Povijest Herceg-Bosne

nedjelja, 03.04.2022.

30 godina od mostarske cisterne

Napisao: Darko Juka
Tekst je objavio izvorno Darko Juka u travnju 2017. godine, u povodu 25. obljetnice ovoga značajnog događaja iz suvremene mostarske povijesti, a danas je dijelom njegove odlične knjige '' .Jukine crtice'' (Matica hrvatska, Mostar, 2020., str. 268.).

Nedopustivo tiho ''očešala'' se o nas 30. obljetnica jednoga događaja koji je obilježio noviju mostarsku povijest i, svakomu tko mu je svjedočio, zauvijek ostao urezan u njegovo sjećanje. Četvrt je stoljeća prošlo od eksplozije cisterne, parkirane pokraj zida stare mostarske vojarne na sjevernomu izlazu iz grada, poznate pod imenom Sjeverni logor. Žestok udar razlegnuo se gradom, stresavši mu temelje zdanja, a nakon prvotnoga šoka uslijedila je panika…
Bio je petak, 3. travnja 1992. godine… Bio sam desetogodišnjak… Otkucao je 20. minut nakon 17 sati… Puknulo je… Gromovito je odjeknulo…
Sve da hoću, ne bih mogao zaboraviti lice majke koja se pojavila na prozoru našega stana i, čim me ugledala skamenjenog među skupinom djece u dvorištu naše zgrade, viknula: ''Dario… Gdje je Dario? Gdje ti je brat?'' Bogu hvala, bio je blizini, živ i zdrav!
Stariji su slutili, ja nisam znao, ali bili su to posljednji dani živoga i zdravoga Mostara…
Cisterna je, jedni kažu, bila puna goriva, minirana i ostavljena s postavljenim tajmerom. Drugi tvrde kako je bila napunjena eksplozivom i granatama i kako je eksploziv aktiviran daljinskim upravljačem. Treći, pak, kako je pod nju bačen dinamit iz vozila u pokretu. U krajnjemu, nebitno je. Ono što je bitno jest da je sledila krv u žilama mojemu rodnom gradu i najavila razoran srpsko-crnogorski napad na gotovo u cijelosti okruženi grad, sa stotinama mrtvih civila i branitelja grada.
Dva i pol desetljeća poslije, nekolicina medija objavila je hladnu agencijsku vijest… Krenuo sam pretraživati pismohranu pa se zapitao kako to da je taj bitan događaj tako brzo maknut iz kolektivnoga sjećanja. Postavio sam si upit kako to da se nitko ne sjeća imena tada poginulih naših sugrađana, iza kojih ostadoše obitelji, supruge i djeca, kojima su, na pravdi Boga, iz života istrgnuti muževi, očevi… Kako do da u agencijskoj vijesti stoji da su smrtno stradali jedan vojnik i tri civila, bez daljnjih pojašnjenja? Kako nikoga ne zanima tko su bili ti ljudi, koja su im imena majke i očevi dali kada su ih ljuljali nad kolijevkama?!
Pokraj Sjevernoga logora, u crvenoj su škodi prolazili Mate Raič i Milenko Marić. Strašan ih je usud naveo pokraj cisterne točno u 17:20. Nastali su prasak, vatra, dim… Pao je ogroman zid vojarne, popadali su balkoni čitave jedne vertikale obližnjega nebodera, letjeli su unaokolo kamenje i komadi betona i željeza, a u okolnim kućama i zgradama ni okviri vrata i prozora nisu ostali na svojim mjestima. Raskomadana škoda zabijena je u rasvjetni stup, a silovita detonacija u cijelosti je uništila dva krhka ljudska tijela, nemoćna pred silom takova udara! Milenkove ostatke poslije su pronašli, od Mate nije ostalo ni traga, obitelj ga nije mogla niti pokopati… Treći je civil bio Ivan Kožul kojega su krhotine pogodile u glavu dok je tuda prolazio s obitelji, u zastavi 128, o čemu je izvijestila i beogradska ''Politika''.
Do danas je ostalo neodgovoreno na upite tko, kako i zašto… Odgovornost nije preuzeta…
Beogradska je ''Politika'' već sutradan, 4. travnja, imala opsežno izvješće o ''diverzantsko-terorističkoj akciji'' u mostarskomu Zaliku i napadu na ''gradsku kasarnu JNA Mostarski bataljon''.
- Na rejonskoj stanici za gradski saobraćaj, uz magistralni put Mostar – Sarajevo, odmah preko puta duge i masivne vojne zgrade, izgleda da je nakratko bila zaustavljena cisterna koja je ubrzo, uz nezabeleženu detonaciju i veliku razornu moć napravila pravu pustoš u širokom prostoru u prečniku od nekoliko stotina metara. Višespratna zgrada kasarne potpuno je razrušena u središnjem delu. U trenutku eksplozije, srećom, u spavaonicama za vojnike nije bilo mnogo ljudi. Tokom noćašnje akcije raščišćavanja ruševina, uz pomoć teških građevinskih mašina, iz ruševina su izvučeni povređeni vojnici i odmah podvrgnuti lekarskoj nezi dok, do podnevnih sati, spasilačke ekipe nisu uspele da dođu do još dvojice zatrpanih vojnika. Sa teškim povredama, u toku noći, na VMA u Beograd upućeni su Jovica Bešlin iz Zrenjanina i Milan (Marka) Vasilijević i Zdravko (Bože) Nikolić, obojica iz Gacka. Na lečenju u mostarskoj bolnici zadržani su Milorad (Todora) Popović i Rajko Pudar, obojica iz Mostara, dok su sa lakšim povredama prošli Stevan (Bože) Zovetić iz Sremske Mitrovice i Igor (Milorada) Sušić iz Konjica. – pisala je ''Politika'', nastavljajući kako je zapovjednik vojarne, pukovnik Milojko Pantelić izvijestio Vijeće za narodnu obranu Općine Mostar (''Savet za narodnu odbranu Opštine Mostar'') o cisterni koja je napunjena dijelom gorivom, a vjerojatno dijelom i granatama kalibra 82 i 105 mm.
Pantelić je dodao kako je na to jutro Ramazanskoga bajrama (4. travnja), u Staromu gradu kod Tepe (preskočio je kazati kod Doma JNA), ubijen Albanac Halid Cahane, stalno nastanjen u Mostaru, što je samo pojačalo strahove i nemir u gradu.
U službenomu izvješću koje je napravila Služba za izvješćivanje (''Služba za informisanje'') JNA, 11. travnja 1992., navedeno je kako je u eksploziji cisterne poginuo vodnik Pero Kisić, a kako je ranjeno ukupno sedam vojnika.
Premda se eksplozija cisterne medijski znade provući kao trenutak početka rata u Mostaru, Mostarci koji su iskusili drugu polovicu 1991. na to ne mogu smireno reagirati. Već su 7. svibnja 1991. Hrvati zaustavili tenkove JNA u Pologu i u Mostaru, a srpska je agresija krenula 18. rujna te godine, nakon ''Krvavoga Uskrsa'' u Hrvatskoj, kada su rezervisti iz ''nikšićke oblasti'' prešli republičku granicu i već sutradan ušli u Mostar, gdje im se ispriječio pričuvni sastav mostarske policije (premda je 2000 nikšićkih specijalaca boravilo na Heliodromu i u Zračnoj luci Mostar još od srpnja te godine).
Postrojba Zbora narodne garde na visoravni Bile 20. je rujna 1991. spriječila srpski desant, čime se zapravo u Mostaru ušlo u otvoreni rat s JNA i njihovim pripadnicima pričuvnih postrojbi iz Srbije, tzv. rezervistima. Sprječavanjem toga desanta, što se danas premalo spominje, onemogućeno je potpuno srpsko okruživanje grada, što je bilo ključem njegove kasnije obrane.
JNA je zaposjela crte Čapljina – Dretelj i Slipčići – Krivodol – Galac – Hum – istočna obala Mostara – Bijelo polje – Borci – Konjic. Armija u listopadu čini prvi pokolj u BiH, pobivši žitelje hrvatskoga sela Ravno, a Kruševljani su imali prvi vatreni okršaj s rezervistima 26. listopada 1991., kada sprječavaju zauzimanje njihova sela. Uz osnivanje HZ Herceg Bosne, 18. studenoga te godine, ustrojene su i mostarske bojne, dok je prosinac 1991. obilježen nizom srpskih oružanih provokacija (Varda, Miljkovići, Bijelo polje, Orlovac, Hum). Dana 17. siječnja 1992. godine, pogiba Davor Daka Stojkić, noseći maskirnu odoru s hrvatskim obilježjima i postavši prvi poginuli branitelj Mostara, nažalost prvi od stotine njih koji počivaju pod znanim i neznanim humcima.
Uslijedio je povijesni referendum (29. veljače i 1. ožujka), nakon kojega pobunjeni Srbi podižu barikade po cijeloj BiH pa i u Mostaru, u kojemu čak proglašavaju Srpsku općinu Mostar (''Srpsku opštinu Mostar'') i osnivaju srpske policijske postaje u Brankovcu i na Buni, ulazeći u sukob s regularnim policijskim snagama BiH.
