. Kormilari se s dva vesla na krmi, po jedno na svakom boku broda. Glavno naoružanje je kljun – embolon okovan metalom ugrađen na pramcu ispod vodene crte, te bacačke naprave koje služe za izbacivanje kratkih kopalja.)
Na lijevom krilu grčke flote bila je upravo atenska flota pod zapovijedanjem Temistoklea i ona se naslanja bokom na otok Belbina, u sredini je Korintska flota ispred ulaza u zaljev sa zadaćom da pazi na Egipćane, a na desnom krilu zapovijeda Spartanac Euribijad čija se flota naslanja bokom na poluotok Kinosuru. Jačina grčke flote je oko 300 trijera. Glavnina perzijske flote oko 600 brodova postrojila se u neuredan poredak vrste koji naizgled ima veću potencijalnu snagu, ali zbog bokova grčkih krila koji se oslanjaju na kopno, neće je moći natkriliti ni obuhvatiti. Grcima u prilog ide i smjer vjetara. Lijevo grčko krilo obuhvatilo je perzijsko desno krilo koje su činili glomazni i spori fenićanski brodovi. Fenićani nisu imali nikakvog izgleda u sudaru s grčkim brzim trijerama, a u trenutku abordažnog boja grčkim mornarima priključuju se i njihovi veslači jer oni su slobodni (nisu okovani).Feničani u panici stanu napuštati poredak i nalete na vlastito središte, pa panika zahvati i ostale perzijske brodova, što pak ugrozi leđa lijevom perzijskom krilu koje čine jonski Grci.
U bitki Grci su izgubili 40 brodova, a Perzijanci 200.

Drugi Arapsko izraelski rat (29. listopad – 07. studeni 1956. godine)

Francuskoj i Velikoj Britaniji novi politički kurs, koji je zauzeo Egipat, ugrožava i dovodi u pitanje njihov utjecaj na Bliskom istoku, a poglavito oko Sueskog kanala. Naime, Egipat je u srpnju 1956. godine nacionalizirao Sueski kanal, a to je bio jedan od povoda za intervenciju Francuske i Velike Britanije. Međutim, ima tu još nečega, Egipat je krajem 1955. godine nabavio iz tadašnjeg SSSR-a i drugih istočnoeuropskih zemalja velike količine modernog naoružanja, a to pak je predstavljalo prijetnju za tadašnje ekspanzionističke težnje Izraela. Vojničkom logikom trebalo je napasti što prije Egipat, prije nego se egipatski vojnici obuče i uvježbaju za rukovanje novim naoružanjem.
Britansko-francuske snage namjeravaju sinkroniziranim napadnim operacijama na Sinaju i u području Sueskog kanala razbiti Egipatsku vojsku, svrgnuti Nasera (tadašnji egipatski predsjednik), te tako prekinuti razvoj egipatske nezavisnosti. Plan je dalje predviđao da napad započne Izraelska vojska uz snažnu potporu britansko-francuskih zračnih snaga. To bi prisililo Egipatsku vojsku da koncentrira svoje snage na područje Sinaja, a britansko-francuske snage tada bi pomorskim i zračnim desantima zauzele područje Sueskog kanala, time odsjekle egipatske snage i uz sudjelovanje izraelskih snaga uništile egipatsku vojsku negdje u pustinjskom dijelu Sinaja. To je trebalo izazvati Naserov pad i postizanje ratnog cilja.
Neposredno pred početak neprijateljstava Egipatska vojska broji oko 100 000 vojnika, 500 tenkova, 400 zrakoplova i oko 40-tak manjih ratnih brodova. No, tu su još egipatske snage dragovoljaca i Nacionalna garda ustrojene na teritorijalnom principu.
Britansko-Francuski Ekspedicijski korpus jakosti je oko 20 000 vojnika razmještenih po bazama u Sredozemlju, 500 zrakoplova i preko 200 ratnih brodova. Izrael angažira snage jakosti četiri divizije.
Bez objave rata, nadnevka 29. listopada, napadom izraelske zračno-desantne bojne na prijevoj Mitla, uz istodobno otpočinjanje djelovanja po cijeloj crti bojišnice. Egipatske postrojbe pružaju veoma snažan otpor, a Egipatsko Vrhovno zapovjedništvo izvlači dio postrojbi na područje kanala jer raspolaže podacima da će britansko-francuske snage tu izvršiti desant. Izraelske divizije uspijevaju ući 16 kilometara na egipatski teritorij i pritom zarobljavaju jednu egipatsku diviziju, a sukladno planu i dogovoru izraelske postrojbe se zaustavljaju i počinju se ukopavati, te uređivati položaje za obranu. Velika Britanija i Francuska svijetu obznanjuju da žele razdvojiti zaraćene strane, pa angažiraju svoje desantne snage i to: Britanci na Port Said, a Francuzi na Port Fuad s namjerom da nastave prodor uz kanal prema El Kantari, Ismailiji i Suezu. Francuzi uspijevaju zauzeti Port Fuad, ali Britanci imaju probleme kod Port Saida.
Svijet reagira oštrom osudom, a SSSR prijeti, da ako se napadi i neprijateljstva ne zaustave, otvorenom vojnom intervencijom. Jasno je da nakon ovoga Britanci, Francuzi i Izraelci moraju povući svoje snage iz Egipta, a na Sinaj dolaze snage UN.
Time je Drugi Arapsko izraelski rat završen, no, na pomolu je uskoro Treći rat.

Prvi arapsko – izraelski rat

Neposredan povod za prvi arapsko – izraelski rat je bio akt o proglašenju izraelske države 14. svibnja 1948. godine. Već sutradan se Velika Britanija povlači iz Palestine i dotadašnje borbe inicirane žestokom arapskom reakcijom na stvaranje izraelske države, prelaze u rat 15. svibnja 1948. započet akcijom članica Arapske lige (Jordan, Egipat, Irak, Jemen, Libanon, Sirija i Saudijska Arabija). Snage postrojbi Arapske lige činilo je oko 35 000 elitnih vojnika pripadnika Arapske legije ustrojene još tijekom britanske vladavine. Operativne snage izraelskih postrojbi sastoje se od oko 22 000 vojnika.
Arapske zemlje započele su rat bez da su prije definirale ciljeve i koordinirale planove napada. Napad je započeo s teritorija Sirije, Libanona, Egipta i Jordana, te su u početku odvijao dosta uspješno sve do trenutka kada Izraelci stabiliziraju obranu i prelaze u protuofenzivu. Sirijske postrojbe od 4 000 vojnika prodrle su na izraelski teritorij i zauzele Mišmar Hajarden. Jordanske postrojbe broje oko 8 000 vojnika koji ulaze u stari dio Jeruzalema, te zauzimaju Latrun, Ramle i zračnu luku Lod, a novi dio Jeruzalema stavljaju u okruženje. U međuprostoru između sirijskih i jordanskih snaga djeluje iračka brigada s oko 2 000 vojnika. Libanonske postrojbe djeluju s ciljem presijecanja izbočine izraelskih obrambenih položaja sjeverno od jezera Jan Kinereta (tadašnja tromeđa Sirije, Libanona i Izraela). Egipatske postrojbe od oko
12 000 vojnika prelaze preko pustinje Negav smjerom sjeveroistok, te zauzimaju Gazu i Beršabu, a nakon nekoliko dana spajaju se s jordanskim postrojbama južno od Tel Aviva.
Ovakvim razvojem situacije Izrael je u vrlo teškom položaju, a njegove postrojbe odvojene su na tri dijela (Jeruzalem, Tel Aviv i južni dio Palestine) i nalaze se u potpunom ili djelomičnom okruženju. Dolazi do intervencije OUN i zaraćene strane pristupaju pregovorima o primirju. Pregovore Izrael koristi za intenzivno naoružavanje, preslaganje snaga i one su već tijekom lipnja 1948. spremne za prelazak u protuofenzivu. Izrael kreće u protuofenzivu smjerom Tel Aviv – Jeruzalem.
Izraelske postrojbe zauzimaju zračnu luku Lod i Ramale, deblokiraju Jeruzalem i razdvajaju egipatske i jordanske snage na tom području. Prvi udar izraelskih postrojbi usmjeren je na iračke i jordanske postrojbe koje se povlače s izbjeglicama na istok, a sirijske i libanonske snage u tim djelovanjima ostaju nevjerojatno pasivne. Tako da izraelskim postrojbama ostaju još samo egipatske postrojbe koje su znatno ojačane i čvrsto drže komunikaciju Tel Aviv – Negav. Izraelske snage prelaze u napad 9. listopada 1948. godine i nakon deset dana borbi približavaju se Gazi, te zauzimaju Beršabu 21. listopada 1948. godine. Nakon ovoga dva mjeseca je zatišje, a 22. prosinca Izrael poduzima novu ofenzivu s namjerom da odsječe Gazu. Obuhvatni manevar izveden je preko pustinje Negav i u njemu su egipatske postrojbe potisnute i odbačene na zapad, a izraelske postrojbe prodiru u području Rafe na more. Nadnevka 24. veljače 1949. godine Egipat prihvaća izraelsko primirje, a nakon toga to čine redom Jordan, Sirija i Libanon.
Time završava Prvi arapsko izraelski rat, a na pomolu je uskoro Drugi arapsko izraelski rat.

Treći Arapsko izraelski rat (05. – 10. lipnja 1967. godine)

Uzrok izbijanja Trećeg Arapsko izraelskog rata je težnja Izraela za proširenjem granica prema Jordanu i Siriji, te prisvajanje Gaze i Šarm el Šeika. Izraelska vojska sprema se da u jednom kratkom i munjevitom ratu iznenadi protivnika i ostvari svoj glavni cilj. Adekvatno tomu Izrael jača svoje oklopno mehanizirane postrojbe i zrakoplovstvo pokušavajući ostvariti jednom već prokušanu formulu u II. Svjetskom ratu (Panzer und Stuka). Slobodno mogu ustvrditi da su u Trećem ratu arapske zemlje jako podcijenile Izraelsku vojsku i malo previše preuveličale svoju nadmoć. Naime, Egipatska vojska raspolaže suvremenim naoružanjem nabavljenim od SSSR-a, ali je ljudstvo slabo obučeno u rukovanju s istim. Egipatska vojska broji oko 75 posto nepismenih vojnika koji su, iako uvježbavani za ofenzivne operacije i dobro opremljeni, ipak loše obučeni u rukovanju s naoružanjem i daleko su ispod standarda koji imaju Izraelski vojnici.
Izraelski plan predviđao je snažni udar po zrakoplovstvu protivnika još na zemlji, te jakim i energičnim udarima oklopnih klinova razbiti egipatske snage na Sinaju, a zatim brzim preslaganjem snaga tući sirijske snage na Golanskoj visoravni, pa onda i jordanske snage zapadno od rijeke Jordan.
Napad započinju, 5. lipnja 1967. godine u 07.45 sati, izraelski borbeni zrakoplovi, ali ne preko Sinaja već preko Sredozemnog mora, po 15 egipatskih zračnih luka. Istoga dana udar je izvršen i na zrakoplovstvo Sirije i Jordana, te je tijekom dana čitavo arapsko ratno zrakoplovstvo uništeno na stajankama zračnih luka. Na Sinajskoj bojišnici u napad su krenule tri oklopne i jedna mehanizirana brigada Izraelske vojske i do 6. lipnja probile su obranu egipatskih snaga. Drugoga dana rata izraelska vojska uz odbijanje egipatskih protunapada izbija na 30 kilometara od Sueskog kanala. Trećeg dana rata 7. lipnja egipatske snage povlače se natrag prema Kanalu i ostavljaju svoje teško naoružanje. Prva skupina izraelskih brigada izbija kod El Kantare na Kanal i odbija protunapad egipatske 4. oklopne divizije. Druga skupina brigada uz uporabu zračnog desanta zauzima tjesnac Mitla, a treća skupina brigada napada kod El Nala egipatske snage koje se nastoje izvući kroz tjesnac Mitla. Padom Mitle četiri egipatske divizije nemaju komunikaciju kojom bi se mogle izvući prema Suezu. Nadnevka 8. lipnja izraelske snage izbijaju na Kanal po cijeloj dužini od El Kantare do Sueza, a time su egipatske divizije razbijene i izbačene iz borbe.
Na Jordanskoj bojišnici izraelske snage zauzimaju Jeruzalem, Nabulus i Arihu, te izbijaju na rijeku Jordan. Noću s 8. na 9. lipanj tri izraelske kolone zabijaju se u sirijske položaje, probijaju obranu i zauzimaju najveće sirijsko utvrđenje El Tafar. Nadnevka 10. lipnja kod Tiberijskog jezera probijaju izraelske snage obranu sirijskih, zauzimaju Kuneitru i Golansku visoravan, a posredstvom OUN prekidaju se 10. lipnja sva neprijateljstva.
U trećem ratu arapske zemlje izgubile su oko 30 000 ljudi, oko 1000 tenkova i oko 450 borbenih zrakoplova. Izrael je imao 680 poginulih, 3000 ranjenih i 20 zarobljenih vojnika, uništen mu je 61 tenk i 19 borbenih zrakoplova.
Dobra pripremljenost vojnika i stanovništva Izraela za rat, a loš zapovjedni kadar i slabo obučeni vojnici glavni su uzrok katastrofe arapskih zemalja u trećem ratu. No, ostaje nam još i Četvrti rat.

Četvrti Arapsko izraelski rat (6. listopada – 25. listopada 1973. godine)

Četvrti Arapsko izraelski rat poznat i pod imenom Jomkipurski rat jer je počeo s početkom izraelskog vjerskog blagdana Jomkipura.

1. Sinajsko bojište

Ovaj put Egipat i Sirija respektiraju izraelske vojne snage i znaju da Izrael raspolaže snažnim oklopnim snagama, pa se velika pozornost pridaje protuoklopnoj borbi. U naoružanje egipatskih snaga uvodi se veliki broj protuoklopnih sredstava, ustrojavaju se protuoklopne pričuve u brigadama, a postrojbe koje trebaju prve prijeći Kanal dodatno su opremljene velikim brojem protuoklopnih sredstava. Izrael je na drugoj strani Kanala podigao visoki pješčani zid u prosjeku oko 20 metara, a izgrađen je i čitav sustav utvrđenja i obrambenih objekata dubine 30 – 35 kilometara. Prvi položaj je Bar – Lev crta utvrda s 22 obrambena sektora i 31 otpornom točkom u načelu obrana je organizirana kružno s žičanim zaprjekama ojačanim protuoklopnim i protupješačkim minama, te raznim elektronskim sredstvima za upozorbu. Osim pješaštva, tu su i tenkovi, topništvo i drugo teško oružje koje paljbom pokriva prilaze kanalu i sam Kanal. Drugi položaj je na 10 – 15 km od kanala i zauzima ga pričuva. Na trećem položaju uređeni su objekti koje su trebale zaposjesti snage koje bi se eventualno povlačile sa Sinaja, a iza toga položaja nalaze se oklopne snage, helikopteri i protuzrakoplovni položaji tipa Hawk.
Najveći problem Egipćanima predstavlja proboj pješčanog zida. Eksplozivni naboji nisu se pokazali efikasnim, pa su se Egipćani dosjetili nečega drugog. Naime, postrojbe su opremljene velikim brojem vodenih pumpi koje su mogle raščistiti 1500 do 2000 m3 pijeska. Izrael je postavio veliki broj cijevi kroz koje se brzo mogla ispustiti nafta u slučaju prijelaza preko Kanala, pa su egipatski rendžeri i ronitelji obučavani za brzo zatvaranje tih cijevi.
Napad je započeo udarom egipatskog topništva, zrakoplovstva i tenkova po prednjoj utvrđenoj crti Bar – Lev sustava utvrda u 14.05 6. listopada 1973. godine. Egipatsko zrakoplovstvo izvršilo je udar na Bir Gifgafu glavnu izraelsku logističku bazu, na zapovjedno mjesto na Sinaju i zapovjedno mjesto brigade na El – Tasu. Topničku pripravu provodi oko 2000 topničkog oružja i oko 200 tenkova. Napad preko Kanala počeo je na potezu Port Said – Suez, a težište je na tri smjera: putem od El Kantare, sjeverno i južno od Ismailije i između Gorskih jezera i Sueza. Kanal su prvi prešli egipatski rendžeri i uspješno zatvorili cijevi za ispuštanje nafte. Nakon njih Kanal prelaze skupine koje su zauzele sve otporne točke uz Kanal, te na drugoj crti Bar – Lev sustava utvrda postavili zasjede izraelskim tenkovima koji su krenuli u protunapad. Sada topništvo prenosi vatru i udar po dubini, a preko kanala u čamcima se prebacuje oko 8 000 pješaka opremljenih protuoklopnim vođenim raketama obučenih za borbu s tenkovima. Jedan sat nakon početka napada Egipćani su počeli «nagrizati» pješčani zid vodenim pumpama, a nakon pet sati od početka napada postavljeni su i prvi pontonski mostovi za prijelaz egipatskih tenkova. Izraelsko zrakoplovstvo tek nakon dva sata od egipatskog napada počinje djelovati po pontonskim mostovima, ali njih energično brane egipatski protuzrakoplovni sustavi SAM – 6 koji nanose velike gubitke izraelskom zrakoplovstvu.

Četvrti Arapsko izraelski rat (nastavak)

Do mraka 6. listopada pješačke postrojbe 2. i 3. egipatske armije (snage 5 pješačkih divizija) stvorile su solidan mostobran dubine 3 – 4 km i osigurale prebacivanje oklopnim postrojbama. Tijekom noći zauzet je cijeli prvi sustav utvrda na Bar – Lev utvrđenoj crti. Pred jutro egipatske snage na drugoj obali imaju oko150 tenkova, 17 000 vojnika, a sve to uspješno od napada izraelskog zrakoplovstva štiti PZO sustav SAM – 6, a izraelskim tenkovima egipatski vojnici opremljeni POVR sustavima ne dozvoljavaju prilaz Kanalu više od 3000 metara. Izraelsko ratno zrakoplovstvo drugog dana od početka rata pokušava masovnim udarom uništiti egipatsko zrakoplovstvo u bazama i na stajankama. U nekim od tih pokušaja sudjeluje od 60 do 120 izraelskih ratnih zrakoplova, ali egipatski PZO «kišobran» je neprobojan, te nanosi velike gubitke izraelskom zrakoplovstvu, a da ono nije uspjelo uništiti niti jedan egipatski zrakoplov. Egipatsko ratno zrakoplovstvo pak uspješno vrši udar po izraelskim pomorskim bazama i spremištima goriva kod Abu Rudejsa u Sueskom kanalu i kod Bluza na mediteranskoj obali. Egipatski komandosi pokušavaju zračni desant na prijevoje Mitla, Gidi i El Tasa, no izraelska PZO obara veliki broj helikoptera, ali manji dio njih ipak uspješno spušta desant, a egipatski komandosi iz tih desanata napravili su pravu pomutnju u izraelskoj pozadini.
Do 9. listopada na istočnoj obali Kanala egipatske snage broje oko 30 000 vojnika i oko 1 200 tenkova, a te snage vode borbe za povezivanje i proširivanje mostobrana na drugoj obali Kanala. Prvi najjači utvrđeni položaj na Bar – Lev crti je probijen, a izraelske brigade poduprte s oko 500 tenkova od 7. do 9. listopada pokušavaju više protunapada, ali u njima gube veliki broj tenkova. Trećeg dana rata Izraelci ubacuju u borbu i dvije oklopne brigade iz sastava operativne pričuve i samouvjereno napadaju na egipatske glavne snage, nadajući se munjevitom uspjehu iz 1967. godine, no, sada se situacija daleko promijenila. Izraelska 120. oklopna brigada sa 100 tenkova potpuno je razbijena i uništena, a 190. oklopna brigada ima katastrofalne gubitke (negdje oko 80 posto cjelokupnog sastava). Naime, 190. izraelska oklopna brigada upala je u vješto postavljenu protutenkovsku zasjedu egipatske 18. pješačke divizije. Izraelsko ratno zrakoplovstvo očajnički i unatoč teškim gubitcima napada egipatske PZO položaje, ali ih ne uspijeva uništiti. Sada izraelsko zapovjedništvo mijenja taktiku uporabe zrakoplovstva, pa se težište potpore zrakoplovstva prenosi na direktnu vatrenu potporu pješačkih postrojbi. Egipatske snage od 9. do 13. listopada vode obrambene bojeve i odbijaju napade izraelskih oklopnih snaga, te se sporo razvijaju za napade u dubinu rasporeda izraelskih snaga što Izraelci vješto koriste. Izraelci organiziraju elastičnu obranu i pojačavaju sustav svoje obrane (Izraelci dovode sedam oklopno - mehaniziranih brigada, pa se odnos snaga popravlja u korist Izraela). Neenergični napadi egipatskih postrojbi uz slabu zračnu i topničku potporu ne daju značajnije rezultate, pa su prednji dijelovi egipatskih brigada na samo 8 do 10 kilometara od Kanala.

Četvrti arapsko izraelski rat (nastavak)

Tijekom noći 16. na 17. listopada sve izraelske postrojbe veoma su aktivne po cijeloj bojišnici, ne bi li na taj način na sebe vezale što više egipatskih postrojbi i time olakšale posao oklopnim brigadama na mostobranu kod Gorskih jezera. Izraelcima polazi za rukom uništiti neke egipatske postrojbe PZO, nekoliko radarskih sustava, te time olakšavaju posao svojem zrakoplovstvu koje sada sve uspješnije štiti oklopne postrojbe. Izraelci sada imaju i nove POVR tipa Maveric, te ih uspješno rabe u zaštiti i potpori svojim oklopnim postrojbama. Tijekom 16. listopada izraelske oklopne postrojbe vode borbu za učvršćenje mostobrana, a dolaskom izraelske zračnodesantne brigade 17. listopada, te jedne bojne komandosa, imaju čvrstu osnovicu i stabilnu bojišnicu dubine 20 i širine 30 kilometara. Tijekom noći 18. na 19. listopada egipatske postrojbe čine sve što je moguće ne bi li likvidirale izraelski mostobran i postaje jasno da je ishod borbe na mostobranu ishod Četvrtog rata. Tijekom slijedeća dva dana tu dolazi do najžešćih bitaka tijekom Četvrtog rata. Egipćani u borbama rabe i rakete tipa zemlja – zemlja, njihovo ratno zrakoplovstvo vodi teške borbe za prevlast u zraku i bori se s dijelovima izraelskih postrojbi na zemlji, u bitkama s izraelskim tenkovima egipatski piloti helikoptera na tenkove bacaju, a u nedostatku PO raketa, čak i svežnjeve ručnih bombi. U tim strašnim borbama egipatske postrojbe nanose velike gubitke izraelskim tenkovima, ali ne mogu spriječiti izraelski prodor na jug prema gradu Suezu. Izraelci su izgubili oko 300 tenkova, a Egipćani oko 500. Iako su Egipćani spasili grad Ismailiju , na jugu kod Sueza, snage njihove 3. armije (to su i najslabije snage egipatskih postrojbi) sve slabije odolijevaju napadima izraelskih postrojbi. Izraelci ponovno na smjer prema Suezu ubacuju svježe postrojbe ( tri oklopne i dvije mehanizirane brigade). Egipćani nisu na vrijeme uspjeli prebaciti na jug svježe postrojbe, pa je 22. listopada egipatska 4. oklopna divizija u teškom položaju, a probojem njezinih položaja na komunikaciji Suez – Kairo odsječena je 3. egipatska armija (20 000 vojnika i oko 200 tenkova) istočno od Kanala. No, sada se opet miješa SSSR koji je upozorio Izrael da će se vojno umiješati u rat na strani Egipta, pa je Izrael prinuđen prihvatiti 25. listopada primirje pod vrlo povoljnim uvjetima za Izrael. Na ovaj prostor 28. listopada dolaze promatrači UN.

Četvrti Arapsko izraelski rat (nastavak)

Sada Egipat u borbu ubacuje nove i svježe oklopno – mehanizirane snage iz drugog bojnog postroja s ciljem da zauzme prijevoje Mitla i Gidi. Napad počinje u 06.00 14. listopada nakon petnaest minutne topničke i zračne priprave. Težište je istočno od grada Ismailije. Cilj je razbiti izraelske snage na platou koji je dominantan položaj 20 do 30 kilometara od Kanala, a potom tu rasporediti pješaštvo, topništvo i inženjeriju za očuvanje dostignutih crta. No, egipatsko zapovjedništvo neobjašnjivo oklopne postrojbe angažira na čak 10 do 12 međusobno odvojenih smjerova i bez čvrste veze s pješaštvom i topništvom. Takva taktika dovela je do rascjepkanosti i otupljivanja «oštrice» oklopa koji je razvučen na širokoj bojišnici, a time su obuhvat, obilazak i proboj nemogući. Zanimljivo je da su tih dana američke zračne snage pojačano vršile izvide za potrebe Izraela, a kada je Izraelski radio 13. listopada očajnički objavio da njihove postrojbe imaju streljiva i naoružanja za još samo četiri dana rata, američka vojna pomoć je intervenirala. Američka vojska jednostavno je Izraelskoj vojsci dala borbene zrakoplove s pilotima koji su židovskog podrijetla, opremljene i naoružane spremne za borbu, a sve to iz zrakoplovne baze Torrcon u Španjolskoj. Egipatski tenkovi bez zračne i pješačke potpore, još to i usred bijelog dana, upadaju u protutenkovske zasjede izraelskih brigada. Egipćani tu gube oko 200 tenkova, a zauzimaju zanemariv prostor koji skupo plaćaju oklopom. Zbog toga egipatsko zapovjedništvo povlači tenkove i priprema se za izraelski protuudar.
Sada Izraelci pomoću izvidničkih podataka američkih zrakoplova zaključuju da je prostor oko Gorskih jezera vrlo slabo branjen. Taj prostor zapravo je spoj egipatskih 2. i 3. armije, a egipatski zapovjednici smatrali su da ga nije potrebito naročito braniti jer su jezera i sama po sebi prirodna zapreka oklopnim postrojbama. Izraelski general Ariel Sharon pak baš tim smjerom želi izvršiti prodor prema Kanalu. Noću 15. na 16. listopada jedna mješovita izraelska borbena skupina prelazi preko Velikog gorskog jezera na njegovom sjevernom dijelu i iskrcava se na zapadnu obalu kod Serapeuma, te zauzima zračnu luku kod Deversoara. Djelovanje ove borbene skupine egipatski časnici ocjenjuju kao diverziju taktičkog značaja, no, zapravo se radi o infiltraciji male, ali snažne taktičke bojne skupine koja je stvorila solidan mostobran. Tijekom noći u taj međuprostor ubacuju se tri izraelske oklopne brigade. Na tom prostoru sada dolazi do žestokih borbi između tih izraelskih oklopnih brigada i egipatske 21. oklopne divizije. Izraelcima uspijeva tijekom 16. listopada odbaciti dijelove 2. egipatske armije sjeverno na crtu Ismailija – Bir Gifgafa, a dijelove 3. armije na crtu Bir If Tamaden – Veliko gorsko jezero i sada imaju prostor širine oko 10 kilometara. Sada pak Egipćanima Sovjeti daju satelitske snimke tog područja na kojima se jasno mogu vidjeti brojni izraelski tenkovi. Egipatsko zapovjedništvo, iako malo zakašnjelom reakcijom, na taj prostor 17. listopada ubacuje dvije bojne rendžera i dijelove oklopne brigade, ali te postrojbe ne postižu veći uspjeh.

Četvrti Arapsko izraelski rat - golansko bojište

2. Golansko bojište

Topnička i zračna priprava napada na Golanskom bojištu započinje istodobno kada i ona na Sinajskom. Paljba je koncentrirana na izraelske otporne točke prve crte, a pod njezinom zaštitom napadaju i djeluju sirijske skupine za izradbu prolaza u minskim poljima i drugim protuoklopnim zaprekama. Napad ovih skupina direktno podupire sirijsko samovozno topništvo, tenkovi i protuoklopne rakete. Naime, Izraelci su izradili teške protuoklopne zapreke koje se sastoje od slijedećeg: minska polja u dužini od 90 kilometara i dubini od 30 metara, nasip širine 6 metara, meki pojas, asfaltni put, žičane zapreke i drugo minsko polje. Najveći uspjeh postižu borbene skupine iz sastava sirijske 5. pješačke divizije, a prednja crta obrane izraelskih postrojbi zauzeta je bez većih poteškoća. Nakon ovoga sirijsko topništvo prenosi paljbu u dubinu, a na planinu Hermon spušta se zračni desant iz sastava sirijske 7. pješačke divizije koji uspijeva ovladati vrlo snažne izraelske položaje na Džabel Šeiku, a marokanska brigada uspijeva probiti crtu izraelske obrane i spaja se s desantom. Padom Džabel Šeika Izraelu je narušen sustav upravljanja PZO i za navođenje ratnog zrakoplovstva. No, snage sirijske 7. pješačke divizije ipak nisu uspjele ovladati svim izraelskim otpornim točkama. Težište sirijskih napada je na smjerovima napada sirijske 9. pješačke divizije uzduž puta Damask – Kuneitra. Drugog dana rata sirijske postrojbe učvršćuju svoje početne uspjehe, preslažu se i uvode snage II. Borbenog postrojba. Istoga dana sirijska 7. pješačka divizija zadržana je dostignutoj crti, ali postrojbe 9. pješačke divizije prelaze protuoklopni rov i zauzimaju izraelske otporne točke. Najviše uspjeha polučila je sirijska 5. pješačka divizija koja je prodrla oko 3 – 5 kilometara u dubinu izraelske obrane. Izraelci tog dana uz angažiranje tenkovskih vodova, a ponegdje i satnija, uspijevaju zaustaviti prodor sirijskih postrojbi 7. i 9, pješačke divizije, ali im to ne polazi za rukom na smjeru udara sirijske 5. pješačke divizije i marokanske brigade. Sirijski zrakoplovi nanose udare izraelskim pričuvama koje hitaju na bojišnicu i nalaze se u hodnim kolonama, te izraelskoj rafineriji nafte u Haifi. Izraelci žurno dovlače postrojbe i noću 7. na 8. listopad u širem području Kfata, sjeverno od Galilejskog jezera, koncentriraju dvije oklopne i jednu mehaniziranu brigadu, a jugozapadno od Galilejskog jezera razmještaju jednu pješačku i jednu mehaniziranu brigadu, uz snažnu potporu topničkih snaga koje brzo posjedaju i uređuju svoje položaje. Stanje izraelskih snaga na bojišnici je slijedeće: u borbi imaju četiri brigade, a pet brigada nalazi se u pričuvi. Izraelsko zrakoplovstvo pokušava uzvratiti udar po oklopnim sirijskim snagama, ali trpi gubitke zbog dobre organiziranosti sirijske PZO. Sirijci 8. listopada u borbu uvode svoju 10. oklopnu diviziju na smjerovima početnih uspjeha 5. i 9. pješačke divizije, dakle u bok i pozadinu izraelskih snaga. No, sirijska 10. oklopna divizija naišla je na jaku protuoklopnu paljbu izraelskih postrojbi, a tu su još i tri tenkovske brigade iz sastava pješačkih divizija, pa se na tom ograničenom i teško prohodnom području za tenkove, tiskaju, smetaju jedna drugoj i onemogućavaju bilo kakav manevar, sirijske oklopne postrojbe.

