Povijest Herceg-Bosne

ponedjeljak, 29.03.2021.

Srpska vojna agresija na općinu Orašju

Srpska vojna agresija na općinu Orašju započela je 29. travnja 1992. godine, topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice.

Nakon 2 dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti sa nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dana 2. svibnja 1992. godine, konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana, pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protinapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, sa više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje.

U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova. Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.
Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja.

Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao županjsko i oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, sa najrazornijim avio-bombama, tkz. “krmačama”. Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, Orašje, kao centar općine, ali i sva prekosavska sela županjske Posavine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili.
Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe hrvatskih branitelja totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.

29.03.2021. u 22:22 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.03.2021.

25. OŽUJAK 1993: Zločin Armije BIH u selu Orlište kod Konjica

Selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
Starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić(nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve).
Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.Kažu da ratni zločin ne zastarijeva ali umiru nalogodavci, počinitelji i svjedoci, pa će po, kako sada stvari stoje, hrvatske žrtve ostati pravno nezadovoljene. Ovakav pravosudni teren u BiH će biti sve dotle dok osumnjičeni za ratne zločine budu obnašali odgovorne dužnosti u tijelima vlasti BiH. Tako je najodgovrnija osoba za logore Haris Silajdžić bio član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Sefer Halilović, zastupnik u Parlamentu BiH, Selmo Cikotić ministar obrane BiH a neki drugi zastupnici u Parlamentima Federacije BiH, županijama i vijećnici u općinama.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
U BiH preovladava opasna i neopravdana teza od strane muslimanske politike ali i od običnog muslimankog puka da je ratni zločin samo pred sudom procesuirani ratni zločin dok ostali ratni zločini za njih ne postoje bez obzira što dobronamjerni znaju da su se dogodili. Zato se možda i odugovlači s procesuiranjem ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima kako bi vrijeme učinilo svoje a što ono neumitno i čini.

Bez priznavanja svih žrtava i kažnjavanja svih zločinaca nije moguće pomirenje naroda i normalan suživot a što se mora uraditi odmah radi pokoljenja koja dolaze.

S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.

25.03.2021. u 13:59 • 0 KomentaraPrint#

TEROR(IZAM) SVETIH RATNIKA U BiH Zločini, teroristički kampovi i ritualna ubojstva mudžahedina pod pokroviteljstvom vrha tzv. Armije BiH i Alije Izetbegovića

Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid. Stožer tzv. Armije BiH tom je odlukom, ustvari, odobrio džihad kojeg su po prostoru županija Središnja Bosna i Zeničko-dobojske provodili vojnici iz odreda El-mudžahid. Od kolovoza 1993. godine taj odred je djelovao u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH “legalno”, iako je u stvarnosti, prema procjenama stručnjaka to bivalo od prvih dana kada se smatra da su islamski dobrovoljci došli u BiH – veljače 1992. godine.
Načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, general Rasim Delić je na osnovu odluke Predsjedništva RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem naredio formiranje odreda El- mudžahid u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH.
U Delićevoj naredbi upućenoj zapovjedništvu 3. korpusa tzv. Armije BiH stoji:
“Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH o organizaciji oružanih snaga RBiH na zahtjev Komande 3. korpusa od 12.8. 1993. godine naređujem u zoni odgovornosti 3. korpusa formirati odred El mudžahidin”, naveo je Delić.
U njegovoj instrukciji također stoji: “Popunu odreda El-mudžahidin izvršiti od ljudstva, tj. stranih državljana dobrovoljaca koji se nalaze na teritorij 3. korpusa”.
Glavni stožer tzv. Armije BiH tom je odlukom, ustvari, odobrio džihad kojeg su po prostoru županija Središnja Bosna i Zeničko-dobojske provodili vojnici iz odreda El-mudžahid. Od kolovoza 1993. godine djelovao u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH “legalno”, iako je u stvarnosti, prema procjenama stručnjaka to bivalo od prvih dana kada se smatra da su islamski dobrovoljci došli u BiH – veljače 1992. godine.
Odred “El-mudžahid” je do tog kolovoza 1993. godine, kao i ranije, uglavnom djelovao u koordinaciji sa Sedmom muslimanskom brigadom čiji je počasni zapovjednik bio sam Alija Izetbegović. Sedma muslimanska brigada osnovana u studenom 1992. godine sastojala se od domaćih, tadašnjih Muslimana i stranih ratnika. “Sedma” ili kako se u bošnjačko-muslimanskoj javnosti naziva i “Slavna” svojevrsna je preteča brigade, odnosno, odreda “El-mudžahid”. Ni danas u BiH ne postoje jasni dokazi i činjenice o tome koliko je zaista mudžahedina sudjelovalo Ni danas u BiH ne postoje jasni dokazi i činjenice o tome koliko je zaista mudžahedina sudjelovalo u ratu boreći se na strani tzv. Armije BiH iako se uglavnom spominje brojka od 2 tisuće boraca.
Mudžahedini su, djelujući na širem prostoru Središnje Bosne, počinili brojne zločine nad Hrvatima i Srbima od 1993. do 1995. godine. Zenica, u kojem je bilo sjedište zapovjedništva 3. korpusa, smatra se svojevrsnim centrom odakle su odlazili te u drugovim gradovima, uglavnom, seoskim predjelima formirali zapovjedništva, logore i kampove. Mudžahedini su već u siječnju 1993. godine sudjelovali u borbama protiv HVO-a na lašvanskoj bojišnici na prostorima Zenice i Busovače. U travnju iste godine su s pripadnicima tzv. Armije BiH počinili i prvi zločin nad civilnim stanovništvom u selu Miletići nadomak Travnika, a krvavi trag džihad nastavio se i na Bikošima i Gučoj Gori kod Travnika, Bobašima kod Viteza pa sve do Ozrena, odnosno, Vozuće gdje su 1995. godine počinili zločin nad zarobljenicima Vojske Republike Srpske. Formirali su kampove u selima Orašac i Mehurić nadomak Travnika, Ravnog Rostova između Novog Travnika i Bugojna, a u Zenici, u središtu grada, organizirali i svoje zapovjedništvo.Brojni mudžahedini su nakon 1995. godine, točnije, potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma zahvaljujući, primarno, SDA-ovim dužnosnicima stekli državljanstva BiH i ostali u BiH. Njihov put nije bila sama BiH, naša je zemlja bila tek stanica u jednoj globalnom projektu s čijim se posljedicama zapadno-europske zemlje tek danas suočavaju. Početak globalne kampanje protiv terorizma i tada Al-Kaide počeo je kada su 11. rujna 2001. godine bivši pripadnici odreda El-mudžahid, njih čak šestorica, izveli teroristički napad na SAD, odnosno, tornjeve u New Yorku. U tom napadu stradalo je 2 977 osoba.
Čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.
Neposredno nakon potpisivanja primirja u BiH u terorističkim napadima stradavali su hrvatski povratnici i policajci, mahom u Središnjoj Bosni. Samo u Travniku ubijeno je devet osoba hrvatske nacionalnosti - autobombama, eksplozivnim napravama i drugim sredstvima. Napadi i incidenti na povratnike i policajce su se nizali, a svaki od njih se dovodio u vezu s preostalim mudžahedinskim borcima u BiH. U jednom takvom napadu ubijen je i Jozo Leutar, doministar unutarnjih poslova FBiH čije ubojstvo ni do danas nije riješeno niti je za taj teroristički napad netko odgovarao.
Najveća bošnjačka stranka u BiH, SDA, ni do danas se nije ogradila od svetih ratnika s Bliskog istoka, nego ih je kroz sve ove godine amnestirala bilo kakve odgovornosti. Njen predsjednik, Bakir Izetbegović, sin nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika tzv. Armije BiH, Alije Izetbegovića, 2016. godine je tijekom službenog posjeta Iranu, između ostalih, posjetio i obitelji mudžahedina poginulih u BiH.

25.03.2021. u 09:03 • 0 KomentaraPrint#

subota, 20.03.2021.

Istina o padu Bosanske Posavine i širenju glasina kako je ‘'prodana'’

