Povijest Herceg-Bosne

nedjelja, 31.01.2021.

Vojna operacija “Tvigi-94”

Kada govorimo o sukobu HVO-a s tzv. ABiH, za ovu vojnu operaciju slobodno možemo reći da je za Ramu, ali i Herceg Bosnu bila ono što je operacija “Maslenica“ bila za Hrvatsku.
Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihovog najjačeg uporišta – sela Here. U konačnici, “Tvigi-94“ bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.
Nažalost, unatoč rezultatima operacije, zbog više razloga, nikad joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila.Pred kraj listopada 1993. godine, HVO osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.
Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja, pa je taj period iskorišten za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema je bila operacija „Tvigi-94., čiji rezultati su donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.
Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima Unprofor-a, agencija Reuters, nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“.
Operacija „Tvigi ’94.“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. ABiH i neosvojivosti njenog uporišta, sela Here. U svega desetak sati, razbijene su iluzije pripadnika tzv. A BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na dešavanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, možda čak više, one psihološke.
Iako se u više navrata planirao napad, zbog nekoliko razloga, do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine. Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima.Danima prije početka akcije, bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje, čije aktivnosti su bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.
Zbog podataka koje se posjedovalo, dobrim dijelom, unaprijed se znalo što se može očekivati kad akcija krene, pa su u skladu s time rađeni planovi: Od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga, koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.
Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko, udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi, uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“.
Sat vremena prije početka akcije, Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima, potpuno je blokirala strategijske veze A BiH. U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja.
U vremenu 6:45h – 7:00h, signal „Jelen“ bio je znak za napad i dobile su ga sve postrojbe. Udar topništva i tenkova bio je početak operacije.Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja.

Istovremeno s početkom napada na položaje ABiH oko sela Here i planini Konjsko, ili desnom krilu operacije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. Korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa) započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač, postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao široki teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene. Istovremeno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca.
– Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, kojega su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.
– Drugi iz rejona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne.– Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

– Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here-Dobro polje, isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje, također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj.

Velikom hrabrošću i naporima, pripadnici PPN „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova. Nedugo nakon proboja, pokušano je dalje napredovanje, ali zbog pogibije jednog svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istovremeno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama. Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelja doveden u poluokruženje.

Nakon uništenja protuzrakoplovne strojnice izravnim pogotkom tenkovske granate koja se nalazila na dominantnoj koti iznad sela,a li i nepovoljnim razvojem cjelokupne situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu, te se povlači se u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Šćipa i Dobrog polja. Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela, djelovanje postrojba, prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći, došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja.

Tijekom borbi za selo Here, ABiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. Brdske brigade. Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja, na sve načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. Brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskog samostalnog bataljona“.Akcija „Tvigi ’94.“ Izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje. Naime i prije ove operacije, iz dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete, Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora. Također, pojačani su već postojeći sukobi između dvije struje unutara bataljuna i dostigli kuliminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba. U sukobu je prevladala skstremna struja naklonjena Zuki, koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja. Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Zbog čestih neistina kojima se muslimanska propaganda koristila, između ostalog i o sudjelovanju Hrvatske vojske i u ovoj operaciji donosimo imena poginulih i ranjenih vojnika, kao i imena postrojbi koje su sudjelovale.

U toku akcije „Tvigi ’94.“ brigada „Rama“ imala je trojicu poginulih i sedamnaest ranjenih vojnika. Na Zavišću je poginuo Josip Kudić, Konjskom, Damir Halužan-Haš i u rajonu Herske krivine Drago Barešić.

Ranjeni su: Ante Pavlović, Josip Vidović, Ante Bradić, Ivica Zadro, Vlado Marić, Drago Marić, Andrija Kuraja, Zoran Drljo, Nikola Bulić, Mile Jelić, Ilija Ostojić, Zrinko Grubeša, Zrinko Breko, Mijo Tadić, Josip Prskalo u Herama, na Zavišću su ranjeni: Marko Dolić i Goran Đođo.

Postrojbe koje su sudjelovale u ovoj operaciji:

Brigada “Rama” – nositelj operacije

Postrojba za posebne namjene “Marinko Beljo“

PDV “Bata“

DV “Ivan Peran-Ino“

Prva bojna “Fofa“

Druga bojna

Treća bojna “Uzdol“

Topništvo brigade “Rama“

Tenkovski vod brigade “Rama“

Pionirski vod (brigada “Rama”)

Izviđačka desetina (brigada “Rama”)

Sanitetska služba (brigada “Rama”)

Topništvo Zbornog područja Tomislavgrad

Postrojbe iz sastava 1. gardijske brigade HVO-a

“Kažnjenička bojna“

“Ludvig Pavlović“

31.01.2021. u 21:01 • 0 Komentara • Print • #

ZLOČIN tzv. ABiH U DUSINI

Dusina kod Zenice mjesto je prvog masovnog zločina nad Hrvatima koje je počinila tzv. Armija BiH. 26. siječnja 1993. godine snage 7. muslimanske brigade ili kako se sami vole nazivati "Allahove vojske" počinile su ratni zločin nad 9 osoba hrvatske i jednom osobom srpske nacionalnosti. Civilno stanovništvo iz sela Dusina i Višnjica bilo je zarobljeno u logoru, vojnici HVO-a razoružani, zarobljeni pa strijeljani, a zapovjedniku lokalne postorjbe u mjesnoj zajednici Lašva, Zvonku Rajiću, izvađeno je srce.
Selo Dusina 1993. godine bilo je podijeljeno na muslimanski i hrvatski dio. U selu je bilo 45-50 muslimanskih kuća, dok su u sedam kuća živjeli Hrvati. Mjesto je imalo strateški značaj .
Možda baš zbog ogromnih gubitaka i osvete dijelovi Operativne grupe Lašva ABiH-a pod zapovjedništvom Nehrua Ganića brutalno su krenuli u odlučni napad sa ciljem osvajanja sela. Izolirani, bojovnici HVO su hrabro i odlučno branili svoje obitelji i ognjišta. Nemoćni da savladaju par pušaka 26. siječnja 1993. dijelovi 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade, pod zapovjedništvom pukovnika Šerifa Patkovića zvanog Geler, uhićuju 20.-ak civila hrvatske nacionalnosti. Stjeravši ih u gomilu, pod naoružanjem ih sprovode prema rovovima u mjestu Brdo, gdje su se nalazili pripadnici HVO, s ciljem da ih natjeraju na predaju. Nakon što su ovi to i učinili izdvojili su, pobili i izmasakrirali 8 muškaraca. Ubili su i lokalnoga zapovjednika HVO Zvonka Rajića, probivši mu srce.
Ubijeno je 5 članova obitelji Kegelj: Jozini - Draženko (1973.) i Mladen (1969.), Matini – Niko (1938.) i Vinko (1940.) kao i najstariji – Stipo (1931.). Draženko Kegelj i Franjo Rajić su poginuli u borbama sa ABiH. Na ostalih 8 iz Dusine, nakon predaje su se zvjerski iživljavali muslimanski džihad ratnici dokazujući se na najsuroviji način pred braćom mudžahedinima da su dostojni njihove obuke.
Svjedok tok zločina je bio Ivica Kegelj, koji je slučajno izbjegao istu sudbinu, zato što je bio krvav i onesviješten od batina. Istu večer je, zajedno sa još 26 zarobljenih pripadnika HVO prebačen u KP dom u Zenici.
UNPROFOR-ovi promatrači su sve nijemo pratili ali se nisu željeli umiješati. Dapače, oglušili su se na zahtjev HVO i obitelji poginulih da dođu do njihovih tijela razbacanih po Dusini. Tek, poslije 7 dana, 2. veljače im je dopušteno da uđu u opljačkano i popaljeno selo.
Svjedoci tvrde da su pojedina tijela dekapitirana i skupljena u najlonske vreće. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju Carica u Busovači.
Priča o ubijenom Voji Stanišiću, Srbinu iz Lašve na svoj način je tragična. Vojo (1924.) se sa suprugom Gospovom (1926.) sklonio kod kuma Stipe Kegelja u Dusinu nekoliko mjeseci prije, izbjegavši smrt pred muslimanskim hordama. Bilo je to u vrijeme „čuvene“ ofenzive Džemala Najetovića, kapetana KOS-a koji je, po nalogu svojih pretpostavljenih iz čapljinske vojarne pošao u Zenicu da dolinu Bosne prema Kaknju očisti od Srba, dajući im do znanja da tu oni sa njima nemaju nikakvih planova.
Prema priči člana obitelji Vojo je imao čudan jutarnji ritual. Naime nakon ustajanja prao je noge. I to mu je jutro Gospova pripremila lavor tople vode i otišla skuhati kavu. U tom trenutku na vratima se pojavio susjed Musliman /ime poznato obitelji/ kojeg su Stanišići već poznavali. – Je li gotova kahva komšije, upitao je. Mirno je na poziv sjeo i lagano popio kavu. Kada je bio gotov okrenuo se Voji i rekao: E, sada idemo da te zakoljemo! Uhvatio ga je za ruku i poveo u dvorište, oborio, izvadio nož i zaklao ga kao janje pred užasnutom Gospovom.
Tada su se pridružila i nekolicina drugih, uglavnom sve domaćih Muslimana. Poveli su i Gospovu i pridružili grupi civila i zarobljenih vojnika koja je poslužila Patkoviću kao živi štit. I Gospova je prošla jezivu torturu. Bila je izrezana nožem po cijelom tijelu. I nakon 7 godina, kad je umrla, neke joj rane nisu zacijelile.
Za zločin u Dusini najodgovornijim se smatraju Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, zapovjednici 3. korpusa ABiH i 7. muslimanske brigade Armije BiH kao i zapovjednik 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade pukovnik Šerif Patković.
Spominjana su i imena: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik, Edin Hakanović iz Dusine, koji je koristio hrvatske civile kao živi štit zatim Nijaz Helvida, Filda Čago, Bahro Čago, Ahmet Helvida, Kasim Helvida, Omer Helvida, Vehid Subašić, Ekrem Šišić, Fahrudin Delić i Hajrudin Delić.
Do danas je samo, na godinu i pol zatvora, osuđen Edin Hakanović, bivši policajac iz Visokog kojem je dokazana krivnja za ratni zločin protiv civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.
Počinitelji Šerif Patković i Vehid Subotić ne samo da nisu kažnjeni nego su i nagrađeni Zlatnim ljiljanom 14. travnja 1993. godine.