Golanska bojišnica - nastavak

Tijekom 8. listopada izraelske postrojbe brane se uporno i žilavo, te pod svaku cijenu žele zadržati Kuneitru, Ajsiju i Madžel Šamo. Uzaludno pokušavaju povratiti, na lijevom krilu, uporište Džabel Šeik, a na desnom su krilu izraelski zapovjednici prisiljeni angažirati pričuvu iz Kafte prema El Duru. Tako na južnom boku sirijske 10. oklopne divizije izbijaju dvije oklopne i jedna mehanizirana izraelska brigada. Tijekom 9. i 10. listopada uz maksimalne napore izraelske postrojbe zaustavile su daljnje napredovanje sirijskih snaga. Sirijske oklopne postrojbe izgubile su oko 800 tenkova, a izraelske oko 200. Sirijci moraju na trenutak stati i čekati oklopnu popunu koja stiže zračnim putem iz SSSR-a. Taj kratki period Izraelci koristi za poduzimanje protunapada. Naime, sirijske postrojbe zauzele su vrlo plitku dubinu obrane, nemaju pričuvu, a postrojbe u dodiru prilično su im potrošene i zamorene. Bojišnica je široka 50 – 60 kilometara. Sirija ima oko 400 tenkova, a Izrael oko 500. No, manji broj tenkova nije toliko bitan koliko je stvarno opasan sam raspored sirijskih snaga ( na južnom krilu bojišnice od Ajsije do Fika razvijena je samo jedna sirijska divizija koja nema pričuvu, a na sjevernom dijelu se tiskaju čak tri divizije, hmmm, to i baš nije raspored kakav bi poželio ikoji zapovjednik). Izraelski zapovjednici ovo su dobro uočili i 11. listopada uz snažnu topničku i zračnu pripravu istodobno započinju napad na četiri smjera. Namjera Izraelaca je da stvore dvoja oklopna kliješta, jedna sjeverno, a druga južno, pa izabiru dvostruki obuhvat kao oblik manevra s temeljnom namjerom da se sirijske snage što prije razbiju, zatvore kliješta kod Sase i Rafida, te da se tako okružene sirijske postrojbe unište. Ostatke sirijskih snaga trebalo je odbaciti prema Damasku na sjevernoj bojišnici, a istočno od Rafida snage na južnoj bojišnici. Sirijski zapovjednici shvatili su svu opasnost po svoje postrojbe, pa su prisiljeni izdati zapovijedi za odstupanje i izvlačenje, a u području grada Sase u borbu ulaze iračka oklopna divizija, jordanska oklopna brigada i saudijski tenkovski odred. Ovim manevrom i brzim povlačenjem sirijske postrojbe izbjegavaju opasnost od okruženja, a izraelske snage napreduju vrlo brzo, pa ubrzo izbijaju na plato koji je od Damaska udaljen samo tridesetak kilometara. Na južnoj bojišnici izraelski prodor je zaustavljen. Sve sirijske pješačke postrojbe trpe teške gubitke od oklopnih snaga izraelskih postrojbi i brzo se povlače, no, sirijska 5. pješačka divizija opet se dokazuje i ona jedina pruža žilav i zadržavajući otpor izraelskim tenkovima. No, 13. listopada izraelske snage smanjuju pritisak i dio postrojbi izvlači se poradi upućivanja na Sinajsko bojište. Do 23. listopada sirijske postrojbe su popunjene i osvježene, a iz strategijske pričuve dovedena je jedna sirijska brigada mornaričkog pješaštva, dvije jordanske oklopne brigade i jedna iračka divizija, ali tih dana na zapadu egipatska 3. armija dovedena je u opasnost od okruženja, pa je Sirija primorana da prihvati prekid vatre i neprijateljstava. Nadnevka 28. listopada potpisan je sporazum o razdvajanju snaga na Golanskoj visoravni, a time je i završen Četvrti Arapsko izraelski rat koji je još više zamrsio situaciju u ovom dijelu svijeta. Arapske zemlje nakon njega su ostale posvađane i frustrirane, a Izrael pak je morao prihvatiti spoznaju da će u budućnosti morati respektirati svoje arapske susjede i smatrati ih za vrlo opasne protivnike, a pogotovo ako one budu djelovale kao jedinstvene. Relativno brz i jeftin uspjeh Izraela iz Prvog rata 1967. godine pripadao je povijesti.

Upad u Narvik – borba razarača ( Pomorske bitke II. Svjetskog rata )

Britanci raspolažu s podacima da je u Narviku usidreno samo šest njemačkih razarača, pa britanski kapetan Warburton-Lee okreče svoju skupinu od četiri razarača: HMS Hardy, HMS Hawock, HMS Hotspur i HMS Hunter, s namjerom da u luci Narvika potopi njemačke razarače. Kada su Britanci uplovili u zaljev Narvika, shvatili su da je tu čak deset velikih njemačkih razarača i veći broj prijevoznih i opskrbnih plovnih jedinica njemačke ratne mornarice. Kapetan Warburton-Lee izvješćuje admirale Forbesa i Whitwortha o novonastaloj situaciji, pa mu ovi u pomoć šalju bojnu skupinu s krstaricom HMS Penelope i još četiri razarača. Znajući da će pojačanje morati dugo čekati, kapetan Warburton-Lee odlučuje se za samostalno djelovanje pri tom računajući na zaokupljenost njemačkih brodova iskrcavanjem ljudstva i opreme. Oko 21. 00 pod zaštitom mraka britanski razarači oprezno plove prema luci Narvika gdje stižu oko 04. 00 ujutro. Premda ništa ne sluteći Nijemci su svoje razarače rasporedili raštrkano u luci jer su se bojali zračnih napada, ali nikako nisu očekivali napad s mora. Oko 04. 30 britanski razarači otvaraju snažnu paljbu i lansiraju torpeda na posve iznenađene Nijemce. U prvom udaru potopljen je njemački zapovjedni brod razarač Wilhelm Heidkamp, a malo kasnije potonuo je i razarač Anton Schmit, dok su još tri razarača teško oštećena.
Zadovoljan učinkom kapetan Warburton-Lee zapovijeda uzmak iz luke, ne znajući da u jednom od sporednih zaljeva tijekom noći nisu uočili tri njemačka razarača. Njemački razarači alarmirani napadom Britanaca, a kako sami nisu napadnuti, imali su dovoljno vremena da se pripreme za uzvrat. Izlazeći iz zaljeva britanski razarači zaokupljeni su potapanjem još šest njemačkih opskrbnih brodova, pa nisu primijetili njemačke razarače. U fjordu Ofoten tri njemačka razarača jednostavno su se prepriječila britanskim. Sada su iznenađeni Britanci, a Nijemci gađaju izvanredno. HMS Hunter odmah je potopljen, a pod teškom paljbom našao se i zapovjedni razarač HMS Hardy na kojem ima jako puno poginulih, poginuo je i sam kapetan Warburton-Lee. Teško je oštećen i treći britanski razarač HMS Hotspur. Unatoč vrlo teškom položaju u kojem su se našli Britanci su doista odgovorili i više nego hrabro. Uzvratili su paljbu po njemačkim razaračima i uspjeli ih prisiliti na manevar, a usput su potopili opskrbni brod Ravensfeld koji je bio natovaren sa streljivom. Hrabrost Britanaca pokazala se i u tome što su usput i teglili teško oštećen HMS Hotspur, a koji je i teško oštećen naprosto zasipao njemačke brodove topovskim salvama. Ipak nadmoć Nijemaca bila je jača, pa su se morali izvući.
Iako su mogli teško zaglaviti u luci Narvika, Britanci su slobodno mogli biti zadovoljni učinjenim. U Narviku Britanci su potopili dva velika njemačka razarača, sedam prijevoznih i opskrbnih brodova, a znatno su oštetili veći broj drugih njemačkih plovnih jedinica.
Što bi se bilo dogodilo da je uspjela stići krstarica HMS Penelope sa svojim razaračima, nikada nećemo znati, ali sigurno bi Nijemci doživjeli nešto što se može okarakterizirati kao katastrofa. Bravo za britanske mornare!

Bitka kod El Alemeina (druga bitka 24. listopad - 4. studeni 1942.)

Afrički korpus ustrojen je od 3 talijanske divizije i vrlo jakih njemačkih oklopnih postrojbi kojima zapovijeda general Ritter von Thoma, nakratko zapovjednik Afričkim korpusom je zapravo general Stumme. Rommel je u Austriju na liječenje otišao 23. rujna 1942. godine.
Konkretno, generalu Stummeu na raspolaganju stoji 12 divizija i jedna padobranska brigada, a to je ukupno 108 000 vojnika (53 000 je njemačkih vojnika), 600 tenkova, 345 zrakoplova i samo 24 topa kalibra 88 mm (ovi topovi doista su se pokazali izuzetno djelotvornim u prijašnjim pustinjskim bitkama).
General Stumme neposredno pred bitku umro je od srčanog udara, pa je Hitler telefonski zapovjedio Rommelu da se vrati u Afriku. Rommel je stigao tijekom bitke, naime, bitka je trajala već dva dana.
Nasuprot postrojbi sila Osovine stoji 8. britanska armija ustrojena od 10 divizija i 3 brigade, ukupno to iznosi 150 000 vojnika, 1351 tenk (među tim brojem je 300 tada najnovijih američkih tenkova tipa Sherman M-4), 884 komada raznog topničkog oružja i više od 900 RAF-ovih borbenih zrakoplova. Britanske snage su itekako bile spremne, opremljene i riješene na bitku jer bilo je više nego čito da: - izgube li Britanci bitku Egipat ostaje nebranjen i put prema Sueskom kanalu Nijemcima više ništa ne bi zatvaralo. Od Sueskog kanala Nijemcima sigurno padaju u ruke strategijska naftna polja, otvoren im je put prema Iraku i Iranu, a time Nijemci dobivaju novu osnovicu za napad na SSSR iz još jednog smjera.
U samoj bitki obije strane pretrpjele su vrlo teške gubitke, ali slanje RAF-ovih izvidničkih zrakoplova u izvide duboke njemačke pozadine (po Athumanunhu genijalni je potez Montgomeryja). Naime, zrakoplovi su otkrili pojačani promet u smjeru Tel al-Aqqaqira i Montgomeryju je jasno da Rommel tu želi zadržati novozelandske postrojbe kako bi dobio na vremenu za jedino ono što mu je preostalo, a to je razumno povlačenje od El Alemeina. Ako bi to Rommelu uspjelo njegov Afrički korpus ne bi bio poražen, Britanci bi pisali samo dobivenu bitku, dok bi postrojbe sila Osovine dobile potrebito vrijeme za reorganizaciju i prijeko potrebitu popunu.
Mongomeryju je sve ovo postalo kristalno jasno i on se odlučuje na slijedeći potez: - noću 3./4. studeni gura 51. britansku pješačku diviziju i 4. indijsku pješačku diviziju u odlučan napad na bokove Rommelovih oklopnih snaga, ne bi li tako rasteretio smjer 2. novozelandskoj pješačkoj diviziji. Napade u bokove i s čela nije bilo moguće odbiti, Rommel na ovo nije mogao adekvatno odgovoriti, pa on započinje povlačenje prema mjestu Fuka s preostalih 90 tenkova, Montgomery ih u tom trenutku ima još oko 800. Snage u oklopu su daleko na strani Britanaca i to je bio prijelomni trenutak bitke kod El Alemeina, odnosno bio je to početak kraja njemačke nazočnosti u Sjevernoj Africi.
Rommel je izgubio 59 000 vojnika, 500 tenkova i oko 1000 raznog topničkog oružja, a među 30 000 zarobljenih bio je i general Ritter von Thoma. Na drugoj strani Montgomery broji 13 560 poginulih, 500 uništenih tenkova i oko 100-tinjak topova.

Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine

Drugi Svjetski rat približava se svojoj završnoj fazi u Europi, obrambene crte Njemačke vojske svedena su na njezine povijesne granice. Iznad Njemačke, koja je na «samrtničkom izdisaju», u zraku Luftwaffe uporno brani njemački zračni prostor i tom fanatičnom borbom odlaže sve više nadolazeći kraj rata.
Unatoč svojoj velikoj brojčanoj nadmoći američko (USAF) i britansko (RAF) zrakoplovstvo imaju velike gubitke upravo zbog odlučnosti njemačkih pilota da se bore do posljednjeg i tako barem na trenutak zaštite svoje domove i obitelji od strašnih Savezničkih bombardiranja koja su započela nakon Konferencije Saveznika u Casablanci 21. siječnja 1943. godine. Američko zrakoplovstvo danju, a britansko noću izvodi neprekidna bombardiranja i razaranja njemačkih industrijskih i vojnih potencijala taktikom «tepiha» (svi bombarderi bombe bacaju istodobno).
Bombardiranje «Europske utvrde» (Europe Festung) počinje još tijekom studenog 1943. godine kada britanski bombarderi noću čine pustoš slijedećim njemačkim gradovima: Kiel, Műnchen-gladbach, Darmstadt, Berlin, Frankfurt am Main, Osnabrűck, Műnster, Bremerhaven, Karlsruhe, Kassel i Brunsvik. Danju pak je američko zrakoplovstvo nemilice udaralo po slijedećim gradovima: Ludwigshafen, Karlsruhe, Ulm, Mainz, Koblenz, Kassel, Bremen, Hamm, Bielefeld i Magdeburg. Pored gradova diljem Njemačke napadane su tvornice sintetičkog goriva, rafinerije nafte željeznička čvorišta i pruge.
Hitleru je konačno jasno da njegovo napadačko oružje (rakete V-1 i V-2 ne postižu željeni učinak i da umjesto insistiranja na proizvodnji zrakoplova bombardera nužno je okrenuti proizvodnju na zrakoplove lovce presretače. Istodobno Njemačko vrhovno zapovjedništvo Luftwaffe povlači sve zrakoplovne postrojbe za dnevna i noćna presretanja. Postrojbama kopnene vojske potporu pružaju samo zrakoplovne pukovnije za napad iz brišućih letova po tenkovskim skupinama.

Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine (nastavak)

Vještina i hrabrost njemačkih pilota ogleda se u gubitcima savezničkih zrakoplova. Tako su do kraja jeseni 1944. godine Britanci izgubili: 570 noćnih teških bombardera, 312 lovaca i 3 216 zrakoplovaca, a američka 8. zračna armija izgubila je: 627 bombardera, 180 lovaca, te oko 6 200 zrakoplovaca. Oko 85 posto ukupnih britanskih gubitaka zrakoplova zasluga je njemačkih pilota, a samo 15 posto oborila je zemaljska PZO. Od 65 posto američkih gubitaka zrakoplova zasluga je pilota, a 35 posto oborila je zemaljska PZO. Njemački zrakoplovi lovci imali su slijedeće gubitke: oboreno je 400 zrakoplova i poginulo je 103 pilota. Među poginulim njemačkim pilotima bili su i značajni piloti časnici na koje su Nijemci itekako računali, a to su: Heinz Strüning, Paul Brandt, Walter Nowotny, Robert Weiss … Svi redom bili su to izuzetno hrabri i iskusni piloti, te nezamjenjivi zapovjednici mladim i neiskusnim pilotima koji su stizali po «traci».
Iako hrabri i uz maksimalne napore njemački piloti nisu se mogli mjeriti s brojčanom nadmoćnošću Savezničkih pilota, pa su sve više ličili na «očajnike», ali vrlo hrabre i žilave. Naime, dok su se Saveznički piloti mogli mirno odmoriti u sigurnostima svojih zrakoplovnih luka i baza, njemački su vrlo često morali štititi svoje baze po povratku sa zadaća kada su im i gorivo i streljivo bili pri kraju. Nakon pogibije Waltera Nowotnya, njegovi piloti preustrojeni su u regularnu lovačku pukovniju JG 7, a njegovom 1. skupinom zapovijeda Teodor Weissenberger, 2. skupinom zapovijeda Erich Rudörffer, koji kasnije preuzima zapovijedanje nad cijelom pukovnijom u siječnju 1945. Lovačkom pukovnijom JG 3 zapovijeda Wernwr Schrör, pukovnijom JG 54 Ditrich Harbakau, JG 104 Reinhard Seiler, a JG 10 Georg Christl. Novoustrojenom JG 11 zapovijedanje preuzima Hackl.

Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine (nastavak)

Strategijsko zapovjedništvo zračne obrane preuzima general bojnik (general potpukovnik u tadašnjoj njemačkoj vojsci) Josef Schmid nadimkom Bepo, Na prijašnjim stožernim mjestima nije se posebno iskazao, a tijekom bitke za Britaniju bio je časnik G - 2 (obavještajni časnik) u zapovjedništvu Luftwaffe, gdje je zatajio. Kasnije je nešto uspješnije zapovijedao 1. lovačkim zrakoplovnim korpusom naslijedivši na tom mjestu Josefa Kammhubera. Njegovi prvopodređeni bili su Adolf Galland, kojega kasnija zamjenjuje Walter Dahl, kao zapovjednik dnevnih lovaca, zatim Werner Streib (veteran iz noćnih borbi zrakoplovom Me Bf – 110, oborio je 65 noćnih bombardera i odlikovan je viteškim križem s mačevima) kao zapovjednik noćnih lovaca i treći Wolfgang Schenk koji je zapovjednik novih mlaznih zrakoplova. Za brzo uvođenje novih mlaznih zrakoplova u operativnu uporabu odgovoran je bio brigadir (pukovnik u tadašnjoj njemačkoj vojsci) Gordon Gollob. Satnik Bruno Stolle ima zadaću osposobljavanja i testiranja izvanrednog zrakoplova Ta – 152 razvijenog od Fw – 190. Bojnik Ditehelm von Eichel-Streiber (veteran s 92 zračne pobijede) zadužen je za preobuku pilota na zrakoplovima Me – 262.
Lovačka skupina (Jäger Gruppe) JG 200 pod zapovjedništvom bojnika Herberta Kroacka, koja se borila iznad južne Francuske opremljena zrakoplovima Bf – 109 i Fw – 190 A, povučena je i razmještena u Wiesbadenu, a ubrzo i rasformirana kako bi njezini iskusni piloti ojačali ostale JG. Lovačka skupina III/JG 54 kojom zapovijeda bojnik Weiss opremljena je zrakoplovima tipa Fw –190 D povučena je sa zadaćom da štiti mlazne lovce tipa Me – 262 iz Zapovjedništva Nowotni koje užurbano radi na preobuci. Lovačka skupina I/JG 26 pod zapovjedništvom bojnika Karla Borrisa prebazirala se na zrakoplovne luke blizu grada Osnabrűcka, gdje dobiva nove zrakoplove tipa Fw –190 D. Satniku Wilhelm Moritzu zapovjedniku IV/JG 3 pridodate su pridodate su JG 1 i JG 4. Do sredine listopada 1944. Luftwaffe ima ukupno 17 Lovačkih skupina za noćna presretanja (oko 476 zrakoplova tipova Bf – 110, Ju – 88 G i He – 219), te 26 Lovačkih skupina za dnevna presretanja (oko 613 zrakoplova tipova Bf – 109 G, Fw – 190 A i D, te manji broj raketnih lovaca tipa Me – 163 i mlaznih lovaca tipa Me – 262.

Bombarderi Saveznika (I. dio)

Zrakoplovi bombarderi koje u napadu na Njemačku rabi USAF tijekom 1944. godine.


Taktičko tehničke značajke B –17 G Flaiyng Fortress

- godina izradbe: 1939.
- tip i snaga motora: Wright R – 1820 – 97 Cyclone 4 x 1 200 KS
- maksimalna brzina: 472 km/h
- vrhunac leta: 10 670 m
- taktički dolet: 1 760 km
- ukupna težina: 27 240 kg
- nosi bombi: 2 700 kg
- strojnice 12, 7 mm: 13 kom
- posada: 10 ljudi

Svoj posljednji dramatični i očajnički pokušaj Luftwaffe je napravila 1. siječnja 1945. godine. Odmah nakon svitanja, više od 800 njemačkih zrakoplova, napalo je Savezničke zrakoplovne luke širom Belgije i Nizozemske. Odlično koordinirani, u brišućim letovima, vođeni po točno određenim maršrutama, a predvođeni zrakoplovima tipa Ju – 88, Bf – 110 i Me – 410 potpuno su iznenadili Saveznike. Britanci su izgubili oko 149 zrakoplova, a Amerikanci još više. Međutim i Nijemci su izgubili više od 200 zrakoplova, koji bi im itekako kasnije dobro došli. Mnogo izgubljenih pilota koji su još bili neiskusni, još bi se nekako i nadoknadilo, ali iskusnih zapovjednika koji bi ih vodili bivalo je ipak sve manje, a tu su sada zauvijek izgubljeni: pukovnik (potpukovnik tadašnje njemačke vojske) Günter Specht zapovjednik JG 11, satnik Horst Günter von Fassong zapovjednik III/JG 11. Ime ove nesretne operacije povijest je zapamtila pod kodnim imenom – Bodenplate i ta je akcija zauvijek oslabila obranu sve slabijeg Reicha. (O operaciji Bodenplate – podna ploča, Athumanunh će napisati opširnije i temeljitije, jer tako izdati svoje najbolje pilote mogu samo oni koje Athumanunh naziva – ljigavci, a ljigavci su bili Göring i njegova klika.) Novu taktiku pokušao je Hajo Herrman, a po njegovoj zamisli piloti su trebali svoj zrakoplov dovesti do Savezničkog bombardera i potom udariti u njega, ali neposredno prije sudara pilot je trebao iskočiti. (Dakle nešto slično, japanskim kamikazama, ali ovdje pilot ne treba poginuti, već se spasiti za drugi put.) Ova novoustrojena postrojba dobila je kodni naziv – Komando Elba, a opremljena je bila zrakoplovima tipa Bf – 109 G. No, piloti su tek mladići koji nemaju nikakvo životno, a kamoli ratno iskustvo. Svoj masovni nalet Komando Elba napravila je 7. travnja 1945. godine kada je istodobno poletjelo 120 zrakoplova, a zaštitu su im pružali lovci tipa Me – 262. Američki lovci tipa P – 51 iz pratnje bombardera izmanevrirali su njemačke Me –262 lovce i uspjeli oboriti 59 njemačkih lovaca Bf – 109 G. Od 18 napadnutih američkih bombardera oboreno je samo 8 bombardera, a samo je 15 njemačkih pilota Bf – 109 G preživjelo i uspjelo se vratiti u svoju bazu.
Na kraju bez obzira na stalnu premoć i nadmoć Saveznika, njemačko zrakoplovstvo nisu uspjeli poraziti vojnički onako u borbi, porazilo ih je nešto drugo. Naime. Stalni Saveznički napadi po tvornicama sintetičkog goriva i rafinerijama nafte konačno su urodili plodom. Njemački zrakoplovi sve su više ostajali bez goriva. Ogledni primjer za tu tvrdnju je JG 6 pod zapovijedanjem bojnika Gerharda Barkhorna. Naime, JG 6 ima dovoljno zrakoplova (novi tipovi Fw – 190 D oko 150 komada), dovoljan broj pilota riješenih i spremnih na borbu, ali nema goriva.
Galland je ovo shvatio i pokušao je preustrojiti preostalih sedam lovačkih skupina u jednu JG 44, ali za sve je bilo već prekasno. Nadnevka 3. svibnja 1945. Galland je ranjen, a njegovim pilotima preostala je samo predaja. Bio je to kraj Luftwaffe i kraj njemačke protuzračne obrane.

Zrakoplov bombarder kojim napada Njemačku britansko zrakoplovstvo (RAF).


Taktičko tehničke značajke Avro Lancaster III

- godina izrade: 1942.
- tip i snaga motora: Rolls-Royce Merlin 4 x 1 460KS
- maksimalna brzina: 460 km/h
- vrhunac leta: 7 350 m
- taktički dolet: 2 560 km
- ukupna težina: 30 670 kg
- nosi bombi: 9 900 kg
- strojnice 12, 7 mm: 10 kom
- posada: 9 ljudi

Messerschmitt Bf 109

Njemački lovački zrakoplov Messerschmitt Bf 109 čiji je prototip poletio još 1935. godine bio je najmasovniji zrakoplov Luftwaffe. Razvijan je i tijekom rata u raznim varijantama i podvarijantama, ali svoj temeljni izgled nije gubio, već je poboljšanje išlo na njegove letačke i bojne performanse. Varijante ovog zrakoplova označavane su tako da se uz tip (Bf 109) doda naziv varijante, a to su: B – Bertha, C – Clara, D – Dora, E – Emil, F – Friedrich (ovu varijantu saveznički piloti podrugljivo nazivaju Fritz) i G – Gustav. Podvarijante ovog zrakoplova dobivale su pored tipa i varijante
(Bf 109 C) brojčanu oznaku, pa bi to npr. ovako izgledalo: Bf 109 C – 6

Taktičko tehničke značajke zrakoplova Messerschmitt Bf 109

- dužina: 8,64 m
- raspon krila: 9,87 m
- visina: 2, 50 m
- tip i snaga motora: Deimler Benz DB 601 A 1 000 KS
- maksimalna brzina leta: 570 km /h
- brzina uspinjanja: 954 m/min
- dolet (taktički radijus djelovanja): 660 km
- naoružanje: dvije strojnice 7, 9 mm MG 17 i dva topa 20 mm MG FF

Ove performanse vrijede samo za inačice Emil dok su kod ostalih razlike ili u brzini, ili u doletu ili pak u naoružanju.

North American P – 51 Mustang

Najuspješniji je lovački zrakoplov II. Svjetskog rata, a posebno ima veliki dolet (taktički radijus) kako bi mogao uspješno pratiti i štiti zrakoplove bombardere. U početku inačice ovog zrakoplova nose dopunske spremnike goriva ispod krila, a kasnije oni im se ugrađuju u trup. Vrlo lako ovaj zrakoplov može ponijeti i bombe, pa je zbog toga na samoj granici lovačkog i bombarderskog zrakoplova, dakle nešto kao lovac – bombarder.


Taktičko tehničke značajke zrakoplova North American P – 51 Mustang

- dužina: 9,75 m
- raspon krila: 11,27 m
- visina: -
- tip i snaga motora: 1 520 KS
- maksimalna brzina leta: 703 km /h
- brzina uspinjanja: -
- dolet (taktički radijus djelovanja): 1 530 km
- naoružanje: šest strojnica 12,7 mm

Jakovljev Jak – 1

Bijela ruža Staljingrada (žuti 44 iz sastava 296. lovačke pukovnije) zrakoplov kojim je letjela potporučnica Ljilja Litvak i na njemu zabilježila 12 zračnih pobjeda iznad Staljingrada.