Sve ovo, i još puno onoga što je nemoguće zbiti u jedne Crtice, uvertirom je u cisternu, ma tko da ju je tamo dovezao i podigao u zrak. I što je gotovo sudbinski bitno – uoči cisterne, krajem ožujka, srpski je živalj preko noći masovno napustio Mostar. Nisu se pozdravili sa susjedima, prijateljima, kolegama… Nisu se pojavili na svojim radnim mjestima, djeca srpskih prezimena nisu bila u školskim klupama… Rezervisti su divljali po gradskim ulicama, pijani prepadali civile, demolirali kafiće i naganjali se s mjesnim policijskim snagama. Snajperisti su se ugnijezdili u napuštenim stanovima, uglavnom u tzv. vojnim zgradama, sijući smrt i jezu iz kukavičke sjene…
Nakon 3. travnja, na sami Bajram, Srbi zatvaraju ulaz u Mostar od Sutine i Raštana, gdje zaposjedaju hidroelektranu i oštećuju željezničku prugu, da bi postavili punktove u Kutima, Lišanima i Salakovcu. Dobro naoružani, držali su uporišne točke na Mazoljicama, u svojim rukama imali Forticu, Sjeverni logor, Raštane, Vranjeviće, Kute, Dubravu, Bošnjake, Ljeskovce i Željušu. Uslijedio je napad na Gnojnice, a 6. travnja, na dan međunarodnoga priznanja neovisnosti BiH, bjesomučno topovima tuku po Slipčićima, Čulama i Kruševu. Svanuo je i taj 7. travnja, kada su krenuli topovski udari po Cesti spasa brda Planinice, prema Gorancima (onaj koji je ostao otvorenim zaustavljanjem desanta sedam mjeseci ranije), na kojem su gađali vozila kojima su, lošom i krivudavom cestom, na ciljniku srpskih bitnica, branitelji nastojali izvući svoje obitelji iz grada nad kojega se krenuo sručiti pakao krvavoga rata.
Na Bijelomu brijegu, ispred naše ukopane garaže u koju smo se sklonili, a na čija je limena vrata tata navukao desetke vreća s pijeskom ne bi li zaustavio krhotine sijača smrti, promatrao sam gljive koje su se podizale na mjestima udara po tako sićušnoj, a tako neslomljivoj Planinici, koja mi je ostala znamenom prkosa. Zašto? Jer je trpjela udare, udare iskonskoga bijesa, kao jedina koja nije pala i koja je postala cjevčicom spasa za napadnuti Mostar.
Hrvatsko je vijeće obrane, kao regularna vojna sila hrvatskoga naroda, sa svrhom obrane BiH, službeno ustrojeno 8. travnja 1992. godine, a sljedećega je dana Skupština općine Mostar proglasila neposrednu ratnu opasnost za Općinu Mostar i te noći Srbi iz Sjevernoga logora topnički napadaju Vihoviće, a iz Mazoljica tuku Balinovac. Rodoč, Orlac, Cim i Ilići doslovce gore, JNA ih granatira nasumice, jer je riječ o naseljima s gotovo potpuno hrvatskim življem, a toga 9. travnja iz Sjevernoga je logora puščanim zrnom pogođena trudnica koju je prevozila hitna pomoć. Sutradan je u Jasenici snajperskim hicem usmrćena djevojčica Marija Buhovac, nakon čega je uslijedio masovni hrvatski zbjeg iz toga okruženog prostora. Dana 15. travnja dvije granate padaju i na mostarsku katedralu, prve od mnogih koje će uslijediti.
Da sve bude do kraja jasno, čelništvo JNA kanilo je toga proljeća 1992. ''blitzkriegom'' u tri dana okupirati cjelokupno područje Hercegovine, a nakon što im se u potpunosti izjalovio taj tzv. Plan RAM, skrojen još 1991. godine, smijenjen je general Milan Torbica i krenulo se s izvlačenjem srpskih civila iz Mostara, kojima je obećan brz povratak doma. No, vojska preko Neretve ipak nije mogla, a bijes novoga vrhovnoga zapovjednika napada na Mostar, generala čije je ime znamenom duboke mržnje u srcu svakoga Mostarca koji je doživio mostarsko ljeto 1992. – Momčila Perišića, sručio se na gradske ulice, bez trunke milosti i razuma.
Taj je ludi Miloševićev vojni vrhovnik nazvao Hrvatsku radiopostaju Mostar, a njezin glavni urednik Veselko Čerkez pustio ga je u eter. Imali su tri razgovora koja su ušla u povijest:
PERIŠIĆ: - Ako se ne prestane s provokacijama, koje ugrožavaju mir i bezbednost, ja ću granatirati Mostar, deo po deo...
ČERKEZ: - Ali, generale, ne mogu vjerovati, o čemu govorite?! Kakve provokacije?
PERIŠIĆ: - U 10:10 granatiram Cim, u 10:20 Iliće, u 10:30 Beli breg!
Kako je najavio, tako je i ispoštovao, a dok je bio u programu, jedna je granata pogodila i zgradu Mostarke, dom mostarske radijske postaje, na što mu je Čerkez kazao: ''Ne, generale, mi se tu ne nalazimo, mi smo u podrumu. A vi ste pogodili zgradu u kojoj su nedužni ljudi, izbjeglice iz istočne Bosne koje su vaši protjerali.''
Bijesni general tada je potpuno izgubio nadzor nad svojim ponašanjem i (bio je 19. travanj) najavio potpuno razaranje grada. Radiopostaja Mostar radila je na jednoj žici, s lošom kakvoćom zvuka koji je jedva dopirao do granica gradskoga područja, ali ta je rečenica uspjela odjeknuti svijetom, premda nije doprla do ušiju zlosretnih haških ''pravednika'' koji su Perišića ostavili slobodnoga od odgovornosti za mostarsku nesreću neopisivih razmjera. Doprla je, ipak, do ušiju Vrhovnoga zapovjedništva JNA koje je svojemu pulenu dodijelilo orden za ''iskazanu vojničku hrabrost i umeće ratovanja'', valjda jer je od njegovih granata poginulo više civila negoli branitelja Mostara u maskirnim odorama.
Dana 24. travnja otpočeo je sveopći srpsko-crnogorski napad na Mostar, a 29. toga mjeseca Krizni stožer Općine Mostar donio je Odluku kojom je JNA, zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama, proglašena neprijateljskom, da bi istoga dana Krizni stožer Općine Mostar donio Odluku koju je potpisalo njegovih devet članova (među njima i četiri Muslimana), a kojom su zaštita i obrana Mostara povjereni Hrvatskomu vijeću obrane i MUP-u Mostara.
Čak i pod kišom granata, ostala je nekolicina uvjerenih sljedbenika urušenoga sustava, koji ni sjedeći u mostarskim podrumima nisu vjerovali kako ih granatira Jugoslavenska narodna armija. Razuvjerilo ih je otvoreno pismo umirovljenoga pukovnika JNA Jove Lončara, sudionika bitki na Neretvi i Sutjesci i nositelja dvanaest jugoslavenskih odlikovanja, koje je uputio Perišiću, a koje je iščitano u programu Hrvatske radiopostaje Mostar: ''Gospodine Generale, znate li šta radite? To je zločin protiv naroda za koji ćete na kraju morati odgovarati i bez vojnog suda. Pitam Vas tko Vas je ovlastio da činite ovakve zločine?''
Mostar je oslobođen od velikosrpske okupacije hrvatskom vojno-redarstvenom akcijom ''Lipanjske zore'' (''Čagalj''), u lipnju 1992. godine, a u samo dva mjeseca Srbi su iza sebe ostavili pustoš, s razorenim, spaljenim ili oštećenim svim vitalnim zdanjima gospodarstva, znanosti, kulture, vjere, športa pa i većine stambenih zdanja. Srušili su sve mostarske mostove osim Staroga, a njega nisu samo zato jer je ubijen vojnik D. Piljević iz Maloga polja kojemu je zapovjeđeno aktiviranje postavljenih mina. Ubijeni su Mostarci sa zapadne strane grada pokapani u Liska parku, a oni koje agresor nije pobio snajperima i granatama, nego svojom rukom, noževima i zrnima iz pištolja, njih 114, nabacano je u jame Uborka i Sutine, što su prve otkrivene masovne grobnice u BiH, pronađene u kolovozu 1992. godine, kada su svijet podsjetile na činjenicu da zlo holokausta ipak nije umrlo 1945. godine. Ni za to nitko nikada nije odgovarao!
Mostar je ostao zaboravljen i trajno nezadovoljene pravde...
Navodno je Perišić, nadgledajući povlačenje svojih snaga s Huma u sami cik Lipanjskih zora, bacio opušak ispušene cigarete prema Staromu mostu, kazavši naglas: ''Eto vam ovog invalida, nek' vas podsjeća da ste nekad bili Grad''. Umjesto mojega, neka mu odgovorom bude izjava tadanjega mostarskog biskupa don Pavla Žanića, objavljena u ''Hercegovačkomu tjedniku'' 13. lipnja 1992. godine, kao poruka hercegovačkomu puku: ''Iz ljubavi prema svom narodu i Bogu, sve ćemo ponovno obnoviti i izgraditi.''
Da je živ, pokojni bi se biskup vjerojatno čudio jer na potpunu obnovu još uvijek čekamo. No, ne bi me bilo danas toliko strah da je materijalnu barem pretekla duhovna obnova. Na ulici, u medijima, sve mi podgrijava uvjerenje kako imam razloga strepiti za vrijeme koje je pred nama…
#jukinecrtice / #darkojuka / #kolumne / #osvrti