31.01.2021. u 21:00 • 0 Komentara • Print • #

Bitka za Zavrtaljku

Bitka za Zavrtaljku jedna je od najvažnijih u Domovinskom ratu u Središnjoj Bosni.
Zavrtaljka je kota na planini Zahor koja dominira hrvatskim selima Brestovsko i Bilalovac, smještenima na rubnim područjima Kiseljaka prema Busovači. Postrojbe tzv. Armije BiH zauzimanjem Zavrtaljke i kontroliranjem Bilalovca presjekle su komunikaciju između Lepeničke i Lašvanske doline u Središnjoj Bosni.
Vraćanjem Zavrtaljke pod kontrolu HVO-a znatno je rasterećena lašvanska bojišnica koja je već bila podijeljenja na enklave u Vitezu, Novom Travniku i Travniku, ali i spriječeni novi zločini tzv. Armije BiH nad Hrvatima u Središnjoj Bosni.
U zauzimanju Zavtaljke tzv. Armija BiH počinila je ratni zločin nad hrvatskim stanovništvom u selu Medovci.
Poseban doprinos u oslobađanju Zavrtaljke dali su pripadnici Postrojbi posebnih namjena čijom zaslugom je postrojbama HVO-a bez ikakvih topničkih priprema uspjelo zauzeti ovu strateški važnu kotu.
Nažalost, operacija zauzimanja Zavrtaljke nije prošla bez žrtava.Ovladavanjem Zavrtaljkom snage brigade Jelačić rasteretile su pritisak na opkoljene hrvatske branitelje Lašvanske doline.Zauzimanjem Zavrtaljke, brda oko 3 km jugozapadno od Bilalovca, na cesti Busovača-Kiseljak, s kojeg se pruža pogled na dio bojišnice u Lašvanskoj dolini južno od Busovače, HVO je otežao napredovanje Armije BiH ta tom pravcu i rasteretio pritisak na snage HVO-a u Lašvanskoj dolini.
Pobjede u bitkama za važne kote Meoršje i Bašino Brdo, Rami te pobjeda na ključnoj koti Zavrtaljci osigurala je opstanak Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i dijelu fojničke općine pod hrvatskim nadzorom. U borbama sa tzv. Armijom BiH poginulo je 11 hrvatskih branitelja.U svim borbenim djelovanjima brigade, kao i sudjelovanja u oslobodilačkim akcijama „Oluja“, „Ljeto“', „Maestral“, „Južni potez“ i „Cincar“, poginulo je 418, a ranjeno je više od 900 pripadnika brigade „Josip ban Jelačić“.

31.01.2021. u 20:53 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 19.01.2021.

Kako je tzv. ARBiH 9. svibnja 1993. planirala zauzeti Mostar?

Bošnjački mediji konstantno objavljuju članke u kojima se, na crnobijeli način, prikazuje hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru. Prema autorima tih članaka rat u Mostaru izgledao je kao u partizanskim filmovima- na jednoj strani, ua padnom dijelu grada su bili fašisti, pripadnici HVO-a i HV-a, koji su napali Mostar i njegove žitelje, dok su na drugoj istočnoj strani bili slabo naoružani, ali hrabri i odvažni antifašistički borci Armije i MUP-a BiH, koji su herojskom borbom, goloruki, uspjeli obraniti Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu.

Stvarnost je, međutim, tih ratnih godina izgledala posve drugačije. Kako je, zaista, počeo hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru, tko je i kako planirao zauzimanje Mostara, može se pročitati i na stranicama Wikipedie, koja objavljuje detaljan opis planova i naredbi zapovjednika tzv. ARBiH za zauzimanje grada na Neretvi, te kako je to spriječeno, piše Hrvatski Medijski Servis.

Na srpsku agresiju na grad Mostar i čitavu dolinu rijeke Neretve zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci koji se udružuju u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane. Upravo su te snage potpomognute HV-om operacijom Lipanjske zore u mjesecu lipnju 1992. godine oslobodile grad Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve. Nakon toga dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

Hrvatsko vijeće obrane je, nakon pobjede u bitci za Mostar, upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine. U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio pod upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). U studenom 1992. godine, na području Jablanice, Konjica i Mostara osniva se IV. korpus Armije BiH. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka počinju se zahlađivati krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Interna uputstva

VOS GS HVO 22. srpnja 1992. izvijestio je da je bilo problema u odnosima između HVO i muslimanskih snaga TO. Postoje dva zapovjedništva. Dok se HVO bori i drži borbene crte prema Srbima, pripadnici muslimanske TO bježe s položaja, paradiraju po gradovima, pljačkaju i bacaju ljagu na HVO. Na prostoru srednje Bosne svi zapovjednici TO su pripadnici bivše JNA. Središte muslimanskog fundamentalizma je u Zenici, gdje se pripremaju i obučavaju jedinice za djelovanje protiv postrojbi HVO, iste se obučavaju u mudžahedinskom stilu (fanatizam). U isto vrijeme u zapadnoj Hercegovini TO je djelovala preko HOS-a. Na prisezi satnija HOS-a u Čapljini ispred TO bio je prisutan Armin Pohara – pukovnik sa svojom pratnjom. Pripadnicima TO isplaćena je ista plaća kao i pripadnicima HOS-a; jer, prema izvješću VOS GS HVO od 8. kolovoza 1992. muslimani u BiH su navodno dobili interna upustva da ulaze isključivo u postrojbe TO ili HOS, da bi se borili protiv legalnih civilnih vlasti HVO i pokušali držati što više teritorije pod svojom kontrolom. Navodno je u Čapljini u postrojbi HOS-a, koja broji oko 400 vojaka 80 % Muslimana. Navodno im je cilj borba protiv civilnih vlasti HVO i omogućavanje izbjeglicama iz Trebinja, Bileće, Nevesinja i dr. mjesta (pretežno Muslimani) da se trajno nasele u ovoj općini.