Taktičko tehničke značajke zrakoplova Jakovljev Jak - 1

- dužina: 8, 50 m
- raspon krila: 9, 20 m
- visina:
- tip i snaga motora: 1 600 KS
- maksimalna brzina leta: 720 km /h
- brzina uspinjanja: -
- dolet (taktički radijus djelovanja): 815 km
- naoružanje: dva topa 20 mm i dvije strojnica 7, 7 mm

Legija stranaca (Legion Etranqere)

Elitna je postrojba Francuske vojske, a jedina razlika je, u odnosu na ostale postrojbe Francuske vojske, to što su pripadnici Legije mahom stranci, odnosno dragovoljci svih nacionalnosti, rasa i vjerske pripadnosti. No, svi su odani cilju služenja i interesima Francuske ma gdje u Svijetu. Legiju stranaca ustrojio je francuski kralj Lui Filip 10. ožujka 1831. godine koju su činili dragovoljci od 18 do 40 godina (taj uvjet vrijedi i danas). Takva ustrojena postrojba poslana je odmah u misiju za osvajanje Alžira koja je trajala sve do 1835. godine. Jedna od najhrabrijih bitaka koju je vodila Legija je ona koja se odigrala 30. travnja 1863. godine na hacijendi imena Camerone, nedaleki grada Pueblo u Meksiku. Naime, tada je tu hacijendu branilo 3 časnika i 62 legionara, a napadalo ih je oko 2 000 meksičkih vojnika. Bitka je trajala cijeli dan, nakon zaista krvavih borbi ostala su svega 5 legionara. Iako su se mogli predati nisu to učinili. Ostavši bez streljiva oni su isukali bajunete, postavili ih na puške i hrabro jurnuli na nadmoćnijeg protivnika. Od tog dana ime ove bitke nosi svaka legionarska zastava, a natpis «do posljednjeg čovjeka» također je sastavni dio zastave. Posebnost i tradicija ove postrojbe ogleda se u: posebnim odorama, prepoznatljive pjesme i koračnice, izdvojene parade i mimohodi, te posebne vojničke ceremonije. Svečana odora je bijele boje, sa svečanom kapom tipa kepi. Boje Legije su crvena i zelena koje su preuzete od Švicarske garde koja je nekada čuvala francuskog kralja. Uvjeti za prijem u postrojbu su vrlo jednostavni i jasni. Mora se imati između 17 i 40 godina života, mora se imati neki od važećih osobnih dokumenata, te se mora biti dobroj tjelesnoj kondiciji kako bi se mogli izdržati budući napori. Francuski jezik, koji je službeni jezik Legije, uči se tijekom faze prilagodbe, a gotovo svi pripadnici postrojbe nakon prve godine potpuno ovladaju jezikom. Prijam potencijalnih novaka vrši se u 16 novačkih središta koje se nalaze širom francuske. U ovim novačkim središtima provode se prve provjere i testiranja, prvenstveno medicinske prirode. Nakon ovih pregleda, novaci se šalju u središte postrojbe u Aubagne (15 km istočno od Marseja), gdje se nalazi glavni stožer i zapovjedništvo Legije stranca. U ovom središtu novaci se podvrgavaju raznoraznim testovima, ispitivanjima i intervjuima, koji traju oko tri tjedna. Ukoliko zadovolje sve postavljene uvjete, potpisivanjem petogodišnjeg ugovora novaci postaju i službeno legionari. Nakon potpisivanja ugovora, iz središta Aubagne, legionari se šalju na temeljnu obuku u glavni trening centar Castelnaudary, 50 km od Tuluza. Ovdje se provodi temeljno obučavanje koje se sastoji: u stjecanju snage i izdržljivosti, ovladavanju i rukovanju raznim vrstama oružja, preživljavanju u terenskim uvjetima, učenju posebne koračnice i sl. Non-stop tijekom ove faze obuke vrše se i testiranja tjelesne snage, a neka od njih su: 8 km hodanja s naprtnjačom težine 12 kg koje mora da se završi za 1 sat, trčanje 12 minuta (sve iznad pretrčanih 2800 m je dobar rezultat), penjanje uz konopac bez korištenja nogu, trčanje sa vrećom pijeska teškim 40 kg u roku od 20 sekundi i sl. Kod ovih testova nema onih koji bi ne zadovoljili, odnosno bez obzira da li novaci mogu da zadovolje postavljene kriterije ili ne, nakon temeljne obuke nastavljaju treninge u svojim borbenim regimentama (postrojbama). Nakon završene temeljne obuke legionari se raspoređuju u neku od 11 postrojbi Legije stranaca. Svaki legoinar bez obzira u koju regimentu je raspoređen prolazi kroz razne vrste borbene obuke. U dvije padobranske regimente, temeljnu specijalističku obuku predstavlja padobranski tečaj koji traje 3 - 5 tjedana. Za tih par tjedana, obvezatno se obavi najmanje 6 skokova, nakon kojih legionari dobivaju svoja "krila" (padobransku značku). Svaki od legionara tijekom svoje karijere mora proći najmanje jedan specijalistički "komando" tečaj (trajanje 3 tjedna) koji se održava u nekoliko središta širom Francuske. Ovu obuku čine slijedeći tečajevi: obuka u penjanju, postavljanje zamki i eksploziva, ručne tehnike borbe, metode borbi u gradskim područjima, veslanje, plivanje u moru bez prsluka sa borbenim rancem i puškom. Svaki legionar ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 15 dana (u prvoj godini ugovora), dok je taj odmor čitavih 45 dana u petoj godini ugovornog perioda. Tijekom odmora legionari ne smiju napustiti teritorij Francuske i moraju se javljati svojoj postrojbi. Plaće u legiji su strogo definirane i nisu nikakva tajna. Svaki legionar uvijek znak koliko je zaradio i koliko može očekivati. Plaća se isplaćuje jednom mjesečno i to u gotovini, dok je zabranjeno otvaranje bilo kakvog tekućeg ili sličnog bankovnog računa. Ukoliko to želi, pripadnik ove postrojbe može da dobiti bankovni račun o kome se brine sama postrojba. Mjesečna primanja se kreću od 975 eura za običnog legionara, pa do 1372 eura za legionara u činu kaplara. Visina plaće zavisi i od postrojbe, odnosno regimente u kojoj legionar službuje, kao i od borbenog angažiranja. U slučaju da je njegova regimenta angažirana u nekom borbenom okruženju, plaća mu se može i udvostručiti. Jedan od najvećih problema, sa kojim se inače sreću i druge vojne postrojbe, je problem dezertiranja. Ovaj problem je posebno izražen u Legiji stranaca u kojoj godišnje dezertira oko stotinu vojnika. Nakon najmanje tri godine odanog služenja Francuskoj, svaki legionar.

Američki marinci - Marine Expeditionary Units, Special Operations Capable (MEU-SOC)

Geslo marinaca je "Semper Fidelis" - Uvijek vjerni, a legenda o američkim marincima je možda i najpoznatija "mitologija" povezana s nekom vojnom postrojbom u svijetu. Marinski korpus je "vojska u vojsci", koja je daleko od uobičajenog "mornaričkog pješaštva". Marinci imaju svoje pješačke postrojbe, imaju svoje brodove i svoje zrakoplovstvo. Svoju posebnost, tradicije i rituale američki marinci često vole isticati zajedno s činjenicom da su stariji od države kojoj pripadaju. Naime, godinu dana prije odcjepljenja od Britanije, 1775., tadašnji Kontinentalni kongres u Philadelphiji donio je uredbu kojom su ustrojene postrojbe Marine Corps. Njihova zasebnost predstavlja jednu od mana prilikom obuke; isključivost marinaca čini suradnju i razmjenu iskustava s drugim postrojbama rijetkom i nespretnom. Štoviše, marinci često na sve druge posebne postrojbe gledaju s prezirom, pitajući se što će to uopće Americi koja već ima njih, marince. U sastavu marinaca djeluju posebne izvidničke postrojbe, Marine Recon, koje se po svojoj obučenosti i namjeni mogu smatrati njihovim ekvivalentom specijalnih postrojbi. ("Reconovci" su opisani u filmu Clinta Eastwooda "Heartbreak Ridge".) Ipak, pored Recona, snage marinaca organizirane su u poseban udarni oblik s posebnom namjenom MEU-SOC (Marine Expeditionary Units, Special Operations Capable - ekspedicijske postrojbe marinaca osposobljene za posebne operacije). Postoje 4 marinske MEU-SOC skupine, od kojih su dvije uvijek na brodovima spremne za djelovanje, jedna je na kopnu u SAD-u, a jedna u pričuvi. Svaki MEU-SOC je u osnovi ojačana bojna od oko 2200 ljudi, podijeljena na GCE (Ground Combat Element, dio za borbu na tlu), ACE (Air Combat Element za borbu u zraku - uglavnom helikopteri "Super Stallion", "Sea Knight", "Huey" i "Super Cobra" te avioni Harrier) - i MSSG (MEU Service Support Group), logistička podrška). Njihov ustroj i opremljenost omogućuje im brzo i učinkovito obavljanje zadaća tipa iskrcavanja i zauzimanja terena, te angažiranja u borbi na tlu i u zraku s izvrsnom koordinacijom. Međutim, njihova sklonost da odbijaju suradnju s drugim postrojbama (u skladu s poznatom izrekom: "Postoje tri načina da se nešto učini: pravi način, pogrešan način i način marinaca") čini njihovu primjenu ograničenom na zadaće koji im odgovaraju po snazi i brojnosti. Mnogi će s pravom pitati, otkuda pripadnici Korpusa mornaričkog pješaštva (United States Marine Corps, USMC) oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država – marinci - Marines) u posadama brodova američke ratne mornarice (US Navy) koji ne služe amfibijskom iskrcaju. Zašto oni na tim brodovima obavljaju policijske i stražarske zadaće? Zbog čega marinci čuvaju veleposlanstva SAD-a? Kako to da veliki dio počasti i protokolarnih funkcija, uz predsjednika SAD-a i za njega, kao i niz posadnih funkcija obavljaju upravo marinci? Istodobno, koji procesi su tu cjelinu OS SAD-a doveli do statusa grane OS SAD, dakle, statusa jedinstvenog u svijetu, sa zapovjednikom Korpusa koji je član Združenog stožera (Joint Chiefs of Staff) OS SAD-a? Drugdje, pa i u oružanim snagama velesila, mornarički pješaci pripadaju ratnim mornaricama i nemaju status zasebne grane. Kada i kako su marinci izrasli u međugransku (višekomponentnu) vojnu silu koja bi u drugim, velikim, razvijenim, i vojno snažnim državama mogla nadomjestiti čitave oružane snage? Mnogi od odgovora na ova pitanja mogu se pronaći u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, odnosno u povijesti Korpusa mornaričkog pješaštva OS SAD-a.

De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi


Zelene beretke i Rangeri najpoznatije su američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, Četvrta bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast.

Svestrana obuka uključuje sve aspekte moderne tehnologije

Prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanju u svrhu osnivanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza linija bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih linija već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, grupe od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili prisutni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare.

Bilo kad, bilo gdje, bilo što: mogu li se u bespućima Afganistana Zelene beretke snaći kao i u američkim planinama?

Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakav zadatak.

De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi


Zelene beretke i Rangeri najpoznatije su američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, Četvrta bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast.

Svestrana obuka uključuje sve aspekte moderne tehnologije

Prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanju u svrhu osnivanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza linija bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih linija već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, grupe od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili prisutni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare.

Bilo kad, bilo gdje, bilo što: mogu li se u bespućima Afganistana Zelene beretke snaći kao i u američkim planinama?

Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakav zadatak.

Premda su 'Delte' već odavno poznate, priče o njima dosegle su mitske razmjere, a snimljeno je i nekoliko popularnih filmova o njima (npr. 'Delta Force' s Chuckom Norrisom), vlasti SAD-a još uvijek odbijaju službeno priznati njihovo postojanje i drže ih pod vojnom tajnom.


SFOD-D (1st Special Forces Operational Detachment - Delta) stacioniran je u Fort Braggu u Sjevernoj Carolini. U tom ogromnom vojnom kompleksu u odvojenom dijelu se nalaze posebna vježbališta za pripadnike snaga koje moraju biti spremne za akciju bilo kad, bilo gdje i u svim vrstama uvjeta. Pripadnici Delte biraju se iz svih rodova vojske, ali najčešće iz već postojećih postrojbi posebne namjene (vojni Rangeri i mornarički SEAL-ovi). Novačenje se vrši putem oglasa i, najčešće, usmeno; ponekad Delta izravno vrbuje pojedince s određenim sposobnostima koje su im potrebne (tehnološko ili lingvističko znanje).

Velik dio njihove opreme rađen je po narudžbi, za njihove potrebe, kao što su posebni padobrani koji olakšavaju HALO-iskakanje. Spašavanje talaca i CQB (Close Quarters Battle, borbu prsa u prsa) treniraju u posebno konstruiranoj "Kući užasa" i hangaru u kojem je dio trupa aviona. Pored standardnog američkog vojnog oružja (puške M-16, sačmarice Mossberg i pištolji Beretta 92F), obučeni su za upotrebu svih vrsta naoružanja u svijetu. Imaju svoju posebnu flotu helikoptera, koji su obojeni u lažne civilne boje s imenima fiktivnih tvrtki za lakše prikrivanje. Njihova brojnost i ustroj spadaju pod američke vojne tajne.

Neke od instanci u kojima su Delte bile u akciji su čuvanje civila (Panameričke sportske igre u Puerto Ricu 1979.) i tjelesna straža ugroženih američkih vojnih dužnosnika (npr. pukovnika Jamesa Rowea u Grčkoj). Sudjelovali su u američkoj intervenciji u Grenadi 1983. (zauzimanje zatvora Richmond i zračne luke) i 1989. u Panami, oslobađajući zarobljene američke građane. U Zaljevskom ratu su, kao i britanski SAS-ovci, uništavali SCUD lansirne rampe, sudjelovali su u operacijama u Somaliji, a od protuterorističkih djelovanja zna se za oslobađanje talaca u otetim avionima (Kuvajt 1984., Cipar 1985.). Udarna grupa Delta je u suradnji sa šest pripadnika SAS-a izvršila oslobađanje talaca iz zaposjednute rezidencije japanskog veleposlanika u Limi (Peru) 1997. godine.

De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi


Zelene beretke i Rangeri najpoznatije su američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, Četvrta bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast.

Svestrana obuka uključuje sve aspekte moderne tehnologije

Prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanju u svrhu osnivanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza linija bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih linija već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, grupe od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili prisutni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare.

Bilo kad, bilo gdje, bilo što: mogu li se u bespućima Afganistana Zelene beretke snaći kao i u američkim planinama?

Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakav zadatak.

De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi


Zelene beretke i Rangeri najpoznatije su američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, Četvrta bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast.

Svestrana obuka uključuje sve aspekte moderne tehnologije

Prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanju u svrhu osnivanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza linija bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih linija već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, grupe od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili prisutni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare.

Bilo kad, bilo gdje, bilo što: mogu li se u bespućima Afganistana Zelene beretke snaći kao i u američkim planinama?

Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakav zadatak.

SAS-ovci, kao postrojba kojoj je zadatak djelovati iza neprijateljskih linija, imaju na kraju svoje obuke poseban dio - zarobljavanje. Slabo opremljene (poderani kaputi, probušene čizme) buduće SAS-ovce šalju u šumu u kojoj ih love neke vrsne postrojbe, obično nepalske Ghurke. Vježba traje dok svi ne budu uhvaćeni, a onda se nad njima iživljavaju na različite načine, koji idu čak do toga da ih skidaju gole i dovode žene koje ismijavaju njihovu muškost. Svaki SAS-ovac zna što ga čeka ako bude uhvaćen i spreman je izdržati sve kušnje.

Oni koji prežive sve kušnje postaju najsposobniji borci na svijetu. Britanski SBS-ovci. Sestrinska i konkurentska postrojba SAS-u, 1997. su po nalogu Anthonyja Pointera, zaduženog za vojno osiguranje britanskog nuklearnog programa, pokušali preuzeti kontrolu nad nuklearnom centralom Dounreay u Škotskoj. Dvanaestorici SBS-ovaca je trebalo samo nekoliko minuta za ulazak u centralu bez ikakve najave. Naravno, nije bilo ni žrtava, u skladu s krilaticom SBS-a: "Not by strength, by guile" ("Ne snagom, lukavstvom").

Izuzetne sposobnosti posebnih postrojbi učinkovite su samo ako se iskoriste kako treba. Navodno je jedan visoki američki časnik, nakon što su proteklih godina političari odustajali od planiranih akcija za hvatanje Osame bin Ladena kao "prerizičnih", gorko primjetio: "Zar vama nije jasno da je tim dečkima posao da rade rizične stvari?" Kad se posebne jedinice pošalju na odgovarajući zadatak, kao što je uništavanje lansirnih rampi za Scudove iza iračkih linija u "Pustinjskoj oluji", rezultati mogu biti izvanredni. Kad ih se pošalje na zadatak za kakav nisu spremni, kao što je gradsko hvatanje traženih osoba u Mogadishuu, s netočnim obavještajnim podacima i neodgovarajućom opremom (bez oklopnih vozila koja su zahtijevali), rezultat može biti 17 mrtvih Rangera i preko 300 žrtava među Somalijcima. Za korištenje skalpela ipak treba biti kirurg, a to je vještina koja političarima žalosno rijetko polazi za rukom.

Ljudi ratuju od pamtivijeka. U ratovima su uvijek postojale elitne postrojbe, na glasu kao najbolji borci, ali se tek u zadnja tri stoljeća pojavila praksa osnivanja posebnih postrojbi za određene namjene koje traže iscrpniju obuku i drugačije stečene vještine od "običnog" ratovanja.


Jedna od prvih takvih postrojbi su "Rogersovi rendžeri", koje je satnik Richard Rogers osnovao u kolonijalnoj Americi za gerilsku borbu protiv Francuza i Mohikanaca na granici s Kanadom, a kasnije i protiv britanskih postrojbi u američkom ratu za neovisnost (njihovih tradicija se i danas drže US Army Airborne Rangers, elitna postrojba američke vojske).

Uobičajena vježba svih postrojbi je iskakanje iz aviona na velikim visinama

Sam izraz "commando" (komandosi), kojim se obično obilježavaju posebne postrojbe, nastao je početkom 20. stoljeća, u Burskom ratu, kad su Južnoafrikanci nizozemskog podrijetla tako nazvali svoje lake, pokretne postrojbe koje su se gerilskom taktikom borile protiv nadmoćnijih i bolje opremljenih Britanaca. Sami Britanci su u Drugom svjetskom ratu, suočeni s velikom vojnom silom Osovine na mnogim frontovima širom svijeta, odlučili osnovati posebne komandoske postrojbe. Winston Churchill je 1940. zatražio "posebno obučene postrojbe lovnog ustroja, koje će uspostaviti vladavinu terora na obalama koje je zaposjeo neprijatelj." Sučeljeni s njemačkim Fallschirmjagerima i Waffen-SS-om, Britanci su osnovali posebne postrojbe koje i danas vrijede za najbolje u svijetu, SAS i SBS.

Povijest postrojaba za posebnu namjenu, naročito istreniranih i opremljenih boraca za zadatke koji nadilaze sposobnosti običnih viojnika, seže u daleku prošlost, ali su tek u dvadesetom stoljeću, naročito u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, te postrojbe dobile oblik u kojem su danas poznate. Mitski borci u crnom, s kapuljačama preko glava i strojnicama u rukama, koji upadaju u skrovišta terorista, ili poludivlji ratnici tipa Johna Ramboa koji se po šumama i gorama snalaze bolje i od divljih zvijeri, u očima javnosti dobili su skoro mitski status, obilato potpomognut uobičajenim hollywoodskim pretjerivanjem u mnogobrojnim filmovima.
U svijetu koji je ušao u 21. stoljeće i u kojemu ratovi mijenjaju lik od ogromnih konfrontacija velike količine ljudstva i opreme cijelih država, prema "kirurškim" operacijama koje male, izvrsno obučene i opremljene postrojbe vode za postizanje pojedinačnog cilja, postrojbe posebne namjene dobivaju sve veći značaj nauštrb velike stajaće vojske kakvu je čovječanstvo u proteklim stoljećima znalo. U svjetlu takvog razvoja, predstavljamo presjek postrojaba posebne namjene najbitnijih vojski svijeta. Civilne "specijalce", policijske protuterorističke i snajperske jedinice (poznate po američkoj skraćenici SWAT - Special Weapons And Tactics), spominjat ćemo samo u obimu u kojem se njihove aktivnosti i obuka prepliću s vojnim.

"U svjetlu ove situacije, moramo biti spremni boriti se u drugačijem ratu. To je nova vrsta rata, nova po intenzitetu, a drevna po svojim izvorima... Rat gerilom, subverzijom, ustancima, atenatima; rat sa zasjedama namjesto bitaka, infiltracijom namjesto napada, u kojem se nastoji postići pobjeda tako što će se neprijatelj iscrpsti bez da se otvoreno bori s njim. On zahtijeva, u situacijama kad se s njim sretnemo, novu vrst strategije, sasvim drugačije snage i stoga novu i sasvim drugačiju vrstu svijesti i obučenosti."

Ne, ovo nisu riječi iz nekoga od govora Georgea W. Busha nakon 11. rujna. Ove riječi izrekao je jedan drugi predsjednik SAD-a, John Fitzgerald Kennedy, obraćajući se pitomcima vojne akademije West Point u lipnju 1962. U povijesti specijalnih snaga upravo je "JFK" zapamćen po tome što je odobrio formiranje postrojaba za posebne zadatke, vojnih "Zelenih beretki" i mornaričkih "SEAL-ova", s posebnom obukom i posebnim oznakama. Smatrajući ga zbog toga svojim utemeljiteljem, izaslanici "Zelenih beretki" svake godine na godišnjicu atentata u Dallasu polažu na Kennedyjev grob vijenac cvijeća i jednu zelenu beretku, karakterističnu kapu-zaštitni znak koju im nije bilo dopušteno nositi dok im sam predsjednik, oduševljen prezentacijom njihovih vještina, nije to odobrio.

Plan napada - 'Straža na Rajni'

Planom je predviđeno da napad otpočnu tri njemačke armije iz sastava skupine armija B. Bile su to 6. SS oklopna armija, 5. oklopna armija i 7. armija sa zadaćom: iznenadnim i brzim probojem slomiti američke postrojbe na crti Monschau – Echternach u Ardenima, te za četiri dana izbiti na rijeku Meuse na crti od Liježa do grada Givet, zauzeti prijelaze (mostove) preko rijeke Meuse, a zatim nastaviti prodor prema gradu Antwerpenu i Briselu, zauzeti te gradove i potpuno ovladati ušćem rijeke Shelde. Takvim brzim probojem razdvojile bi se američke i britanske armije, pa bi ih bilo lako uništiti na prostoru sjeverno od Ardena. Probojna snaga i glavni napor pripao je 6. SS oklopnoj i 5. oklopnoj armiji na smjeru Malmedi – Lijež – Antwerpen. Zadaća 7. armije bila je zaštititi južni bok oklopnim armijama, te zatvaranje svih smjerova koji su prema Ardenima vodili iz Luxemburga, a naročito na smjeru Ehternah – Bastogne. U pričuvi njemački su zapovjednici ostavili šest divizija. Zaštitu sjevernog boka oklopnim armijama pružala je njemačka 15. armija. Kao potpora napadu određena je jedna bojna padobranaca i 150. oklopna brigada čiji su pripadnici obučeni za provedbu diverzija i sabotaža. Naime, vojnici iz sastava 150. oklopne brigade baratali su izvrsnim engleskim, a opremljeni i naoružani bili su američkim i britanskim naoružanjem (10 američkih tenkova i oko 80 GP motornih vozila poznatijih kao džipovi). Svi su nosili američke odore. Potporu iz zraka pružalo je 1376 zrakoplova (800 lovaca i 576 bombardera), te oko 2000 topničkog oružja za paljbenu potporu sa zemlje. Za početak i provedbu napada planirano te oko 2000 topničkog oružja za paljbenu potporu sa zemlje. Za početak i provedbu napada planirano je vrijeme kada budu nepovoljne vremenske prilike koje će umanjiti zračnu prevlast savezničkog zrakoplovstva. Napad njemačkih postrojbi počeo je u 0500 sati 16. prosinca 1944. godine uz snažnu topničku pripravu, a istodobno su bombardirani gradovi Lijež i Antwerpen raketama tipa V – 1 i V – 2. Napad je potpuno iznenadio američke postrojbe koje su popustile i izgubile obranu na mnogim mjestima, a nakon dva dana borbi njemački zapovjednici u nastale proboje uveli su svoje oklopne postrojbe.

Ardenska ofenziva

Ambiciozna njemačka ofenziva 1944. godine kodnog imena 'Straža na Rajni', a kasnije preimenovana u 'Jesenja magla', a u povijesti ratovanja zapamćena kao 'Bitka na izbočini' poduzeta je na Hitlerovu suludu inicijativu uz žestoko protivljenje većine najviših njemačkih časnika. Operacija kroz Ardene trebala je odbaciti savezničke postrojbe što dalje od njemačke granice i razdvojiti američke i britanske armije, a zauzimanjem luke Antwerpen opskrba savezničkih postrojbi bila bi dovedena u tešku situaciju. Bio je to posljednji 'labuđi pjev' Wermachta, nakon početnih uspjeha njemačke su postrojbe zaustavljene na 50 km prodora u dubinu savezničkih postrojbi na rijeci Meuse. Njemačke postrojbe povukle su se na početne položaje, a operacija se nakon toga prtvorila u težak poraz koji će još više ubrzati kolaps njemačkih postrojbi u dolazećem proljeću. Njemačke postrojbe izgubile su oko 220 000 vojnika i time potratile zauvijek posljednje svoje pričuve koje su im itekako bile potrebite u usporavanju sovjetskog prodora s istoka. Vojnički gledano Ardenska operacija nema nikakvu vezu s vojničkom logikom i taktikom, to je čista Hitlerova suluda iracionalnost koja ga je teško načela posljednjih mjeseci II. Svjetskog rata.

Na drugoj strani, ništa sluteći, a pomalo i podcjenjujući snagu njemačke vojske, nalazi se trideset i jedna saveznička divizija. No, na prostoru Ardena (130 km), a baš tu će snažno udariti njemačke divizije, samo je šest američkih divizija (četiri divizija iz sastava 8. korpusa, dvije divizija iz sastava 5. korpusa, a kao strategijska pričuva cijele ove bojišnice su 82. i 101. zračno desantna divizija). Savezničko zapovjedništvo kojim zapovijeda Eisenhower više ne računa na mogućnost njemačkog napada većih razmjera, pa ih je napad njemačkih postrojbi dočekao nespremne, potpuno ih je iznenadio. No, vojnički i taktički gledano ima tu još nečega: savezničko zapovjedništvo nema postrojbe u pričuvi, za što je kriva nepotrebna i pretjerana samouvjerenost savezničkih časnika. Njemačkim postrojbama na ruku idu i izuzetno loše vremenske prilike koje su prizemljile snažno savezničko zrakoplovstvo, za čijim su naletima i potpori itekako žudile pješačke i oklopne savezničke postrojbe. Njemački napad došao je i u najgore vrijeme jer su savezničke postrojbe popunjene tek pristiglim novacima koji nisu imali nikakva bojna iskustva (prekaljene savezničke postrojbe i vojnici izvučene su u dubinu poradi odmora). Saveznički vojnici novaci panično su se stali povlačiti, veliki broj ih je zarobljen, a tu je zabilježen i jedini slučaj strijeljanja savezničkog vojnika zbog dezerterstva tijekom cijelog II. Svjetskog rata. Njemačka 6. SS oklopna armija na svom desnom krilu naletjela je na izuzetno snažan otpor američkih divizija, ali je njezina 1. SS oklopna divizija na lijevom krilu probila obranu američkih postrojbi i prodrla je sve do grada Stavelot. Njemačka 5. oklopna armija probila je obranu američkih postrojbi kod grada Sent Vith, dok je opet njemačka 7. armija (zbog nedostatka tenkova i topničke potpore, zbog nedostatka pontonirskih sredstava za prijelaz rijeke Our i Sauer, a i zbog snažnog otpora američke 2. pješačke divizije) sporo i malo napredovala. Njemačka 150. oklopna brigada (diverzantska) uspjela se ubaciti u savezničku pozadinu, djelomično izazvala pomutnju i paniku, ali nije uspjela zauzeti mostove na rijeci Meuse (ipak znatniji broj džipova probio se skroz do Pariza i izazivao pomutnju i nered u rasporedu Saveznika). Njemački padobranci iz sastava bojne padobranaca za potporu spustio se kod grada Malmedi, ali loše vrijeme, jak vjetar i snijeg omeli su ih u nakani da potpuno zatvore sve smjerove koji su vodili u bok njemačkoj 6. oklopnoj SS armiji. Odmah nakon početka napada Saveznici su počeli s prebacivanjem svojih snaga, pa su već 17. prosinca u susret njemačkim armija krenule 7. oklopna divizija iz američke 1. armije i 10. oklopna divizija iz sastava američke 3. armije. Zadaća ovih američkih oklopnih divizija bila je napad na njemačke oklopne klinove kod Sent Vitha i Bastogne. U bojna djelovanja krenule su istodobno i obije američke zračno desantne divizije (82. prema Werbomontu, a 101. prema Bastogneu) iz sastava strategijske pričuve. Istodobno i ostale postrojbe 3. američke armije okreću svoj front i žurno hitaju prema Ardenima, a postrojbe 1. američke armije pripremaju se za doček njemačkih armija i sprečavanje njihovog prodora prema rijeci Meusi.

Od 18. do 20. prosinca njemačke armije svu svoju snagu bacaju na težnju za proširenjem probojnog klina. Desnokrilna njemačka 6. SS oklopna armija zadržana je upornom obranom postrojbi američke 1. armije na crti Monšau – Stavlo – Trois Ponts. Njemačka 5. oklopna armija, koja napada u središtu njemačkog rasporeda, prešla je cestu Sent Vith – Houffalize – Bostogne i izbila na crtu La Roche en Ardenne – Sent Hubert – Libramont, ali nije uspjela zauzeti važne gradove Sent Vith i Bastogne koje američke postrojbe i dalje uporno brane. Lijevokrilna njemačka 7. armija potisnula je američke snage do crte Libramon – Martelange – Ehternah, ali joj sve više nestaje daha i snage za daljnje napredovanje. S jutrom 23. prosinca vrijeme se proljepšalo, a u zraku su se odmah našli američki zrakoplovi koji su nakon nekoliko naleta napravili pravu pustoš u njemačkim rasporedima. Nakon više uzaludnih pokušaja da probije američku obranu na crti Monšau – Malmeti Trois Ponts njemačka 6. SS oklopna armija 25. prosinca prisiljena je stati i prijeći u obranu. Njemačka 5. oklopna armija morala je ostaviti svojih pet divizija kako bi pokušala slomiti američke postrojbe koje brane gradove Sent Vith i Bastogne, a 25. prosinca i ona je zaustavljena na crti Hotton – Marche – Celles – Custinne – Libramon. No, sada lijevi bok 5. oklopne njemačke armije opasno ugrožava američka 3. armija koja je 22. prosinca napala na crti Ettelbrück – Martelanž, uspjela deblokirati grad Bastogne, pa je njemačka 5. oklopna armija prisiljena 27. prosinca priječi u obranu. Njemačka 7. armija napadnuta je od postrojbi američke 3. armije koje su je prisilile da prijeđe u obranu 24. prosinca, a potom su je i prisilile da se povuče na crtu rijeka Sauer – rijeka Wiltz. Do 25. prosinca sve su njemačke armije zaustavljene, a za 10 dana napada one su uspjele prodrijeti u dubinu od oko 100 km i širinu od oko 75 km. No, temeljni Plan 'Straže na Rajni' ipak nije bio ostvaren. Nisu bili zauzeti prijelazi na rijeci Meuse i njemačke armije nisu nastavile prodor preko Meuse prema Antwerpenu i Briselu. Američke armije uspjele su zaustaviti njemačke i sada se čekaju svježe snage britanskih armija kako bi se njemačke armije okružile i uništile.