Oznake: povijest Mostara

03.04.2022. u 18:37 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 29.09.2021.

18. rujna 1991. datum je početka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini

Prije 30 godina, u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA.
18. rujna 1991. dan je i kada je uslijedila izravna okupacija doline Neretve, od strane takozvane Jugoslavenske narodne armije i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, proizišla iz dogovora Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića.

18. rujna 1991. godine predstavnici hrvatskog naroda u BiH uvidjeli su kako moraju početi s organiziranjem svojih oružanih snaga koje će biti sastavljene od redova dragovoljaca Domovinskog rata, i koji će nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.), Referenduma o neovisnosti BiH (1. ožujka 1992.) i priznanja Bosne i Hercegovine (06. travnja 1992.), 08. travnja 1992. početi djelovati kroz Hrvatsko vijeće obrane, kao jedinu organiziranu političku i vojnu snagu u BiH.

Danas, trideset godina nakon početka organiziranja oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane, događa se falsificiranje povijesti, dragovoljci Domovinskog rata se masovno izvode iz stečenih prava, a istina o Domovinskom ratu u potpunosti se iskrivljuje. U isto vrijeme, kao organizatori obrane i dragovoljci Domovinskog rata, masovno se i nezakonito u prava uvode pripadnici Armije BiH, članovi Stranke demokratske akcije, o čijem organiziranom djelovanju ne postoji nikakva evidencija prije 08. travnja 1992. kada su se bošnjački pripadnici Jugoslavenske narodne armije počeli masovno uključivati u teritorijalnu obranu BiH, gdje su sve svoje vojne i političke sposobnosti pokazali 1993. godine kada su masovno napali Hrvatsko vijeće obrane, želeći Bošnjacima u BiH priskrbiti novi životni prostor kao kompenzaciju za teritorije koje su izgubili od srpske vojske 1992. godine.

Hrvatski organizatori otpora i dragovoljci Domovinskog rata najzaslužniji su za gašenje stoljetnog sna o Velikoj Srbiji koja je trebala obuhvaćati zapadne granice Karlovac-Virovitica-Karlobag, snose ogromne zasluge za obranu Republike Hrvatske, najzaslužniji su za nestanak takozvane Jugoslavenske narodne armije, bez njih ne bi bilo obrane i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH, niti teritorijalnog opstanka Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, stoga nam nije jasno na temelju kojih povijesnih činjenica je utvrđeno izjednačavanje prava hrvatskih i bošnjačkih branitelja u obrani BiH počevši od 18. rujna 1991. godine, kada su i Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije svojim političkim djelovanjem čvrsto pokazali kako su, sve do referenduma za neovisnost BiH, 01. ožujka 1992., bili za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji. Organizirajući obranu Bosne i Hertcegovine dragovoljačke postrojbe hrvatskog naroda su branili i Republiku Hrvatsku zaustavljajući prodor takozvane JNA prema Dalmaciji ( južno bojište ).

29.09.2021. u 18:50 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 16.06.2021.

Barryjevi amandmani koji su omogućili izbor vlade Federacije BiH bez legitimnih predstavnika Hrvata

Pokolj u Busovačkim Stajama: Zločin tzv.Armije BiH, po opkoljenim Hrvatima pucali su sa svih strana
Pokolj u Busovačkim Stajama bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 16. lipnja 1993. kod Busovačkih Staja kod Busovače. Ubili su 22 osobe iz humanitarnog konvoja, 14 civila i 8 pripadnika HVO-a koji su pratili konvoj kroz područje Busovačke planine.
Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke Staje, koje su 16. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile. Jedna skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se vratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoju koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane.
U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti. Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici Armije RBiH. Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici Armije RBiH počeli su ih gađati i tromblonima, iz minobacača i to neprekidno tri sata. Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 22 Hrvata a teže ranjeno preko 20 pripadnika HVO-a i civila iz pratnje konvoja. Konvoji samarice su planinskim vrletima po nepristupačnom terenu uz veliki rizik vršili opskrbu hranom, opremom i drugim materijalnim sredstvima Hrvatski narod i branitelje potpuno opkoljene Lašvanske doline.

16.06.2021. u 10:47 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.05.2021.

Laništa - četnički masakr 08. svibnja 1992.

Prošlo je 29 godina od monstruoznog zločina koji se dogodio u hrvatskim selima nekadašnje općine Brčko.
08. svibnja 1992. godine u napadu srbočetničkih bandi na hrvatska sela Laništa, Vukšić, Marković Polje, Krepšić i Ulice zvjerski su ubijena 32 hrvatska civila. Civili, uglavnom starije životne dobi, koji nikome nisu ništa nažao učinili nisu ni pretpostavljali kakva ih sudbina čeka . Ubijeni su i izmasakrirani na svojim kućnim pragovima, samo zato što su Hrvati.Najstarija žrtva imala preko 90 godina. Za ovaj zločin, koje su počinile srpske snage, do dana današnjeg nitko nije odgovarao.O strahotama ovoga zločina svjedoče očevidci među kojima je bio i mještanin Ulica koji kaže: „Vidio sam njihova četiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorišta Blagoja Pekića. Četnici su tada ubili: Ivana Stjepanovića iz Ulica, Augustina Stjepanovića iz Ulica, Marijana Stjepanovića iz Ulica, Iliju Stjepanovića iz Ulica, Jozu Stjepanovića iz Ulica, Marka Bjelića iz Laništa, Antu Filipovića iz Laništa, Martu Matanović iz Laništa, Niku Matanovića iz Laništa, Matu Filipovića i njegovu cijelu obitelj. Posebno je težak zločin nad supružnicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahića. Oni su u svom dvorištu obješeni za noge, oderana im je koža s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nađeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana.“
Zločin se dogodio tjedan dana prije nego što će se u Brčkom uspostaviti organizirana obrana hrvatskih sela i formirati 108. HVO brigada.