Tiho zauzimanje grada

Bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Po Mostaru se sve češće pojavljuju “ljiljani” na uniformama pripadnika Armije BiH. Armija BiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Bošnjaci su tiho zauzimali grad.

U zgradi Vranica (u središnjem dijelu zapadnog Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa Armije BiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala bošnjačka vojska. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Bošnjacima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.

Šifra za napad RAK-625

Dok je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO, Muslimani-Bošnjaci smišljali su napad na HVO. Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. dana 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. Uputio ju je zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka. Drugi bataljun dobio je zadaću zaposjesti položaje za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute crte imali su izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. 1. bataljun dobio je zadaću zauzeti južne prilaze gradu te borbeno djelovati prema Rodoču. Zadaća 3. bataljuna bila je “zatvoriti Vrapčiće” i onemogućiti prijelaz preko HE Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje dobio je zadaću zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Na vjernost HVO i HZ HB prisegnuo je i bivši mostarski (do)gradonačelnik Safet Oručević. Pripadnicima MUP-a RBiH po toj zapovijedi bila je zadaća izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti. U zapovijedi je stajalo da moraju težiti da u ARBIH zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar. Zadaća Izviđačkog voda bila je zauzeti zgradu Elektrohercegovine, a diverzantski vod napasti objekte Žitoprometa, tj. izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve. Dalja zadaća bila je uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza crta HVO sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava HVO. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade bio je RAK-625. Dokaz da HVO nije planirao napad je taj što je u trenutku sukoba oko zgrade Vranica, zapovjednik Zbornoga područja HVO-a tražio hitno pojačanje iz Čitluka, a hitna pojačanja se ne zove kad se isplaniralo napad, nego u hitnim situacijama nepripremljenosti.

Napad na Sjeverni logor

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

Protunapad i zauzimanje “Vranice”

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Najjača i najbolje pripremljena bošnjačka ofenziva na području Mostara nije uspjela zahvaljujući Mladenu Naletiliću “Tuti”, koji je preko Hrvatskog radija Mostar pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe.

Spajanje s Jablanicom i Konjicom

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu “deblokadu”, kako velikobošnjački pseudopovjesničari i politikanti iskrivljavaju. Tzv. ABiH napala je 30. lipnja 1993. i zauzela ovu vojarnu. Ranog jutra 30. lipnja 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su napale vojarnu Tihomir Mišić. U daljnjem tijeku napada udarile na položaja HVO-a sjevernom od istočnog Mostara, naročito na području Bijelog Polja. Pri tome je uspjela staviti pod svoju nadzor područje u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka, i vojarnu Tihomir Mišić. Izvršila ga je u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu “Bijelo Polje” i 2. bojnu.

Bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju. “Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a.

Kako je srušen Stari most?

U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine navodno je bio srušen Stari most, crni mit i zlonamjerna podvala koju se beskritično vrtilo po svjetskim medijima ne pitajući za autentičnost i sam sadržaj što snimka kazuje. Analize su pokazale da Stari most nije srušio tenk HVO-a, nego podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada, što potvrđuje izjave generala Praljka da nije sudjelovao u tome vandalskom činu. Na Haaškom sudu sudac je pravedno upitao ima li stvarnih dokaza da su Hrvati uopće srušili taj most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju i jedva su neki dočekali surađivati sa Srbima i nabavljati oružje od Vojske Republike Srpske za što nisu morali mnogo platiti, jer plaćeni iznos bio je daleko manji od onog što su im Srbi pružili. Srbi su topništvom pomagali muslimansko-bošnjačke ratne napore protiv Hrvata.

Razoružavanje brigade “Bregava”

U stolačkom HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Doznalo se da Muslimani planiraju izbiti na Čapljinu i Tasovčiće i dalje ka moru. Stoga su iz HVO-a muslimanskoj brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imale trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz “Bregave” Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar. Snage ABiH pokrenule su 13. srpnja napadnu akciju prema Stocu, Čapljini i Dubravskoj visoravni. Nakon teškog poraza ABiH na Dubravama, morali su se povući ka Blagaju. Nakon toga su djelovali samo preko jakih diverzantsko-izviđačkih grupa.Pripadnici HVO-a 3. kolovoza 1993. godine su izvršili deportaciju Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Bošnjaci utočište su pronašli u istočnom Mostaru, a time je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Napad na Vrde

Krajem kolovoza 1993. godine, Armija BiH ponovno pokušava nastaviti prodore dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. kolovoza, kada je po zapovijedi zapovjednika Armije BiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka “Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande (IKM)” sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Početkom rujna 1993. godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak. Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Užasan zločin u Grabovici

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije BiH (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). Selo Grabovica se nalazi na granici mostarske i jablaničke općine. U zoru 9. rujna 1993. počeo je zločin nad civilnim hrvatskim stanovništvom. Vojnici Armije BiH su ubijali redom Hrvate, ne gledajući na godine i spol, a seljani su gubili živote samo zato što su bili Hrvati. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Bošnjakinje, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. O ovome zločinu znao je vrh bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Armije BiH. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

U ratnom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegoine na području općine Mostar, Hrvati su imali 80 ratnih žrtava, od toga je bilo 19 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, 1 dijete i 60 odraslih civila. U Mostaru, u bošnjačkim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77./

19.01.2021. u 16:40 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 13.01.2021.

Kako je uništena Hercegovačka banka?

Uništenje Hercegovačke banke bio je projekt slamanja Hrvata Bosne i Hercegovine.
U Federaciji BiH, 2001. godine djelovale su 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 % financijskih tijekova u Bosni i Hercegovini, više od trećine. Zbog sumnje da Hercegovačka banka financira Hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini, pripadnici SFOR-a i sarajevske policije, 6. travnja 2001. godine, su blokirali zapadni dio grada Mostara, u kojemu se nalazilo sjedište Hercegovačke banke.
Snage SFOR-a i federalne policije tenkovima su ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo pod trezore su stavili eksplozive i raznijeli ih. Svi uredi banke su demolirani a sve slike pape Ivana Pavla II, koje su bile u većini ureda, su polomljene i zgažene, podsjeća Info centar HNS BiH.
Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke, nekih 15 milijuna konvertibilnih maraka, inventar, oprema i novac jednostavno odnese. Visoki dužnosnici SFOR-a nekoliko su puta izjavljivali da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama kako Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu, no to se nije dogodilo.
Federalna agencija za bankarstvo je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici iz sarajevskih političkih krugova na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta.
Tako je zbog sumnje Međunarodne zajednice, Hercegovačka banka otišla u stečaj. Uništenje je bilo plod američke politike i drugih država nesklonih Hrvatima, sklonih cementiranju stanja u BiH u kojem Bošnjaci dominiraju a hrvatsko tkivo je eutanazirano. Izvješća o BiH američke Međunarodne krizne skupine ICG uvijek si bila slijedila ideologiju “građanske BiH”, “prevladavaju nacionalizma” i tri partikularna identiteta. Izvješća su ponekad bila samoispunjajuća proročanstva, poput 2000. i 2001. u kojima se “međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačko-političkoj orijentaciji njihovih uprava”. Ta su izvješća bila uvod u uništavanje i pljačku Hercegovačke banke i slamanje financijske kralježnice Hrvata u BiH.
3. ožujka 2001. HDZ BiH proglasio je Hrvatsku samoupravu u BiH. Njome je nastojao osporiti nelegitimnu vlast u BiH koja je formirana zahvaljujući nametnutim Berryevim amandmanima.
Banka koja je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini otišla je u stečaj, a 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji. Do danas nitko nije odgovarao radi ovog slučaja. Zloporabom međunarodnih organizacija i državne policije odnesena je i uništena cjelovita imovina banke, te se s pravom ju naziva pljačkom. Oko 15 milijuna konvertibilnih maraka, inventar, oprema i novac odneseni su. Visoki dužnosnici SFOR-a nikad nisu dokazali nedozvoljene radnje da “Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu”, premda su to nekoliko puta izjavili. Pljačka stoljeća se po svijetu prepričava kako je Hercegovačka banka bio Dobar posao u Mostaru aludirajući na film Dobar posao u Italiji.