Operacija u Ardenima
Od 18. do 20. prosinca njemačke armije svu svoju snagu bacaju na težnju za proširenjem probojnog klina. Desnokrilna njemačka 6. SS oklopna armija zadržana je upornom obranom postrojbi američke 1. armije na crti Monšau – Stavlo – Trois Ponts. Njemačka 5. oklopna armija, koja napada u središtu njemačkog rasporeda, prešla je cestu Sent Vith – Houffalize – Bostogne i izbila na crtu La Roche en Ardenne – Sent Hubert – Libramont, ali nije uspjela zauzeti važne gradove Sent Vith i Bastogne koje američke postrojbe i dalje uporno brane. Lijevokrilna njemačka 7. armija potisnula je američke snage do crte Libramon – Martelange – Ehternah, ali joj sve više nestaje daha i snage za daljnje napredovanje. S jutrom 23. prosinca vrijeme se proljepšalo, a u zraku su se odmah našli američki zrakoplovi koji su nakon nekoliko naleta napravili pravu pustoš u njemačkim rasporedima. Nakon više uzaludnih pokušaja da probije američku obranu na crti Monšau – Malmeti Trois Ponts njemačka 6. SS oklopna armija 25. prosinca prisiljena je stati i prijeći u obranu. Njemačka 5. oklopna armija morala je ostaviti svojih pet divizija kako bi pokušala slomiti američke postrojbe koje brane gradove Sent Vith i Bastogne, a 25. prosinca i ona je zaustavljena na crti Hotton – Marche – Celles – Custinne – Libramon. No, sada lijevi bok 5. oklopne njemačke armije opasno ugrožava američka 3. armija koja je 22. prosinca napala na crti Ettelbrück – Martelanž, uspjela deblokirati grad Bastogne, pa je njemačka 5. oklopna armija prisiljena 27. prosinca priječi u obranu. Njemačka 7. armija napadnuta je od postrojbi američke 3. armije koje su je prisilile da prijeđe u obranu 24. prosinca, a potom su je i prisilile da se povuče na crtu rijeka Sauer – rijeka Wiltz. Do 25. prosinca sve su njemačke armije zaustavljene, a za 10 dana napada one su uspjele prodrijeti u dubinu od oko 100 km i širinu od oko 75 km. No, temeljni Plan 'Straže na Rajni' ipak nije bio ostvaren. Nisu bili zauzeti prijelazi na rijeci Meuse i njemačke armije nisu nastavile prodor preko Meuse prema Antwerpenu i Briselu. Američke armije uspjele su zaustaviti njemačke i sada se čekaju svježe snage britanskih armija kako bi se njemačke armije okružile i uništile.

Izbezumljen i opsjednut, u svom stožeru, Hitler je naprosto urlao na svoje generale i sve ostale nazočne: '' Potrebni su mi ugljen i željezo Donjeca, trebam naftu Kavkaza, ili mogu zapovjediti kraj rata! '' Ta njegova opsjednutost i te riječi koje su ga jednostavno opsjedale uskoro će dovesti do najtragičnijih događaja u njemačkoj ratnoj povijesti i do jedne od monstruoznih bitka i najveće vojne katastrofe uopće u povijesti ratovanja. Poraz njemačke vojske kod Staljingrada označio je definitivnu prekretnicu u II. Svjetskom ratu, a i sam jedan tadašnji njemački novinar je ovako zapisao: ''Njemačka je dosegla svoj zenit, a nakon Staljingrada počinje njena definitivna propast.'' Jedna od posljednjih poruka zapovjedništva njemačke vojske iz Staljingrada glasila je:'' Rusi su u bunkeru! – EL – '' Radiooperater poručnik Wultz poslao je taj međunarodni signal – EL – što je značilo definitivni prestanak emitiranja neke radiopostaje, lopaticom je uništio radio aparat i zatim sebi ispalio metak u glavu. U paklu Staljingrada, grada na rijeci Volgi, svoju je agoniju proživljavala i zauvijek nestala u dimu, vatri i neopisivoj ljudskoj patnji, cijela jedna ponosna i nekada moćna njemačka 6. armija.

Villers-Bocage

Tijekom operacija u Normandiji 12. lipnja 1944. godine britanska 7. oklopna divizija dobila je zapovijed da krene prema Villers-Bocageu kako bi tim manevrom uhvatila u klopku njemačke postrojbe divizije Lehr koje su branile grad Tilly na rijeci Seulles.
Zapovjednik britanske 7. oklopne divizije, general bojnik Bobby Erskine, zapovjedio je svom 22. oklopnom zdrugu pod zapovjedništvom brigadira Roberta Hindea da predvodi napad. Međutim, predjel oko Villers-Bocage bio je izuzetno težak teren za britanske tenkove (potpoljeni i poplavljeni poljski putovi, živice, mekane oranice i šumarci). Ipak, britanski tenkovi tipa Cromwell, oklopni prevožnjaci sa strojnicama Bren i kamioni natovareni vojnicima probili su se do Villers-Bocagea i zauzeli ga na juriš. Padom Villers-Bocage sve je imalo smisla i izgledalo je da će krilni obuhvat Tillya uspjeti, međutim, dogodilo se nešto nepredviđeno. Prema Villers-Bocageu kretao se i 101. SS Panzer Abteilung (oklopni odred) sa temeljnom zadaćom da zatvori pukotinu nastalu probojem britanske 7. oklopne divizije. Tri su se njemačke panzer satnije predvođene Obersturmbannführerom Von Westerhagenom rasporedile u dolini da zatvore dolinu Aure. SS Hupststurmführer Michael Wittmann, zapovjednik 2. panzer satnije, provodio je izvid mjesta Villers-Bocage. Njemci su uočili kolonu britanskih tenkova i oklopnih prevožnjaka kako se odmaraju nedaleko sela Villers-Bocagea. Ostavivši tri tenka tipa Tiger i jedan Mk IV da motre i paze na britansku oklopnu kolonu, Wittmann je svojim zapovijednim tenkom Tigerom ušao u Villers-Bocage sa sjeveroistoka. Vozeći se tako odjednom je na seoskom trgu naletio na četiri britanska tenka tipa Cromwell. Posada Wittmannova tenka odmah je otvorila paljbu, pa su se tri Cromwella našla u plamenu. Četvrti Cromwell vožnjom unatrag kretao se kroz vrt i Wittmann ga nije zamjetio, a upravo taj četvrti tenk Cromwell polako se stao kretati iza njemačkog Tigera, a da ovaj toga nije bio ni svjestan. Kad je njemački Tiger naletio na izlazu iz Villers-Bocagea na četiri britanska tenka tipa Sherman firefly oboružana topovima sedamfuntašima, Wittman je zapovijedio pun zaokret, pa se odjednom 'oči u oči' našao s onim četvrtim Cromwellom. Opet se posada Tigera snašla brže i spretnije, te je preciznim pogotkom onesposobila Cromwella i njemački Tiger uspio se vratiti svojim tenkovima. Neviđeno, ostali britanski tenkovi i oklopni prevožnjaci, iako su čuli tenkovsku paljbu i vidjeli znakove boja, ostali su na mjestu, ali njemački tenkovi nisu čekali, pa otvaraju paljbu. Ubrzo je britanska kolona bila zahvaćena plamenom i prestajala je kao takva postojati, a Wittmannovi tenkovi mirno su izvršili popunu streljivom i gorivom. Nakon žurne popune Wittmann odlučuje ponovno ući u selo s dva Tigera i jednim Mk IV. Satnik Pat Dyas, jedan od preživjelih iz Wittmannovog prvog napada, ostao je priseban i uzbunio je svoje nadređeno zapovjedništvo koje je u Villers-Bocage odmah poslalo tri Cromwell i jedan Sherman Firefly, te jednim protuoklopnim topom šestfuntašem koji su postavili zasjedu na ulazu u selo. Čim se pojavio na ulazu Wittmannov Tiger je pogođen iz protuoklopnog šestfuntaša. Wittmann i njegova posada uspjeli su se izvući iz pogođenog Tigera, a drugi Tiger je uzvratio paljbu i pogodio top. No, nakon kraćeg okršaja i drugi Tiger i Mk IV pogođeni su i onesposobljeni. Razvila se bitka za Villers-Bocage koji su Britanci uspjeli zadržati, ali su izgubili dvadeset Cromwella, četiri Shermana Fireflyja, tri laka tenka, tri izvidnička vozila i jedan polugusjeničar. Slijedećeg jutra britanski tenkovi su se izvukli iz Villers-Bocagea u koji su nagrnuli njemački tenkovi iz sastava 2. panzer divizije, a nakon dva dana na Villers-Bocage svoj teret ispustilo je oko 250 savezničkih zrakoplova bombardera, pa je Villers-Bocage prestao postojati. Tenkovski boj kod sela Villers-Bocage Wittmannu je donio titulu tenkovskog Asa, jer je sam bez ičije pomoći gotovo isčupao srce britanskoj iskusnoj oklopnoj diviziji i time otupio britanski pohod prema gradu Caenu.

Opća situacija koja će dovesti do bitke za Staljingrad

U zimskim bitkama, potkraj 1941. i početkom 1942. godine, njemačka je vojska pretrpjela teške gubitke, a poraz kod Moskve zauvijek je odagnao legendu o nepobjedivosti Wermachta. Hitler je svu krivicu za poraze na istočnom bojištu prebacio na visoke časnike prema kojima nikada nije ni skrivao otvorenu mržnju. Odmah je smijenio veći broj feldmaršala i generala, pa je zapovjedništvo preuzeo u svoje ruke bolesno uvjeren u svoje savršenstvo i nepogrješivost, a to će ubrzo opet dovesti do niza katastrofalnih poteza na bojištu, koji će izazvati nepotrebnu smrt i patnje stotine i stotine tisuća vojnika. Njemački feldmaršali i generali znali su da će sudbina rata biti riješena na Istoku, u nepreglednim prostranstvima Rusije, a da je 1942. godina posljednja godina u kojoj njemačke armije mogu poduzeti snažnu ofenzivu. Uvjeren da invazije zapadnih Saveznika neće biti Hitler je iznio u siječnju 1942. godine svoj plan i pritom naglasio: ' Ovog će ljeta Sovjeti biti razbijeni i spasa im nema. Boljševike ćemo odbaciti toliko daleko na Istok da se oni više nikada neće moći dotaknuti kulturne Europe. Odlučio sam napasti Kavkaz kako bih se dočepao nafte Irana i Iraka.' Izgled bojišnice u proljeće 1942, bio je vrlo krivudav, neobično je duga ta crta bojišta, a proteže se od Baltika do Azovskog mora. Tu krivudavu i dugu crtu bojišta (oko 3680 km) drži njemačka grupa armija 'Jug', a kasnije ona će se podijeliti na grupu armija 'A' i 'B'. Upravo te dvije grupe armija zadužene su i odgovorne za gotovo polovicu istočnog bojišta. Njihova odgovornost proteže se od Rostova do Orela gotovo 500 km, a njihovi pretrpljeni gubici jasno su dali do znanja da se više ne može računati na istodobni prodor uzduž cijele crte bojišnice. Zato je potrebito odabrati samo dio bojišta gdje se može postići uspjeh. Njemačkom zapovjedništvu kristalno je jasno da je jedino moguće napasti na Južnom bojištu, jer su Lenjingrad na sjeveru i Moskva u središtu postali nedostižni ciljevi. Prodor kroz jug tadašnjeg SSSR – a otvorio bi izglede za zaposjedanjem 'Sovjetske žitnice', tu su i veliki izvori nafte, a tu je i žila kucavica – rijeka Volga i željeznička pruga kojima se opskrbljuje sjever i središte SSSR – a. Potpuno je jasno svakom laiku, a ne vojnim operativcima da se otuda 'hrane i poje' gotovo sve sovjetske divizije. Tu su i tvornice oružja i velika koncentracija stanovništva koje predstavlja svježu popunu sovjetskih postrojbi. U početku grad Staljingrad samo je strateški vojni cilj njemačkih zapovjednika koji im treba osigurati bok tijekom prodora prema Kavkazu, te bi bio velika baza za ostale operacije u području rijeke Volge, a bolesni Hitler želio pak je još jednom cijelom Svijetu pokazati svoju superiornost. Athumanunh će se složiti da je Staljingrad, vojnički gledano, jedino moguće mjesto prijelaza rijeke Volge, jer baš tu su velike ravnice srednje Azije koje se protežu sve do gorja Ural, a baš na Uralu koncentrirane su sve Sovjetske ratne tvornice koje su demontirane iz čitavog SSSR-a, a do kojih nikada nije moglo doprijeti njemačko ratno zrakoplovstvo. Hitler i njegovi megalomanski bolesni planovi već su vidjeli Iran, Irak i Tursku kao dio Trećeg Reicha. No, ni Sovjeti nisu bili baš naivni, sve to znaju i oni, a kad se doda još k tome da je Staljingrad za Sovjete tada pitanje nacionalnog ponosa, onda Athumanunh slobodno kaže: 'Staljingrad je neminovno morao postati mjesto koje je gore od pakla.'

Dok su bitke i borbe bješnjele, grad je gorio kao buktinja, a pomiješan zadah ljudskog mesa koje gori, prašine i pepela ulazio je u nosnice i izazivao mučninu i povraćanje. Osvojene zgrade danju Nijemci bi utvrđivali za kružnu obranu, a Sovjeti bi ih napadali noću u manjim skupinama. U tim bitkama i bojevima za svaku zgradu vojnici bi se toliko ispremiješali da bi ponekad u istoj zgradi, u sobi do sobe, bili suprotstavljeni vojnici. Najstrašniji i najhrabriji bili su sovjetski vojnici pristigli iz dalekih azijskih i sibirskih stepa. Njih su Nijemci nazivali 'Staljinovi gladijatori' i silno su ih se plašili. Bili su to niski, zdepasti, izuzetno brzi i okretni, nadasve nemilosrdni u borbi i gotovo uvijek ginuli bi do posljednjeg, bez predaje. Pojavljivali bi se iznenada iz smrdljive kanalizacije naoružani dugim noževima i revolverima. Takve borbe s tim sovjetskim vojnicima Nijemci su nazivali 'Ratten krieg' ili 'rat štakora'. Kada bi ih njemački vojnici stjerali u kut, sami bi sebi pucali u glavu ili bi se bacili u ponor. Kada pak su jurišali na njemačke položaji, njihovi prvi redovi jednostavno bi se bacili na bodljikavu žicu, a drugi bi preko njihovih leđa pretrčali. Kada bi lovili njemačke vojnike činili su to s ustrajnošću poput lovačkih pasa. Njemačka 6. armija napala je industrijsku zonu Staljingrada 1. listopada s tri strane, te je nakon teških borbi i uz velike gubitke uspjela zatvoriti 'kliješta' oko Orlovke. Postrojbe 6. armije ugrozile su i tvornicu 'Crvene barikade' kao i Strojarsko tehnički zavod, ali njihov daljnji prodor zaustavili naoružani radnici tih tvornica uz snažnu potporu sovjetskih amfibijskih postrojbi koje su brzo prešle Volgu kako bi pomogle radnicima. U borbama prvih dana listopada njemačke postrojbe pretrpjele su izuzetno velike gubitke, pa je general Paulus zapovjedio prekid borbi kako bi se vojnici odmorili i pričuvama popunili načeti prorijeđeni redovi njemačkih postrojbi. No, kad je to čuo onaj drogirani i bolesni Hitler naprosto je pobjesnio, pa je generalu Paulusu zapovjedio da bez obzira na žrtve 14. listopad mora biti nadnevak pada Staljingrada. Tog sudbonosnog nadnevka njemački zrakoplovi bombarderi izveli su rekordnih 3 000 borbenih naleta. Bombardiranja su bila toliko snažna da je izazvan veliki požar koji je jednostavno noć pretvorio u dan. Njemačke tri pješačke i dvije oklopne divizije uz snažnu potporu 180 tenkova svom su žestinom udarile na grad, zauzeta je željeznička postaja Staljingrada i u području Kuprosnoje njemački su vojnici izbili na rijeku Volgu čime su odvojili postrojbe sovjetske 62. armije od sjeverne sovjetske 63. armije. Nijemcima je u ruke pala i tvornica traktora, pa su za Staljingradska mjerila njemačke postrojbe mogle slobodno upisati veliki uspjeh. Naime, osvojili su punih kilometar područja grada i izbili na svega stotinjak metara od glavnog stožera generala Čujkova. General Čujkov kasnije će napisati da je to bio najkritičniji trenutak u Staljingradskoj bitki. No, već u tjednima koji su dolazili pojavili su se i prvi znaci upozorenja za njemačke zapovjednike. Njemačka 6. armija potpuno je potrošila sve svoje pričuve koje su joj pristigle s 'mirnijih bojišta'. Doprema doknadnog ratnog materijala bila je sve teža, a njemačko zrakoplovstvo moralo se nositi s novih 1200 sovjetskih zrakoplova koji su stigli i bili spremni za novu 'rundu' zračnih bitaka. Sve više sovjetske partizanske (gerilske) postrojbe napadaju njemačke konvoje koji idu prema Staljingradu. Sovjetske tračnice na prugama nisu bile po njemačkim standardima, pa su njemački inženjerci osposobili samo neke od pruga, ali upravo te pruge najžešće su napadali partizani vješto vođeni od sovjetskog NKVD-a. Na sovjetskoj strani također su pretrpljeni teški gubitci. Sovjetske postrojbe 62. armije kao 37. gardijska divizija i 54. pješačka divizija imale su svega nekoliko desetaka preživjelih vojnika (Sovjetska divizija u to doba znala je brojiti i do 18 000 vojnika, pa su ti gubitci u ljudstvu doista strašni. Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odmah je zapovjedila postrojbama Donskog bojišta da izvrše što snažniji pritisak na njemačke armije kako bi se bar malo oslobodila Čujkova 62. armija. Tim postupkom njemačko je zapovjedništvo natjerano na povlačenje dijela snaga natrag na Don i Athumanunh je uvjeren da je to najvjerojatnije i spasilo Staljingrad od pada. Njemačka 6. armija istrošila je sve svoje udarne postrojbe, pa je prisiljena priječi u obranu, a na krilima ima postrojbe Saveznika koje su sumnjivih kvaliteta, a iz dalekih stepa, tiho, ali sigurno, prikrada se još i strašna ruska zima.

Operacija URAN

Plan za uništenje njemačke armije u Staljingradu kod Sovjeta pojavio se već u rujnu 1942. godine kada je general Žukov predložio Staljinu ideju o uništenju njemačke armije. Uvjeti za provedbu plana bili su da CA pod svaku cijenu zadrži grad, te da se dugotrajnim borbama protivnik iscrpi do njegovih krajnjih granica, a tada bi se prikupile sovjetske pričuve koje bi okružile i konačno uništile iscrpljenog protivnika. Planom je trebalo ostvariti dva cilja: 1. proboj na 'krilima' (sjetite se tko čuva krila njemačkoj 6. armiji) i opkoljavanje grupacije njemačkih postrojbi koje su u Staljingradu kako bi se te snage odvojile od ostalih njemačkih postrojbi i 2. potpuno uništenje opkoljenog protivnika. Staljin je nakon pozorno proučenih svih aspekata dopustio da se plan ostvari 13. rujna. General Vatutin i general Rokosovski dobili su zadaću da pripreme svoje armije do 9. listopada kada su trebale početi operacije kodnog naziva URAN. Snage Vatutina i Rokosovskog prvo su trebale forsirati rijeku Don, a potom bi se u operacije uključile i snage generala Jerjomenka koje su na Staljingradskom bojištu. Oklopne sovjetske snage obruč su trebale zatvoriti kod Kalača. Nasuprot talijanske armije sada su stajale sovjetske 1. gardijska, 5. tenkovska i 21. armija. Na Donskom bojištu bile su snage 24., 65. i 66. armije, a nasuprot rumunjske armije našle su se sovjetske snage uz 62. i 64. armiju još i 51. i 57. armija. Zračnu potporu pružat će snage 2., 8., 16. i 17. zračne armije, a topničku potporu trebalo je pružati 75 topničkih pukovnija i nešto novo – 115. divizija 'kaćuša'. Sada je odnos snaga približno jednak. Sovjestke armije imaju ukupno 1 005 000 vojnika, 900 tenkova, 13 500 raznog topničkog oružja 1 200 PZO topova i 1 100 zrakoplova, a na drugoj strani njemačke postrojbe Grupe armija 'B' broje 1 100 000 vojnika 1028 tenkova, 9788 raznog topničkog oružja i 1200 zrakoplova. Njemačka 6. armija svoj posljednji napad na snage sovjetske 62. armije pokušala je 11. studenog kada su Volgom tekle velike sante leda, pa sovjetskim snagama nije mogla stići opskrba preko Volge. No, njemačke divizije nisu uspjele sovjetske postrojbe baciti u Volgu i zauvijek je prokockana šansa 6. armije da zauzme Staljingrad. Nadnevka 19. studenog 1942. u 0730 počela je operacija URAN. Bilo je to tmurno i maglovito jutro, pa zbog toga zrakoplovstvo na obim stranama miruje. No, to nije zasmetalo topovima i 'kaćušama' da na područje od 28 km ispale gotovo 689 000 granata. Ovakva kanonada izazvala je pravi šok kod njemačkih vojnika, a nakon te nevjerojatne vatrene priprave sovjetska 5. tenkovska armija doslovno je pregazila i uništila rumunjske postrojbe. Manje njemačke postrojbe pokušale su pomoći rumunjskim, ali su i one uništene do posljednjeg čovjeka. Iza sovjetskih tenkova nahrupilo je sovjetsko konjaništvo (Kozaci i Tatari), a iza njih 'valjalo' se sovjetsko pješaštvo. Na staljingradskom bojištu sovjetske 57., 62. i 64. armija na sva tri mjesta probile su obranu rumunjske 4. armije i napale uz potporu 66. armije s Donskog bojišta postrojbe njemačke 4. oklopne i 6. armije. Sovjetske Donska 65. i 24. armija nadiru nezadrživo lijevom obalom rijeke Don i 'guraju' njemačke postrojbe ispred sebe. Za samo pet dana operacije URAN njemačke su postrojbe stavljene na 'trenutak istine'.

Okruženi i opkoljeni

Nadnevka 23. listopada 1942. godine sa sjevera izbili su sovjetski 4. i 26. oklopni korpus, te se spojili s 4. mehaniziranim korpusom koji je nadirao s juga, a time je i zatvoren obruč oko njemačkih snaga 4. oklopne i 6. armije. Tih pet dana operacije URAN njemačke postrojbe izgubile su još oko 100 00 vojnika (poginuli i ranjeni) i 60 000 vojnika koji su pali u sovjetsko zarobljeništvo. Zauvijek je izgubljeno 925 zrakoplova koji su velikim dijelom uništeni na tlu. Ukupno 22 divizije njemačkih 4. oklopne i 6. armije s 330 000 vojnika našlo se u okruženju na području od oko 1500 km. Staljingradski 'pakleni kotao' prosječno u minuti ubija po jednog njemačkog vojnika. Kada pak su sovjetske 5. tenkovska i 51. armija izbile na svoje zadane crte, njemačka 6. armija i dijelovi 4. oklopne armije bili su udaljeni i sami negdje oko 120 km od najbližih njemačkih postrojbi. Hitler se povukao (pobjegao) iz Vinice, ali još uvijek iskazuje svoju vojničku neumješnost i svu bolest svog ludila. Naime, ne odobrava zamolbe zapovjednika Grupe armije 'B' generala Weichosa i zapovjednika 6. armije generala Pulusa da njihove postrojbe krenu u proboj iz okruženja u smjeru jugozapada gdje su sovjetske snage i najtanje. General Paulus svjestan je da bi njegovi gubitci bili veliki, ali vojnički gledano to mu je još jedino i preostalo, a u to doba za to još i ima snaga. Onaj 'betežnik' Hitler zapovjedio mu je kružnu obranu iako se u jednom trenutku učinilo da će pod pritiskom feldmaršala Mansteina i von Weicha, te generala Zeitzlera i Jeschonneha, s argumentima o malom broju opskrbnih zrakoplova, vrlo nepovoljnim atmosferskim uvjetima, te neadekvatnim zrakoplovnim pristaništima, Hitler popustiti, umiješao se još jedan veliki 'betežnik'. Maršal Reicha Göring izjavio je da će on osobno preuzeti na sebe opskrbu 6. armije u Staljingradu. Upravo on tom izjavom zapečatio je sudbinu 6. armije. Sovjetska 'Stavka' planirala je nakon početnih uspjeha što prije uništiti njemačku 6. armiju i poduzeti daljnje operacije poradi odsijecanja snaga Grupe armija 'A' na Kavkazu. Nakon početnog paničnog povlačenja njemačke postrojbe, od straha da ne ostanu u okruženju, 27. studenog uspjele su srediti svoje redove i organizirati obranu. Operativna snaga sada je 4. oklopna armija, odnosno oni njezini dijelovi koji nisu ostali u okruženju kod Staljingrada. Od tih postrojbi i 'ostatka ostataka' 3. i 4. rumunjske armije stvorene su dvije skupine 'Hollidt' i 'Don'. Zapovjednik im je feldmaršal von Manstein kojemu je podređene i 6. armija koja je u okruženju i daleko 70 km. Opet Hitlerovi bolesni naumi koji su čisto suprotni vojničkoj logici, pa tako on ne želi priznati da umjesto armijskih snaga rumunjske armije čine zapravo divizije u vrlo jadnom i katastrofalnom stanju, većina tenkova bojno sposobnih ostala je u okruženju sa 6. armijom, a koji sada jednostavno ne mogu izvoditi udar manevrom jer nemaju gorivo, a i ostale njemačke postrojbe borbeno su zamorene i umorne, slabo su opremljene, a strašna je ruska zima već vrlo blizu. Usprkos svemu Hitler i dalje vjeruje u nepobjedivost i mogućnost nekog preokreta. Evo još jedne Hitlerove totalne gluposti koja opet pobija sva normalna umijeća bitke. Hitler traži da se zaustave snage CA i istodobno da se otvori koridor prema okruženoj 6. armiji, a njoj zabranjuje bilo kakav proboj prema snagama Operativne skupine 'Don'. Manstein zna da ako Sovjeti uvide svoju priliku i sve svoje tenkove okrenu prema Rostovu ne samo da će zauvijek biti izgubljena 6. armija, već i sve postrojbe iz sastava Grupe armija 'A' koje se bore na Kavkazu, ali 'betežniku' Hitleru to nije bilo moguće dokazati.

Pobjeći iz pakla Staljingrada

Njemačkim vojnicima u okruženju temeljna je preokupacija bila kako pobjeći iz okruženja, a to su mogli jedino zrakoplovima koji su im dostavljali opskrbu. Za mjesto u zrakoplovu njemački su vojnici pribjegavali najočajnijim i najružnijim stvarima. Od Göringova obećanja o stalnom održavanju opskrbe putem zračnog mosta svima je ubrzo postalo jasno da su to bila samo prazna obećanja kojima se taj 'betežnik' želio dodvoriti Hitleru. Iako je njemačka 4. zračna armija ustrojila 26 opskrbnih zračnih skupina od 500 prijevoznih zrakoplova tipa Ju – 52, prilagođenih bombardera He – 111 i Fw – 200, te nešto malo lovaca zrakoplova za borbenu pratnju. Minimalne dnevne potrebe hrane, goriva i streljiva okruženoj 6. armiji bile su oko 500 tona, a zračnim je mostom dobivala svega 94 tone dnevno s tendencijom pada, pa je na kraju to iznosilo bijednih 8 tona i to spuštenih padobranima. Njemački piloti bili su izloženi nadljudskim naporima jer su u jednom smjeru letjeli 240 km i onda opet natrag, a kada bi se prizemljili nailazili su na jezive prizore. Tisuće ranjenih njemačkih vojnika probijalo bi se prema svakom zrakoplovu koji je jedva primao 30 osoba. Njemačka vojna policija prisiljena je bila, da bi održala kakav takav red, pucati iznad glava ranjenicima, ali oni su bez ruku, bez nogu, jednostavno gmizali, plakali i dizali papir na kojim je pisalo odobrenje liječnika da mogu zbog svoje povrede napustiti Staljingrad. Sovjetski vojnici naprosto su obožavali lažnim signalima namamiti njemačke pilote da prizemlje zrakoplove na područja koja su bila pod njihovim nadzorom. No, zračnim je mostom njemačkoj okruženoj 6. armiji ukupno dostavljeno 6591 tona raznih potrepština, a evakuirano je ukupno 42 000 ranjenika. Tijekom tih letova njemačko zrakoplovstvo izgubilo je 488 zrakoplova i oko 1000 pilota i članova posadi. Iz ratnog dnevnika 6. armije ostali su zabilježeni doista poražavajući zapisi o primitku opskrbe putem zračnog mosta. U trenutku kada je među njemačkim vojnicima 6. armije vladala neopisiva glad stigla je opskrba novina i promidžbenog materijala (slike nacističkih vođa). Zabilježeno je i da je izginulo desetak njemačkih vojnika koji su pokušali dovući kontejner izbačen padobranom, nadajući se hrani, a pronašli su hrpu željeznih križeva. U tim uvjetima von Manstein ustrojio je operativnu skupinu naziva 'Hoth' od dijelova 4. oklopne armije, 57. oklopnog korpusa i dijelova rumunjske 4. armije, te dijelova 4. zrakoplovne armije s temeljnom zadaćom da se probije i deblokira 6. armiju. Von Mainsteinu je obećano pojačanje iz Njemačke (6. oklopna divizija koja je bila opremljena tada najsuvremenijim njemačkim tenkovima tipa Tiger, oko 160 tenkova), ali je to pojačanje uništeno na putu do bojišta. Drugo pojačanje trebalo je biti 23. oklopna divizija iz sastava Grupe armija 'A', a one pak su stigle prekasno na bojište. Von Mainstein je dva puta poslao svog časnika za vezu k Paulusu kako bi dogovorili sve pojedinosti oko planirane operacije deblokade kodno nazvane 'Winteryewitter' (Zimska oluja). U nadi da će se Hitler ipak urazumiti i dopustiti 6. armiji proboj iz okruženja, von Mainstein je zamolio Paulusa da na signal 'Donnerschlag' (Udarac groma) sa svim svojim postrojbama krene u proboj prema snagama skupine 'Hoth'.