Turbulentno razdoblje Domovinskog rata do danas obilježavaju kontroverze pa iste nisu zaobišle ni interpretaciju prošlosti vezane uz njega. Rat u Bosanskoj Posavini 1992. je, uz vukovarsku bitku, klasičan primjer spomenutih kontroverzi koje se vežu uz neznanstveni pristup interpretaciji prošlosti. Primjere ovakvom pristupu ratu u Bosanskoj Posavini možemo pronaći kod raznih publikacija prilikom čega se pristranim tumačenjima želi prezentirati znatno pojednostavljena slika. Vojni aspekt ove teme, zapostavljen zbog političkog, do danas nije u potpunosti istražen, iako može dati realniju predodžbu ove „epizode“ Domovinskog rata u odnosu na nerealne naknadne konstrukcije. U zemljopisnom smislu prostor Bosanske Posavine definiran je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save. Proteže se uzduž njezina toka koji je, s bosansko-hercegovačke strane, na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu. No od vremena raspada SFRJ i izbijanja rata upotreba pojma Bosanska Posavina gotovo se bez izuzetka koristi za označavanje tek onoga njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima. Konkretno to su bile općine Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko. Prema ovakvoj koncepciji broj stanovnika Bosanske Posavine bio bi 319.593, od toga su Hrvati činili 133.467 ili 41,76 posto, Muslimani – Bošnjaci 70.907 ili 22,19 posto, Srbi 88.484 ili 27,69 posto, Jugoslaveni 18.145 ili 5,68 posto i ostali 8.590 ili 5,68 posto. Iz uvida u brojčanu nacionalnu zastupljenost i veličine etničkih prostora, uočljivo je da je etnička Posavina imala pretežito hrvatski karakter.Borbe za Bosansku Posavinu vođene su tijekom sedam mjeseci, od travnja do listopada 1992. godine. Agresor je već u ožujku 1992. započeo s osvajanjem teritorija; zauzet je Bosanski Šamac, Modriča i Brčko. Hrvatsko-muslimanske postrojbe su tijekom travnja oslobodile veliki dio Bosanske Posavine, oslobodile Modriču i presjekle koridor. Srbi su nakon toga okupili dva korpusa i pokrenuli operaciju „Koridor-92“.Bosanska Posavina bila je za Hrvate važan prostor jer su tamo živjeli (41% od ukupnog broja) i za obranu Republike Hrvatske. Za Srbe je Bosanska Posavina imala mnogo veće značenje jer je predstavljala direktan koridor između Srbije i okupiranih područja Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Zbog velike važnosti koridora Srbi (iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore) uložili su maksimalne napore održati koridor. Srpske snage činile su postrojbe JNA, postrojbe Teritorijalne obrane i mnogobrojne paravojne postrojbe koje je JNA naoružala. Bosansku Posavinu branio je HVO (Hrvatsko vijeće obrane). Srbi su krajem ožujka 1992. započeli s okupacijom Bosanske Posavine, zauzeli su Brčko (bez borbe) u kojem su Bošnjaci bili većina. Srpske postrojbe su im se odužile pokoljem. Srbima se suprostavio HVO koji je kontrolirao veliki dio Bosanske Posavine. Zbog važnosti koridora kroz Bosansku Posavinu Srbi su pokrenuli vojnu ofenzivu „Koridor-92“ u kojoj je sudjelovalo oko 20.000 vojnika. Napadi su započeli sredinom lipnja 1992. i agresor je zauzeo Modriču, Derventu i uspostavio Koridor. Borbe za Bosanski Brod trajale su od 30. rujna do 6. listopada kada su se hrvatske snage povukle. Bošnjačka strana (osim Bošnjaka u postrojbama HVO-a) nije podržala borbu HVO-a za Bosansku Posavinu. Hrvatska nije imala dovoljno teškog naoružanja, nije imala uvježbane vojne postrojbe niti dovoljno ljudstva da obrani Bosansku Posavinu. Konstrukcije o dogovorenoj predaji Bosanske Posavine dio su specijalnoga rata protiv Hrvatske. mjeseci nakon početka prvih sukoba 6. listopada 1992. hrvatske postrojbe povukle su se iz Bosanskog Broda čime je gotovo cijela Bosanska Posavina , osim prostora oko Orašja, pala u ruke srpskih snaga. Priča o borbama i padu Bosanske Posavine višestruko je tragična. Osim ogromnih razaranja brojnih hrvatskih mjesta i sela, velikih ljudskih gubitaka, te egzodusa tisuća Hrvata, ovaj kraj ima i tragičnu sudbinu da je etnički očišćen od Hrvata. Ne zaboravimo, pregovorima u prvoj Jugoslaviji, cijela Bosanska Posavina uključujući grad Brčko pripala je Banovini Hrvatskoj.