13.01.2021. u 08:51 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 12.01.2021.

Zašto je stvorena Herceg-Bosna?

Neposredna ratna opasnost 90-ih godina 20. stoljeća i neravnopravni ustavnopravni status i nesređeno zakonodavstvo nakon rata nagnali su Hrvate Bosne i Hercegovine na odgovarajuće oblike samoorganiziranja. U posljednjih 18 burnih ratnih i poratnih godina Hrvati Bosne i Hercegovine su osnovali dvije različite institucije pod istim nazivom Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Oba ova subjekta imaju u osnovi isti cilj – opstanak i ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Različitost proizlazi iz bitno drugačijih okolnosti u kojima su osnivane ove institucije. Hrvatska zajednica Herceg Bosna je prvi put osnovana neposredno pred rat u Bosne i Hercegovine, 18. studenoga 1991. godine. Njezina prva i osnovna zadaća je bila organiziranje obrane radi opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini budući da aktualna vlast nije uradila ništa u vezi s obranom Bosne i Hercegovine. Ova Hrvatska zajednica Herceg Bosne je u cijelosti opravdala svoje osnivanje i postojanje. Ideja je vrlo jednostavna. Trebalo je sačuvati ljude, zemlju na kojoj žive, drugim riječima sačuvati naciju. To nije bilo moguće napraviti po onom receptu po kojemu je nastala Jugoslavija 1918. godine. Jugoslavija je počivala na neobičnom principu koji je artikulirao Nikola Pašić, jedan od čuvenih političara iz međuratnog razdoblja. Kad je htio nagraditi nekog što je učio nešto, onda mu je činovnik rekao: „pa čujte predsjedniče tako ne može po zakonu“. Onda je Pašić rekao: „zakon je za one koje mi ne volemo, a za one koje mi volemo ne treba zakon“! Tu tradiciju je nastavio onda Josip Broz Tito, koji je poslije Drugog svjetskog rata govorio da ima tih sudaca koji se drže zakona „ko pijan plota i donose presude koje ne odgovaraju vlasti“! Ovo što sam istakao nije bio put za sačuvati ljude i zemlju, jer bi inače Jugoslavija bila očuvana.Budućnost kakva je nudila „službena vlast“ u Sarajevu bila je budućnost bez nacije. Knjiga koja o tome govori je Druga strana rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića autora dr. sc. Mire Tuđamana knjiga koja je komplementarna ovoj koju predstavljam. Alija je govorio „da smo svi mi ljudi pa ćemo ko ljudi zajedno živjeti i zašto ćemo se dijeliti“. Suština je da je Alija planirao dijeliti ljude po vjerskom načelu, pa će umjesto nacionalnih zajednica biti vjerske. To nije bio put. Jedini put za sačuvati ljude, zemlju, naciju bio je kakav takav red. Uspostaviti ono što se zove „Rechtsstaat“, državu prava, poredak prava, poredak u kojem su svi jednaki pred zakonom i u kojem svima jednako postupa. To nije jednostavno i ne može se napraviti za sedam dana . Licemjerno od Muslimana-Bošnjaka optužiti Republiku Hrvatsku za agresiju na BiH, odnosno UZP.Presuda u predmetu Jadranko Prlić i ostali ignorira činjenicu da je Republika Hrvatska prva od neislamskih zemalja priznala neovisnost BiH, 1992. godine, te da bez Hrvata ne bi bilo opstanka današnje Bosne i Hercegovine. Licemjerno je od Muslimana-Bošnjaka optužiti Republiku Hrvatsku za agresiju na BiH, odnosno UZP, zemlju koja je pomagala muslimanske izbjeglice i dala im smještaj, zemlju koja je naoružavala muslimansku ABiH i liječila njene ranjene pripadnike na teritoriju Republike Hrvatske . Stravični razmjeri neznanja koje Hrvati u Republici Hrvatskoj imaju o stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, poglavito o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima muslimanske ABiH. Politika hrvatske vlade u vrijeme Domovinskog rata je sadržana u govoru „olujnog ministra“, ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg – Bosni, ni Republici Hrvatskoj koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat. To je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu, Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Banja Luci imati svoja prava. Ako oni prema nama učine zločin, dokažimo da nas vjera ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom“. Najveća greška Franje Tuđmana je ukidanje Herceg-Bosne!

12.01.2021. u 22:59 • 0 Komentara • Print • #

Kako se Hrvatima montirala “agresija” u BiH

„Udruženi zločinački pothvat“ (UZP) koji se imputira hrvatskom narodu, ima za cilj za sva vremena hrvatski narod izgubi svoj politički subjektivitet.podcjenjuje činjenica da „udruženi zločinački pothvat“ (UZP) koji se imputira hrvatskom narodu, njihovom političkom i vojnom vodstvu, je nešto što će također obilježiti hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i što će biti u temelju ambicije da se hrvatski narod ne samo diskreditira već u političkom smislu demonizira. Cilj je da za sva vremena hrvatski narod izgubi svoj politički subjektivitet. Navedeno se ostvaruje na slijedeći način, crimen hrvatskog naroda, odnosno HR Herceg Bosne, što se po navodima MKSJ htjelo ostvariti “protjerivanjem stanovništva, postupanjem sa zarobljenicima, odnosno pojedinačnim kaznenim djelima do rušenja vjerskih objekata”. U stvarnosti Bosne i Hercegovine dogodilo se ono što sam na početku istaknuo. Crimen se imputira hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, a „bošnjačke vladine snage“ su amnestirane.Uporedimo brojeve protjeranih i raseljenih na prostorima koje su kontrolirale sve tri zaraćene strane.Činjenice govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 112.000 nehrvata. Sa područja pod nadzorom muslimanske vojske Armije BiH, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 529.000 nebošnjaka. Sa područja pod nadzorom VRS, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 586.000 nesrba. Ako je crimen UZP, Hrvatska Republika Herceg Bosne, onda je i crimen UZP Bosne i Hercegovine odnosno i prostor pod nadzorom muslimanske vojske ABiH. Činjenice govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 52.000 Bošnjaka. Sa područja pod nadzorom muslimanske vojske Armije BiH, protjerano je 170.000 Hrvata, što je 30.000 više protjeranih Hrvata nego sa prostora pod nadzorom postrojbi VRS-a. Sve je ovo stavljeno pod tepih, potvrdom dijela utjecajnih sila Međunarodnoj zajednici da se radilo o „vladinim snagama“ koje se amnestiralo od počinjenih zločina. Da apsurd bude veći, u muslimansko-hrvatskom ratu, približno i na jednoj i drugoj strani pojedinačno koliko i unutar-bošnjačkom ratu u zapadnoj Bosni. Stradalo je 1720 pristalica Alije Izetbegovića i 1410 pristalica Fikreta Abdića. Dakle 3.130 Bošnjaka, otprilike koliko je pojedinačno stradalo Bošnjaka i Hrvata na obje strane u muslimansko-hrvatskom ratu. Nitko ne spominje počinjene pojedinačne zločine u zapadnoj Bosni, niti se one stavljaju u doktrinu UZP-a. Sve se ovo reflektira u suvremenom političkom životu Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije

12.01.2021. u 22:54 • 0 Komentara • Print • #

Ključan ''dokaz'' o “agresiji Hrvatske na BiH”!?