Kraj i nestanak nekada moćne 6. njemačke armije

Paulus je shvatio da ga je Hitler promaknuo u feldmaršala s jasnom porukom: 'Nikada ni jedan njemački feldmaršal živ se nije predao neprijatelju.' No, Paulus više nije tako razmišljao, premda je potpisao pisanu dopuštenje svim njemačkim časnicima da izvrše samoubojstvo kako bi sačuvali svoju čast. (Ovdje Athumanunh na trenutak respektira Paulusa, ali mu opet teško zamjera što nije zatražio predaju i time spasio živote svojih napaćenih vojnika!) Paulus pak je odbio pješke krenuti u zarobljeništvo, te je izričito zatražio od Sovjeta da se njemu i svim njegovim generalima osigura vozilo. Sovjeti su prihvatili taj uvjet i osigurali mu vozilo. Nadnevka 31. prosinca, u sam suton, u stožeru sovjetskog generala Vasilija Čujkova koji je uspio obraniti Staljingrad sa svojom 62. armijom, feldmaršal Paulus potpisao je predaju. Otpor je pružala još samo njemačka 'Sjeverna skupina' kojom je zapovijedao general Strecker koji se uzaludno nadao da će svojom borbom omogućiti bijeg feldmaršalu Paulusu iz grada, ne znajući da se on već predao. Nakon iscrpljujućih i teških borbi 2. veljače predao se i general Strecker, ali njegovi su vojnici već svi bili mrtvi, pa se predao samo on i nekolicina njegovih stožernih časnika. Nadnevka 3. veljače Hitler je objavio njemačkom narodu da je Staljingrad pao, proglasio je četverodnevnu nacionalnu žalost, a na odar je položio vijenac na kojem je pisalo 6. armija. Taj 'betežnik' je pokopao svoje žive vojnike koji su bili u sovjetskom zarobljeništvu. Nikada Hitler nije priznao da postoje živi vojnici pripadnici 6. armije koji su se borili u Staljingradu. Ma zamislite samo 2500 časnika i jedan feldmaršal, te oko 85 000 vojnika nalazi se u zarobljeništvu, a Hitler to niječe. Nakon strašne golgote u Njemačku se vratilo samo oko 5000 tih zarobljenika koji pak napušteni i zaboravljeni od svih, nikada, sve do smrti nisu željeli spomenuti ili izgovoriti o bilo čemu iz Staljingrada. Njemačka vojska je u bitkama za Staljingrad izgubila 147 200 vojnika koji su poginuli, a vrijednost uništene vojne oprema penjala se na nekoliko milijardi maraka štete. Na kraju još nekoliko rečenica. Francuski general i predsjednik tijekom obilaska Staljingradskog bojišta izgovorio je zbunjujuću rečenicu: 'Ma koliko ja ne volio Nijemce, moram priznati da su doista veliki narod kad su doprli čak do Staljingrada.' Kada su stigla pisma njemačkih vojnika iz zarobljeništva Hitler je zabranio da se podijele rodbini i mirno rekao: 'Naši vojnici koji su se borili u Staljingradu su mrtvi. To nisu pisma naših vojnika.' Paulus pak je u svojim memoarima zabilježio: 'Njemački narod je zaslužio ovakvu kaznu, jer samo ako doživimo ovakvo uništenje možemo shvatiti kome smo vjerovali i što smo učinili.'

Kapitulacija je zabranjena

Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odlučila je presložiti svoje postrojbe i konačno uništiti njemačku 6. armiju. Za napad na njemačku 6. armiju određene su slijedeće sovjetske armije: iz smjera Donskog bojišta pod zapovjedništvom generala Rokosovskog napast će sovjetske 21., 24., 65. i 66. armija, a na Staljingradskom bojištu pod zapovjedništvom generala Voronova napadat će sovjetske 57., 62. i 64. armija. Zračnu potporu svim sovjetskim armijama pružat će sovjetska 16. zračna armija. Nadnevka 7. prosinca 1943. sve su sovjetske armije zauzele svoje početne rasporede okrenute bojišnicom prema njemačkoj 6. armiji, a na kilometar bojišta Sovjeti su nagomilali čak 165 topnička oružja različitih kalibara. Nadnevka 8. prosinca još je jednom predat ultimatum njemačkoj 6. armiji da se preda ili će biti potpuno uništena. Isti je ultimatum poslan i u Berlin iz kojeg pak je stigao odgovor da je kapitulacija 6. armiji zabranjena i da se ta armija od sada naziva 'Tvrđava Staljingrad. Nadnevka 10. prosinca rano ujutro 6500 sovjetskih topova zagrmjelo je oko položaja njemačke armije 'Tvrđava Staljingrad'. Paljba je bila toliko žestoka da je i ono malo njemačkih vojnika sposobnih za bitku doslovce 'prolupalo' (u toj strašnoj kanonadi teško je ostati priseban i smiren i vjerujte njemačkim vojnicima nije bilo baš svejedno – gotovo svake sekunde pada po jedna ili dvije granate i to tako nekoliko sati, od toga se baš i ne može ostati priseban i pribran). Nakon te strašne paljbene priprave poput vragova pakla iz najgorih noćnih mora pojavilo se 60 000 Kozaka generala Vasiljevskog koji su na konjima pratili sovjetske tenkove gazeći i brišući sve pred sobom. Do 12. prosinca sve su njemačke crte van grada probijene, a njemačkim je postrojbama ostalo samo uzletište Gumrak čija je pista bila neuporabljiva, pa se opskrba doprema padobranima. Sovjeti su još jednom doista viteški pozvali njemačke postrojbe na predaju, ali ona je i ovog puta izostala. (Ovoga puta Athumanunh svaljuje svu krivicu na Pulusa. Od tog trenutka za sudbinu svojih vojnika postat će odgovoran samo on jer nakon tih strašnih i krvavih dvodnevnih borbi svakom, pa i običnom laiku, bilo bi jasno da je svaki otpor dalje uzaludan i nepotreban, te donosi samo nepotrebne žrtve običnih vojnika, te je za njihovu patnju i stradanje odgovoran nitko drugi nego sam Paulus!) Nadnevka 24. prosinca snage CA napadaju ponovno svom žestinom, te se nakon dužeg vremena prekida ponovno počinju rasplamsavati ulične bitke. Palo je i uzletište Gumrak, presječena je željeznička magistrala, a teške se bitke biju ponovno na Mamajevom kurganu i Kazači uzvisini. Paulus je sada očajan i šalje Hitleru poruku: 'Postrojbe su ostale bez streljiva i hrane, imamo 18 000 novih ranjenika o kojima se nitko ne brine, potpuno su mi uništene 44., 100., 305. i 384. pješačka divizija. Daljnji je otpor i zapovjedanje postrojbama nemoguć. Žurno tražim dopuštenje za predaju…' No, Hitlerov odgovor se zna i besmisleno žrtvovanje se nastavlja. Na Mamajevom kurganu sovjetske 21. i 62. armija spojile su se i tim je spajanjem njemačka armija 'Tvrđava Staljingrad' podijeljena na dva dijela. Dok je Paulus slao Hitleru čestitku za obljetnicu dolaska na vlast, a Hitler ga unaprijedio u čin feldmaršala sovjetski su vojnici slamali i posljednji otpor njemačkih vojnika koji su sada više ličili na poluživotinje odjevene u krpe koje drže pušku u rukama.

Kapitulacija je zabranjena

Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odlučila je presložiti svoje postrojbe i konačno uništiti njemačku 6. armiju. Za napad na njemačku 6. armiju određene su slijedeće sovjetske armije: iz smjera Donskog bojišta pod zapovjedništvom generala Rokosovskog napast će sovjetske 21., 24., 65. i 66. armija, a na Staljingradskom bojištu pod zapovjedništvom generala Voronova napadat će sovjetske 57., 62. i 64. armija. Zračnu potporu svim sovjetskim armijama pružat će sovjetska 16. zračna armija. Nadnevka 7. prosinca 1943. sve su sovjetske armije zauzele svoje početne rasporede okrenute bojišnicom prema njemačkoj 6. armiji, a na kilometar bojišta Sovjeti su nagomilali čak 165 topnička oružja različitih kalibara. Nadnevka 8. prosinca još je jednom predat ultimatum njemačkoj 6. armiji da se preda ili će biti potpuno uništena. Isti je ultimatum poslan i u Berlin iz kojeg pak je stigao odgovor da je kapitulacija 6. armiji zabranjena i da se ta armija od sada naziva 'Tvrđava Staljingrad. Nadnevka 10. prosinca rano ujutro 6500 sovjetskih topova zagrmjelo je oko položaja njemačke armije 'Tvrđava Staljingrad'. Paljba je bila toliko žestoka da je i ono malo njemačkih vojnika sposobnih za bitku doslovce 'prolupalo' (u toj strašnoj kanonadi teško je ostati priseban i smiren i vjerujte njemačkim vojnicima nije bilo baš svejedno – gotovo svake sekunde pada po jedna ili dvije granate i to tako nekoliko sati, od toga se baš i ne može ostati priseban i pribran). Nakon te strašne paljbene priprave poput vragova pakla iz najgorih noćnih mora pojavilo se 60 000 Kozaka generala Vasiljevskog koji su na konjima pratili sovjetske tenkove gazeći i brišući sve pred sobom. Do 12. prosinca sve su njemačke crte van grada probijene, a njemačkim je postrojbama ostalo samo uzletište Gumrak čija je pista bila neuporabljiva, pa se opskrba doprema padobranima. Sovjeti su još jednom doista viteški pozvali njemačke postrojbe na predaju, ali ona je i ovog puta izostala. (Ovoga puta Athumanunh svaljuje svu krivicu na Pulusa. Od tog trenutka za sudbinu svojih vojnika postat će odgovoran samo on jer nakon tih strašnih i krvavih dvodnevnih borbi svakom, pa i običnom laiku, bilo bi jasno da je svaki otpor dalje uzaludan i nepotreban, te donosi samo nepotrebne žrtve običnih vojnika, te je za njihovu patnju i stradanje odgovoran nitko drugi nego sam Paulus!) Nadnevka 24. prosinca snage CA napadaju ponovno svom žestinom, te se nakon dužeg vremena prekida ponovno počinju rasplamsavati ulične bitke. Palo je i uzletište Gumrak, presječena je željeznička magistrala, a teške se bitke biju ponovno na Mamajevom kurganu i Kazači uzvisini. Paulus je sada očajan i šalje Hitleru poruku: 'Postrojbe su ostale bez streljiva i hrane, imamo 18 000 novih ranjenika o kojima se nitko ne brine, potpuno su mi uništene 44., 100., 305. i 384. pješačka divizija. Daljnji je otpor i zapovjedanje postrojbama nemoguć. Žurno tražim dopuštenje za predaju…' No, Hitlerov odgovor se zna i besmisleno žrtvovanje se nastavlja. Na Mamajevom kurganu sovjetske 21. i 62. armija spojile su se i tim je spajanjem njemačka armija 'Tvrđava Staljingrad' podijeljena na dva dijela. Dok je Paulus slao Hitleru čestitku za obljetnicu dolaska na vlast, a Hitler ga unaprijedio u čin feldmaršala sovjetski su vojnici slamali i posljednji otpor njemačkih vojnika koji su sada više ličili na poluživotinje odjevene u krpe koje drže pušku u rukama.

Njemački planovi (Barbarosa)

Hitlerovom zapovjedi (Direktiva broj 21 potpisana 18. prosinca 1940.) počinje planiranje napada na SSSR. Za izradbu plana odgovoran je bio feldmaršal Walther von Brauchits, a osobno Hitler je tražio da se planom predvidi završetak napada tijekom pet mjeseci kako bi se izbjegle posljedice ruske zime, a ujedno i smanjila mogućnost SAD i Velike Britanije da interveniraju. Prva Hitlerova zamisao bila je da se SSSR napadne već potkraj 1940. godine, no, OKH (Oberkommando des Heeres) je glatko odbio tu zamisao navodeći razlog nepripremljenosti Wermachta za borbena djelovanja u jesenskim uvjetima u Rusiji, te potrebu za dodatnom koncentracijom snaga.
Nadnevka 01. kolovoza načelnik OKH (Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske) general pukovnik Franz Halder dao je zadaću planiranja kampanje generalu Erichu Marcksu (načelnik stožera 18. armije). Temeljem dobivenih postavki od Haldera, Marcks je razradio zamisao provedbe napada uporabom dviju armijskih skupina. Prva je imala zadaću napredovanja prema Moskvi, a druga prema Kijevu. Do 05. kolovoza Marcks je izradio plan kojim se predviđa glavni udar prema Moskvi, a sekundarni u smjeru Kijeva, kao pomoćni predviđao se prema Lenjingradu. Po zauzimanju Moskve sjeverna armijska skupina trebala je krenuti u napredovanje prema jugu s namjerom spajanja s južnom armijskom skupinom koja je napredovala prema Kijevu. Spajanje je bilo predviđeno negdje oko Harkova. Ovime je Marcksov plan predviđao Moskvu kao primarni strateški cilj operacije Barbarosa.
OKH je Marcksov plan malo modificirao, te predvidio i ustrojavanje posebne armijske skupine za napredovanje prema Lenjingradu (Sjeverna armijska skupina), koja je trebala djelovati prema Središnjoj armijskoj skupini (prije Sjeverna armijska skupina). No, treća konačna varijanta (Hitlerova) stvari je postavila sasvim drugačije. Nadnevka 18. prosinca 1940. godine Hitler je potpisao Unternehm Barbarosa i odredio za početak napada 15. svibanj 1941. godine. No, zbog neplanirane kampanje u Jugoslaviji, konačni plan napada je pomaknut za 22. lipanj 1941. godine.

Većina u njemačkom vojnom vrhu bila je uvjerena da će rat sa SSSR-om trajati kratko i biti brzo završen. General Halder jednom prilikom izjavio je da očekuje da bi kampanja mogla potrajati osam do deset tjedana, a u razgovoru s maršalom von Brautschitchem 22. srpnja 1940. ocijenio je da bi oko 80 – 100 njemačkih divizija lako pobijedila 50 – 75 «dobrih» sovjetskih divizija od 147 sovjetskih divizija nazočnih na zapadnim granicama SSSR-a. Takvo mišljenje o sovjetskoj nesposobnosti za pružanjem otpora njemačkom napadu posljedica su Staljinovih čistki časničkog kadra tadašnje RKKA, lošim rezultatima CA u ratu s Finskom 1940. godine, te samouvjerenju njemačkih časnika, nakon pobjeda na zapadu, u nepobjedivost blitzkriega. Uz sve to, njemački časnici su uvjereni da će dio sovjetskih naroda (Ukrajinci i pribaltički narodi npr.), njemačku vojsku dočekati kao osloboditelje od staljinističkog terora. Međutim, brutalna njemačka pacifikacija zauzetih teritorija kasnije će se Nijemcima obiti u glavu i baš ti neruski narodi pružat će im snažan otpor. Opet njemačke obavještajne službe, (one uvijek sve rade površno i podcjenjuju protivnika, a zato Athumanunh ne voli te špijune – obavještajce, a njihove «greškice» uvijek plaćaju ratnici u bitkama), jako su podcijenile snagu i veličinu CA. Istina je ipak da su njemački obavještajci prikupili jako puno korisnih podataka i dosta korisnih, ali ništa nisu poduzeli za prikupljanjem podataka o sovjetskim postrojbama koje su bile razmještene duboko u teritoriju azijskog dijela, a tu je i kriva prosudba značaja geografskog čimbenika. (Još uvijek radim na prikupljanju podataka o odnosu snaga prije početka napada na SSSR, pa kada to napravim prikažem tablicu s odnosom snaga. No, sada već imam podatak da su Sovjeti u azijskom dijelu imali oko
2 000 000 vojnika na koje njemačka vojska nije imala adekvatan odgovor. Drugi veliki problem njemačkih postrojbi je to što i nakon uspjeha blitzkriega veliki dio tih postrojbi nije motoriziran. (Od 152 njemačke divizije koje su napale SSSR njih samo 36 bilo je motorizirano, ostale su se i dalje kretale pješice) No, Nijemci to i nisu mogli napraviti baš jednostavno zbog tadašnje brojčanosti Njemačke vojske. Da su željeli sve svoje divizije mehanizirati, morali bi smanjiti vojsku za otprilike 70 divizija, a u to ratno doba ne bi baš bilo pametno. Djelomično rješenje pokušano je ustrojavanjem 18 novih panzer (oklopnih, tenkovskih) i mehaniziranih divizija. No, njemačka industrija nije bila u mogućnosti zadovoljiti ni te potrebe njemačke vojske, a sve zbog opet krive Hitlerove procjene da će rat trajati do 1941. godine, pa je njemačka industrija prešla na režim ratne proizvodnje tek 1943. godine, kada je sve već bilo prekasno. Njemačke divizije u napadu na SSSR koristile su konjsku zapregu, a čak i laicima jasno je da zaprege i blitzkrieg baš i ne idu zajedno.

Plan njemačke kampanje u SSSR-u podijeljen je u dvije faze. U prvoj fazi sukoba planom su predviđene velike bitke u graničnim područjima poradi uništenja glavnine snaga CA. U drugoj fazi plan predviđa duboke prodore oklopnih divizija prema industrijskim središtima i regijama, na području između Arhangelska i južno od rijeke Volge. Zauzimanje tih industrijskih bazena trebalo je baciti na koljena sovjetsku ratnu industriju toliko potrebitu za vođenje daljnjeg rata, a uništenje industrije na području Urala i dalje u azijskim ravnicama trebala je sprovesti Luftwaffe. Sve ovo trebalo je dovesti do potpunog kolapsa (veliki gubitci u ljudstvu i uništenje industrije) Sovjetskog Saveza. Ovakvu zamisao trebale su sprovesti njemačke snage podijeljene u tri skupine, dvije sjeverno i jedna južno od Pripjatskih močvara. Sjeverna armijska skupina trebala je izvesti udar prema Lenjingradu, Središnja armijska skupina ujedno i najjača armijska skupina, prema potrebi trebala je dati dio snaga za potporu drugih dviju skupina, a smjer udara joj je prema Smolensku. Južna armijska skupina trebala je udariti smjerom prema Kijevu. Ovakva odluka predstavljala je pobjedu Hitlerove zamisli nad zamislima generala OKH koji su zagovarali izravno napredovanje prema Moskvi. Prema zamisli generala OKH izravno napredovanje prema Moskvi trebalo je natjerati sovjetske generale na koncentriranje snaga CA oko Moskve. Takva sovjetska koncentracija CA osigurala bi uništenje glavnine sovjetskih snaga u jednoj odlučujućoj bitki. No, za Hitlera Moskva je samo geografski pojam, a glavni cilj je Ukrajina. Ovakvo razmimoilaženje generala OKH i Hitlera u zamislima znatno je utjecao na njemačke operacije u Sovjetskom Savezu. Potkraj siječnja OKH konačno završio plan za operaciju Barbarosa. Skupina armija Sjever (dvije armije i jedna panzer skupina) pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Leeba trebala je napasti iz istočne Prusije smjerom prema Lenjingradu. Skupina armija Centar (dvije armije i dvije panzer skupine) pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka uz uporabu velikih oklopnih formacija trebala je u dvije velike operacije okruženja kod Minska i Smolenska uništiti što veći broj sovjetskih postojbi. Upravo kod Smolenska trebalo je odlučiti da li će se nastaviti napredovanje prema Moskvi, ili će skupina Centar pružiti potporu skupini Sjever. Skupina armija Jug (dvije armije i jedna panzer skupina, te rumunjske snage) pod zapovjedništvom feldmaršala Gerda von Rundstedta napast će iz južne Poljske i Rumunjske i napredovati će prema Kijevu s ciljem opkoljavanja sovjetskih snaga u zapadnoj Ukrajini negdje zapadno od rijeke Dnjepar. Na konferenciji održanoj 03. veljače Hitler je odobrio ovaj plan.

Operacija Bodenplatte pjev moćne Luftwaffe

Godina 1944. približava se svome kraju, savezničke zračne snage imaju sve veću premoć u zračnom prostoru Njemačke, a postrojbe Luftwaffe sve su slabije i iznurenije. Sve veći gubitci nedvojbeno govore da je nekada moćna i snažna Luftwaffe pred početkom svojega kraja. Kako su savezničke zračne snage sve više narastale, tako im se u zračnom prostoru Njemačke suprotstavlja sve manji broj prekaljenih pilota ratnika, a sve veći broj golobradih i neiskusnih mladića koji još nisu ni naučili pošteno upravljati snažnim čeličnim pticama, a kamo još i da se suprotstave jačem protivniku. Prokletstvo bitke za Britaniju sada je jasno govorilo da se Luftwaffe od nje nikada nije psihički i fizički oporavila jer od toga dana njemačke lovačke zračne snage slabe kao cjelina, mada prekaljeni piloti lovaca pružaju snažan i neviđen otpor savezničkim snagama, pa i slobodno se može reći – zadaju im glavobolju i teške trenutke, ali još jednom kako to uvijek biva u povijesti dogodilo se ono: - snaga i viteštvo ratnika upropašteni su slabošću i kukavičlukom neratnika.
Naime, Njemačvo vrhovno zapovjedništvo zračnih snaga ne želi priznati svoju krivicu i ne vidi drvo u šumi, već se grčevito hvata za Hitlerovo i Göringova maštanja da će se protivnik pobijediti bombarderima, pa tako i osvetiti za savezičko bombardiranje njemačkih gradova. Koja bi to budala mogla, ako imalo kuži vojničku logiku, govoriti o ofenzivnoj ulozi zračnih snaga, a kopnene snage se povlače i u stalnoj su defenzivi na svim ratištima. Da čovjek ne povjeruje, Hitler i Göring tvrde upravo to, pa izgleda da s njihovom sivom materijom ipak nešto nije štimalo. Čak su im i njemački novinari danonoćno slali novinske isječke koji govore o nevjerojatnoj količini borbenih zrakoplova koji se svakodnevno isporučuju i o pravim malim vojskama pilota koji se ubrzano školuju u zrakoplovnim akademijama. Zapovjednici njemačkih zračnih snaga na koljenima mole za okretanjem proizvodnje s bombardera na lovce i za sve većim brojem pilota lovaca presretača, ali njih se ne sluša već im se lijepe epiteti kukavica i nekompetentnosti. Ne žele čuti ni o drastičnom nedostatku goriva koje ostavlja i ono malo lovaca presretača na zemlji, pa ta snaga postoji samo na papiru i sve više liči na strašnog zmaja od papira.

Nastavak operacije

S druge strane Saveznici pak su svjesni svih tih problema koji muče Luftwaffe, ali opet previše podcjenjuju protivnika, (to se nikada ne radi, NIKADA, jer nemoć čovjeka iz zeca pretvori u lava) pa pogrešno procjenjuju da Luftwaffe nije sposobna za neku ozbiljniju akciju kao ovu tipa Bodenplatte.
Njemačko zapovjedništvo zračnih snaga već u studenom 1944. godine planira vrlo smjelu operaciju u kojoj bi se istodobno napale sve savezničke zračne luke u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, te se na zemlji uništile savezničke zračne snage, a time bi se vratila njemačka prevlast u zraku. Za operaciju je predviđeno 10. zračnih lovačkih pukovnija koji su ustrojeni od po 33 zračne skupine (zračna skupina tadašnje Luftwaffe ima 27 zrakoplova), a svaka se zračna skupina ustrojava od tri do četiri eskadrile (po pet do šest zrakoplova). Za zapovjednika operacije određen je zapovjednik 3. zrakoplovnog korpusa general bojnik Dietrich Peltz. Svaka pojedinost ove operacije držana je u strogoj tajnosti, pa tako ni mnogi od pilota sve do trenutka polijetanja, a ni tada nemaju pravu informaciju, već poštuju zapovijed – leti kako leti vođa eskadrile. Element iznenađenja jako je bio bitan, pa je zabranjena svaka radio veza između eskadrila i pojedinaca u eskadrili. Ipak njemački piloti nisu bili primitivci, zaključili su iz tih zapovjedi da se priprema nešto vrlo veliko i značajno, pa im je zbog toga moral još više porastao, a hrabrost došla u prvi plan, jer znali su da od njih zavisi uspjeh operacije. Tako je oko 800 do 1000 zrakoplova (njemački i saveznički podaci o broju zrakoplova su u stalnom razmimoilaženju, pa je nemoguće napisati točan broj, no slažu se i jedni i drugi da ih nije bilo manje od 800, a ni više od 1 000) tipa messerschmitt Bf – 109 i Focke Wulf Fw – 190 koje su u zračnim skupinama do ciljeva navodili dvomotorni noćni lovci tipa messerschmitt Bf – 110 E kako se vođe skupina ne bi morali baviti još i navigacijom, te se potpuno usmjerili na zadaću. Zrakoplovi četiri lovačkih pukovnija koje su bazirale u Wildenbrűcku trebali su napasti zračne luke oko Sent Deniza i Brűsela u Belgiji, te Eindhovena i Volkela u Nizozemskoj. Druga pukovnija i snage 3. i 4. zračne skupine iz 54. lovačke pukovnije, te snage sastava tri skupine iz 77. lovačke pukovnije trebale su napasti zračne luke oko gradova Antwerpen i Brűsel. Deset lovačkih zračnih skupina koje su bazirale u rajnskom bazenu trebale su napasti zračne luke oko gradova Le Kilo, Sent Trond i Oss u Belgiji, a tri zračne skupine iz 57. lovačke pukovnije koje su bazirale oko Karlsruhea napast će zračne luke oko grada Metz Freskatia. Sve zračne luke trebale su biti napadnute istodobno oko 09.20 sati poradi iznenađenja.

Iako su meteorološki uvjeti za polijetanje bili tog 1. siječnja 1945. godine prilično dobri, na nekim se poletnim stazama kasnilo poradi magle, a da se o tom kašnjenju nije obavijestilo zapovjedništvo 16. protuzrakoplovnog divizijuna. Naime, veliki broj zrakoplova trebao je preletjeti područje koje je branio narečeni divizijun zemaljskog protuzrakoplovnog topništva, a kako su nadletjeli u nenajavljeno vrijeme, na vlastite zrakoplove zemaljsko topništvo otvorilo je snažnu paljbu, te oborilo veći broj zrakoplova. Najveći gubitci, u operaciji Bodenplatte, nanijeti su Saveznicima u britanskom sektoru 2. taktičkog zračnog zapovjedništva, dok je nekim od zračnih luka, koje su napadnute, bazirao samo manji broj savezničkih zrakoplova. Najuspješniji napad izveden je na zrakoplovnu luku kod Eindhovena gdje je uništena cijela eskadrila kanadskih tajfuna i veliki broj britanskih spitfirea, a pritom je poginulo i 25 savezničkih pilota. Ukupno je uništeno oko 500 savezničkih zrakoplova, ali i izgubljeno je oko 300 zrakoplova, pa je ako se to gleda i računa strategijskom računicom zbroj jednak totalnom promašaju, a da se ne govori da je to veliki udarac njemačkom «obrambenom zračnom kišobranu». Na kraju ono najmučnije i najjadnije je što je njemačko zapovjedništvo svoje pilote ostavilo na cjedilu: - onemogućena je komunikacija između pilota, nisu obaviješteni protuzrakoplovni topnici koji su oborili oko 100 vlastitih zrakoplova, a i nekim lovačkim skupinama dati su krivi podaci o baziranju savezničkih zrakoplova. Na više mjesta su tako njemački zrakoplovi udarili na potpuno prazne savezničke stajanke gdje uopće nije bilo neprijateljskih zrakoplova. Istodobno, na dan provedbe operacije, američka 8. zračna armija, ne znajući za njemačku operaciju Bodenplatte, udarila je sa svojim B – 17 letećim tvrđavama i B – 24 liberatorima po njemačkim gradovima, a suprotstavilo im se svega sedam lovačkih skupina iz 300. lovačke pukovnije. Iako su se piloti messerschmitta izuzetno hrabro borili nisu mogli spriječiti pravu poplavu američkih bombardera, pa su ovi napravili pravu pustoš gradu Kasselu i rajonu Koblenz – Trijer.