20.03.2021. u 13:01 • 0 KomentaraPrint#

Logori tzv Armije BIH na području Mostara


Armija BiH je na području Mostara imala desetine logora za Hrvate. U njima su bili zatočeni, svakodnevno mučeni, silovani i ubijani hrvatski zarobljenici.
Logor u IV. OŠ u Mostaru bio je jedan od najzlogasnijih logora za Hrvate tzv. Armije RBiH i 19.3.1994. se navršilo 27 godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora Armije RBiH u IV. Osnovnoj školi u Mostaru.
Ovaj logor je po broju zatočenika, torturama, mučenjima, zlostavljanjima, a posebno prema broju ubijenih i poginulih hrvatskih logoraša jedan od najzloglasnijih od pet najvećih logora u kojima su logoraške dane provodili Hrvati s područja Hercegovine. (logori Bileća, „ ŠD Musala“ u Konjicu, „Muzej“ u Jablanici, Osnovna škola u Potocima), kažu u Hrvatskoj udruzi logoraša Domovinskog rata u HNŽ.
Tijekom bošnjačko- hrvatskog sukoba (1993.-1995.) pri obavljanju prisilnih radova na prvoj crti bojišnice ubijeno je i poginulo 17 hrvatskih logoraša, dok je velika većina preživjelih lakše ili teže ranjena, zbog čega i danas osjećaju, riječima neopisive, traume i posljedice boravka u ovom zloglasnom logoru.
Predstavnici bošnjačkih vlasti Mostara, IV. Korpusa tzv. Armije BiH i pripadnika tadašnjeg MUP-a RBiH pretvorili su 1993.godine podrumski dio objekta bivše „IV Osnovne škole“ u logor za Hrvate. (današnja zgrada Općinskog suda u Mostaru, u ulici Maršala Tita).
Logor je, prema iskazima zatočenika, bio poprište teških kršenja Ženevskih konvencija (psihička maltretiranja, mučenja, izgladnjivanja, prisilni radovi, ranjavanja… i ubojstava zatočenih Hrvata).
Prvi zatočenici (Hrvati-civili i pripadnici HVO-a iz prigradskih naselja) dovedeni su i zatočeni još i prije 30.6.1993.godine, gdje su zatvarani u zgradu tadašnjeg SDK-a i podrumske prostorije robne kuće „Razvitak“ mučeni, ispitivani i zlostavljani.
Nakon 30.6.1993.godine i napada tzv. Armije RBiH na pripadnike HVO-a u sjevernom dijelu grada i prigradskih naselja u ovaj logor masovno se dovode svi Hrvati s područja Vrapčića i Bijelog polja; civili i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.
Logorski prostor namijenjen zatočenicima sastojao se od dvije podrumske prostorije, od kojih je veća bila površine oko 45 četvornih metara s jednim podrumskim otvorom (80 x 80 cm) koji je ranije služio za ubacivanje ugljena, a manja prostorija bila je površine oko 6 četvornih metara i imala je također podrumski otvor (80 x 80 cm). Obje prostorije bile su povezane zidnim otvorom predviđenim za vrata. Zidovi obiju podrumskih prostorija građeni su od betona. Do ovih prostorija dolazilo se hodnikom i stepenicama s gornjeg nivoa. Po dolasku prvih zatočenika u logor pripadnici IV. korpusa tzv. Armije BiH daskama su prekrili otvore na podrumskim prostorijama tako da je u njima vladao potpuni mrak. U navedenim podrumskim prostorijama bilo je smješteno preko stotinu zatočenih Hrvata različite starosne dobi.
Tek dovedeni zatočenici bili su podvrgnuti brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojnih policajaca IV. korpusa Armije BiH koji su obnašali dužnosti logorskih čuvara, ističu hrvatski logoraši. Muslimanski civili i vojnici, koji u logoru nisu obavljali nikakvu djelatnost, smjeli su po dopuštenju uprave ulaziti u logor kako bi mučili hrvatske zatočenike.
U većini slučajeva, čuvari u logoru tražili su od zatočenika razne informacije (vojna i strateška pitanja, politička i religiozna pripadnost i uvjerenja, koju krvnu grupu posjeduju). Skoro uvijek, ispitivanje je praćeno brutalnošću i ponižavanjem, mučenjem, a u nekoliko slučajeva i ubojstvom, navode preživjeli logoraši.
Upravitelji logora su, kažu, i sami bili nazočni mučenjima, a posebno su se po brutalnosti isticali zapovjednici stražarskih smjena. Od prvog dana zatočeništva svaki je zatočenik odvođen na “teren”, na prisilni rad koji bi trajao od jednog do dvadesetak dana. Prisilni rad obavljan je uglavnom na prvoj crti bojišnice (Donja Mahala, Bulevar, Šantićeva ulica, Bišće Polje, Bijelo Polje, Lakševine, Blagaj…) a sastojao se od teških fizičkih poslova za potrebe muslimanske vojske (kopanje rovova, utvrđivanja bunkera, nošenje i postavljanje eksploziva, kopanje grobova, raščišćavanje objekata i ulica, istovar humanitarne pomoći…). Povratkom u logor ili u privremeni smještaj na terenu, zatočenici su bili izloženi brutalnom fizičkom maltretiranju i samovolji logorskih čuvara i pripadnika IV. korpusa Armije BiH.
Zatočenicima je hrana dijeljena dva puta dnevno ujutro i navečer. Bila je jednolična i nedostatna, sastojala se od male količine prokuhane riže bez soli i ulja, i komadića kruha.
Pri obavljanju prisilnog rada zatočenik bi umjesto riže dobivao jednu manju konzervu dnevno. Tijekom boravka u logoru zatočenici su smršavjeli u prosjeku za oko 30 kg – neki od njih su izgubili čak do 50 kg težine. Kod nekih zatočenika se uslijed izgladnjelosti pojavio strah od moguće pojave Ijudožderstva. Kada su razmijenjeni, 19. ožujka 1994. preživjeli zatočenici ovog muslimanskog logora izgledali su kao živi kosturi.
Higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su katastrofalni, ispod svakog civilizacijskog nivoa. Ležali su na podmetačima od spužve ili na drvenim paletama koje su bile položene na betonski pod prostorije, uslijed oborina (kiša, snijeg) i nedostatka krova na zgradi, veće količine vode su ulazile i poplavljivale podrumske prostorije, voda koju su zatočenici dobivali za piće, bila je prljava i mutna, dopremana izravno iz rijeke Neretve, zatočenicima je bilo dozvoljeno obavljanje fizioloških potreba samo dva puta dnevno (ujutro i navečer) dok su tijekom dana svoje fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi koja je bila smještena u većoj podrumskoj prostoriji i iz koje se širio nepodnošljiv smrad, zatočenicima nije dozvoljeno umivanje niti kupanje, pa je bilo zatočenika koji su se prvi puta oprali tek nakon 6 mjeseci boravka u logoru, veći broj zatočenika je tijekom prisilnog rada obavljao poslove kopanja grobnica, vađenje ostataka leševa i njihovo ponovno ukapanje, a sve to bez zaštitne odjeće i maske. Po učinjenom poslu vraćani su u logor među ostale zatočenike s tim da im čuvari nisu dozvolili ni da operu ruke premda se osjećao užasan smrad od kojeg su neki od zatočenika povraćali.
Zatočenici su, ističu preživjeli hrvatski logoraši, bili vrlo oskudno odjeveni (tanka radna odijela i poderana obuća) iako su bili izloženi i suncu, i kiši, i hladnom vjetru…, a medicinsku pomoć su im pružala dvojica zatočenika (zdravstveni radnici), ali je ta pomoć bila skromna i neadekvatna uslijed nebrige uprave logora i nedostatka medicinskih potrepština. U više navrata logorski čuvari ulazili su u prostoriju i s liste na kojoj su imali podatke o krvnim grupama, prisilno odvodili logoraše na vađenje krvi, tako je bilo zatočenika koji su u posljednjih pet mjeseci zatočeništva “davali” krv i po pet puta.
Predstavnici Međunarodnog Crvenog križa (ICRC) prvi put su obišli logor i izvršili evidenciju zatočenika tek 8. rujna 1993. U razgovoru sa zatočenicima bili su obaviješteni o stanju zatočenika kao i o svim zločinima nad zatočenicima, ali se ukupno stanje nije promijenilo, što su predstavnici ICRC-a opravdavali nemogućnošću dijaloga i odbijanjem uprave logora da dozvoli ikakve promjene.
Opće stanje zatočenika u ovom logoru, masovna ponižavanja i degradacije govore o brutalnosti bošnjačke politike i odgovornih vlasti prema hrvatskim zatočenicima. Obzirom na okrutnost psihofizičkog maltretiranja koje su muslimanski vojnici – pripadnici IV. korpusa Armije BiH sustavno provodili nad zatvorenicima, nije teško pretpostaviti da je zeleno svjetlo za takav tretman Hrvata dala tadašnja aktualna politika. Neprekidni “neuspjesi” sprječavanja ovih zločina, kao i nevjerodostojni pokušaji da se “krivično gone i kazne” počinitelji jasno upućuju na postojanje “politike propusta”. Iz svega izrečenog logično je zaključiti da postoji velika odgovornost muslimanskog političkog i vojnog zapovjedništva. Vrsta, obim i trajanje propusta opisanih u brojnim iskazima svjedoka uvelike upućuju na direktnu odgovornost zapovjedništva, međutim do danas nema optužnice za zapovjednu odgovornost.
U razdoblju od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine logorom su upravljala četiri upravitelja i to kako slijedi: Mirsad Ćupina zvani Ziza od 30. lipnja 1993. do 15. listopada 1993., Mirsad Handžar od 15. listopada 1993. do 3. prosinca 1993., Mirsad Vražalica od 3. prosinca 1993. do siječnja 1994. i Hasan Memić od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994.
Haški sud je, sukladno “Pravilima rimskog puta” predmet ratnog zločina i ubijanja hrvatskih logoraša u muslimanskom logoru 4. Osnovne škole u Mostaru prepustio Županijskom sudu u Mostaru.
Najveće poniženje hrvatskih logoraša i njihovih obitelji je presuda Županijskog suda u Mostaru iz 2007. godine kojom je od svih ukazanih samo osam pripadnika tzv. „Armije RBiH“ osuđeno na sramotne zatvorske kazne: Mirsad Ćupina (upravitelj ratnog logora) – 4 godine, Predrag Ajkić i Zijad Režović – 3 godine, Mili Ćišić- 2.5 godine, Ibrahim Oručević- 1.5 godinu, Nezir Pribišić, Husnija Oručević i Hilmo Toporan – 1 godinu i Slobodan Marić zvani Slobo 1,5 godinu.
Optuženici za najteže ratne zločine i teške povrede treće Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, Mirsad Handžar, Edin Tanovići danas su u bijegu, dok za preostale nisu ni podignute optužnice. mjesto traženja i kažnjavanja odgovornih, bh. pravosuđe već godinama pokušava nametnuti tezu kako tzv. Armije BiH nije imala logore nego su Hrvati i Srbi bili smješteni u sabirne centre. Slijedom toga, dolazi se do zaključka kako su Hrvati i Srbi u tim "sabirnim centrim" sami sebe premlaćivali, silovali i ubijali. Prava istina je da je tzv. Armija BiH organizirala stotine logora na području Hercegovine, da su u njima zatočeni svi oni koji nisu bili Bošnjaci i da su ti ljudi prolazili najgore torture, a dio njih je i ubijen. Svaka druga tvrdnja je laž koju bošnjačka politička elita pokušava nametnuti u suradnji s pojedincima iz domaćeg pravosuđa.