Jedan primjer iz presude Kordiću da vidite kako se Hrvatima montirala ta “agresija” pa vi sami prosudite. Možda ovo nećete vjerovati, ali ovo vam je živa istina. Riječ je o dokumentu koji je u spis ušao pod brojem Z2404.1. Za potrebe suda preveden je na engleski pa stavljam oba primjerka i na hrvatskom i na engleskom.O čemu se radi? Čovjek se zove Stanko Posavac, Hrvat iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja koji je rođen u Uskoplju kojem je otac iz Uskoplja kojem je djed iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa ,1991. godine gledao je na televiziji kako Hrvatska gori i umjesto da se kao neki “domaći” Hrvati skloni u podrum, ispod kreveta, u portapak vozila, u Anconu, u Munchen, on se zaputio u Split, prijavio se i postao pripadnik slavne 4. brigade ZNG-a odnosno kasnije 4. gardijske brigade HV-a. S njima je prošao Kruševo i sve one bojišnice na kojima je četvrta vodila svoje bitke. Kako je 1992. izvršen drugi val velikosrpske agresije na velikom ratištu, odnosno otvorena agresija na BiH, Stanko je dobio poriv braniti vlastitu kuću, dom, grad i državu. Vratio se u Uskoplje, postao pripadnik brigade HVO-a “Ante Starečević iz Uskoplja” i tu je dočekao rat s Muslimanima u siječnju 1993. Prije toga, morao je zamrznuti svoj status u četvrtoj, odnosno otići na skrb.
13. siječnja 1993. godine Stanka su snajperskim hicem smrtno ranili Muslimani iz ABiH praktički na pragu njegove kuće. Umro je 12 dana kasnije. Zrinko Tokić, zapovjednik brigade “Ante Starčević” zapravo je poslao jedan dopis, odgovor na upit koordinatora za skrb 4. gardijske brigade, a to je sve učinjeno formalno, radi evidencije.
Dakle, Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa smrtno je ranjen 13. siječnja u Gornjem Vakufu, i to postaje dokaz za pravno govoreći “međunarodni sukob” a politički govoreći za “agresiju Hrvatske na BiH” jer je čovjek 1991. ratovao kao dragovoljac za Hrvatsku u četvrtoj, a četvrta je brigada HV-a, i to vam je dokaz “agresije”!!??
Na ovakvim dokumentima i ovakvim interpretacijama počivaju sve haške presude protiv Hrvata iz BiH.

12.01.2021. u 22:43 • 0 Komentara • Print • #

Barryjevi amandmani koji su omogućili izbor vlade Federacije BiH bez legitimnih predstavnika Hrvata

Znate li što su Barryjevi amandmani koji su omogućili izbor vlade Federacije BiH bez legitimnih predstavnika Hrvata?
Barryjevi amandmani je naziv za odredbe Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva koje uređuju izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Uveo ih je voditelj misije OESS-a u Bosni i Hercegovini Robert Barry, a njima je omogućeno da izaslanike u Domu naroda Parlamenta FBiH, bez obzira na njihovu nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija Federacije BiH. Privremeno izborno povjerenstvo usvojilo je Barryeve prijedloge 14. listopada 2000., mjesec dana prije održavanja općih izbora.
Barryevi prijedlozi uvelike su kritizirani zbog toga što je njima narušena konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini jer je omogućeno da njihove izaslanike u Domu naroda Federacije BiH biraju Bošnjaci. Primjerice, Bosansko-podrinjska županija Goražde, u kojoj živi svega nekoliko Hrvata, bira jednog izaslanika Hrvata u Dom naroda Parlamenta FBiH, dok primjerice Županija Posavska, u kojoj živi oko 40 tisuća Hrvata bira isti broj izaslanika. Isto tako Tuzlanska, Sarajevska, Zeničko-dobojska i Unsko-sanska županija, gdje živi mali postotak Hrvata biraju od jednog do dva izaslanika u federalnom Domu naroda, koji su izabrani od strane Bošnjaka.[3]
Bošnjaci u FBiH bez problema mogu izabrati 6 od 17 hrvatskih izaslanika u Domu naroda, a kako je za potvrdu Vlade ili prolazak nekog zakona potrebna trećina glasova, time je otvoren put preglasavanju Hrvata. Čak i da neka hrvatska stranka ili koalicija dobije veliku većinu hrvatskih glasova u BiH, teoretski može imati samo 11 od 17 izaslanika u hrvatskom klubu Doma naroda, te ih opet preostala trećina može preglasati. Nadalje, ako u županijskim skupštinama nekih dominantno bošnjačkih županija ne sjedi nijedan Hrvat, neki županijski zastupnici Bošnjaci izjasnili su se kao Hrvati, kako bi bili izabrani u Hrvatski klub Doma naroda i tako stekli priliku odlučivati o vitalnim hrvatskim nacionalnim interesima.
Prema Washingtonskom sporazumu iz ožujka 1994., unutar Federacije Bosne i Hercegovine, Parlament ima dva doma, Zastupnički dom i Dom naroda. Federalni Dom naroda se bira u županijskim skupštinama. Cilj ovog drugog doma je izjednačiti predstavnike brojčano slabijih Hrvata unutar bošnjačko-hrvatske federacije, što uporabu veta čini prirodnom. Dom naroda se sastojao od 30 bošnjačkih, 30 hrvatskih i 12 delegata, koji su predstavljali Ostale. Ključno načelo za je bilo bitno za malobrojniju skupinu kao što su Hrvati: Bošnjaci biraju bošnjačke kandidate u Dom naroda, a Hrvati hrvatske. To načelo je bilo ugrađeno u Ustavu FBiH, članku IV A 2. 8):
"Broj izaslanika koji se bira za Dom naroda u svakom kantonu razmjeran je nacionalnom sastavu pučanstva kantona. U okviru tog broja, postotak bošnjačkih, hrvatskih i drugih izaslanika kantona odgovara, što je više moguće, postotku bošnjačkih, hrvatskih i drugih zastupnika u zakonodavnom tijelu dotičnog kantona. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan izaslanik drugog naroda iz svakog kantona koji imaju barem jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu, a ukupni broj izaslanika Bošnjaka, Hrvata i drugih bit će u skladu sa člankom IV. A. 6.
Bošnjačke, hrvatske i druge izaslanike iz svakog kantona biraju odgovarajući zastupnici u zakonodavnom tijelu dotičnog kantona.Razlike izmedju njih su došle do izražaja 2000. godine kada je OESS, pod vodstvom Amerikanca Roberta Barryja, a na prijedlog jednog od njegovih dužnosnika Kare Vollana, promijenio pravila za izbor u Dom naroda Federacije. Detalji o ovome, kao i o ustroju BiH kao cjeline, su gotovo nezamislivo složeni i opskurni. Uistinu samo je međunarodna zajednica mogla izraditi tako nepristupačan i opskuran sustav poput onoga u BiH. Samo vrlo mali broj dužnosnika, čak i u samom OESS-u, u potpunosti je razumio ova pravila. Slijedi jedan odlomak iz memoranduma u kojem se izlažu nova pravila:[6]
"Za svaku županiju, broj stanovništva prema popisu iz 1991. godine se dijeli brojem mjesta dodijeljenih županiji prema Članku 1203, par. 1. i 2. Pravila i Propisa. Dobiveni broj se naziva županijska kvota. Cjelokupni broj stanovnika svakog konstitutivnog naroda se dijeli cjelokupnim brojem mjesta tog konstitutivnog naroda u Federaciji. Dobiveni brojevi se nazivaju koeficijentima konstitutivnih naroda. Cjelokupni broj stanovnika Federacije se dijeli cjelokupnim brojem mjesta iz svih županija (80). Dobiveni broj se naziva prosječni koeficijent. Koeficijent konstitutivnog naroda se dijeli prosječnim koeficijentom. Dobiveni broj se naziva kvotom konstitutivnog naroda. Županijska kvota se množi kvotom konstitutivnog naroda i dobiveni broj se naziva kombiniranom kvotom županije i konstitutivnog naroda."
Dana 11. listopada 2000. godine, samo jedan mjesec prije općih izbora, voditelj Misije OESS-a Robert Barry u ulozi predsjedatelja Privremenog izbornog povjerenstva promijenio je Pravila i propise i nametnuo prijedlog izbornog zakona koji je odbijen ranije u Parlamentarnoj skupštini BiH. Iako je većina članova PIP-a bila protiv takve odluke, on je u ulozi predsjedatelja presudio i donio takvu odluku. Glavna odredba se nalazila u članku 1212 potpoglavlje B, "Dom naroda Parlamenta F BiH". Izmijenjena odredba glasi: "Svaki izaslanik u kantonalnoj skupštini će dati jedan glas za listu".[6] Svi glasuju za sve, a ne kao ranije da Hrvati glasuju za hrvatske zastupnike, a Bošnjaci za bošnjačke. To je značilo da Bošnjaci mogu glasovati za hrvatske kandidate i obrnuto dok je ranije svaki konstitutivni narod glasovao samo za svoje predstavnike. Učinak ove promjene jednostavno omogućava da hrvatski predstavnici budu izabrani od stranaka koje nemaju potporu hrvatskih birača.
Drugim riječima, glavni smisao Doma naroda, predstavljati kolektivna prava svakog konstitutivnog naroda, poništen je ovom mjerom. Dom naroda time postaje samo još jedna verzija Zastupničkog doma, kojeg bira cijela Federacija. Promjene u pravilima načina na koji se biraju same županije također je značilo da hrvatski političari mogu biti izabrani u visoka zakonodavna tijela bez da imaju stvarnu potporu biračkog tijela. Na taj način na funkcije mogu biti postavljeni podobni političari koji ne bi koristili ovlasti koje im je Ustav dao. Po ovim pravilima Hrvati mogu izabrati najviše 11 svojih delegata i bez ikakvog utjecaja na izbor bošnjačkih delegata. Preostalih 19 zastupnika Hrvatima bi izabrali Bošnjaci, koji su osim svoga Kluba delegata u Domu naroda (30) birali i većinu uvećanog Kluba delegata Ostalih (s 12 na 20)."arryevi amandmani činili su temelj izbora, kako je to tada tumačeno u hrvatskim političkim krugovima u BiH, nelegalne i nelegitimne "platformaške" Vlade Federacije BiH i predsjednika Federacije BiH Živka Budimira te njegove dvojice zamjenika, Mirsada Kebe i Svetozara Pudarića u ožujku 2011. Za njihovo imenovanje glasovalo je 5 od ukupno 17 hrvatskih izaslanika u federalnom Domu naroda, četiri člana SDP-a i jedan Narodne stranke Radom za boljitak Mladena Ivankovića Lijanovića.[11] Središnje izborno povjerenstvo proglasilo je izbor nelegalnim, jer je za izbor bila potrebna podrška jedne trećine, odnosno šest hrvatskih izaslanika.[12] Međutim, visoki predstavnik Valentin Inzko suspendirao je odluke SIP-a.[13] Opravdanje za takav postupak bila je ciljana blokada izbora preostalog broja hrvatskih izaslanika u Dom naroda od strane HDZ-a BiH, što je, ponovno, tumačeno kao neustavan potez od strane bošnjačkih političkih krugova. Takvo obrazloženje Visokog predstavnika poznato je kao "5 je trećina od 17", na ovaj način aludirajući na cijeli postupak.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u prosincu 2016. glavni dio Barryjevih pravila proglasio neustavnim i izbrisao ih iz Izbornog zakona. Predmetnom odlukom U-23/14 od 1. prosinca 2016. (Službeni glasnik BiH 1/17 od 6. siječnja 2017.) je utvrđeno da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: "Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu" nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u skladu sa člankom 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke uskladi odredbu Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. Ustavni sud nalazi da je zakonodavac u odredbama članka 10.12. Izbornog zakona odredio da je broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda Ostalih proporcionalan broju stanovnika prema posljednjem popisu iz 2013.
Temeljna zadaća Doma naroda je zaštita konstitutivnosti naroda. Prema Ustavu Federacije, Federacija se sastoji od federalnih jedinica (kantona). "Dom naroda nije međutim Dom federalnih jedinica nego Dom konstitutivnih naroda". Ustavni sud podsjeća da se prema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.Pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa. Dovodeći naprijed navedeni značaj Doma naroda u ustavnom sustavu Federacije Bosne i Hercegovine u svezu s načelom konstitutivnosti naroda neosporno proizlazi da načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, u kontekstu Doma naroda, može biti ostvareno samo ako se popunjavanje Doma naroda temelji na jasno preciziranim kriterijima koji trebaju dovesti do što potpunijeg predstavljanja svakog od tri konstitutivna naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Suprotno od navedenog, neadekvatno političko predstavljanje onih koje predstavlja i čije interese zastupa dovodi do povrede načela konstitutivnosti, odnosno nejednakopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda, a time i povrede Ustava Bosne i Hercegovine, konkretno članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Oznake: amandmani