Napad na Pearl Harbor

Sedmog prosinca 1941. godine u ratnoj je povijesti ostao zabilježen kao dan kada je Japan napao ratno brodovlje SAD u ratnoj luci Pearl Harbora. Taj dan, zapravo početak II. Svjetskog rata na Tihom oceanu, došao je naglo i neočekivano, te je bio veliko iznenađenje za tadašnju svjetsku javnost. Oči svijeta bile su uprte, a pozornost zaokupljena ratom u Europi i Sjevernoj Africi. U tridesetim godinama dvadesetog stoljeća područja Dalekog Istoka i Tihog oceana činila su se relativno mirnim. No, sve se promijenilo tog 7. prosinca 1941. godine iznenadnim napadom japanskih ratnih zrakoplova na američku pomorsku bazu Pearl Harbor, na idiličnom Havajskom otoku O'ahu. U toj su se bazi nalazili usidreni ratni brodovi Tihooceanske flote (Pacific Fleet) američke ratne mornarice (United States Navy – US Navy), na njezine instalacije na kopnu, te postrojbe Korpusa mornaričkog pješaštva (United States Marine Corps – USMC), kao i na druge vojne instalacije američke kopnene vojske (United States Army – US Army), odnosno zračnih snaga vojske (United States Army Air Force – USAAF) na otoku O'ahu.
Međutim korijene sukoba interesa SAD i Japana treba tražiti dublje u povijesti. Naime, godine 1853. američka pomorska ekspedicija predvođena komodorom Matthewom Calbraithom Perryjem, prisilila je Japan na otvaranje prema ostatku svijeta. Vladavina šogunata roda Tokugawa definitivno je srušena 1868., a u slijedećih dvadeset godina (tijekom doba Meiji) Japan je prošao političku, ekonomsku i tehnološku modernizaciju koja se temeljila na uzoru koje su predstavljale velike europske sile. Vrlo brzo Japanu nedostaje prirodnih bogatstava potrebitih za proizvodnju i daljnju modernizaciju i razvoj. Već 1875. Japan pripaja otočje Kurila (japanski Chshima Reto) i 1878. otočje Ryukyu (japanski Nensei shoto). Nakon toga japanska pozornost okreće se Koreji, pa u ratu s Kinom dobiva otok Formozu (Tajvan) i Peskadorske otoke, zatim luku Port Artur, poluotok Laiotung. Zbog zadnjih dviju stečevina Japan ulazi u rat s Rusijom i pobjedom konačno stiče uporište na kontinentu, koje mu je toliko potrebito za daljnju ekspanziju. No, krajem devetnaestog stoljeća i SAD otpočinju sa svojom ekspanzijom u tihooceanskom području, te tu dolazi do prvih sukoba. Nakon građanskog rata 1865. u SAD je eliminirana je bilo koja mogućnost secesije, bilo kojeg dijela teritorije SAD. Godine 1867. od Rusije je kupljena Aljaska, zatim dolazi do aneksije atola Midway (1867.), otočje Samoa (1872.), Havajsko otočje (1898.), a nakon rata sa Španjolskom SAD zauzimaju Kubi i Filipine. Preuzimanjem Havaja početak je konfrontacije SAD i Japana. Već 1897. kada bjelačka vlada, koja je 1893. svrgnula vladu autohtonog stanovništva, počinje smanjenje broja stanovnika japanskog podrijetla. Na američko nasilno sprečavanje iskrcavanja 1 200 japanskih radnika na Havajsko otočje, Japan odgovara slanjem ratnog broda u luku Pearl Harbora. Naime, u to vrijeme četvrtina stanovnika Havaja su Japanci (oko 25 000 stanovnika). Ovakva otvorena vojna prijetnja Japana daje povod SAD za konačno opravdanje aneksije Havajskog otočja. Američka Tihooceanska flota ustrojena je 1903. godine sa zadaćom da osigura američku stratešku nadmoć u području istočnog Tihog oceana.

Na mjesto zapovjednika (Commander in Chief Pacific Fleet) CINCPAC dolazi kontraadmiral Husband E. Kimmel (tom prigodom on je promaknut u čin admirala i pritom je napravljena nepravda prema 32 viša pomorska časnika koji su jednostavno «preskočeni»). Tihooceanska flota u svom sastavu pred početak neprijateljstava ima združene operativne postrojbe, Namjenske snage – Task Force TF, koje su se po potrebi dijelile na Namjenske skupine – Task Groups TG i na Namjenske podskupine – Task Units TU).
U travnju 1941. godine Tihooceanska flota bila je podijeljena po slijedećem: TF – 1 sastava: CARDIV 1 (nosač zrakoplova), BATDIV 2 i BATDIV 4 (šest bojnih brodova BB), CRUDIV 9 (pet teških krstarica CA, DESFLOT 1, DESRON 1 i DESRON 3 od 18 razarača DD, MINDIV 1 sastava minopolagač AM i četiri brza minopolagača preinačena razarača). TF – 2 sastava: CARDIV 2 (nosač zrakoplova), BATDIV 1 (tri bojna broda BB), CRUDIV 5 (četiri teške krstarice CA, DESFLOT 2/DESRON 2 i DESFLOT 4/DESRON 4 od ukupno 18 razarača DD i MINDIV 2 (četiri brza minopolagača). TF – 3 sastava: CARDIV 3 (nosač zrakoplova), CRUDIV 4 i CRUDIV 6 (osam teških krstarica CA), DESRON 5 (devet razarača DD), MINRON 2 (trinaest razarača – minopolagača), TRAINRON 4 (šest pomoćnih brodova i Marine Air Group 21 – MAG 21. TF – 4 sastava: snage 14th Naval District (14. vojnopomorski sektor) koje imaju zadaću štititi pomorsko uporište Pearl Harbor, a pridodat im je DESRON 80 (četiri razarača DD). TF – 7 sastava: SUBRON 4 (razarač, osam podmornica, matični brod za podmornice i brod za spašavanje), SUBRON 6 (dvanaest podmornica i matični brod za podmornice), SUBRON 8 (šest podmornica i jedan matični brod za podmornice), SUBRON 10 (četiri podmornice i jedan matični brod za podmornice). TF – 9 sastava: PATWING 1 i PATWING 2 ( ukupno 87 ophodnih i izvidničkih zrakoplova). TF – 15 sastava: CRUDIV 7 (četiri teške krstarice CA). Neposredno pred sam početak napada Japanaca od TF – 2 ustrojen je TF – 12 u koji ulaze nosač zrakoplova CV – 2 USS Lexington, tri teške CA krstarice USS Chicago CA – 29, USS Portland CA – 33 i USS Astoria CA – 34, pet razarača DD USS Porter DD – 356, USS Flusser DD – 368, USS Drayton DD – 366, USS Lamson DD – 367 i USS Mahan DD – 364. Iz TF – 3 ustrojena je TF – 8 sastava: nosač zrakoplova USS Enterprise CV – 6 (klasa Yorktown), teške krstarice USS Salt Lake City CA – 25, USS Northampton CA – 26 i USS Chester CA – 27, devet razarača USS Dunlap DD – 384, USS Fanning DD – 385, USS Benham DD – 397, USS Ellett DD 398, USS Gridley DD – 380, USS Craven DD – 382, USS McCall DD – 400, USS Maury DD – 401 i USS.

US Navy – ratna mornarica SAD

Jedini i najopasniji protivnik japanskoj Carskoj ratnoj mornarici bila je ratna mornarica SAD – US Navy, točnije brodovlje iz sastava Pacific Fleet koja je bazirala u luci Pearl Harbor. Neposredno pred početak neprijateljstva US Navy ima slijedeće brojčano stanje u ratnom brodovlju: 15 bojnih brodova BB, sedam flotnih nosača zrakoplova CV, 18 teških krstarica CA, 19 lakih krstarica CL, 171 razarača DD i 111 podmornica SS. Američka brodogradilišta započela su s izgradnjom dva suvremena BB klase North Carolina, a potom još četiri BB klase South Dakota, a 1940. naručeno je još 11 BB (samo su četiri dovršena) klase Iowa, šest bojnih krstaša klase Alaska (dovršena su samo dva), 11 nosača zrakoplova CV klase Esex, pa potom još 15 jedinica iste klase i još devet CVE klase Independence. Od ostalih bojnih brodova naručena je gradnja još 40 krstarica, 115 razarača i 67 podmornica. Do kraja rata izrađeno je i stavljeno u operativnu uporabu više brodova nego ih je US Navy imala na početku rata, pa je omjer prešao u korist US Navy.

Japanska ratna mornarica

Neposredno pred izbijanje neprijateljstva, dakle pred početak rata, japanska Carska ratna mornarica ustrojena je na slijedeći način: u glavnom stožeru u sektoru za mornaricu nalazi se admiral Nagano, zapovjedno mjesto Združene flote (japanski – rengo kantai), to je glavnina japanskog ratnog brodovlja, nalazi se u Hiroshimi, zapovjednik je admiral Yamamoto, a zastavni brod je bojni brod (BB) Nagano. U operativnom smislu rengo kantai podijeljena je na slijedeći (japanski – kantai) način: na pet kantai površinskih brodova, kantai nosača aviona, kantai podmornica i združeni zrakoplovni kantai. Flote – kantai dijelile su se na eskadre – butai, divizije – sentai i flotile – shotai. U slučaju rata ustrojavale su se združeno – operativne, operativno – taktičke i taktičke skupine ratnih brodova japanski – kido butai.
U sastavu ratne mornarice nalazi se oko 400 brodova (232 su veća ratna broda), oko 2 000 zrakoplova i 311 316 časnika, dočasnika i mornara. Od 10 japanskih bojnih brodova (BB) dva su naoružana topovima kalibra 410 mm, a osam bojnih brodova naoružano je topovima kalibra 356 mm. U izgradnji su im još tri bojna broda (BB) klase Yamato s topovima kalibra 460 mm. Svi stariji BB modernizirani su neposredno pred početak rata. Unatoč svemu poduzetom japanski BB nisu se mogli mjeriti s američkim i britanskim BB, a Japanci su taj nedostatak nadoknađivali brojem i kvalitetom nosača zrakoplova (CV). Tako u operativnoj uporabi, u kantai, imaju osam CV (četiri su teška nosača CVA i četiri su laka nosača CVL), dok su još dva nosača zrakoplova u izgradnji (Shokaku i Zuikaku). Tijekom rata još će biti izgrađeno ili od drugih brodova preinačeno 14 nosača zrakoplova (šest CVA, četiri CVL i četiri eskortna CVE), a na dva BB bit će dodane krmene letne palube. Japanci su prvi u povijesti primijenili taktiku gdje se nosačima zrakoplova dodjeljuju težišne zadaće, a svi ostali brodovi imaju zadaću štititi nosače zrakoplova. Japan ima 1941. godine 18 teških krstarica (CA) i 20 lakih krstarica (CL), a u izgradnji je još jedna CA i pet CL. Sve japanske krstarice odlikuju dugi trup, velika snaga pogonske skupine, velika brzina, djelomično slabiji oklop i borbena otpornost, a u odnosu na američke japanske krstarice imaju slabije naoružanje. U operativnoj uporabi nalazi se 136 razarača (DD) i 63 podmornice (SS) raznih klasa i tipova, a još 29 SS je u izgradnji. U cjelini gledano moral i bojna spremnost ljudstva (časnici, dočasnici i mornari) japanske Carske ratne mornarice na vrlo su visokoj razini. Carska ratna mornarica u svom ustroju ima i mornaričko zrakoplovstvo (Banzai Nippon Kaigun Kokudzo) kojim direktno zapovijeda glavni stožer mornarice. Mornaričko zrakoplovstvo jačine je oko 2 000 zrakoplova različitih tipova i namjena, a dijeli se na: palubno zrakoplovstvo (ono na nosačima zrakoplova) i kopneno (ono koje bazira na kopnu). Mornaričko zrakoplovstvo u ustroju naziva se zračna flotila – koku sentai, a dijeli se na četiri zračne divizije – rikudzoki kokutai i pukovnije – kokutai, te dvije divizije hidrozrakoplova – kokubokan shidan.
Nosači zrakoplova CV ukrcavaju 500 zrakoplova, a na ostalim brodovima još oko 100 različitih hidrozrakoplova i drugih zrakoplova. Na flotnim CV nalazi se od 63 do 72 zrakoplova različitih namjena, a na CVE 24 do 30 zrakoplova, od kojih je preko polovice lovaca. Temeljna namjena zrakoplovstva je zračna potpora flote, a kasnije i obrana japanskog otočja od zračnih napada protivnika. Pred početak rata japanski piloti su najbolje uvježbani piloti na svijetu (svaki pilot ima 500 do 800 sati naleta, a bojno iskustvo stekli su u Kini. Mornarički lovac Mitsubishi A6M kodni naziv Zeke (američki Zero) najbolji je palubni lovac toga doba.

Snage Teikoku Kaigun

Pridržavajući se temeljnog načela pomorske strategije, a kako je i temeljna zadaća flote bila uništenje glavnih protivničkih flotnih snaga, te vodeći računa o tome kako je preduvjet za uspjeh pothvata bilo ostvarivanje potpunog iznenađenja protivnika, sve su se priprave kao i pokreti flotnih snaga trebale obaviti i održati u potpunoj tajnosti do posljednjeg trenutka. Tako je japansko zapovjedništvo odlučilo da u akciji napada na Pearl Harbor treba sudjelovati što manji broj ratnih brodova, a da pri tom njihova udarna moć bude što jača. U skladu s tim , za provedbu napada ustrojen je združeni pomorski operativno-taktički sastav jačine eskadre koja pak je predstavljala elastičnu borbenu cjelinu u odnosu na njezinu zadaću i uvjete u kojima je trebala djelovati. Eskadra je bila slijedećeg sastava: - udarne flotne snage nosača zrakoplova (koku kantai) bile su sastava tri divizije (koku sentai) 1. divizija CV Akagi i Kaga, 2. divizija CV Soryu i Hiryu i 5. divizije CV Shokaku i Zuikaku, zastavni brod udarnih snaga je CV Akagi. Na ovim nosačima zrakoplova bilo je oko 410 zrakoplova s posadama koje su činili najbolji piloti iz 4. divizije Združene flote. Za sam napad bilo je određeno ukupno 353 zrakoplova. Zaštitu i potporu ovoj bombarderskoj skupini trebalo je pružiti 39 lovaca tipa mitsubishi A6M2 Zeke, a još 40 ovih lovaca nalazilo se u pričuvi za zaštitu plovnog sastava flote. Udarnim flotnim snagama nosača zrakoplova pridodati su bojni brodovi BB Hiei i Kirishima iz 3. divizije (senkan shidan) koja je bila u sklopu Prve flote površinskih brodova. Tu su još i teške krstarice CA Tone i Chikuma iz sastava Osme flotile teških krstarica (zjunjokan shidan) koja je bila u sklopu Druge flote površinskih brodova, - snage za izravno osiguranje sastava 1. flotila (kutikukan sentai) lakih krstarica CL i razarača DD koja se sastoji od 17. odreda ( razarači Tanikaze, Urakaze, Isokaze i Hamakaze) i 18. odreda (razarači Kasumi, Arare, Kagero, Shiranui, Akigumo i Yugumo). Ovi odredi razarača ojačani su lakom krstaricom CL Abukuma koja je ujedno i zastavni brod flotile, - snage za izviđanje tijekom plovidbe čini 2. odred flotnih podmornica SS (sensuikan sentai) u čijem su sklopu podmornice I – 19, I – 21 i I – 23 tip B, - opskrbne snage sastava 1. odred (shidan) koji čine flotni tankeri i opskrbni brodovi Kenyo Maru, Kyokuto Maru, Kokuyo Maru, Shinkoku Maru i Akebono Maru, te 2. odred tankera koji čine Toho Maru, Toei Maru i Nippon Maru, - snage za bombardiranje otočja Midwaya (na dan napada treba bombardirati i ovo otočje kako ne bi američke snage otuda dobile pomoć) sastoje se od 7. odreda razarača (kutikukam sentai) u čijem su sklopu razarači Akebono i Ushio s tankerom Shiriya. Zadaću blokade plovnih putova, izviđanje i zaštitu bokova eskadre provodila je 6. podmornička flota s 24 flotne podmornice. Prva flotila podmornica sastavljena od pet podmornica trebala je dopremiti specijalnu flotilu malih (džepnih) podmornica koje trebaju prikriveno upasti u luku Pearl Harbora, te napasti američke brodove koji bi eventualno bili neoštećeni zračnim napadom. Mada je protiv ovoga bio zapovjednik Udarnih snaga viceadmiral Chuichi Nagumo bojeći se da bi njihovo prerano otkrivanje moglo uzbuniti američko brodovlje, ali su te podmornice ipak sudjelovale u napadu. Torpedni napad trebaju provesti zrakoplovi tipa Nakajima B5N2 Kate. No, američki bojni brodovi sidre u koloni po dva uz otok Ford, pa postoji opasnost da oni koji su bliže obali prođu neoštećeni. Zbog toga, a i zbog protutorpednih mreža, dio ovih bombardera nosi i bombe težine 725 kg koje mogu probiti oklopljene palube američkih bojnih brodova. Zatim, tu su i obrušavajući bombarderi tipa Aichi D3A1 Val koji nose bombe težine 225 kg. Kako su Japanci mislili da će u luci zateći i američke nosače zrakoplova CV lovci tipa Mitsubishi A6M2 trebali su se upustiti u zračne borbe s američkim lovcima. Na slici A prikazan je hodni raspored japanskog brodovlja na putu do Pearl Harbora koji je eskadra razvijala danju (1, 2, 3, 4, 10, 11, 12, 14, 15, razarači DD, 5, 6, 9 teške krstarice CA, 17, 18, 19, 20, 21, 22 su nosači zrakoplova CV, 26, 27 bojni brodovi BB, 23, 24, 25 su podmornice SS, 7, 8, 13, 16, 28, 29 30 su tankeri i opskrbni brodovi.

Početkom rata sa SAD Nakajima B5N bio je najmoderniji torpedni bombarder na svijetu. Upravo ovi zrakoplovi «osakatili» su američko ratno brodovlje usidreno u luci Pearl Harbora. Nakon samo tri mjeseca nakon napada na Pearl Harbor ovi torpedni bombarderi potopili su američke nosače zrakoplova CV (USS Lexington, Yorktown i Hornet).
Razvoj ovog zrakoplova započinje još 1932. godine specifikacijom japanske Carske mornarice Shi – 7, kroz Shi – 9, (razvijen je Yokosuka B4Y1 Tip 96, ali samo kao privremeno rješenje), pravi razvoj započinje specifikacijom Shi – 10. Dakle, japanska Carska mornarica traži slijedeći tip zrakoplova: raspon krila manji od 16 m, obvezatno s mehanizmom za preklapanje koji bi isti smanjio na 7, 5 m, Naoružanje torpedo od 800 kg ili isti ekvivalent bombi, strojnica 7, 7 mm, najveća brzina 335 km/h, zadržavanje u zraku pri brzini od 250 km/h oko četiri sata do max sedam sati, pogonska skupina zvjezdasti motor i posada od tri člana. Konstruktori kompanije Nakajima Hikoki odmah su sklopili prototip tvorničke oznake Tip K. Taj prototip imao je stvarno niz naprednih rješenja, za tadašnje doba, poput hidrauličkog pokretnog uvlačivog podvozja, originalno rješenje za preklapanje krila (poradi manjeg zauzimanja prostora na nosaču), zakrilca sustava Flower i propeler promjenjivog koraka. Prototip oznake B5N1 dovršen je u prosincu 1936. godine, a poletio je u siječnju slijedeće godine. Unatoč početnim problemima s hidrauličnim sustavom, B5N1 u potpunosti je zadovoljio zahtjeve japanskih mornaričkih pilota. No, zapovjedništvo mornarice bojalo se da bi moglo doći do problema s održavanjem zrakoplova, pa je zatraženo da se mnoga stvarno napredna rješenja izbace sa zrakoplova. Tako u studenom 1937. godine započinje serijska proizvodnja ovih zrakoplova. Najprvo, ovaj zrakoplov se dokazao u borbama iznad Kine, a u međuvremenu izrađena je i poboljšana inačica (ugrađen je snažniji i pouzdaniji motor), a nakon napada na Pearl Harbor dobiva i radar, dok svi drugi zrakoplovi rabe još uvijek samo detektore magnetskih anomalija.

Taktičke značajke Nakajima B5N Kate

- raspon krila: 15, 52 m
- dužina: 10, 3 m
- visina: 3, 7 m
- motor: Nakajima NK1B Sakae snage 1 000 KS
- najveća brzina: 378 km/h
- vrhunac leta: 8 260 m
- taktički radijus (dolet): 978 km

Najpoznatiji japanski zrakoplov – lovac II. Sv. rata nastao je kao zamjena za dotadašnji mornarički zrakoplov mitsubishi A5M. Japanska Carska mornarica 19. svibnja 1937. godine zatražila je od kompanija Mitsubishi i Nakajima da pristupe izradbi novog palubnog mornaričkog zrakoplova. U listopadu 1937. godine na temelju iskustava stečenih u zračnim borbama u Kini, piloti mornarice, zatražili su slijedeće: lovac koji će moći razviti brzinu od 500 km/h, popeti se na visinu od 3 000 m za 9 min i 30 sec najviše, da se zadrži u zraku najmanje sat i pol pod normalnim režimom rada motora ili 6 do 8 sati tijekom krstareće brzine iznad morske površine s dodatnim spremnicima za gorivo, dva topa kalibra 20 mm i dvije strojnice kalibra 7, 7 mm uz mogućnost nošenja dvije bombi od 60 kg, dužina staze za polijetanje do 70 m i pokretljivost na razini prethodnika A5M. Kompanija Nakajima povukla se iz natječaja, a kompanija Mitsubishi u ožujku 1939. dovršila je prvi prototip A6M1 koji je poletio 1. travnja 1939. godine. Motor Mitsubishi Zuisei 13 snage 780 KS zamjenjen je s motorom Nakajima NK1C sakae 12 snage 940 KS. Već 21. srpnja prva dva primjerka poslana su u zračne borbe iznad Kine poradi daljnjeg ispitivanja. Ti japanski lovci ubrzo su se pokazali jako uspješnim, pa su nakon dolaska novih primjeraka oborili 99 kineskih lovaca, a izgubljena su samo dva i to od djelovanja zemaljske kineske PZO.
Japanska Carska ratna mornarica do prosinca 1941. godine u operativnoj uporabi ima 328 zrakoplova tipa mitsubishi A6M.
Najveći nedostatak tom zrakoplovu je slab zaštitni oklop i slaba zaštita spremnika za gorivo. To se pokušalo otkloniti na slijedećim serijama lovaca, ali nakon 1943. japanski lovci sve više zaostaju za američkim. Japanci su bili svjesni ove bolne činjenice, pa su počeli s razvojem lovaca Mitsubishi J2M Raiden i Mitsubishi A7M Reppu, ali je razvoj previše kasnio, pa su prve inačice poletjele tek u travnju 1945. godine. No, američki lovci tipa Gruman F6F Hellcat i Vought F4U Corsair potpuno su deklasirali Mitsubishi, te mu zauvijek preuzeli zračni prostor iznad Tihog oceana.

Taktičke značajke Mitsubishi A6M Zeke

- raspon krila: 12 m
- dužina: 9, 06 m
- visina: 3, 05 m
- motor: Nakajima NK1C Sakae 12snage 940 KS
- najveća brzina: 534 km/h
- vrhunac leta: 10 000 m
- taktički radijus (dolet): 1871 km

Razvoj japanskog izvidničkog hidrozrakoplova Aichi E131 kodnog naziva Jake otpočeo je 1937. godine specifikacijom japanske Carske ratne mornarice oznake Shi - 12. Tom specifikacijom traži se nasljednik zastarjelog dvokrilnog hidrozrakoplova Kawanishi E7K2. Tom specifikacijom traži se hidrozrakoplov trosjed Na natječaju su tri japanske kompanije Aichi, Nakajima i Kawanishi. Aichi radi na razvoju trosjeda i dvosjeda istodobno, Nakajima razvija dvosjed, a Kawanishi trosjed. Na kraju prosinca 1940. godine izabran je proizvod Aichi kompanije. Ovaj izvidnički zrakoplov, Aichi E131 Jake, za samoobranu ima u stražnjem dijelu kabine strojnicu kalibra 7,7 mm, a mogao je ispod trupa ponijeti i jednu bombu težine do 250 kg, ili četiri bombe težine do 60 kg. Za napad na podmornice mogao je nositi dubinske bombe. Potkraj 1941. ovi hidrozrakoplovi uporabljeni su u borbama protiv brodova u kineskim obalnim vodama. Lansirani s krstarica i nosača hidrozrakoplova napali su i bombardirali prugu Canton – Hankow. Tijekom napada na Pearl Harbor rabljeni su za izviđanje, nakon toga iste su im zadaće u svim operacijama japanske flote. Uz temeljne zadaće izvida, Aichi E13A1Jake rabio se i za druge zadaće poput: spašavanje oborenih pilota(može u zraku ostati do 15 sati), održavanje veze, napad na brodove, a potkraj rata i kao zrakoplov za napade kamikaza.

Taktičke značajke Aichi E13A1

- raspon krila: 14,5 m
- dužina: 11,3 m
- visina: 7,4 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1060 KS
- najveća brzina: 376 km/h
- vrhunac leta: 8 370 m
- taktički radijus (dolet): 2 090 km

Unatoč činjenici da je u napadu na Pearl Harbor smatran za već zastarjelog bombardera, ponajprije zbog neuvlačećeg podvozja, ovaj zrakoplov postigao je iznimne uspjehe.
Nastao je na temelju specifikacije Shi 11 poradi zamjene starog bombardera tipa Aichi D1A2 godine 1936. Prvi prototip sklopljen je u prosincu 1937. godine, ali se pokazao kao nepouzdan i s dosta problema. Odmah se pristupilo modifikacijama na motoru, rasponu krila i zračnim kočnicama, pa je u prosincu 1939. kompanija Aichi tokei Denki dobila ugovor za masovnu proizvodnju zrakoplova tipa D3A1. Normalni ubojni teret čini mu bomba težine od 250 kg na podtrupnom nosaču, no može nositi još i dvije bombe težine do 60 kg na potkrilnim nosačima. U službi japanske Carske mornarice ostaje sve do kraja 1942. godine, kada ga potpuno zamjenjuje bombarder Yokosuka D4Y.

Taktičke značajke Aichi D3A Val

- raspon krila: 14, 36 m
- dužina: 10, 2 m
- visina: 3, 85 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1 000 KS
- najveća brzina: 387 km/h
- vrhunac leta: 9 300 m
- taktički radijus (dolet): 1 473 km

Akagi je druga plovna jedinica klase Amagi koja je trebala uključivati ukupno četiri plovne jedinice, odnosno četiri bojna krstaša (Amagi, Akagi, Atago i Takao). Standardna istisnina u početku trebala je iznositi 40 000 tona, a puna 47 000 tona, ali se zbog odluke Washingtonske konferencije 1922. godine od toga odustalo. No, ipak su izgrađena dva broda klase Akagi, istisnine 29 600 tona i pune 34 364 tone, ali su preinačeni u nosače zrakoplova. Zapravo oni su bili odgovor Japana na američke nosače USS Lexington i USS Saratoga koji su također bili preinaka iz bojnih krstaša u nosače zrakoplova. Tako je debljina bočnog oklopa smanjena s 254 mm na 152 mm, a debljina oklopne palube s 96,5 na 78,7 mm. U potresu 1923. godine nosač Amagi je teško oštećen na navozu brodogradilišta u Yokosuku, pa je morao biti izrezan, a njegovo mjesto zauzeo je također preinačeni bojni brod klase Kaga imena Kaga. Akagi je u službu japanske ratne mornarice ušao 1927. godine i bio je potpuno nalik britanskim nosačima klase Courageos. Tako je imao dva hangara postavljena jedan iznad drugoga i dva dizala za zrakoplove. Glavna letna paluba protezala se na krmene četiri petine duljine trupa, ali su zrakoplovi mogli polijetati i s dvije pramčane palube koje su doduše bile kraće, ali zato dostupne direktno iz hangara. Četiri parne turbine, ukupne snage 131 200 KS, mogle su pokrenuti brod do brzine od 31 čvora. Dim se odvodio dimovodima do širokog pramčanog dimnjaka koji je bio nagnut prema morskoj površini. Akagi je bio naoružan s deset topova kalibra 200/50 mm smještenih četiri u dvije dvocijevne kule, a šest u nisko postavljene krmene bitnice na bokove broda. Protuzračna bitnica imala je dvanaest topova kalibra 127/45 mm u dvocijevnim postoljima i dvadeset i dvije protuzrakoplovne strojnice. Tijekom preinake (od 1935. do 1938.) u Pomorskom arsenalu u Sasebu demontirane su dvije kratke uzletne palube i povećani hangari za smještaj zrakoplova, a glavna letna paluba produljena je sve do pramca. Na sredini broda montirano je i treće dizalo za zrakoplove. Zapovjedni most postavljen je na lijevu stranu (bok) broda, pa se Akagi po tome razlikuje od svih drugih nosača čiji su mostovi na desnom boku broda. Snaga turbina povećana je na 133 000 KS, pa je brzina narasla na 31,25 čvora. Protuzračna bitnica dobila je dvadeset i osam topova kalibra 25 mm koji su zamijenili PZ strojnice. Akagi je prije osuvremenja ukrcavao 60 zrakoplova, a sada je mogao ukrcati do 72 zrakoplova. Osuvrenjena zračna skupina bila je sastavljena od zrakoplova tipa Aichi D3A i Mitsubishi A6M. U napadu na Pearl Harbor upravo Akagi je zastavni (zapovjedni) brod viceadmirala Naguma. Njegovi zrakoplovi kasnije će potopiti britanske CA krstarice HMS Devonshire i Cornwall, nosač zrakoplova CV HMS Hermes, a napadat će i mnogobrojne kopnene ciljeve. U bitki kod otočja Midwaya američki zrakoplovi s nosača USS Enterprise CV – 6 5. lipnja teško će oštetiti Akagi, pa će ga sutradan potopiti vlastiti razarači Arashi, Hagikaze, Maikaze i Nowake.

