Srpska vojna agresija na općinu Orašju započela je 29. travnja 1992. godine, topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice.
Nakon 2 dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti sa nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dana 2. svibnja 1992. godine, konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana, pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protinapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, sa više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje.
U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova. Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.
Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja.
Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao županjsko i oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, sa najrazornijim avio-bombama, tkz. “krmačama”. Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, Orašje, kao centar općine, ali i sva prekosavska sela županjske Posavine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili.
Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe hrvatskih branitelja totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.