12.01.2021. u 08:13 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.01.2021.

Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Bošnjaci-Muslimani su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Tzv. ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.Smatram da je Izetbegović glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio. Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Oznake: hercegbosna

11.01.2021. u 23:57 • 0 Komentara • Print • #

TRAŽIMO PRAVDU !

Ostalo je samo na nama: DA OBJAVLJUJEMO,DIJELIMO I ŠIRIMO ISTINU ! TRAŽIMO PRAVDU !
Ljudi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu ne znaju za ime petogodišnje Danijele Filipović ubijene snajperom u Novom Travniiku, niti za dvogodišnjeg Danijela Grbavca ubijenog u Buhinim Kućama i četveromjesečnog Ante Garića koji je ubijen prilikom napada Alijinih bojovnika na bolnicu u Vitezu. Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 73-oje nevine dječice ubijene samo u Lašvanskoj Dolini dok su se slobodno igrali u parkovima i dvorištima. Ne samo da se ne zna se niti jedno ime niti jednog drugog djeteta, već se sudbinom ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini nije ozbiljno pozabavila niti jedna institucija vlade, niti jedan državni medij, niti jedan privatni medij, niti jedna nevladina udruga, niti jedna institucija koja se bavi žrtvama rata, doslovno – nitko. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj.
Njihova jedina krivnja je bila to što su bili hrvatske nacionalnosti.
Svojevremeno je pokojni Slobodan Praljak zamolio uglednog novinara HTV-a da pogleda koliko puta je HRT u svojim emisijama spomenula riječ „AHMIĆI“, a koliko riječ „TRUSINA“?
Nekoliko dana kasnije dobio je odgovor:
„AHMIĆI“ - 998 (devet stotina devedeset i osam) puta, „TRUSINA“ - 2 (dva) puta.
„TRUSINA“ 2 ‰ (dva promila) u odnosu na „AHMIĆE“.
U oba sela u BiH dogodio se zločin. Istoga dana, istoga mjeseca, a i godina je ista.U Ahmićima su ubijeni Muslimani, a u Trusini Hrvati.
A HRT iz Zagreba izvješćuje o Trusini 2 ‰ u odnosu na Ahmiće.Poremećeni ''komunistički'' sadomazohizam?Slike generala Praljka nam mogu uklanjati. Mogu nas prijavljivati i blokirati. A mogu li istinu o zločinima ukloniti? Mogu li istinu o ubijenoj djeci,civilima i zarobljenicima , o katoličkim Crkvama koje su devastirali pripadnici tzv. ABiH ukloniti izbrisati i prijaviti?
Hoće li itko odgovarati za ovo po zapovjednoj ili bilo kakovoj odgovornosti. Hoće li i jedan sud ovo procesuirati kada je već general Praljak bio odgovoran po zapovjednoj odgovornosti i za granatiranje i rušenje džamija valjda je netko odgovoran i za rušenje vjerskih objekata Hrvata katolika u BiH?
Hoće li se nekada u hrvatskim tiskovinama pojaviti ove slike ili će nas i nadalje zasipati samo slikama srušene džamije u Ahmićima ili samo slikama Aleksandre Zec.
Hoće li Index i Novosti ovo objaviti dok se “zalažu za pravdu” ?
Hoće li Teršelicka i NVO opskurne postaviti upit bošnjačkim vlastima o ovome?
Hoće li naši saborski zastupnici inzistirati da se i ovo kazni. Hoće li HRT posvetiti nekoliko minuta ovome?
Neće poštovani prijatelji. Ali ostalo je nama. Da i objavljujemo i dijelimo i širimo istinu !