Dva brza bojna broda u sastavu su skupine za potporu napada na Pearl Harbor, a to su HIJMS Hiei i HIJMS Kirishima. Oba ova BB izgrađena su početkom I. Svjetskog rata kao bojni krstaši klase Kongo sa standardnom istisninom 27 500 i punom 32 200 tona. Nalikuju britanskom bojnom krstašu HMS Tiger, a naoružani su s 8 topova kalibra 356 mm u četiri dvocijevne kule i s 16 topova kalibra 152 mm smještenih u bočnim bitnicama. Pogonska skupina su četiri turbine ukupne snage 64 000 KS koje postižu brzinu od 27,5 čvorova. Sam HIJMS Kongo dovršen je u britanskom brodogradilištu Vickers & Sons u Barrowsu, blizanac HIJMS Hiei (druga plovna jedinica klase Kongo) u Japanu uz uporabu niza dijelova i opreme dopremljene iz Velike Britanije, a treća i četvrta plovna jedinica ove klase HIJMS Haruna i HIJMS Kirishima od japanskih dijelova u japanskim brodogradilištima. Tijekom 30-tih godina napravljene su prve preinake na ovim brodovima i to: pojačana je protutorpedna zaštita i debljina oklopa palube, broj dimnjaka je s tri smanjen na dva, standardna istisnina porasla je na 29 330 tona, a brzina je pala na 26 čvorova. Kongo, Haruna i Kirishima reklasificirani su u bojne brodove, a Hiei u školski brod (skinuta mu je krmena kula glavnog topništva i svi topovi kalibra 152 mm, demontiran bočni oklop, smanjen broj kotlova, pa pada i brzina). No, od 1934. do 1940. sve četiri plovne jedinice klase Kongo ponovno su doživjele korijenite preinake. Sada je svima produljena krma za osam metara, postavljeni su novi kotlovi i strojevi snage 136 000 KS, pa je porasla i brzina na 30 čvorova. Sada je klasa Kongo reklasificirana u brze bojne brodove standardne istisnine 32 156 i pune 36 610 tona. Temeljno protubrodsko topništvo uključuje 8 topova kalibra 356 mm i 14 topova kalibra 152 mm, a protuzračna bitnica osam topova kalibra 127 mm, (Hiei ih ima samo 4), 4 topa kalibra 40 mm, 8 kalibra 25 mm i osam strojnica 13,2 mm. Kasnije je protuzračna bitnica još pojačana dodatkom trocijevnih topova kalibra 25 mm. Zahvaljujući svojoj velikoj brzini ovi brodovi pogodni su za zaštitu nosača zrakoplova, a zapovjedni most i jarbol Hiei prototip su za kasnije brodove klase Yamato. Nakon uspješne zadaće kod Pearl Harbora, Hiei i Kirishima sudjeluju u napadima na Rabaul i australsku luku Darwin, a južno od otoka Java Hiei i Kirishima potopili su američki razarač USS Edsall DD – 219. Sudjeluju i u pratnji japanskih nosača zrakoplova u napadima na britanski otok Ceylon (danas Šri Lanka) gdje su potopili britanske teške krstarice HMS Cornwall i HMS Dorsethire. Sudjeluju i u bitkama kod Midwya i kod Solomonskih otoka, gdje je HIJMS Hiei teško oštećen u strašnom srazu s američkim teškim krstaricama USS San Francisco CA – 38 i USS Portland CA – 35, noću 12. / 13. studeni 1942. da bi ga ujutro potopili zrakoplovi američkog mornaričkog pješaštva USMC i zrakoplovi mornarice US Navy. Dvije noći kasnije, brat blizanac Kirishima, s još dvije teške krstarice HIJMS Atago i HIJMS Takao napada američko uzletište henderson Field, no spremno ih dočekuju američki BB USS South Dakota BB –57 i USS Washington BB – 56. USS S. Dakota teško je oštećen tijekom bitke, ali je paljba s USS Washingtona teško oštetila HIJMS Kirishimu. HIJMS Kirishima potonuo je slijedećeg jutra, ali na sreću njegovu posadu spasili su razarači HIJMS Asagumo, Terutsuki i Samidare.

Ove dvije plovne jedinice klase Tone bile su najnovije japanske teške krstarice CA, a građene su kao poboljšanje klase Mogami. HIJMS Tone i Chikuma još tijekom gradnje imaju standardnu istisninu 11 213, a punu 15 200 tona. Imaju bočne oklope debljine 90 do 145 mm u područjima sprenika za streljivo, a debljine od 65 do100 mm u područjima kotlovnica i strojarnica. Debljina oklopa palube je od 31 do 65 mm. Naoružane su s 8 topova kalibra 203/50 mm u četiri pramčane dvocijevne kule, protuzračna bitnica je 8 topova kalibra 127 mm i 8 topova kalibra 25 mm, no kasnije ovaj broj je povećan na 20, a na HIJMS Tone i na 58. Pogonsku skupinu ovih krstarica čine četiri parne turbine Kampon ukupne snage 152 000 KS, pa je najveća brzina 35 čvorova. Zapovijdni most je pomaknut prema natrag (prema krmi), ali je opet ostalo dosta mjesta za smještaj letne palube s dva katapulta za lansiranje hidrozrakoplova. Ove krstarice služe i kao «oči flote» jer na sebi nose po osam hidrozrakoplova (četiri tipa Kawanishi E7K2 i četiri tipa Nakajima E8N1). Ove dvije krstarice zajedno sudjeluju u napadu na Pearl Harbor, a upravo njihovi hidrozrakoplovi javili su stanje na sidrištu američke Pacific Fleet. Na povratku pružaju potporu nosačima zrakoplova Soryu i Hiryu tijekom napada na otok Wake. Kasnije sudjeluju u napadima na Rabaul i na Nizozemsku Istočnu Indiju, te na britanske posjede na otoku Ceylonu. U bitki kod Midwya opet hidrozrakoplov s Tone otkriva američke nosače zrakoplova, ali ta informacija stigla je prekasno za japansko brodovlje. Krstaricu HIJMS Tone teško su oštetili zrakoplovi s američkog nosača USS Saratoga 8. listopada 1942. godine, a u listopadu iste godine krstarica HIJMS Chikuma teško je oštećena od američkih zrakoplova s nosača USS Hornet. U bitci kod Marijanskih otoka i u zaljevu Leyte, HIJMS Chikumu 25. listopada 1944. godine potopili su zrakoplovi s američkih CVE eskortnih nosača iz sastava (task group) TG – 77.4, a HIJMS Tone potopljena je na sidrištu luke Kure 24. srpnja 1945. godine napadnuta od strane američkih zrakoplova.

Japan je od 1934. do 1936. godine izgradio četiri prototipa džepnih podmornica s dva člana posade, naoružana s po dva torpeda kalibra 457 mm. Prve dvije džepne podmornice, Broj 1 i Broj 2, (poznatije pod nazivima A – Hyoteki ili u prijevodu Cilj – A), nisu imale zapovjedni toranj. Zapovjedni toranj postavljen je tek na slijedeće dvije naziva Ko – Hyoteki (Cilj Ko) točnije na podmornice Ha – 1 i Ha – 2. Sve četiri imale su uski trup okruglog presjeka, slično torpedu, prve dvije postizale su brzinu od 24 čvora, a druge dvije od 23 čvora. Nakon ovoga slijedi cijeli niz podmornica Tipa A s oznakama od Ha – 3 do Ha – 52, a građene su od 1938. do 1942. godine u tvornici Ourazaki u luci Kure. Zapovjedni toranj je povećan, istisnina je porasla na 46 tona, a pogon čini jedan elektromotor snage 600 KS koji pokreće dva vijka (propelera) od kojih se svaki okreće u drugom smjeru. Najveća nadvodna (površinska) brzina bila je 23 čvora, a podvodna(dubinska) 19 čvora. Energija pohranjena u baterijama (akumulatorima) bila je dostatna za 55 minuta plovidbe pod punom brzinom ili taktički poluradijus (doplov) do 80 Nm pri brzini od 6 čvora. Plovilo Ha – 53 dobilo je dizelski generator snage 40 KS za punjenje baterija. Ovime se mogao povećati doplov, a broj članova sada je bio 3. Ova podmornica nazivana je i Tip B, a bila je temelj za Tip C ili klasu Ha – 62 (plovila od Ha – 62 do Ha 76 građena su do 1944. godine).
Pet džepnih podmornica Tip A trebalo je napasti brodovlje u luci Pearl Harbora do koje su ih trebale dopremiti flotne podmornice klase I – 16 ( točnije I –16, I – 18, I –20, I – 22, I – 24). Dvije podmornice klase Ha – 3 potopljene su pred ulazom u luku Pearl Harbora, jedna se nasukala na obalu otoka Oahu, a dvije su se probile u luku gdje su ih također potopili američki razarači. Prva je napala matični brod za hidrozrakoplove USS Curtiss, a druga je s dva torpeda, nešto prije samog potonuća, pogodila bojne brodove USS Oklahoma i West Virginia.
Podmornice Tipa A napadale su razne ciljeve tijekom rata, poput sidrišta Diego Suarez, (30. svibnja 1942. torpediran je britanski bojni brod HMS Ramillies), australske luke Sydney, ali su u tom napadu tri potopljene. Nadnevka 31. svibnja 1942. izgubljene su još četiri. Kasnije su rabljene za obrambene zadaće. Osam ovih podmornica potopljeno je u operacijama kod Guadalcanala tijekom jeseni 1942. , a tri kod Aleutskog otočja 1942. i 1943. godine.

Skupina obrušavajućih bombardera odmah se podijelila na dvije podskupine koje su napale zrakoplovne luke Pearl Harbor, Hickam Field i Wheeler Field. Točno u 07.55 sati prve razarajuće bombe pale su na stajanke zrakoplova na narečenim zračnim lukama. Odmah su se oglasile sve sirene za uzbunu, a napad će potrajati sve do 08.30 sati. Skupine torpednih bombardera također su krenule u napad, ali su njihovi zapovjednici ostali iznenađeni i zbunjeni spoznajom – kako to da je napad već počeo, a oni su trebali napasti prvi torpedima usidrene brodove. Stoga zapovjednici torpednih podskupina izvode drugačiji manevar i u napad kreću sa zapada u 07.57 sati. Kapetan korvete (Liutenant Comander) službujući (dežurni) časnik PATWING 2 Logan Ramsey u 07.58 sat šalje svim brodovima upozorenje: Zračni napad na Pearl Harbor, ovo nije vježba! Nekoliko minuta kasnije isto je upozorenje uputio i admiral Kimmel zapovjednik Pacific Fleet. Iako je najveća dubina u luci bila samo 14 m, svi torpedni zrakoplovi uspješno su lansirali torpeda, pa je ostvareno ukupno 36 izravnih pogodaka po usidrenim brodovima. Bojni brod USS California, (zastavni brod zapovjednika Battle Fleet viceadmirala Williama F. Pyea), pogodila su dva torpeda i to u području strojarnica i iza njih, ali protutorpedna zaštita nije bila probijena. Prvi od dva japanska zrakoplova, koji su napali USS California oborili su topnici sa samog broda, ali prekasno jer su torpeda već bila lansirana. Tri ključna časnika bojnog broda USS California (viceadmiral Pye, kapetan bojnog broda Bunkley i prvi časnik broda kapetan fregate Stone) bili su na kopnu, pa je zapovijedanje brodom preuzeo drugi časnik broda poručnik korvete Litlle. Nakon dva dana od napada USS California potonuo je u plićaku luke. Bojni brod USS Oklahoma također je bio bez zapovjednika kapetana bojnog broda Bodea, pa njime zapovijeda prvi časnik kapetan fregate Kennworthhy. USS Oklahomu pogodilo je pet torpeda u jednoj minuti, pa se brod odmah napunio vodom i počeo okretati na lijevi bok. USS West Virginia također je pogođen s pet torpeda, četiri u području bočnog oklopa i jedan iznad oklopne zaštite, pa se i ovaj brod nagnuo na lijevi bok. Od krhotina bombi koje su pogodile susjedni brod USS Tennessee, smrtno je ranjen zapovjednik USS West Virginia kapetan bojnog broda Bennion. No, zamjenik topničkog časnika poručnik Ricketts, tada najstariji časnik na brodu, odlučio je na svoju ruku poplaviti prostorije na desnoj strani broda, pa je USS West Virginia izbjegla sudbinu USS Oklahoma. Zastavni brod Battleship Division One BB USS Arizona djelomično je bio zaštićen trupom broda radionice USS Vestal. Navodno je i on dobio pogodak jednog torpeda koji na sreću nije eksplodirao. Posada BB USS Nevada tog je dana trebala isploviti na vježbu, pa su njezini kotlovi već postigli potrebitu paru, brzo je pokrenula brod, ali je pri pokušaju napuštanja luke USS Nevada dobio pogodak torpeda u pramac, te je oštećen. U naletu torpednih bombardera koji su napali vezove na sjeverozapadnoj strani otoka Ford, pogođen je s dva torpeda brod meta USS Utah. Izgleda da su ga japanski piloti zamijenili s nosačem zrakoplova USS Enterprise, koji je tu trebao biti sidren. Jedan torpedo pogodio je krstaricu USS Raleigh, a pet zrakoplova koji su preletjeli otok Ford napalo je krstaricu USS Helena i minopolagač USS Oglala. Jedan torpedo promašio je USS Oglala i pogodio USS Helenu, a od eksplozije slomljena je kobilica starog broda USS Oglala. Iako joj je strojarnica od eksplozije bila poplavljena posada krstarice USS Helena nastavila je snažnu paljbu prema japanskim zrakoplovima. U 08.00 lovački zrakoplovi spustili su se u niske brišuće letove i topovima od 20 mm počeli bojno djelovati po položajima PZO i drugim lučkim vojnim objektima. Japanski zrakoplovi bombarderi pod zapovjedništvom chusa Fuchide u 08.05 podijelili su se u 10 podskupina i s visine od 2 000 m napalo je bombama težine 725 kg brodove: USS Maryland, Tennessee, Arizona i Nevada. Sva četiri broda nakon bombardiranja pretrpjela su teška oštećenja, a tek nakon ovoga započinje jače djelovanje PZO sa svih brodova koji su bili u luci. U 08.30 završen je prvi zračni napad na luku. Od ukupno 183 japanska zrakoplova koja su napala brodovlje u luci oboreno je samo 9 zrakoplova (tri lovačka, pet torpedna i jedan obrušavajući bombarder).

Japanska flota nije otkrivena na putu do Havajskog otočja, pa sada japanski zrakoplovi lovci i bombarderi na samo 250 Nm od američke pomorske vojne baze nesmetano mogu poletjeti s nosača zrakoplova i krenuti u dva napadna vala prema američkom ratnom brodovlju koje još ništa ne sluti usidreno u luci Pearl Harbora.
Sada je jasno da postrojbe američke vojske ne očekuju napad i nisu spremne za obranu jer uopće ne očekuju nikakav napad. Na brodovima i u vojnim instalacijama vlada stanje iz doba mira. Iako vjetrovi rata već obilno pušu nad Europom, u luci Pearl Harbora budi se još jedan vikend, brodski zapovjednici i mnogi ključni časnici su na kopnu daleko od svojih brodova i mornara gdje su trebali biti. Postrojbe zemaljske protuzračne obrane uopće nisu zaposjele svoje bojne položaje, već su u vojarnama. Informacije o primijećenim džepnim japanskim podmornicama i nekoliko puta jasno vidljivim japanskim borbenim zrakoplovima na zaslonu jedinog uključenog radara uopće nisu proslijeđene nadležnim višim časnicima.

Prvi napadni val

Odjednom bijela signalna raketa zapara nebo, ispaljena točno u 07.40 sati. Eskadrile japanskih obrušavajućih bombardera tipa Aichi D3A1 pod zapovjedništvom kapetana korvete, (odgovara činu bojnika), japanski shosa Kakuichia Takahashija, brzo su se popele na visinu 3 500 m, a eskadrile torpednih bombardera tipa Nakajima B5N2 pod zapovjedništvom kapetana korvete, shosa Sigeharu Murate spustile su se na visinu od 2 800 m. Eskadrile za vodoravno bombardiranje bombardera Nakajima B5N2 bile su pod zapovjedništvom kapetana fregate, (odgovara činu pukovnika), japanski chusa Mitsuo Fuchide ostale su na visini od 3 000 m. Kako eskadrile lovaca tipa Mitsubishi A6M2 pod zapovjedništvom kapetana korvete, shosa Shigaru Itaye nisu primijetile signal za napad ostale su na visini od 2 800 m, koja je pripadala torpednim bombarderima, chusa Fuchida ispalio je u smjeru lovaca još jednu bijelu signalnu raketu. No, evo i prvih problema, naime, druga signalna raketa zbunila je zapovjednika obrušavajućih bombardera shosa Takahashija, koji je sukladno dogovorenim signalima zaključio da dvije bijele znače drugu inačicu napada. Stoga umjesto da krene u napad posljednji, shosa Takahashi prvi započinje s napadom. Ovo će kasnije unijeti pravu pomutnju među japanske zrakoplove u prvom napadnom valu. Točno u 07.49 sati chusa Fuchida izdaje putem radija zapovijed za početak napada: To – ra! To – ra! To – ra! Pearl Harbor

Posljedice japanskog napada

Zapovjednik obrane Havaja general pukovnik Short i Zapovjednik Pacific Fleet admiral Kimmel odmah su smijenjeni, a za zapovjednika Tihooceanske flote dolazi 31. prosinca 1941. Chester W. Nimitz. Iako su vojne instalacije i instalacije mornaričkog arsenala, te mnoge radionice za popravak brodova ostale neoštećene, ipak su Amerikanci pretrpjeli teške gubitke. Udarne snage flote BB uništeni su im i onesposobljeni za duži period. Ukupno je oštećeno 23 ratna broda, na zemlji je potpuno uništeno 188 zrakoplova (samo se 11 američkih zrakoplova lovaca podiglo i suprotstavilo se japanskim zrakoplovima), ali to je bio tek mali pokušaj otpora. Poginulo je ukupno 2 390 vojnika, dočasnika i časnika (1 999 pripadnika mornarice, 109 marinaca, 233 kopnenih vojnika i pilota, te 49 civilnih osoba na službi). Ranjeno je 1 178 časnika, dočasnika i vojnika (710 pripadnika mornarice, 69 marinaca, 364 kopnenih vojnika i pilota, te 35 civilnih osoba na službi). Na drugoj strani Japanci su izgubili samo 29 zrakoplova, 55 zrakoplovaca, pet džepnih podmornica i jedna flotna podmornica I –70 tipa Kaidai

Drugi val napada

Razvoj japanskih eskadrila drugog napadnog vala pod zapovjedništvom kapetana korvete Shigekazu Shimazake započeo je u 08.40 sati, a u 08.54 sati zrakoplovi su se našli iznad svojih ciljeva. U drugom napadnom valu sudjeluje ukupno 171 japanski zrakoplov. Zadaća Drugog napadnog vala bila je bombardiranje uzletišta Pearl Harbor, Kaneohe, Bellows Field, Wheller Field, Ford Island, Hickam Field i Ewa. Napad je trajao sve do 09.45 sati, a usputno su napadnuti i BB USS California, Tennessee, West Virginia, Maryland, Nevada i Pennsylvania, lake krstarice USS Raleigh i Helena, razarače USS Casin, Downes i Shaw. Napad na Pearl Harbor završava sukobom japanskih džepnih podmornica i američkih površinskih brodova. Tako je laka krstarica USS St. Luis uspjela izaći iz luke i naletjela na posljednju od pet džepnih podmornica koje su ušle u luku Pearl Harbora. Krstarica je otvorila paljbu iz svojih 127 mm topova i potopila podmornicu. Do 09.45 sati kada su se japanski zrakoplovi stali povlačiti, a američka je protuzračna obrana tek uspjela organizirati djelovanje, oboreno je još 20 japanskih zrakoplova (14 obrušavajućih bombardera i 6 lovaca). Nakon što su se svi ostali japanski zrakoplovi spustili na matične nosače zrakoplova, posljednji se spustio chusa Fuchide, koji je čekao da se svi njegovi zrakoplovi iz drugog vala spuste, podnio je izvješće, a zrakoplovi iz prvog vala već su bili popunjeni gorivom i streljivom i bili su spremni na treći napad. No, viceadmiral Nagumo bio je vrlo oprezan i nije se složio sa svojim podređenim časnicima oko provedbe i trećeg napadnog vala.
Naime, japanski viceadmiral je procijenio situaciju, te iznio četiri jaka razloga za odustajanje od daljnjeg napada: - prvo – američkim brodovima nanijeti su takvi gubitci koji se ne bi mogli povećati trećim napadom, drugo – sada treba očekivati snažniji i organiziraniji otpor američke PZO koja se uspjela organizirati, treće – u luci nije bilo američkih nosača zrakoplova, pa je za očekivati mogućnost njihove iznenadne pojave, a to ne bi baš bilo dobro za japansku flotu i četvrto – snage japanske eskadre u doletu su američkih zrakoplova s kopna. Kako u svojim zapovijedima viceadmiral nije pronašao zadaću za uništenje spremnika s gorivom na otoku Oahu, on zapovijeda povratak japanskih snaga natrag prema Japanu, ali su nosači zrakoplova HIJMS Hiryu i Soryu s teškim krstaricama HIJMS Tone i Chikuma poslani da pomognu japanskim postrojbama koje su naišle na neočekivano snažan i učinkovit otpor američkih postrojbi na otoku Wake

Osvrt i zaključak

Jedinstven uspjeh i pobjeda u napadu na Pearl Harbor, kojim su japanci započeli II. Svjetski rat zapanjio je cijeli tadašnji Svijet. Za laike, pa možda i neke stručnjake, doista se to tada moralo učiniti kao udarac od kojeg se američka Pacifička flota neće više oporaviti. No, ako se krene u vojničku raščlambu tog napada onda to sve drugačije izgleda. Napadom na Pearl Harbor, Japanci su počinili svoju najveću pogrešku tijekom cijelog II. Svjetskog rata i zapravo postigli negativan rezultat. Napadom na Pearl Harbor i to još bez prijašnje objave rata, zapravo su probudili gnjev SAD i Saveznika, te probudili dugo uspavan ponos američke ratne mornarice. Naime, cijela američka nacija postaje homogenizirana i ako su prije postojala mišljenja protiv ulaska SAD u rat, ovaj napad ih je pomeo poput strašnog vihora. Nakon Pearl Harbora i najveći pacifisti i protivnici za ulazak u rat, sada samo žele učiniti krajnji napor i pobjedonosno završiti rat. Opet vojnički gledano, glavna zadaća japanske flote bila je uništenje glavnih flotnih snaga protivnika, dakle nosača zrakoplova, a to se nije dogodilo. Nije se ni Pacifička flota izbacila iz stroja, tj. van operativne uporabe, duže od šest mjeseci koliko je Japancima bilo potrebito da preotmu «sferu prosperiteta» i stvore učinkovitu obranu iste. Japanci su uništili dva stara bojna broda koji više nisu predstavljali glavnu udarnu snagu američke flote. Glavna snaga američke flote odavno su već postali nosači zrakoplova i brzi bojni brodovi koji će tek ući, ili su tek ulazili, u operativnu uporabu američke ratne mornarice, a oni su ipak ostali van dohvata japanskih snaga. Opet, ako se prisjetimo glavnog cilja tadašnjeg japanskog vodstva, a to je osvajanje Malezijskog arhipelaga i premoć na dalekom istoku, jasno nam je da to, barem u početku rata, Pacifička flota ne bi mogla spriječiti. Ovo je trebalo biti i kristalno jasno tadašnjem japanskom vodstvu jer to znaju čak i djeca u šestom razredu osnovne škole – ako nemaš potrebitih baza, a želiš vojnički intervenirati u jugozapadnom dijelu Tihog oceana iz Pearl Harbora treba ti oko 4 000 možda i 5 000 Nm prevaliti i još se onda boriti usput sa silnim japanskim podmornicama i više nego snažnim zrakoplovstvom koje te tuče iz zraka i stalno se opskrbljuje iz mnogobrojnih zemaljskih baza na kopnu. Dakle, za to ne treba biti neki strateg, to je trebalo biti i Japancima kristalno jasno, a tko bi znao zašto nije?! No, opet ako se vojnički gleda istina je da je japanski napad na Pearl Harbor donekle uspio usporiti američki protunapad i brzi odgovor, ali nije ga bitno onemogućio. Opet, vojnički gledano u taktičkom smislu, napad na Pearl Harbor je pogrešno izveden. Japanski zrakoplovi bombarderi gotovo da su ostavili netaknutu vojnu instalaciju na cijelom otoku. Tako su ostale neoštećene cjelokupne instalacije mornaričkog arsenala i mnoge radionice za popravak brodova, netaknuta je ostala i električna centrala na otoku. Sve ovo odlučujućeg je značenja za daljnji opstanak mornaričkog uporišta, a uz to potpuno su ostali netaknuti brojni veliki spremnici i pričuve pogonskog goriva za brodove razmješteni na samom otoku Oahu. Ljudi moji, pa gorivo i streljivo glavni su čimbenici bojne spremnosti brodovlja. Da se sve ovo uništilo, a svi brodovi ostali netaknuti uspjeh bi bio kudikamo veći i nanijet bi bio teži udarac američkoj ratnoj mornarici.

Osvrt na nedozvoljene propuste američkih časnika

Uvijek za sve neuspjehe tijekom bojnih djelovanja i bitaka Athumanunh će okriviti časnike, jer oni trebaju planirati i brinuti se za sve, dočasnici samo trebaju sve zamisli i rad časnika pretvoriti u praktičan dio, odnosno, prenijeti ono s papira na teren među vojnike, a vojnici se trebaju samo hrabro i časno boriti. Ako je uspjeh u bitkama postignut, Athumanunh ide obrnutim tijekom. Najzaslužniji za uspjeh su vojnici i njima pripada najveći dio slave, manje dočasnicima, a najmanje časnicima. Ako je to tako, onda je to to, ali nažalost danas se sve promijenilo i zauvijek je toga nestalo, ništa više nije kako je to davno Athumanunh naučio, sada je sve to izmiješano i okrenuto naglavačke … Kamo ćeš Athumanunh, vrati se naslovu!
Dakle, svi japanski propusti i greške niti malo ne opravdavaju greške i propuste američkih zapovjednika. Iako najveći dio krivice za nespremnost flote za obranu, pa i sama obrana luke i cijelog otoka pada na admirala Kimmela (sjetite se da je preskočio 32 časnika), odgovornost snose i svi časnici njegovog stožera (zapovjednik obrane Havaja general pukovnik Short i zapovjednik 14. vojnopomorskog sektora admiral Claude C. Bloch). Iako se Athumanunh ne bavi politikom, ne može, a da dio krivice i ne predbaci političkom vodstvu i Kongresu u Washingtonu, pa ti se glavonje uvijek hvale da nadziru vojsku onako civilno, da se ova ne odmetne, opet ti Athumanunh počinješ lutati …
Vratimo se mi vojničkoj logici. Dakle, u Europi, rat već bjesni, a prenapuhani Kimmel dozvoljava da na ratnim brodovima vlada mirnodopska služba. Zamislite samo časnici su na kopnu u plesnim klubovima i briga njih što se luci tiho prikrada strašna opasnost poput japanske flote. Idemo dalje, iako su dubine luke male, (14 m najdublja točka), pitam se gdje su bile protutorpedne mreže oko usidrenih brodova, zašto hidrozrakoplovi, kojih ima kao u priči, ne izviđaju dalje oko otoka (hidrozrakoplovi tipa PBY , a koje ima tadašnja američka ratna mornarica, mogu doletjeti i do 800 Nm, to pak je više nego dovoljno da budeš upozoren i da se pripremiš za obranu), dalje, ma zamislite samo, oko samog otoka postoje nepokriveni zračni koridori koje radari «ne vide», a baš tuda dolijeću japanski hidrozrakoplovi i prikupljaju podatke. Zatim opet onaj stari sukob mornarice i kopnene vojske oko odgovornosti za obranu na kopnu (oko toga se spore i sam Kimmel i Short). Uz sve to tu je još i nedjelja, pa gospoda radaristi ne rade nedjeljom, a služba motrenja i javljanja iako primjećuje japanske džepne podmornice o tome nikome ništa ne javlja.
Na kraju, a kako to uvijek i biva u tim prigodama, postoji i sumnja u nekakvu zavjeru političkog i vojnog vrha i optužbe da se znalo za pripreme i napad na Pearl Harbor, ali se to namjerno prešućivalo zapovjednicima brodova, ne bi li se katastrofom stvorila povoljna atmosfera za ulazak SAD u II. Svjetski rat. No, bilo to točno ili ne, vrijeme je da se konačno kaže istina: Zašto se u Pearl Harboru dogodila katastrofa, pa da se konačno smire one nesretne duše američkih mornara koji su zbog nekoga, ili nečijeg propusta poginuli u napadu, a koje još uvijek do dana današnjeg lutaju dubinama i prostranstvima Velikog Tihog oceana. Kada se konačno dozna istina, ma kakva ona bila, tada će se moći i konačno smiriti duše koje zbog nečije pogreške, ili krive procjene, ili možda nemara još i danas lutaju i ne mogu naći svoj mir u plavim dubinama.

Anschluss – pripojenje, prikljućenje

Arijska rasa – pripadnici indoeuropskih i indoiranskih naroda, narodi bijele puti. Naziv potječe od pripadnika indoeuropske jezične skupine koji su sredinom II. tisućljeća prije Krista zavladali područjem Indije. Nazvali su se ''arijevci'', što znači plemeniti. Nacisti su taj termin koristili u smislu nesemit, nežidov

Demilitarizirati – razoružati, ukloniti vojsku i vojno naoružanje s nekog područja

Fašist – pripadnik talijanskog fašističkog pokreta kojega je vodio Benito Mussolini.