Nakon što je grad Brčko okupiran i nakon što se u u zloglasnim logorima u samom gradu počinio niz zločina, tamošnja srpska vlast je naredila da se učini sve kako bi se proširio “koridor” kroz bosansku Posavinu, tako da su stradala hrvatska sela i svi ljudi koji su se zatekli u svojim domovima.

Iako postoji dokazni materijal te da su saslušani brojni svjedoci, nije započeo postupak kako bi se procesuirali odgovorni za ovaj zločin.

Brčanski Hrvati traže da se nadležne institucije očituju o ovom slučaju i što prije obznane zašto se ni nakon 29 godina od počinjenja zločina još nikoga nije privelo licu pravde.

03.05.2021. u 16:24 • 0 KomentaraPrint#

GORICE KOD BRČKOG - PREŠUĆENA BITKA DOMOVINSKOG RATA


9. listopada 1992. godine odvijala se jedna od do sada prešućivanih bitaka u Bosanskoj Posavini.
Naime, snage muslimanske Armije BiH i HVO-a združeno su na potezu hrvatskog sela Gorice koje se nalazi 8 kilometara sjeverozapadno od Brčkog, na samoj obali rijeke Save, presjekle srpski „Koridor“ (Beograd-Banja Luka) – žilu kucavicu koja je oružjem, ljudstvom i cjelokupnom logistikom opskrbljivala tzv. Srpske zemlje u Republici Hrvatskoj, ali i najveći dio tzv. Srpske Republike BiH tj. buduće Republike Srpske.
Akcija je započela 7. listopada 1992. godine s ciljem presijecanja tzv. srpskog „Koridora“ na potezu hrvatskih sela Krepšić-Marković Polje-Gorice u općini Brčko. Ovo je ujedno i prostor na kojem je „Koridor“ bio najuži. Na mjestima ne širi od 2 km zračne linije. S jedne strane „Koridora“ je teritoriji pod kontrolom, tada već značajnim dijelom ustrojenih snaga, Armije BiH i HVO-a, a s druge strane je rijeka Sava kao prirodna granica s Republikom Hrvatskom.
Združene snage Armije BiH (2. Korpus – Sprečanski bataljon) i HVO-a (108. HVO brigada Brčko u čijem su sastavu ravnopravno Hrvati i Muslimani) kreću u oslobađajuća vojno borbena djelovanja ujutro 7. listopada 1992. godine.
Radi se uglavnom o pješačkim postrojbama uz minobacačku podršku i aktivno djelovanje dva tenka T-55. Na raspolaganju je i skromno opremljena jedinica za protuoklopna djelovanja. Glavninu vojnih djelovanja nosile su snage 2. Korpusa Armije BiH tj. Sprečanski bataljon i tzv. Živiničke ose uz pomoć pripadnika 108. HVO brigade i tzv. „Internacionalne brigade“ koja se sastojala od nekolicine (ne više od 15) tzv. „stranaca“ koji su se od prvog dana uključili u zaštitu i obranu nesrpskog stanovništva na prostoru sela Gorica, Marković Polja, Krepšića, Laništa, Vukšića, Ulica i šire.
Vrlo brzo su ostvareni prvi uspjesi, a u dva dana vojne akcije tzv „Koridor“ je u potpunosti presječen te su snage A BiH i HVO-a u večernjim satima 8. listopada izašle na glavnu putnu komunikaciju u Goricama tj samu „nit Koridora“ - na potezu od oko 2 kilometra širine. Osim toga otvorena je i komunikacija prema Savi tj. po prvi put u 4 mjeseca „Slobodna brčanska teritorija“ imala je spoj s Republikom Hrvatskom i rijekom Savom.
Izlaskom na prometnicu Banja Luka-Beograd u mjestu Gorice, u širini od oko 2 kilometra, od 8. do 10. listopada 1992. godine „armijske“ i HVO snage nastojale su učvrstiti povraćene položaje do dolaska značajnije pomoći koja se nesumnjivo očekivala i iz Republike Hrvatske. Kako do iste nije došlo, a kako je uslijedio očekivani jak protuudar daleko nadmoćnijih srpskih snaga već ujutro 11. listopada srpske su jedinice pod kontrolom imale most na rijeci Tinji u mjestu Gorice tj. glavnu putnu komunikaciju. Do popodnevnih sati istog dana uspostavljen je promet na relaciji Beograd-Banja Luka i krenule su prve srpske vojne kolone od Brčkoga prema Bosanskom Šamcu.
Srpskom vojnom akcijom ponovnog zauzimanja „Koridora“ u Goricama kod Brčkog zapovijedao je osobno pukovnik Novica Simić, zapovjednik Istočno-bosanskog korpusa. Na raspolaganju je imao cijeli Istočno-bosanski korpus, sve operativne vojne jedinice iz Brčkog i okruženja te s druge strana od pravca Šamca u akciju su krenule i snage Prvog krajiškog korpusa uz podršku svih lokalnih snaga.
Iako je akcija presijecanja srpskog „Koridora“ u Goricama kod Brčkog do danas nejasna, prije svega po zapovjednoj liniji tj. s upitnom koordinacijom Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, ostaje činjenica da je grupica pripadnika Armije BiH i HVO-a dan nakon pada Bosanskog Broda ponovno izašla na rijeku Savu i granicu s Republikom Hrvatskom te se na tom mjestu zadržala gotovo tri puna dana u iščekivanju uključivanja snaga iz Republike Hrvatske, a s ciljem dugoročnijeg presijecanja „Koridora“.
U srpskom protunapadu jedinice 2. korpusa - Sprečanski bataljon, Živiničke ose, kao i snage 108. HVO brigade Brčko pretrpjele su značajne gubitke u ljudstvu i tehnici.

03.05.2021. u 16:22 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2021.