Oznake: Trusina

11.01.2021. u 23:31 • 0 Komentara • Print • #

Napad tzv. armije BiH na Uskoplje u siječnju 1993.

Bošnjački mediji plasirali su lažne vijesti o boravku 115. brigade HV i VP HV u OZ SB. Zauzimanje položaja za napad na HVO Uskoplja dovukli su snage sa bojišta okrenutih prema četnicima, s Visokog, Ilijaša, Maglaja i Zavidovića. Tzv. Zelena legija dobila je zadaću likvidirati kadrove HVO i izvršiti atentat na g. Ignjaca i zapovjednika OZ Srednja Bosna. Znali su da je elitna brigada HVO A.B. Bušić na bojišnici prema četnicima, što ABIH olakšava posao osvajanja Uskoplja, potpunog poražavanja i razbijanja snaga HVO u Uskoplju. Plasirali su svojem kadru lažnu vijest o navodnom planu HVO djelovanja prema ABIH, gdje je "prva faza Uskoplje i Bugojno, druga N. Travnik i Travnik" i da će taj zemljovid poslati u Ženevu. Slijed događaja bio je da se radilo o planu djelovanja tzv. ABIH.
5. siječnja 1993., dan nakon potpisana Vance-Owenova plana zbilja se javna muslimanska provokacija. Skinuli su u Uskoplju hrvatsku zastavu i u nju pucali.
Pripadnici tzv.Armije BiH pripremali su napad na HVO ovog područja kopajući rovove okrenute prema HVO-u. Zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića, također infiltriran od KOS-a, izdao je priopćenje iza kojeg slijedi napad. [10. siječnja 1993. bila je atmosfera zatišja pred buru. Iz mješovitih naselja odlaze „malobrojniji“ i sklanjaju se među „svoje“, a premda gotovo do skore prošlosti nisu vidjeli međusobnu različitost.
Napetosti su sve veće i u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine ABiH izvršila je agresiju na hrvatski dio grada, na Uskoplje. 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa ABiH-a, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića napadaju snage HVO-a u Uskoplju. Cilj napada je dvostruk, presijecanje puta prema Novom Travniku na sjever i Rami/Prozoru na jugoistok, kako bi se „zatvorila" srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenuti u spajanje sa snagama ABiH u dolini Neretve. Odsijecanjem srednjobosanske bojišnice presijecanjem opskrbnog pravca Diamond – „puta spasa“ ostvaruju su preduvjeti za drugu fazu tog cilja, napad na opkoljene Hrvate u dolinama Lašve, Lepenice i Kozice i dovođenje u bezizlazan položaj. Pri tome bi kontinuiranom agresijom kod Uskoplja ABiH spriječila pomoć Hrvatima središnje Bosne iz drugih dijelova Herceg Bosne. ABiH nemilice pali kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode hrvatske civile. Kod Hrvata su se takve akcije javile tek kad su doznali za velike zločine nad Hrvatima. Bošnjačka vojska nemilice granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne. 11. siječnja bilo je riskantno ići ka Uskoplju. Cesta kraj Duratbegovića Doca bila je gotovo brisani prostor. Sukob je izbio u predvečerje. Kontraobavještajna služba KOS izvrsno je obavila svoj posao: Srbi su naizmjence granatiraju hrvatska i muslimanska sela da bi kod obaju stvorila dojam još žešćeg napada, ne bi li tako još više međusobno zavadili Hrvate i Muslimane.
Uskoplje su branili dijelovi brigade Ante Starčević, postrojbe podčinjene zapovjedniku Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZSH) Željku Šiljegu. U samom gradu bilo je oko tri stotine boraca HVO-a, u okolici još oko dvije tisuće, potpomognutih s oko sedamdeset vojnih policajaca HVO-a i s približno 150 pripadnika postrojbe za posebne namjene Bruno Bušić. 12. siječnja Uskoplje je pretvoreno u krtičnjak, iz podzemnih kanala mudžahedini pucaju na sve što se kreće. U poslijepodnevnim satima Muslimani su topništvom napali hrvatsko selo Trnovaču te cijelo područje općine. Nastavljena su granatiranja hrvatskih naselja te izvršen pješački napad na Pajić Polje, a zapaljeno pet hrvatskih kuća u Lužanima kojeg su muslimanske snage zauzele. Osim pješačkog naoružanja muslimanske snage napadaju minobacačima od 60, 82 i 120 mm te bestrzajnim topom. Uspostavlja se crta sukoba duga 45 km što za malobrojniji HVO predstavlja veliki problem. Nakon početnih borbi, Muslimani preuzimaju položaje na okolnim brdima, a lokalne snage HVO-a, nemajući dovoljno ljudstva da održavaju povezanu crtu obrane, uspostavljaju lanac uporišta duž ¬crte na ključnom prostoru nasuprot Muslimanima na uzvisinama. Među ključnim uporištima HVO-a bio je prolaz na cesti između Uskoplja i Rame preko Uzričja kojim su ovladali vojni policajci brigade Rama koji su stigli u pomoć shvativši da je Uskoplje samo privremeni cilj na putu do njihovog grada.12. siječnja Armija BiH napala je hrvatsko selo Lužane i počinila pokolj nad Hrvatima, kad je ubijeno i masakrirano više desetina hrvatskih civila i branitelja. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade, i u borbama su poginula 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno. ABiH je pokušala zauzeti Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče i Trnovaču, hrvatska sela uz prometnicu prema Bugojnu. U napadima pale sve do čega su stigli, a ubili su i masakrirali više civila. ABiH je napala radi ovladavanja prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Borba se 12. siječnja rasplamsala, muslimanski snajperisti djeluju po gradu.
13. siječnja 1993 godine snage A BiH u Uskoplju, pojačane sa 305. brdskom brigadom su nastojale ovladati svim kotama iznad Uskoplja kao i samim gradom.Popodne su uspjeli ovladati Relejom i Partizanskim grobljem. Brigada „Uskoplje“ pojačana satnijom „Bušića“ uspjeva odbaciti bošnjačke snage sa Partizanskog groblja. Nakon toga borbe u gradu zamiru a A BiH sve snage baca u pokušaj da zauzme Pajić Polje, selo većinski nastanjeno Hrvatima koje su okruživala sela sa bošnjačkom većinom. Gubitak Pajić Polja bi dovelo u pitanje obranu Uskoplja zbog spajanja bošnjačkih snaga. Selo je bilo u okruženju i blokadi. Sa dva priručna oklopna vozila, to jest sa autobusom na koji su navarene željezne ploče bojna „Bušića“ „Zvonko Krajina“ kreće u deblokadu. Vozilo je pogođeno iz ručnog raketnog bacača u proboju barikade kod sela Duratbegov Dolac. Unatoč tomu „Bušići” se probijaju a od njih 20 ranjeno ih je sedam. Do noći su vratili cijelu crtu obrane sela u ruke HVO-a a u danima koji su slijedili bili su interventna postrojba u okruženom selu sve do početka veljače kada je selo deblokirano. Istovremeno dijelovi „Bušića“ sudjelovali su u borbama u gradu i okolici. Između ostaloga držali su iznimno važnu kotu Rajci. Koliko je ova kota bila bitna za A BiH govori podatak da su napadi na nju vršeni svakodnevno, nekada i dva puta u istom danu. „Bušići“su je držali 38 dana bez smjene a rovovi su bili tako blizu da su se dobacivali ručnim bombama. Muslimani nisu dali tijelo ubijenih hrvatskih vojnika ubijenih kod Duratbegova Doca, nego tek 27. siječnja. Putovanja u okolici Bugojna prema Uskoplju nesigurna su zbog zasjeda.[16]
14. siječnja zapovjedništva HVO-a i tzv. Armije BiH izdala su zajedničko priopćenje o želji za suradnjom protiv zajedničkog agresora te za što veću suradnju Hrvata i Muslimana u Bugojnu i susjednim općinama. Nazire se da sukobi Hrvata i Muslimana neće biti lokalnog karaktera, jer Muslimani žele ovladati komunikacijama, posebno Makljenom, čime bi Hrvatima Srednje Bosne presjekli moguću odstupnica iz okruženja. Padom Makljena i Raduškog kamena, a uz već zauzeti Konjic i Jablanicu zatvorili bi Hrvatima „Put spasa“ preko Vran planine.15. siječnja ministar obrane u Vladi BiH Božo Rajić izdao neobičnu zapovijed: sve postrojbe na prostorima koje kontrolira Armija BiH, Glavnoj komandi Armije BiH, a koje kontrolira HVO, Glavnom stožeru HVO-a, a koje kontrolira srpska vojska podrede agresoru, Srbima. Proturječno, jer postojala je odluka Predsjedništva BiH da Armija BiH i HVO ratuju protiv zajedničkog neprijatelja pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva.]
Pored pokušaja da se dođe do primirja sukob se još više rasplamsava, u Bugojnu i drugim gradovima i po selima muslimanski vojnici se otvoreno ukopavaju i u HVO-u shvaćaju da ovo nije nikakvi izolirani izgred, nego uvod u pravi rat. Glavni stožer OZSB-a zbog toga naređuje 16. siječnja svim postrojbama podići borbenu spremnost na najvišu razinu, uključujući i zabranu svih dopusta, prikupljanje i raspoređivanje privatnog oružja, razoružavanje i izolaciju Muslimana u redovi¬ma HVO-a u slučaju neposluha i jačanje sigurnosnih mjera u pojedinim hrvatskim selima unutar Operativne zone.