20.03.2021. u 12:59 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.03.2021.

BOSANSKA POSAVINA -MIT O PRODAJI

Kada je riječ o Bosanskoj Posavini, još su uvijek prisutne rekonstrukcije događaja koje se kreću u smjeru negativne uloge Republike Hrvatske po pitanju opstanka i obrane tih
podru ja, te je za shvaćanje situacije u Bosanskoj Posavini nužno u kontekst vremena svrstati
i stanje unutar Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine po etkom 1992. godine. U tom razdoblju gotovo trećina teritorija Republike Hrvatske bila je okupirana od strane srpskih
snaga. Srpske snage su kontrolirale teritorije koji su okupljeni u tzv. Republiku Srpsku Krajinu, proglašenu 21. prosinca 1990. godine. Gotovo identičan proces pokrenuli su i bosanskohercegova ki Srbi upravo tijekom 1991. kada je proglašeno nekoliko Srpskih autonomnim oblasti na podru ju tadašnje Socijalisti ke Republike BiH. Taj proces završen je 9. siječnja 1992., kada je proglašena Srpska Republika BiH. Srpske će snage u ljeto 1992.,
pokrenuti operaciju „Koridor-92“ koja će se, prema navodima Jerka Zovka, sastojati od tri
etape. Prva etapa uklju ivala je izbijanje na crtu: Modri a-Pećnik-Derventa, druga je
ozna avala izbijanje na rijeku Savu na odsjeku: ušće Bosne-Velika Brusnica-Bijelo Brdo te
osiguravanje iz pravca Gradačca i Gračanice i ojačavanje snaga prema Orašju, dok je treća
etapa uklju ivala zauzimanje Bosanskoga Broda s okolinom te izbijanje u cijelosti na
prirodnu i državnu granicu Srpske Republike s Hrvatskom na rijeci Savi.
Upravo ova akcija,kojom su se Srbi borili za „koridor života“ ocrtava nastojanja Srba za osvajanjem prometnica koje će ih povezati s Kninom i okupiranim dijelovima RH. Multiplicirane konstrukcije o „prodaji“ Bosanske Posavine gube na snazi ako se proanalizira vojni aspekt bitaka koje su se vodile. U tijeku trajanja sukoba odnos snaga sezao je otprilike do omjera od jedan naprema deset na štetu branitelja u Posavini. Osim konstelacije snaga koje su nedvojbeno određivale tko će dominirati na posavskom ratištu valja naglasiti i konfiguraciju terena koji je isto tako odigrao ulogu u određivanju ishoda bitke.
Pretežno ravničarski teren kakav je karakterističan za Bosansku Posavinu pružao je velike mogućnosti uvježbanim oklopno-mehaniziranim snagama49 kojima su se suprotstavile
generalno slabo opremljene hrvatske postrojbe. Motivirane postrojbe borile su se za „Koridor
života“ koji je za srpsku stranu bilo neophodno probiti kako bi osigurali opstanak . Srpske snage uspjele su u naumu spajanja okupiranih istočnih i zapadnih područja BiH te spomenuta operacija predstavlja vjerojatno i jednu od najbitnijih bitaka za daljnja događanja na području BiH koje su razvidne do današnjih dana.
Nasuprot raznim konstrukcijama pa tako i ovima o „prodaji“ uvijek se nalaze činjenice koje govore same za sebe. Bitno je detaljno i pozorno iščitavati sve ono što nam one nude.
Neosporna je činjenica da bi Bosanska Posavina pala puno ranije da se upravo postrojbe RH nisu uključile u sukobe početkom ožujka 1992. godine. Borbe su potrajale više od pola godine
nakon prvotnih sukoba u Bosanskom Brodu. Hrvatske su se snage unatoč velikim naporima na bojišnicama u Republici Hrvatskoj iscrpljivale do krajnjih granica kako bi obranile Posavinu. Osim na ratištima duž cijele Bosanske Posavine Republika Hrvatska se uključila u sukobe na području cijele BiH i na humanitarni način. Tako je RH do kraja 1992. primila 402768 izbjeglica s područja BiH što također govori o aktivnosti i zainteresiranosti Republike Hrvatske za ljude iz BiH. Na kraju je važno ustvrditi kako svaku temu, a napose ovu koja je još aktivna i živa treba trezveno i objektivno promatrati. Razne su konstrukcije nastale na način koji ne priliči znanstvenom pristupu povijesnoj znanosti.