Zločin muslimanske Armije BiH u selu Miletići kod Travnika


U selu Miletići kod Travnika, 24.4. 1993. mudžahedini i lokalne postrojbe Armije BiH ubili su petoro Hrvata, od kojih je četvoro civila. Protjerali su 60-ak mještana sela. Za ovaj zločin kaznene odgovornosti oslobođeni su Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH i Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade.
Protjerani Hrvati bili su zarobljeni u selu Mehurić gdje je bilo sjedište odreda El-mudžahid, a njihov zapovjednik, Abu Haris odbio je razmjenu hrvatskih civila. Prema iskazu jednog od preživjelih svjedoka, sam Alija Izetbegović je mještanima Muslimanima na ovom području kazao kako, ako oni neće napasti Miletiće, onda trebaju pomoći mudžahedinima koji će to obaviti za njih. Što je i učinjeno.
Prije 28 godina, 24. 4. 1993., u malom hrvatskom selu Miletići kod Travnika mudžahedini potpomognutim lokalnim pripadnicima Armije BiH počinili su zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom.
Selo Miletići udaljeno je od Mehurića koji je bio sjedište odreda El-mudžahid tek tri kilometra, a u potpunosti se nalazilo u okruženju snaga Armije BiH. Šezdesetak mještana Hrvata 24. travnja 1993. napali su mudžahedinski borci i pripadnici Armije BiH iz lokalnih sela u dolini rijeke Bile.
U Miletićima je stradalo pet osoba hrvatske nacionalnosti, od kojih je četvero civila: Frano Pavlović, Tihomir Pavlović, Vlado Pavlović i Anto Petrović.
Ubijeno 4 civila, šezdesetak Hrvata u koloni protjerano, ruke vezali čak i djeci
Mještani Miletića su tijekom napada pobjegli u kuću Stipe Pavlovića koji je ubio jednog napadača – pripadnika Armije BiH, a nakon toga i sam stradao od mudžahedina. Gotovo 60 civila iz Miletića izvedeno je pred mudžahedine i vojnike Armije BiH a iz te skupine izveli su Pavloviće – Franu, Tihomira i Vladu i Antu Petrovića.
U napadu na Miletiće sudjelovali su 15-ak mudžahedinskih ratnika i 30 vojnika Armije BiH. Natjerali su Franjo Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vladu Pavlovića i Antu Petrovića da kleknu. “Trebalo ih je biti pet”, rekao je jedan od vojnika, na što je drugi vojnik Armije BiH sugerirao da su “Stipu Pavlovića već ranije ubili”.
Kolona zarobljenih hrvatskih civila vezanih je ruku i oborenih glava krenula prema Mehuriću okružena mudžahedinskim vojnicima.
Alija Izetbegović: “Morate pomagati mudžahedinima, oni će to obaviti umjesto nas”
U iskazu jednog od preživjelih svjedoka stoji, između ostalog, i kako je vodio razgovor na francuskom jeziku s izvjesnim Arapinom kojeg su zvali “Ramadan” te da mu je on rekao kako je Alija Izetbegović bio u selu Bukovica, inače od Miletića udaljenom 8 kilometara i tražio da se taj prostor zauzme.
Prema iskazu svjedoka o razgovoru s Ramadanom, mještani Muslimani su se tome usprotivili, a potom je Izetbegović kazao: “Dobro onda barem morate pomagati mudžahedinima, oni će to baviti umjesto nas”.
Prema iskazima svjedoka pred Haaškim tribunalom u predmetu “Hadžihasnović – Kubura”, vezanih ruku, oborenih glava, Hrvati iz Miletića istjerani su uz pratnju mudžahedina naoružanih automatskim puškama. Po dolasku u Mehurić, žene i djeca zarobljeni su u kuću Save Savića, a muškarci u jednu od staja.
Abu Haris odbio razmjenu zarobljenih Hrvata
Nekoliko su dana vođeni pregovori između Operativne zone HVO-a Središnja Bosna i 3. korpusa Armije BiH o razmjeni Hrvata iz Miletića, ali to je odbio Abu Haris, zapovjednik odreda El- Mudžahid čije je sjedište bilo u Mehuriću.
Sudsko vijeće u predmetu “Hadžihasanović – Kubura” ustanovilo je kako su zločin protiv civilnog stanovništva nesumnjivo počinili “mudžahedini i domaći islamski fundamentalisti”, ali da to nema veze s 3. korpusom Armije BiH jer “se ne može zaključiti da su to bili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine”.
Tijelo Tihomira Pavlovića pronađeno je u kuhinji obiteljske kuće Stipe Pavlovića. Bilo je u sjedećem stavu na kauču s prekriženim nogama i svezanim rukama na leđima. Na donjim ekstremitetima, u predjelu stomaka i nogu vidljivi su bili tragovi zlostavljanja.
Tijelo Frane Pavlovića također je pronađeno u obiteljskoj kući Stipe Pavlovića, točnije u spavaćoj sobi. Bilo je polegnuto na stomak s glavom stavljenom u veću posudu. Uz velike količine krvi koja se nalazila u posudi u njoj se nalazila i metalna posuda (kutlača) za koju možemo pretpostaviti da je služila za ispijanje krvi.
Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitrnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.
Za zločin nad hrvatskim civilima u Miletićima kaznene odgovornosti pred Haaškim tribunalom su oslobođeni Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH i njemu podređeni Amir Kubura jer Raspravno vijeće nije uspjelo dokazati da su u travnju 1993. mudžahedini bili podređeni 3. korpusu Armije BiH i uključeni u njegov sastav.
Travnik: Ubijeno 114 civila, uništena 32 hrvatska sela
Osim u Miletićima, mudžahedini su počinili pokolj i u selu Maline 8. lipnja 1993. godine za što su, također, Hadžihasanović i Kubura oslobođeni odgovornosti. Iz Travnika je protjerano gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo 1759 zarobljenika a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a. Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom, ubijeno 114 civila a zločini mudžahedina i Armije BiH poput onog u Bikošima, Gučoj Gori, Miletićima, Brajkovićima do danas su nekažnjeni.

26.04.2021. u 16:51 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.04.2021.

STANJE NA ORAŠKOM BOJIŠTU OD 1992. DO SVIBNJA 1995.


Početak srpske agresije i obrambeni Domovinski rat u Republici Hrvatskoj se do kraja 1991. razvio u svom punom opsegu.

Uviđajući realnu mogućnosti izbijanja rata i u Bosni i Hercegovini (BiH), s obzirom na sve izraženije srpske namjere, političko vodstvo hrvatskog naroda smatralo je nužnim povesti odlučniju politiku i u BiH organiziraju teritorijalno-samoupravne Hrvatske zajednice koje su imale i obrambeno-zaštitničke ulogu, odnosno zaštitu hrvatskih etničkih prostora. Političko vodstvo Hrvata u Bosanskoj Posavini (BP)

12. studenog 1991. osniva Hrvatsku zajednicu (HZ) Bosanska Posavina (prva Hrvatska zajednica u BiH), a zatim je 18. studenoga 1991. osnovana i HZ Herceg Bosna (HB). Varljivi mir vladao je u BiH i bilo je samo pitanje trenutka kada će se rat iz Hrvatske prenijeti i na prostore BiH.

„Uvjeti“ za početak agresije na BiH stekli su se početkom 1992. kada su stranački predstavnici srpskog naroda proglasili 9. siječnja 1992. Srpsku Republiku BiH, koja se od 12. kolovoza 1992. zove Republika Srpska.

Nekoliko dana nakon referenduma za neovisnost BiH (od 29. veljače do 1. ožujka), već 3. ožujka 1992. započinje napad naoružanog domaćeg srpskog stanovništva, paravojnih formacija „Arkanovaca“ i rezervista Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Bosanski Brod s ciljem ovladavanja centra grada i mosta prema Slavonskom Brodu.

Ubrzo nakon napada na Bosanski Brod započinje otvorena agresija srpskih snaga i JNA na ostala mjesta u BP-u.

Tih dana srpske snage topništvom su napale i Slavonski Brod (28. i 29. veljače 1992. ispaljene su četiri topničke granate na Slavonski Brod).

Zbog svega toga odlučeno je da vođenje obrane ovog dijela Hrvatske i BP vodi Zapovjedništvo Hrvatske vojske (HV) Operativna grupa (OG) Istočna Posavina.

Ovo je zapovjedništvo 11. travnja 1992. oglasilo zapovijed gradovima i općinama u BP-u za mobilizaciju i organiziranje obrane te evakuaciju civilnog stanovništva.

U cilju uspostave kontrole područja odaslana je zapovijed za zapovjedništva: Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko, Gradačac i Odžak, ranije su takve zapovijedi izdane za Bosanski Brod i Derventu.

U zapovijedi OG Istočna Posavina, koju je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Ivo Petrić, za zapovjedništvo Orašje navodi se: „Organizirano preuzeti sve važne objekte u gradu i grad uz potrebne mjere osiguranja od intervencija izvana, postavljajući prepreke i zatvarajući sve ulaze u grad. Odmah osloncem na Savu, angažiranjem ostalih snaga obrane posjesti, utvrditi i zapriječiti linije obrane: ispred sela: Oštra Luka – Bok – Matići – Vidovice – Kopanice, sa zadatkom: Odsutnom obranom ne dozvoliti prolaz neprijatelja preko linije obrane, a posebno zauzimanju grada.“

Za područje općine Bosanski Šamac izdana je zapovijed o organizaciji obrane osloncem na Savu na liniji: Zasavica – G. Hasići – Novo Selo – Grebnice.

Nekoliko dana poslije temeljem ove zapovjedi proglašena je opća mobilizacija za općinu Orašje. Proglas za opću mobilizaciju objavljen je 24. travnja 1992., i to za sve građane u dobi od 18 do 60 godina starosti.