Podmukao, neočekivan napad ABiH je unio prvu pomutnju u redove HVO ali već 17. siječnja u selu Krupa muslimanske snage predale su oružje HVO-u.[10] No, u selu Bistrici je 17. siječnja 1993. godine bošnjački agresor ubio Hrvaticu, a druga dva civila Hrvata odvedeni su u drugi dio sela i ubili, kuće im zapalili i do temelja uništili. Leševe im je otkrio dva tjedan poslije jedan drugi hrvatski civil koji je ubijen istog dana iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. UNPROFOR je preuzeo leševe i obdukcijom ustvrdio da su leševi izmasakrirani. Isti dan se muslimanski vojnici otvoreno ukopavaju u Bugojnu.

18. siječnja HVO je poduzeo protunapad da bi razbio pritisak ABiH. Poslije je na Haaškom sudu tužiteljstvo i većina u vijeću okarakterizirala kao napad kao "početak realizacija prvog vida t.zv. UZP-a", premda je to bila ograničena vojna operaciji HVO-a prema selima Uzričje i Hrasnica (evakuirane samovoljno ili uz asistenciju Armije BiH), Ždrimci (naseljena Hrvatima) i Duša. Tijekom ove akcije zbio se događaj koji su na sudu pokušali natovariti HVO-u, no nije dokazano da je uopće to HVO učinio. U selu Duša pogodila je granata kuću u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika u koju se sklonilo 7 civila. Dokazalo se da je iz neposredne blizine te kuće djelovano po HVO-u, a oni koji su toj skupini civila rekli da se sklone u tu kuću napravili su od njih legitimne mete tj. kolateralne žrtve legalnog vojnog napada. Nijedan muslimanski civil u preostala tri sela nije stradao. Od 50 sela u uskopaljskoj općini HVO je napao tek 4 sela.
18. siječnja Reuters je izvijestio o oštrim topničkim sukobima i borbama pješačkim oružjem Hrvata i Muslimana u Uskoplju. KOS-ov čovjek i sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku 1992., zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović povukao novi potez na neutraliziranju svih Muslimana koji su bili stvarni hrvatski saveznici i koji nisu htjeli napasti Hrvate. Zabranio je svojim postrojbama na područjima pod hrvatskom kontrolom prijeći pod hrvatsko zapovjedništvo.[17] Žestoke borbe u Uskoplju čule su se do Bugojna, i zvučalo je kao da djeluju VBR-ovi. Muslimanski radio iz Sarajeva okrivio je Hrvate za sve.
Muslimanske snage predaju HVO-u oružje 18. i 19. siječnja u selu Ždrimci nakon što je HVO ovladao selom Hrasnica i Relejom, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta muslimanskih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima. Za to vrijeme srpske snage iz pravca Kupresa nekoliko puta gađaju Ramu i hrvatske položaje u Uskoplju da bi Muslimani 19. siječnja u rajonu Skrte - Skrtsko Brdo napustili prve crte obrane prema Srbima. Najjače snage brigade Ante Starčević – I bojna ostaju na tt 900 Strožica prema Srbima. Upravo su one osujetile jednu srpsku diverzantsku grupu koja je pokušala izvršiti napad na Raduški kamen. Dva srpska vojnika su izbačena iz stroja.[10]
Nakon neuspjeha kod Krupe i Ždrimaca gdje su prvi muslimanski vojnici predali oružje HVO-u, ABiH je plan o protjerivanju Hrvata iz središnje Bosne nastavila 19. siječnja, kad su dijelovi Trećega korpusa postavili nadzornu točku kod Kaćuna, na cesti Busovača - Kiseljak. Ne uspjevši poraziti Hrvate kod Uskoplja pregrupira snage uz dodatnu mobilizaciju 3. korpusa u Zenici, regrutiravši čak i 16-godišnjake, koja je činila ogromnu brojčanu prevagu na strani Muslimana. Budući da su ocijenili da definitivno ne mogu preko Makljena i Rame spojiti snage Trećeg i Četvrtog korpusa ABiH, prešli su na pričuvni plan B. Plan B je bio udar na prostor u središnjoj Bosni kojeg Hrvati najteže mogu obraniti. To je prostor na spoju čak 5 općina - Busovača, Kakanj, Visoko, Kiseljak i Fojnica, „najslabija karika“ u hrvatskoj obrani ovdje je i raskrižje putova, strateško raskrižje kojim se ne samo kontroliraju važne prometnice nego se njegovim stavljanjem pod kontrolu razdvajaju hrvatski prostori u dolini Lašve i onaj u dolini Lepenice. Razdvojene postrojbe HVO-a na taj način znatno gube snagu u zajedničkom djelovanju i prednosti središnjeg zapovijedanja i vođenja oružane borbe.

Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, ABiH tjedan poslije početka napada na Uskoplje, 19. siječnja s istog prostora ABiH napada Kaćune između Busovače i Kiseljaka te otvara novi front te su svi dogovori kod Uskoplja sa muslimanske snage ispali obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost.[10] U susjednoj općini Busovača istog dana pripadnici ABiH masakrirali su pet hrvatski staraca u selu Gusti Grab.[20] Snage 310. brdsko-planinske brigade Fojnica pod zapovjedništvom Nihada Kamenjaša, jačine bataljuna bile su u pričuvi i uglavnom osiguravale logističku potporu na pravcu Uskoplje/Jablanica/-Fojnica-Kaćuni-Zenica i bile u spremnosti za interveniranje u rajonu Kaćuni.[13] Iznenadni napad kod Uskoplja pratio je napad na putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.[21]

Sastanak predstavnika HVO i ABiH na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te da se svaki pokret neutralizira vatrom dogovoren je 21. siječnja.[10] ABiH se nije držala dogovora. Usprsko zabilježenim ogromnim gubitcima ABiH nastavlja borbena djelovanja u Pajić Polju, Duratbegovu Docu, Vrsima, Malom Seocetu, Gornjem Polju, Bistrici i samom gradu. 22. siječnja Fojnicu, s druge strane Vranice. U stožeru Operativne zone HVO Središnja Bosna, kojom zapovijeda pukovnik Tihomir Blaškić, jednako su iznenađeni razvojem događaja ali i odlučni da se obrane. [10]

22. siječnja 1993. ministar obrane BiH Božo Rajić nadobudno, kako se poslije pokazalo, izjavio Hrvatskoj televiziji da su sukobi između postrojbi HVO i Armije BiH oko Uskoplja uglavnom privedeni kraju. Hrvati su tad naivno vjerovali vodstvu bošnjačkog saveznika jer je to bio samo početak krvave agresije muslimansko-bošnjačke armije koja je trajala više od godinu dana i u kojoj je protjerano više od 150 000 Hrvata!