16.03.2021. u 21:55 • 0 KomentaraPrint#

Demistifikacija kontroverze „Dogovorenog rata“


Priča o podjeli, odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića, nastala je u oporbenim hrvatskim i u bošnjačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana.
Kronologija događaja 90-ih i ključni potezi zaraćenih strana govore suprotno i ne mogu se ignorirati. Činjenice u nastavku govore same za sebe:
-Franjo Tuđman poziva Hrvate u BiH da izađu i glasaju za neovisnost BiH
-Hrvatska priznaje BiH 7. travnja 1992., što Srbija do kraja rata nikad nije učinila
-HV zajedno s Armijom BiH sudjeluje u obrani BiH protiv velikosrpske agresije (Mostar, Dolina Neretve, Bosanska Posavina, Livno, Tomislavgrad, Rama…)
-Hrvatska je zbrinula više od 600 000 izbjeglica i prognanika iz BiH, u bolnicama liječeni pripadnici Armije BiH i civili Bošnjaci-muslimani
-Hrvatska je pomagala u naoružanju i obuci tzv.Armije BiH
-Franjo Tuđman i hrvatsko vodstvo prihvatilo je sve prijedloge međunarodne zajednice o uređenju Bosne i Hercegovine
-Analiza snaga i brojnost dragovoljaca iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s tzv. Armijom BiH dokazuju da su imale isključivo obrambenu, a ne agresorsku ulogu (hrvatske snage nikad nisu bile koncentrirane na jednom mjestu i nisu prelazile formaciju lake brigade).
Nebrojeno je dokaza o lažima koje su godinama, još za vrijeme rata dok je Hrvatska bila ubijana, paljena i mučena, plasirane hrvatskom narodu. Prodaja Knina Srbiji, prodaja Vukovara, Vukovar je zamijenjen za Knin, Hrvati stavili bombe na Mirogoj, pred židovsku općinu, Hrvati ubijali djecu u Vukovaru (BBC) i dr.
Najveća laž je bila navodni dogovor Tuđman-Milošević o podjeli Jugoslavije, napose Bosne i Hercegovine. Tvrdilo se da je podjela dogovorena u 3. mjesecu 1991. u mjestu Karađorđevo, Srbija. Rat je odnio desetine tisuća života i strahovitih razaranja i samo to je više nego dovoljan argument za besmislicu te teze.
Donosimo osvrt dr. Miroslava Tuđmana o ovoj sustavno promicanoj laži koja je imala svoje mjesto i u Mesićevom svjedočenju u Hagu. U ovom osvrtu dr. Miroslav Tuđman sustavno pobija teze o podjeli Bosne i Hercegovine i to točku po točku.
Zahvaljujući Mesićevu svjedočenju, Haaški je sud utvrdio pogrešan datum susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, krive razloge i motive za održavanje toga susreta te je usvojio kao činjenicu Mesićev iskaz o tome da su predsjednici Tuđman i Milošević vodili “povjerljivi razgovor o podjeli Bosne i Hercegovine” bez Muslimana, te se, sukladno tome, dogovarali na račun Muslimana. Svjedok Stjepan Mesić zaslužan je za sljedeći zaključak Suda:
''Uostalom, te su se težnje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine, koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. ožujka 1991. u Karađorđevu. Nijedan predstavnik Muslimana nije nazočio tim bilateralnim razgovorima između Srba i Hrvata.''