U početku napada JNA i raznih srpskih domaćih i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije zajedničke snage HVO-a i HV-a relativno su uspješno branile sva hrvatsko-muslimanska područja u BP-u osim Bosanskog Šamca koji su srpske snage zauzele 17. travnja 1992.

Ubrzo su snage HVO-a i HV-a prešle u napadno djelovanje i potisnule srpske snage prema Doboju te do kraja svibnja potpuno vratili Modriču i u dužini od 8 do 10 km presjekli tzv. „srpski koridor života“ koji je tada spajao Srpsku Republiku BiH (Banja Luku) i Republiku Srpsku Krajinu (Knin) sa Srbijom.

Međutim, s obzirom na iznimnu važnost „koridora“, ujedinjene srpske snage, odnosno vojska Srpske Republike BiH i vojska Republike Srpske Krajine (nastale iz postrojbi JNA), kao i srpski dobrovoljci (Šešeljovci, Arkanovci i drugi), poduzimaju ofenzivnu vojnu akciju nazvanu operacija „Koridor 92“ s ciljem ovladavanja koridora i zauzeća BP-a izbijanjem na obalu Save i granicu s Hrvatskom.

U tom naumu su tijekom nepuna tri i pol mjeseca (od 24. lipnja do 6. listopada 1992.) ofenzivnog djelovanja s izrazitom nadmoći u tehnici i ljudstvu uspjeli zauzeti Bosanski Brod 6. listopada 1992. i tako osvojiti veći dio BP-a.

Samo je oraško područje između rijeke Save i „koridora“ (veći dio općine Orašje i dio općine Bosanski Šamac) ostalo jedini branjeni prostor BP-a (uz dio općina Brčko i Gradačac koji je bio s one strane „koridora“) koji srpske vojne snage u operaciji „Koridor 92“ nisu uspjele zauzeti.
Snage JNA i TO početkom 1992. u BP-u bile su ustrojene u sklopu Tuzlanskog korpusa. Unutar njega formirana je Operativna grupa Doboj (ili OG1 osnovana 26. ožujka 1992.) za zapadnu Bosnu i 17. Taktička grupa (TG) za sjeveroistočnu Bosnu sa sjedištem u Pelagićevu.

Zona odgovornosti 17. TG pokrivala je područja općina Orašje i Bosanski Šamac u čijem se sastavu nalazilo: jedan oklopni bataljon, pet pješadijskih odreda, jedan motorizirani bataljon, tri artiljerijska diviziona za podršku, jedan protuoklopni garnizon i jedan divizion protuzračne obrane.

Nakon povlačenja JNA u svibnju 1992. od Tuzlanskog korpusa formiran je Istočno-bosanski korpus. U sklopu njega je od dijelova TG
17. ustrojena 1. posavska pješačka brigada (pbr) u Brčkom i 2. pbr u Pelagićevu i Bosanskom Šamcu. One se bile sastavljene od domaćih Srba (ponegdje u manjem postotku i Muslimana) i raznih srpskih dobrovoljačkih formacija.

Početak srpske agresije i prvi napadi na području općine Orašje i Bosanski Šamac započinju u travnju mjesecu 1992. Na ovom dijelu BP-a su s obzirom na zone odgovornosti i teritorijalnu podjelu formirane dvije borbene zone:šamačko-domaljevačko i oraško bojište.

Ova dva sektora su formalno tijekom svibnja/lipnja, a stvarno krajem listopada 1992., spojeni na potezu Brvnik – Oštra Luka i tvorili su jedinstveno bojište pod zapovjedništvom Operativne grupe Bosanska Posavina.

Prvi srpski napadi na ovom dijelu bojišta BP-a zbili su se 19. travnja iz smjera Bosanskog Šamca te iz sela Crkvina, Škarić, Pisari, Srpska Tišina, Miloševac, Batkuša i Brvnik koja su sve vrijeme bila polazište za razvijanje srpskih oružanih postrojbi.

U napadu sudjeluju srpski dobrovoljci i ranije formirani odredi TO iz 17. TG JNA.

U jakom pješačko-tenkovskom napadu tog dana su hrvatske snage, odnosno pripadnici TO Domaljevac-Šamac i oko 100 pripadnika 157. brigade HV-a, uspjeli zaustaviti srpske snage na potezu rijeka Sava – Lijeskovac – Grebnice (a po dubini Domaljevac) pri čemu su srpskim postrojbama uništena četiri tenka (T-55).

Cilj ovog napada bio je zaposjedanje Domaljevca, daljnji prodor prema Tolisi i zauzimanje Orašja.

U napadu su srpske snage zauzele hrvatska sela Gornji i Donji Hasić, Novo Selo, Hrvatska Tišina i dio Grebnica do križanja puteva iz Brvnika i Bosanskog Šamca ka Grebnicama (Grebnice – Donja Slatina).

Srpske snage su od svibnja do kraja 1992. nastavile s jakim napadima na ovom dijelu bojišta, osobito 19. kolovoza 1992. (boj na Lijeskovcu) kada su prema nekim izvorima imale gubitke od 32 poginula. Zaustavljeni su u svom daljnjem napredovanju na potezu Odmut (kod Odmutskog polja) – Grebnice (kod škole) – Lijeskovac/predjel Vranica – Brvnik.

Na dijelu bojišnice Grebnice – Brvnik ukupno su od travnja 1992. bile angažirane snage 104. brigade HVO-a, HOS postrojbe, 157. brigada HV-a (veličina satnije), kasnije nakon pada Bosanskog Broda pridružit će se krajem listopada 102. brigada HVO-a (Odžak) i 103. brigada HVO-a (Derventa).

Na spoju Brvnika do kraja bojišta na Vidovicama (kasnije do Vučilovca) crtu obrane osiguravale su snage 106. brigade HVO-a.

Na suprotnoj istočnoj strani oraškog bojišta srpske snage su 29. travnja 1992. izvršile pješačko-tenkovski napad na Vidovice i Kopanice i 1. svibnja 1992. masakrirale hrvatsko civilno stanovništvo koje se nije uspjelo povući, mahom starije ljude.

Hrvatske snage su u akciji već 2./3. svibnja vratile Vidovice, ali srpske snage su se ponovno konsolidirale i izvršile jaki napad nakon čega su se branitelji uslijed gubitaka i nedostatka vojnika i materijalno tehničkih sredstava morali povući i napustiti Vidovice 5./6. svibnja formiravši crtu obrane prema Orašju, rijeka Sava – Gajevi – kanal ispred „Đurića šuma“ – cesta Orašje – Lončari.

Od početka svibnja započinje se raditi na utvrđivanju crte obrane na oraškom području, a 15. svibnja dolazi do preustroja Prve oraške brigade TO u 106. brigadu HVO-a s četiri bojne.

Tijekom vojne akcije operacije „Koridor 92“ srpske su snage više puta pokušavale pješačko-tenkovskim napadima na oraškom bojištu zauzeti Orašje i okolna mjesta. Osobito jaki napadi pokrenuti su 14. i 19. srpnja 1992. iz dva pravca: iz Obudovac – Brvnik prema zaseocima Galići i Špionjaci u Oštroj Luki te iz pravca Vidovice – Lončari prema Orašju i Matićima. Svi napadi bili su odbijeni.

Postrojbe HVO-a od 23. do 27. listopada 1992. izvode dobro usklađenu i isplaniranu akciju s ciljem povrata dijela izgubljenog teritorija. Akciju predvode pripadnici 106. brigade HVO-a i uz minimalne gubitke ponovno vraćaju početkom rata izgubljena hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić.

Crta obrane sada je postavljena ispred navedenih mjesta, ali su snage HVO-a imale vrlo nepovoljnu operativnu poziciju. Srpske snage su iz svog uporišta Vučilovac vršile stalne napade i ugrožavale bočnu crtu obrane na Kopanicama. Zbog toga su snage HVO-a odlučile prijeći u napad. Pripadnici 101. brigade potpomognuti 106. brigadom HVO-a su 13. prosinca 1992. razrađenom akcijom i iznenadnim pješačko-tenkovskim napadom zauzeli selo Vučilovac, „taktički“ važno srpsko uporište.