Genocid – zločin počinjen s namjerom da se uništi određeni narod, vjerska ili rasna skupina ljudi

Invazija – vojni osvajački napad velikih razmjera na teritorij druge države

Izolacionizam – zatvaranje neke zemlje u vlastite granice i njeno odvajanje od svake suradnje o odnosa s ostalim svijetom.

Kamikaze – japanski piloti samoubojice

Kapitulacija – prekid borbe i predaja pobjedniku uz određene uvjete ili bez uvjeta

Koalicija – politički ili vojni savez više država usmjerenih protiv drugih država, savez dviju ili više političkih stranaka

Koncentracioni logor – mjesto sabiranja ljudi koje se osniva najčešće s ciljem fizičkog uklanjanja zatvorenika
Rasizam – ''rasna teorija'', fašističko shvaćanje prema kojem se ljudske rase razlikuju po tjelesnim osobinama i po intelektualnim sposobnostima

Reparacija – ratna odšteta, naknada koju poražena zemlja plaća pobjedniku za štete koje je nanijela ratom

Revizionizam – zahtjev za promjenu versajskog mirovnog ugovora nakon Prvog svjetskog rata. Težnja da se vrate izgubljene pozicije ili teritorij

SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

Totalitarizam – način vladavine u kojem država pod vlašču određene stranke nadzire javni i kulturni život, ograničava slobode i strogim mjerama sprječava privatnu incijativu

Ultimatum – zahtjev popraćen prijetnjom za slućaj neispunjenja

Nacisti su provodili agresivnu politiku, rasne zakone protiv židova i genocidnu politiku.
Hitler je zatvarao židove u koncentracione logore u kojima je u početku zatvoreno oko 30.000 židova, a u većim gradovima osnivala su se židovska geta (dijelovi grada u kojima su smješteni židovi).
U logorima su zatvorenici radili u radionicama i na poljima, na njima su vršeni medicinski pokusi, umirali od gladi i bolesti. Pod izgovorom da se idu tuširati, vođeni su u kupaonice u kojima je umjesto vode izlazio otrovni plin. U logorima su nacisti ubili više milijuna ljudi među kojima nekoliko milijuna židova.

Genocid koji su nacisti provodili nad židovima od dolaska na vlast do kraja Drugog svjetskog rata naziva se holokaust. U spomen žrtvama koje su stradale u logorima sveke se godine obilježava 20.travnja Dan holokausta. Toga su dana 1943. godine židovi iz Varšavskog geta podigli ustanak.
Anna Frank, dijete iz židovske obitelji koja je 1933. prebjegla iz nacističke Njemačke u Amsterdam. Za vrijeme njemačke okupacije Nizozemske, obitelj se skrivala u tajnom skrovištu. 1944. otkrio ih je Gestapo i odvedeni su u logore. Nakon rata pronađen je Anin dnevnik u kojem je opisala proživljene strahove, razmišljanja i doživljaje u tajnom skrovištu. Dnevnik je objavljen 1947. godine.

Svi Hitlerovi pokušaji da spasi Treći Reich nisu imali uspjeha, pa se sa svojim suradnicima skrio u tajno skrovište odakle je izdavao posljednje zapovijedi. No, vijesti o porazima njegove vojske stizali su odaskvud i on je ubio svoju ženu Evu Braun, svoja dva psa i sebe hicima iz pištolja. Samoubojstvo su počinili i neki njegovi bliski suradnici da ne bi pali u ruke saveznika. 2.svibnja Berlin je pao u ruke Crvene armije, a 8.svibnja 1945. njemačka je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, a sljedećeg dana je stupila na snagu. Stoga se taj dan u Europskim državama obilježava kao Dan pobjede. Tada je završio rat u Europi, a na Dalekom istoku su vođene bitke jer Japan nije htio kapitulirati.

Nakon konačnog sloma Njemačke, u Potsdamu pored Berlina održana je u ljeto 1945. posljednja saveznička konferencija, ali u izmijenjenom sastavu. SSSR je predstavljao Staljin, SAD Harry Truman (nakon Rooseveltove smrti novi američki predsjednik), a V. Britaniju Churchill. Njega je za vrijeme konferencije zamijenio novoizabrani britanski premijer Clement Attle.
Na konferenciji je dogovoreno da se Njemačka potpuno razoruža i da se tvornice ratne industrije stave pod nadzor saveznika. Njemačka mora platiti ratne odštete. Pobjednici su između sebe podijelili Njemačku na četiri okupacione zone. Na četiri dijela podijeljen je i Berlin.

Na području Tihog oceana Amerikanci su tijekom 1944. godine sve više potiskivali Japance i nanosili im gubitke. U želji da spriječe poraz uveli su kamikaze, pilote samoubojice koji su svjesno ulazili u smrt. Japanski fanatizam unio je veliku psihološku krizu i pad morala kod američkih vojnika, pogotovo kad se saznalo da su brojni kamikaze pogodili svoje ciljeve. Kamikaze su gađali najviše američku ratnu mornaricu.
Ipak, Amerikanci su se uspjeli odhrvati ovom pritisku i u proljeće 1945. nastavili su s osvajanjem japanskog teritorija. S konferencije u Potsdamu, Japanu je upućen ultimatum no Japanci su ga odbili.
Amerikanci su znali, ako nastave s ratovanjem, pretrpjeti goleme gubitke. Stoga su odlučili na Japanske gradove Hirošimu i Nagasaki (6. i 9. kolovoza 1945.) bacili atomske bombe. Uz to je i SSSR objavio rat Japanu. Od straha novih bombi, Japan je potpisao kapitulaciju 2.rujna 1945. godine i time je nakon punih šest godina završio Drugi svijetski rat.
A-bomba ''Little boy'' eksplodirala je na visini od 600 metara. Od eksplozije, radijacije, visoke temperature i požara poginulo je 80.000 ljudi, ranjeno je oko 65.000 ljudi i uništene su gotovo sve.

Nakon novih uspjeha zemalja antifašističke koalicije po prvi su se puta sastali Roosevelt, Churchill i Staljin. Konferencija je održana u Teheranu, glavnom gradu Irana u studenom 1943. godine, pa je dobila ime Teheranska konferencija. Staljin je već duže vrijeme tražio da se otvori novo bojište na zapadu kako bi se rasteretili sovjetski vojnici, jer bi Njemci morali prebaciti dio svojih snaga na novo bojište. ''Velika trojica'' dogovorila su u Teheranu daljnju strategiju rata i suradnju pobjedničkih država nakon rata. Odlučili su da će otvoriti novo bojište na zapadu Europe. U skladu s dogovorom počele su pripreme. Šest mjeseci su se okupljale američke, britanske i snage njihovih saveznika na području velike Britanije. Budući da se tako velike pripreme nisu mogle održati u potpunoj tajnosti, bilo je jasno da će kad-tad njemačke obavještajne službe doznati za napad.

Nijemci su pretpostavljali da će do napada doći na najjužem dijelu kanala između V. Britanije i Francuske i tu su imali najjaču obranu. Upravo zbog toga su saveznici odlučili iskrcati svoje snage u Normandiji. Plan napada nazvali su operacija Overlord.
U zoru 6.lipnja 1944. (poznat kao Dan D) započelo je iskrcavanje saveznika u Normandiji. Iako su Nijemci mislili da se radi o lažnoj invaziji uspjeli su nanijeti saveznicima velike gubitke. Iz svojih bunkera lako su pogađali neprijatelje na pješčanim plažama Normandije. Uz to su imali postavljene bodljikave žice i minska polja na kojima su ginuli saveznički vojnici. Iako su gubitci saveznika bili veliki (više tisuća ljudi), u Francusku je u narednim tjednima prebačeno preko miljun vojnika. Njihovo se napredovanje više nije moglo zaustaviti. U kolovozu 1944. oslobođen je Pariz, a do kraja godine cijela Francuska.
U proljeće 1945. saveznička je vojska prešla Rajnu i počela zauzimati dijelove njemačkog teritorija.

Crvena armija je potisnula Nijemce sa svog teritorija, a potom je pobjedonosno ulazila u zemlje srednje i jugoistočne Europe. U svim državama u koje je ušla pomogla je ulazak komunista na vlast. Početkom 1945. Crvena armija prodrla je u Austriju i Njemačku. Dolazak savezničkih vojski na njemačko tlo označio je slom Trećeg Reicha.

Velike pobjede ponovno su okupile ''veliku trojicu''.
U veljači 1945. u Jalti na poluotoku krimu sastali su se Roosevelt, Cherchill i Staljin te se dogovorili da Njemačka mora potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Njezin teritorij podijeljen je na četiri okupacione zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku). Također je dogovoreno da mora platiti reparacije. Odlučeno je da će se osnovati Ujedinjeni narodi, organizacija koja će brinuti o očuvanju mira u svijetu.

Vode se bitke za Karlovac, Vukovar i Vinkovce. Četnici zauzimaju Petrinju, a jugovojska Drniš, zatim pomaže crnogorskim postrojbama da zauzmu Konavle. Početkom listopada vode se borbe za Dubrovnik, Sisak i Zadar, te u jugoistočnoj Hercegovini.
Dva dana nakon Predsjednikova poziva na obranu Hrvatske jugoslavenski zrakoplovi raketiraju Banske dvore. Dogodilo se to 7. listopada. 8. listopada Hrvatski sabor prekida sve veze s Jugoslavijom i proglašava nezavisnu državu. Neprijatelj pojačava napade na opkoljeni Dubrovnik. Napada se Slunj, Nova Gradiška, Požega i Pakrac, granatira se Split. Hrvatska dobiva bitku u Bračkom kanalu i tjera brodove jugoslavenske mornarice južno od Pelješca. 18. studenoga pada Vukovar, grad koji je mjesecima odolijevao srbijanskoj vojnojsili i uništavao njezine elitne postrojbe. 2000 branitelja i građana Vukovara je poubijano, 800 je nestalih, a 42000 prognanih. Iz vukovarske bolnice izvučeni su ranjenici i ubijeni na Ovčari, blizu Vukovara. Žrtvama pokolja postaju Hrvati u Nadinu, te posebno u Škabrnji pokraj Zadra, gdje je okrutno poubijano više od 80 Hrvata.
Granatira se Zadar, srušen je Maslenički most, jedina preostala veza južne sa sjevernom Hrvatskom. Hrvatska vojska ima uspjeha na Papuku i Psunju, oslobađa se Lipik. Međunarodna zajednica, pod pritiskom javnosti u svojim zemljama, razmišlja o upućivanju snaga UN-a u krizna područja. U tom je trenutku u slobodnim dijelovima Hrvatske već oko 500000 prognanika. Gotovo 15000 četvornih kilometara (26,5 posto kopnene površine) Hrvatske je u rukama agresora. Svijet postaje sve skloniji ideji da Hrvatska bude međunarodno priznata. Posebnu ulogu u tom razdoblju ima papa Ivan Pavao II., koji priznaje voljenu Hrvatsku, kako je naziva, a 13. siječnja 1992. godine Vatikan će službeno priznati modernu hrvatsku državu. Do sredine siječnja to su učinile Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Ukrajina, Island, Njemačka, San Marino i Austrija. 15. siječnja Hrvatsku su priznale sve članice Europske zajednice, a 22. svibnja Hrvatska je primljena u UN. U Hrvatsku na godinu dana dolaze plave kacige. One su raspoređene u sve dijelove hrvatskoga teritorija zaposjednutog jugovojskom i srpskim odmetnicima, tzv. UNPA zone. UNPROFOR nije učinio ništa od onoga što mu je bila zadaća. Hrvati su i dalje proganjani, pljačkane su hrvatske kuće, rušeni mostovi, postavljeno je bezbroj nagaznih mina. Hrvatskim prognanicima pridružile su se mnogobrojne izbjeglice iz BiH, gdje je rat planuo u travnju 1992. godine.
Nekoliko dana nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, jugoslavenska armija napušta zadnja uporišta - Lastovo i Vis. Hrvatska vojska, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, oslobađa dubrovačko primorje i Konavle. Oslobađaju se Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša, a u akciji Otkos 10 oslobađa se 300 četvornih kilometara u Slavoniji. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Plave kacige mirno gledaju kako srpski topovi razaraju Osijek, Gospić, Sisak, Karlovac, Zadar i Šibenik. Izbjeglička kriza je na vrhuncu, pa u jednom trenutku Hrvatka zbrinjava milijun prognanika i izbjeglica. Dio njih će otići u treće zemlje.
1993. godina donosi oslobađanje zadarskog zaleđa od Zemunika do Maslenice, uključujući i zadarsku zračnu luku. Zbog oslobođenja vlastitih teritorija Hrvatskoj se prijeti sankcijama. U ljeto 1993. Beograd uključuje sva okupirana područja u svoj novčarski, poštanski i radiotelevizijski sustav. U zaposjednutim krajevima Hrvatske rabi se srpski jezik i ćirilično pismo. Vijeće sigurnosti UN-a nameće Srbiji najstrože sankcije, potpunu međunarodnu izolaciju. Istodobno, u listopadu Vijeće sigurnosti prvi put izričito potvrđuje da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske, ali ne nudi mehanizme integracije. Stoga Hrvatska vojska oslobađa područje jugoistočno od Gospića, tzv. medački džep.
Sporazumom o stvaranju bošnjačko Muslimana prekinut je kratkotrajni rat u BiH. Federacija bi trebala usko surađivati s Republikom Hrvatskom. Istodobno se vode razgovori između Hrvatske i Srbije o mogućoj normalizaciji odnosa. Te godine Hrvatsku posjećuje papa Ivan Pavao II. koji se hrvatskom narodu obraća na hrvatskom jeziku. Njegove riječi znače ohrabrenje i nadu. Međunarodna zajednica, pak, predlaže gospodarske sporazume s odmetnutim Srbima, otvaranje autoceste, željezničkih veza i naftovoda, a tek potom politički sporazum. Nezadovoljstvo potezima međunarodne zajednice pojačava i plan veleposlanika zemalja Kontaktne skupine prema kojemu bi Srbi u Hrvatskoj dobili državu u državi, tzv. plan Z4. Hrvatska otkazuje gostoprimstvo plavim kacigama, na što Vijeće sigurnosti preimenuje mirotvorne postrojbe u Hrvatskoj u UNCRO (United Nations Confidence Restoratin Operation inb Croatia). One imaju zadaću nadzirati prekid vatre i hrvatske državne granice prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori.
Hrvatska je u međuvremenu ojačala svoju vojsku. U akciji nazvanoj Bljesak 1. i 2. svibnja 1995. godine Hrvatska voska i redarstvenici oslobađaju zapadnu Slavoniju. Većina lokalnih Srba bježi u djelove BiH koji su pod srpskim nadzorom, odakle se za osvetu tuku hrvatski gradovi. U Splitu se sastaju najviši predstavnici Republike Hrvatske i Federacije BiH, te donose Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije. Sjeverno od Dinare započinju zajedničke akcije HVO-a i HV-a, nazvane Ljeto 95. Zauzimaju se Bosansko Grahovo i Glamoč. Knin je odsječen od zaleđa. Srbi odgovaraju granatiranjem Karlovca, Siska i Gospića. Na pregovorima u Ženevi odbijaju prihvatiti mirnu reintegraciju. 4. kolovoza počinje ključna hrvatska vojno-redarstvena akcija Oluja. U samo 48 sati oslobađaju se okupirana područja sjeverne Dalmacije, južne i istočne Like, te Korduna i Banije. 30000 srpskih vojnika i 80000 srpskih civila bježi iz Hrvatske, premda ih hrvatska vlast od početka akcije pozivaju da ostanu.
Akcijom Oluja završen je Domovinski rat u kojemu je poginulo 11000 Hrvata, 37000 ih je ranjeno, a 3000 je nestalih. U BiH je do tada poginulo 10000 Hrvata, a ranjeno ih je više od 12000. Hrvatsko Podunavlje, tih 4,6 posto neoslobođenoga teritorija, neće biti vraćeno vojnom silom, nego mirnom reintegracijom. Misija UNTAES-a završila je 15. siječnja 1998. godine. Hrvatsko Podunavlje je razvojačeno, uspostavljena je hrvatsko-srpska prijelazna policija, uvedena je kuna i hrvatsko zakonodavstvo. Hrvatska kreće u obnovu - izravna materijalna šteta koju je imala u ratu iznosi približno 30 milijardi dolara. -hrvatske federacije, u ožujku 1994. godine, između Hrvata i

Siječanj 1991. godine. Jugoslavenska armija prijeti iz svojih vojarna u Hrvatskoj. U nazočnosti predsjednika Tuđmana i hrvatske delegacije Predsjedništvo SFRJ odlučuje demobilizirati pričuvni sastav hrvatske policije i ukinuti borbenu spremnost Jugoslavenske armije. Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) uhićuje skupinu uglednih Virovitičana, Đuru Dečaka i druge. Oni će poslije bunta Zagrepčana i prosvjeda pred Vojnim sudom biti pušteni na slobodu. Nema sporazuma o budućem uređenju Jugoslavije. Srbija želi reformiranu federaciju u kojoj bi vodeća tijela bila izabrana prema načelu jedan čovjek - jedan glas, što bi značilo veliku Srbiju pod jugoslavenskim imenom.
Srpski odmetnici iz kninskog kraja osnivaju srpsku autonomnu oblast Krajinu u koju uključuju i neke sjevernodalmatinske i ličke općine, a potom i neke s Korduna i Banije. Sredinom ožujka proglašavaju odcjepljenje od Hrvatske. Zauzimaju Plitvice i postavljaju zasjedu hrvatskim redarstvenicima, koji na Uskrs uspijevaju potisnuti odmetnike. Pogiba Josip Jović, prva žrtva na službenom zadatku u obrani Republike Hrvatske. U istočnoj Slavoniji djeluju pripadnici Srpske demokratske stranke i brojni militantni političari iz Srbije, poput Vojislava Šešelja. Srbima u hrvatskom Podunavlju dostavlja se oružje iz Srbije, a pristižu i naoružane četničke terorističke skupine. 1. svibnja dva hrvatska policajca ubijena su u Borovu Selu. Nedugo nakon toga srpski teroristi ubijaju dvanaest i ranjavaju dvadeset policajaca. U kninskoj općini Srbi, otvoreno surađujući s Jugoslavenskom armijom, opsjedaju Kijevo. Hrvatska, kojoj je već u svibnju 1990. godine oduzeto oružje Teritorijalne obrane, ima samo policiju. Potreba obrane samostalnosti potiče stvaranje redovite Hrvatske vojske - Zbora narodne garde. Prva smotra održana je završetkom svibnja 1991. na stadionu Zagreba.
Referendum održan 19. svibnja pokazao je kako 94 posto državljana Republike Hrvatske želi da Hrvatska napusti Jugoslaviju i osamostali se. Ustavnom odlukom od 25.lipnja 1991. Sabor RH proglašava Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Potkraj lipnja 1991. dolazi do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije, koji prerasta u rat na slovenskom tlu. Brijunskom deklaracijom traži se da prestanu oružani skukobi, te da Hrvatska i Slovenija odgode za tri mjeseca primjenu svojih odluka o samostalnosti i suverenosti. No, rat u Hrvatskoj tek započinje. Istoga dana kada je potpisana Brijunska deklaracija, jugoslavenska vojska počinje zaposjedati Baranju, a žestoke se borbe vode u Tenji kod Osijeka. Mladi ljudi dobrovoljno polaze u obranu. Rat se rasplamsava u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, na Baniji i Kordunu, u Dalmaciji oko Kijeva, Sinja, Šibenika, Zadra i Maslenice, te u Lici. Četnici ubijaju i kolju hrvatske civile, pljačkaju i raketiraju javne objekte. Ubijanja i progoni Hrvata nastavljaju se i nakon sporazuma o obustavi vatre, te memoranduma o promatračkim misijama koje dolaze u Hrvatsku. Vukovar trpi združene napade jugovojske i četnika od 24. kolovoza.
Do tada je u neobjavljenom ratu protiv Hrvatske ubijeno 2200 Hrvata, 140000 prognano, razorena su sela, granatirani gradovi, uništavani hrvatski kulturni spomenici, crkve i bolnice, starački domovi i vrtići. Razaraju se i televizijski odašiljači, ubijaju snimatelji i novinari Hrvatske radiotelevizije. Prva žrtva bio je Gordan Lederer. Hrvatski državni vrh odlučuje da se blokiraju neprijateljske vojarne i zračne luke. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. 25. rujna Vijeće sigurnosti donosi rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ. To znači da Hrvatska ne može legalno nabaviti oružje pa ga mora oteti od neprijatelja ili kupovati nelegalno,što i čini uz pomoć hrvatskih iseljenika. Tisuće dobrovoljaca polaze na sve bojišnice. Šibenski branitelji u žestokom sukobu zaustavljaju prodor jugoslavenske vojske u grad.

Hitler se razočarao neuspjehom u Britaniji. Ohrabren svojom teorijom da slavenski narod stvoren da služi Nijemcima, arijevskoj rasi, potaknuo ga je da napadne SSSR. Ujedno, SSSR je bio velika žitnica bogata rudama, naftom, drvom, željezom… Mislio je da će ako osvoji tako veliku zemlju prisiliti Britance na kapitulaciju.
Stoga je, bez najave rata, napao SSSR 22.lipnja 1941 operacijom Barbarossa. Sovjetska obavještajna došla je do podataka da će Hitler napasti. No, Staljin, zbog potpisanog pakta nije povjerovao. Zato je SSSR nespreman dočekao Nijemce.
3 milijuna nijemaca i njihovih saveznika napala su u tri smjera.
Prema Lenjingradu, Moskvi (u njoj je smještena vlada SSSR-a), i na jugu do grada Rostova.
No, Moskva nije pala. Nijemce je zahvatila ''ruska zima'', za koju Nijemci nisu bili spremni. Tada se i reorganizirala isovjetska Crvena armija i u prosincu 1941. odbacila Nijemce 150 kilometara daleko od Moskve.

Nakon Prvog svjetskog rata SAD su vodile politiku izolacionizma tj. Nisu se miješale u događaje u Europi. Jačanje fašizma potaklo je Amerikance da prodaju oružje Britancima, SSSR-u i njihovim saveznicima.
U ljeto 1941. godine prvi put su se sastali predsjednik SAD-a Roosevelt i britanski premijer Churchill. Donijeli su zajednički dokument Atlantsku povelju. Potpisan je u vodama Atlantskoga oceana na brodu Prince of Wales. Izjavili su da treba zaustaviti širenje fašizma te istakli da svatko ima pravo na slobodu i samoodređenje.
Na početku 1942. mnogo zemalje je prihvatilo načela povelje.
Tada je utemeljena antifašistička koalicija, savez država koji je vojnim i gospodarskim mjerama nastojao uništiti i iskorijeniti fašizam. Vodeću ulogu su imale SAD, V.Britanija i SSSR.
SAD nije htio ući u rat, no tijekom 1941. njemačke su podmornice napadale američke brodove. Stoga je Roosevelt donio odluku da američka plovila mogu ''bez čekanja otvoriti vatru'' na njemačke podmornice i brodove.
Na Dalekom istoku zaoštravali su se odnosi između SAD-a i Japana.

Njemci su vodili brzi, munjeviti rat Blitzkrieg, jer nisu imali zalihe ljudstva, ali su imali tada najmodernije naoružanje u svijetu.
U proljeće 1940. započela su Njemačka osvajanja. Osvojio je Dansku, Norvešku i zemlje Beneluksa, a samo mjesec dana kasnije ušli su u Pariz i osvojili Francusku.
Prisilili su Francuze da potpišu kapitulaciju u istom željezničkom vagonu u kojem je Njemačka morala potpisati kapitulaciju na kraju Prvog svjetskog rata. Time je revanš bio potpun.
U kolovozu 1940. Njemačka je započela zračne napade na V. Britaniju operacijom
Morski lav. Britance su spasili radari koji su na vrijeme otkrivali Hitlerove avione. Hitler nije uspio slomiti Britance i to mu je bio prvi neuspjeh u ratu.
U ratna osvajanja uputio se i SSSR koji je napao Finsku i pribaltičke zemlje (Litvu, Estoniju i Latviju). Talijani su napali Egipat, a Japan se širio po Dalekom istoku.
1940. Njemačka, Italija i Japan sklopile su Trojni pakt. Njime su se obvezale na međusobnu suradnji i pomoć.
Kada su Njemci zauzeli Pariz, francuski maršal Petain zatražio je primirje i suradnju s Njemcima. Hitler mu je dao na upravi Višijevsku Francusku. S Njemačkom okupacijom nije se slagao general Charles de Gaulle, u to vrijeme gotovo nepoznata osoba. On je pobjegao u V. Britaniju i od tamo organizirao pokret otpora pod nazivom Slobodna Francuska. Putem radijskih emisija pozivao je Francuze na otpor Nijemcima i pritom stekao velik ugled među Francuzima

KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA I VERSAJSKI POREDAK

Kad je Prvi svjetski rat završio s poraženim zemljama su zemljama vođeni pregovori i sklopljeni mirovni ugovori. Konferencija je održana u Parizu i mjestima u okolici Pariza.
Glavne rasprave su vođene u dvorcu Versaillesu pa je ta konferencija poznata pod nazivom Versajske mirovna konferencija. V. Britanija, Francuska, SAD i Italija, kao pobjednici u ratu imali su vodeću riječ. Italija je prešla na stranu pobjednika jer su joj Londonskim ugovorom obećana Jadranska obala i dio Dalmacije.
Mišljenja zemalja pobjednica nisu bila ista. Tako je, npr., V. Britanija vidjela, u još uvijek jakoj Njemačkoj, branu od širenja komunizma.
Francuska, međutim, inzistirala je na strogom kažnjavanju Njemačke, jer se bojala jakog susjeda koji bi mogao opet ugroziti njene granice.
Tako je pod velikim pritiskom Francuske izgrađen mirovni ugovor za Njemačku.
Tim ugovorom Njemačka je morala priznati da je krivac za početak Prvog svjetskog rata, izgubila je sve kolonije, i nije smjela imati više od 100.000 vojnika.

Stvaranje fašizma u Italiji
Nakon rata u Italiji je zavladala gospodarska kriza koja je omogućila stvaranje novog, agresivnog pokreta. 1919. Benito Mussolini osnovao je militarne odrede. Po nazivu odreda, pristaše su nazvani fašisti, a pokret fašizam.
Na vlast su došli tako što su 1922. godine izveli ''marš na Rim''. Sudjelovalo je 40.000 crnokošuljaša. Tada je započela vladavina fašista u Italiji.

Stvaranje nacizma u Njemačkoj
Poraz u prvom svjetskom ratu, izazvalo je veliku težnju za revanšom u ratu. Nezadovoljni su se okupljali su stranku koja se kraće nazivala Nacistička stranka, a pripadnici Nacisti.
Predsjednik je ubrzo postao Adolf Hitler. Kao i u Italiji u Njemačkoj je zavladala gospodarska kriza. Hitler je tu krizi iskoristio kako bi preuzeo vlast. On je obećavao izlaz iz krize. Mnogi su ga slušali i krenuli ze njim. Ubrzo je Hitler postao Njemački kancelar.
Nacisti su zapalili zgradu parlamenta i za to optužili komuniste. Taj događaj ubrzao je dolazak Nacista na vlast koji su uveli nacističku dikatutu i time je Njemačka postala totalitarna država. Ukinute su sve stranke, a javni, kulturni politički i gostopadrski život nadzirala je posebna policija-Getsapo.
Njegova vladavina bila je najokrutnija. Provodio je rasne zakone. Posebno je mrzio židove i organizirao koncentracione logore i tamo ih mučili i ubijali.

Njemačka i Italija bile su posebno nezadovoljne stvaranjem versajskog poretka. U obje države na vlasti su bili fašisti.
1935. Njemačka je počela kršiti Versajski poredak. Uvela je opću vojnu obvezu. Italije je započela svoja osvajanja napadom na Etiopiju.
Njemci su tijekom 1936. ušli u demilitariziranu Rajnsku oblast.
V. Britanija i Francuska vodile su politiku popuštanja prema Hitleru i vjerovali da je vojno jačanje usmjereno protiv SSSR-a. Njemačka i Japan su sklopile Antikominterna pakt, a njemačka i Italija Osovina Rim-Berlin. Tim sporazimuma obvezali su se na međusobno pomaganje i političku suradnju.
Hitler je 1938. izveo Anschluss tj.pripojenje Austrije. Također je zahtijevao da se Sudetska oblast u Čehoslovačkoj pripoji Njemačkoj. Tada je Hitler pozvao predstavnike V. Britanije i Francuske na sastanak u Münchenu. Na tom sastanku je obećao da je to zadnje pripojenje koje je izvršio . Britanci i Francuzi su povjerovali i žrtvovali Sudete i cijelu Čehoslovačku u nadi da su sačuvali mir u svijetu. Taj sporazium se zvao Minhenski sporazum. Italija nije željela zaostajati pa je napala i osvojila Albaniju.
Unatoč obećanjima Njemačka je nastavila s agresivnom politikom. Hitler je htio koridor kroz Poljsku i grad Gdanjsk, važnu luku u Baltičkom moru. Ovi zahtjevi potakli su V. Britaniju i Francusku da Poljskoj obećaju pomoć u slučaju Njemačkog napada. Zato je Hitler potražio saveznika u ostvarenju planova. U ljeto 1939. sklopio je s SSSR-om pakt o prijateljstvu i nenapadanju. Ovaj je sporazum iznenadio Francusku i V. Britaniju jer su smatrale da je Hitler usmjeren protiv SSSR-a. Poljska nije htjela ispuniti Hitlerove zahtjeve pa je napdaom na Poljsku 1.rujna 1939. godine započeo Drugi svjetski rat.
V. Britanija i Francuska objavile su rat Njemačkoj 8.9. no nisu ništa poduzimale.