Mit o podjeli BiH opstaje do danas bez ijednog materijalnog dokaza.

16.03.2021. u 13:25 • 0 KomentaraPrint#

subota, 13.03.2021.

HVO u obrani Sarajeva 1992.-1993

Šira javnost je nedovoljno informirana o događajima u Sarajevu za vrijeme rata, a i ono što je prezentirano u sredstvima informiranja dosta je iskrivljeno prikazano.
Za vrijeme djelovanja HVO-a u Sarajevu poginulo preko 100 pripadnika HVO-a, a 350 ih je ranjeno.Hrvatsko vijeće obrane Sarajevo osnovano je 1992. kao političko i vojno uporište hrvatskog naroda u Sarajevu, a prva vojna zaokružena formacija (HVO brigada Kralj Tvrtko) formirana je 5. prosinca 1992.
Sarajevski HVO bio je povezan s ostatkom HVO-a tadašnje Herceg-Bosne. Krajem 1992. i početkom 1993. zahlađuju bošnjačko-hrvatski odnosi i dolazi do krvavog sukoba, a u studenom 1993. prisilno se ukida HVO Sarajevo te se formira Hrvatska brigada Kralj Tvrtko, prisilno u sastavu I. korpusa Armije BiH.Hrvatsko vijeće obrane (HVO) Sarajevo bilo je pod sustavnim pritiskom muslimanskih tijela vlasti od sredine 1992. što je međusobni rat samo zaoštrio. Brigada HVO-a Kralj Tvrtko označena je nepoćudnom od muslimanskog ratnog i političkog vrha u Sarajevu koji je krenuo u otvoreni rat prema toj brigadi i općenito HVO-u grada Sarajeva.
HVO Sarajevo je, u rujnu 1992., bio jedina multietnička vojska jer su u njegov sastav pristupili, pored Hrvata, i Srbi i Muslimani.
U Sarajevu je 29.5.1992. utemeljena brigada Kralj Tvrtko u sastavu HVO-a, a službeno ju je potvrdio 5. prosinca 1992. Mate Boban, predsjednik HZ HB. Brigada je u svom sastavu imala stožer i četiri bojne.U veljači 1992., brojila 1650 vojnika. Prema nekim izvorima, brigada je u srpnju 1993. brojila 2404 vojnika, od toga 75 posto Hrvata, 12 posto Muslimana-Bošnjaka, osam posto Srba i pet posto ostalih. Napad Armije BiH i MUP-a BiH na sarajevski HVO, u čijem sastavu je bila brigada Kralj Tvrtko do kojeg je došlo 6. studenog je izvršen na temelju zaključka Predsjedništva BiH o transformaciji HVO-a i njegovom uključivanju u postrojbe Armije BiH, čime je sarajevski HVO prestao postojati.
Brigada Kralj Tvrtko preimenovana je u 142. hrvatsku brdsku brigadu Kralj Tvrtko u sastavu I. korpusa Armije BiH. Na taj način, ratni vođa Muslimana-Bošnjaka Alija Izetbegović je destabilizirao vojno vodstvo Hrvata u Sarajevu i njihovo političko vodstvo podredio svojim ratnim ciljevima.
Ne trebamo i ne smijemo dopustiti da se zaboravi i negira kako su Hrvati Sarajeva organizirani kroz Hrvatsko vijeće obrane i kroz brigadu ‘Kralj Tvrtko’ branili Sarajevo!Unatoč toj velikoj žrtvi još uvijek, nije izgrađeno spomen-obilježje poginulim pripadnicima HVO-a Sarajevo, kako bi članovi njihovih obitelji, njihove kolege branitelji i prijatelji mogli na dostojanstven način položiti vijence, upaliti svijeće, odati im počast.

13.03.2021. u 12:58 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2022 (1)
Rujan 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (11)
Ožujak 2021 (8)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi