De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi
Zelene beretke i Rangeri najpoznatije su američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, Četvrta bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast.
Svestrana obuka uključuje sve aspekte moderne tehnologije
Prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanju u svrhu osnivanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza linija bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih linija već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, grupe od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili prisutni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare.
Bilo kad, bilo gdje, bilo što: mogu li se u bespućima Afganistana Zelene beretke snaći kao i u američkim planinama?
Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakav zadatak.