Početkom 1993. korigirana je crta bojišnice na potezu srpskog uporišta Brvnik (između Oštre Luke – Domaljevac) u korist hrvatskih snaga.

Nakon toga snage HVO-a nisu više izvodile jače napade, a nije bilo ni jačih napada Vojske Republike Srpske (VRS), vladao je status quo.

Od sredine 1993. do svibnja 1995. nastupilo je razdoblje borbenog djelovanja nižeg intenziteta u kojemu je izvršena konsolidacija, utvrđivanje obrane i reorganizacija postrojbi u ZP-u Orašje.

Nakon pada Bosanskog Broda i većega dijela BP-a preostali pripadnici brigada HVO-a prelaze u jedini slobodni teritorija BP-a desno od rijeke Save. Na tom se prostoru ustrojava Operativna grupa (OG) BP osnovana 19. listopada 1992., zatim Operativna zona (OZ) BP osnovana 28. studenog 1992. i 4. Zborno područje (ZP) Orašje osnovano 10. travnja 1993. u koje su ušle sve postrojbe s područja BP-a. U OG-u, odnosno OZ-u BP-a od sredine listopada 1992. prisutne su sljedeće brigade HVO-a: 101. Bosanski Brod, 102. Odžak,103. Derventa, 104. Bosanki Šamac, 105. Modriča, 106. Orašje i 108. Brčko (sa zadnjom ZP Orašje nije imalo fizičkog kontakta).

Cjelokupni ustroj HVO-a u Bosni i Hercegovini do listopada 1993. organiziran je u četiri Zborna područja: Srednja Bosna, Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina s brigadama.

U listopadu 1994. temeljem naredbe načelnika glavnog stožera HVO-a dolazi do preustrojauzoniodgovornosti ZP-a Orašje te se ustrojavaju: 201. domobranska pukovnija (dp) sastavljena od dvije bojne transformirane iz 101. brigade Bosanski Brod i 103. brigade Derventa; 202. dp sastavljena transformacijom od tri bojne transformirane iz 102. brigade Odžak, 104. brigade Bosanski Šamac i 105. brigade Modriča; 106. domobranska pukovnija sastavljena u početku od četiri, a kasnije od tri domicilne bojne, 4. gardijska motorizirana brigada „Sinovi Posavine“ – profesionalna brigada sastavljena prijelazom dobrovoljaca iz navedenih domobranskih pukovnija; 108. pješačka brigada Brčko; postrojba Vojne policije pod izravnim zapovjedništvom ZP-a Orašje.

Jezgra snaga HVO-a BP-a nalazila se na slobodnom području oraškog područja.

Brojčano stanje HVO-a u ZP-u Orašje, posebno postrojbi HVO-a koje su došle na oraško područje sa zaposjednutih područja BP-a, s vremenom se smanjivalo. Više je razloga tome, a jedan od temeljnih je što se gubila nada u povrat izgubljenog područja BP-a.

S obzirom na smanjenje i preustroj brigada u domobranske pukovnije te ustroja 4. gardijske motorizirane brigade HVO-a „Sinovi Posavine“, brojčano stanje na teritoriju ZP-a Orašje (bez 108. dp HVO-a Brčko) početkom 1995. iznosilo je 5972 vojnika (vidi Tablicu 1).

Broj djelatnih osoba ZP-a Orašje do kraja 1995. nije se znatno mijenjao od navedene brojke. Broj pripadnika 4. gardijske motorizirane brigade (gmtbr) se od veljače do svibnja 1995. povećao, i to prijelazom vojnika iz drugih postrojbi ZP-a Orašje, odnosno iz postojećih domobranskih pukovnija. Tako je sredinom svibnja 4. gmtbr brojala 832 pripadnika (154 časnika, 101 dočasnika i 577 vojnika).

Dakle, možemo govorimo o brojci od oko 6000 do maksimalno 6300 ukupnog broja ljudi s kojima su raspolagale snage HVO-a na području ZP-a Orašje. Podatci se navode bez 108. domobranske pukovnije Brčko s kojom ZP Orašje tijekom rata nije imalo fizičkog kontakta.

Početkom svibnja 1995. snage HV-a nastavljaju s oslobođenjem zaposjednutih dijelova Hrvatske kada su vojnom operacijom „Bljesak“ oslobodile zaposjednuto područje zapadne Slavonije (oko 600 km˛). Manji dio pripadnika Srpske vojske krajine (SVK) je zarobljen, a veći dio je izbjegao s područja zapadne Slavonije i povukao se preko granice na područje Republike Srpske u BiH.

Opći moral ne samo vojnika nego i ukupnog srpskog stanovništva u BiH, kao i onih prebjeglih s područja zapadne Slavonije nakon vojne operacije HV-a „Bljesak“, bio je na izrazito niskoj razini. Jedan od načina kako podići moral stanovništva i borbeni moral vojnika bilo je zaposjedanje jedinog područja BP-a desno od Save do „koridora“ koje nisu uspjeli osvojiti 1992.

To je trebao biti nadomjestak i zadovoljština za izgubljeni teritorija u Hrvatskoj čime bi se donekle povratio poljuljani ugled općenito srpske vojske u BiH i u Republici Srpskoj Krajini (RSK).

Poraz u zapadnoj Slavoniji indirektno je implicirao pokretanje vojne operacije srpske vojske pod nazivom „Plamen 95“.
SVK i VRS su zajedničkim raspoloživim snagama, kao i ostalim dobrovoljcima iz Srbije, organizirali napad na područje općina Orašje i Bosanski Šamac – Domaljevac.
Plan je bio raspoloživim topničkim sredstvima i pješačko-tenkovskim snagama izvršiti napad iz svih srpskih uporišta prema obrambenim crtama snaga HVO-a na području BP-a i izbiti na rijeku Savu u što je moguće kraćem roku.

Tadašnji zapovjednik ZP-a Orašje brigadir Đuro Matuzović je još 19. travnja preko obavještajnih službi HV-a bio upoznat s time da VRS početkom svibnja 1995. pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića planira napasti svim raspoloživim snagama i tehnikom oraško područje. Brigadiru Matuzoviću, na sastanku koji je organizirao general Đuro Dečak, sugerirano je da ima dva tjedna za pripremu obrane, što moraju sami provesti jer nikakvu ispomoć neće dobiti iz Hrvatske. Uz tom mu je rečeno da obrana neće biti nimalo laka, ali neka ne odustaje jer se BP može obraniti.

Davor Domazet-Lošo operaciju „Plamen 95“, kao i ostale operacije VRS-a tijekom 1995., u širem kontekstu povezuje s aktiviranjem ranije razrađenog plana Genaralštaba Vojske Jugoslavije (VJ) i Glavnog štaba VRS-a iz sredine 1993. po nazivom „Zvijezda“.

U širem strateškom pogledu i stvaranju povoljnih predispozicija za okončanje ratu u BiH VRS je u proljeće 1995. planirala izvesti niz operacija kojim bi proširila teritorij i zauzela preostale enklave u BiH Bihaća i Orašja te zaštićene zona Žepa, Srebrenica i Goražde.

I operacija „Plamen 95“ bila je dio tog strateškog plana VRS-a, ali je po svemu sudeći napad na oraško područje dobio je prioritet ponajprije radi gubitka zapadne Slavonije početkom svibnja 1995.

Već 5. svibnja Odelenje bezbednosti Glavnog štaba (GŠ) SVK uputilo je Upravi bezbednosti GŠ VJ-a informativni dopis u kojemu se navodi koncentracija hrvatskih snaga, tj. HV-a „u širem reonu Slavonskog Broda i Županje a koje trebaju biti upotrebljene u borbenim dejstvima na području bosanske Posavine, odnosno na presecanju “koridora““.

Dalje se navodi kako su „delovi 125. br. HV iz Novske priključeni i upućeni u reon Orašje“. Ovo nije istinita informacija jer ni 125. br. HV-a ni bilo koji drugi dijelovi HV-a nisu bili upućeni na oraško bojište u svibnju 1995.

Sama operacija obrazložena je procjenom VRS-a da će HV prestrojena na području Županje, Đakova i Vukovara skupa sa snagama HVO-a na oraškom području „koristeći mostobran u Orašju, Tolisi i Domaljevcu u sadejstvu s muslimanskim snagama sa juga izvršiti napad na Srpsku Posavinu, preseći Koridor i odvojiti snage 1. KK od ostalih snaga VRS i SRJ“.

Kako bi se osujetio „plan presijecanja koridora“ HV-a i HVO-a koji u tom trenutku nije ni postojao, VRS je poduzela operaciju „Plamen 95“ kako bi zauzela oraško područje i izbila na rijeku Savu.Dakle, trebalo je zauzeti oraško područje kako bi se navodno uklonila mogućnost prekida i ugroze „koridora“ koji je pritisnut s dvije strane hrvatske od strane snaga HVO-a i bošnjačke od strane Armije BiH (tuzlanskog korpusa).

To je bio službeni „izgovor“ srpske strane prema svijetu kako bi se opravdao napad na ovaj dio BP-a. Međutim, istina je naravno bila sasvim drugačija jer u tom trenutku nije postojao plan hrvatskih vojnih snaga za presijecanje „koridora“.U razdoblju od 5. svibnja do 12. lipnja izvođeni su razni diverzantski i pješačko-tenkovski napadi VRS-a duž cijele crte obrane oraško-šamačko- domaljevačkog bojišta.

Najjači intenzitet napada bio je u razdoblju od 10. do
14. svibnja kada su uz vrlo jaku topničku podršku u četiri dana borbe (10., 11.,13. i 14. svibnja) srpske snage izvele niz napada na različitim pravcima.

Često su napadi tijekom jednog dana izvođeni više puta etapno na jednoj udarnoj točki sa stalnim pridodavanjem novih snaga VRS-a iz pozadine.Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS odustala je i operacija “Plamen 95“ prekinuta je. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.


21.04.2021. u 20:01 • 0 KomentaraPrint#

Boderište-posavski Vukovar

Godina 1993. na istočnom dijelu bosanske Posavine, na teritoriju prijeratne općine Brčko u zoni odgovornosti 108. HVO pješačke brigade, jedan od osnovnih zadataka je bio sačuvati što više hrvatskih sela, kojih je tamo bilo oko tridesetak s oko 20 000 stanovnika. Malo hrvatsko mjesto, Boderište, zbog blizine zloglasnog neprijateljskog tzv. „koridora kroz Posavinu“, bilo je na posebnome udaru, jer se nalazilo samo nekoliko kilometara dalje od „ceste smrti“, koja je bila žila kucavica kako za bosanske Srbe tako i za Srbe u tzv. Krajini. Srbi su često imali zadatak napadati i pokušati proširiti koridor. O intenzitetu rata i obrane Boderišta kao i ostatka slobodnog brčanskog teritorija govori broj od 178 poginulih pripadnika 108. pješačke HVO brigade što je gotovo 10% od ukupnog broja pripadnika brigade u određenom trenutku.
Ono što je specifičnost obrane Boderišta je činjenica da, iako se ono nalazilo na prvoj crti obrane uz česte napade i upade srpskih snaga, civili, Hrvati, mještani Boderišta nisu napuštali svoje domove cijelo vrijeme rata. Na taj su način jasno pokazali koliko su povjerenje imali u hrvatske branitelje ovoga dijela Bosanske Posavine.
Boderište je odolijevalo neprijateljima do kraja rata. Zbog velikog broja granata i siline stradanja mjesto je nazvano Mali Vukovar. Ne bez razloga.
https://www.youtube.com/watch?v=N7EneLnjhzA

21.04.2021. u 19:33 • 0 KomentaraPrint#

Srpsko-Muslimanski sporazum 1991.


Sporazum Karadžić-Filipović bio je sporazum srpskih predstavnika predvođenih Radovanom Karadžićem i muslimanskih predstavnika predvođenih Muhamedom Filipovićem. Pregovori su se vodili tijekom ljetnih mjeseci 1991., a konačno je potpisan u srpnju 1991. Prvi put je objavljen u Beogradu u 2. kolovoza 1991. godine.
Dogovor koji je ne samo kočio bilo kakvu iole stratešku organizaciju vojnog otpora agresoru, jer je Izetbegović u početku (dok ga JNA nije zarobila) slijepo u njega vjerovao, nego i koji je označio početak najjače agresije na Republiku Hrvatsku, putem neometanog prolaska agresorskih snaga preko teritorija BiH u Hrvatsku. Dogovorili su njih dvojica, uz blagoslov Alije Izetbegovića , novu Jugoslaviju.
Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.
1.Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2.Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3.Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
4.Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5.Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6.Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biti će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
7.Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
8.Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

21.04.2021. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#

Kako je počela agresija tzv. Armije BiH na Kiseljak?


Rat u Kiseljaku započela je Armija BiH. Zapovjed o zauzimanju položaja HVO-a u Kiseljaku 17. travnja 1993. potpisao je Enver Hadžihasanović, zapovjednik Trećeg korpusa…
Ovih dana Hrvati Kiseljaka obilježit će 28 godišnjicu agresije Armije BiH na područje ove srednjobosanske općine, odavanjem počasti prvim žrtvama napada u selu Višnjica-Gaj. Među njima je 13 godišnji dječak Goran Drmač. Ubijen je snajperom dok se igrao u djedovu dvorištu.
Iako su proteklih 28 godina bošnjački mediji u BiH hrvatski narod Kiseljaka, HVO i njegove zapovjednike po svaku cijenu pokušali proglasiti zločinačkim i nametnuti im epitet agresora i kreatora progona Bošnjaka s područja općine Kiseljak, zapovjed generala Envera Hadžihasanovića, zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH baca sasvim drugačije svjetlo na događaje u Kiseljaku, proljeća ratne 1993. godine.
Naime, general Hadžihasanović 17. travnja 1993. godine u Zenici potpisuje dokument kojim traži procjenu stanja na terenu s prijedlogom kako zauzeti položaje HVO-a u Kiseljaku. “Provjerite i odmah procjenite stanje u Kiseljaku, a na osnovu toga sa vašim snagama iz Kiseljaka razoružajte i zaposjednite sve prostore koje zaposjeda HVO. Ako je moguće ocjenite snage i sredstva za blokadu prilaza iz Fojnice”, pisao je svojim podređenim general Armije BiH kojemu su sudilo i u Haagu, ali je zanimljivo da je haaški sud prema Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi, zapovjedniku zloglasne Sedme muslimanske brigade Armije BiH bio izuzetno blag.
U Hadžihasanovićevoj zapovijedi vodilo se računa o svakom detalju, pa i držanju linija prema kako Vojsku RS-a naziva, četnicima, te naoružanju svakog sela i zaseoka. “Svako selo pripremiti za obranu na sopstveni način, pa makar krampom i motikom”, pisao je Hadžihasanović predstavnicima vlasti. Odgovor od podređenih Hadžihasanović je tražio hitno, istog dana ili noći, kako bi se što prije moglo početi s pripremama za napad.
Da su mirovni pregovori za Armiju BiH bili tek mrtvo slovo na papiru, Hadžihasanović potvrđuje svojom zadnjom rečenicom dokumenta čiji je cilj bio pripremiti se za zauzimanje Kiseljaka. “Pregovori su samo paravan za sve ono što se čini posljednjih dana u Srednjoj Bosni kao i Hercegovini. Pregovarati da, a imati sopstvena rješenja za slučaj negativnog razvoja događaja”, stoji u Hadžihasanovićevoj zapovijedi.
Sukobi Armije BiH i HVO-a u Kiseljaku počinju samo dan nakon izdavanja zapovijedi, 18. travnja.



U 11 mjeseci potpunog okruženja, pripadnici Brigade HVO-a “Josip ban Jelačić” uspjeli su održati preko 100 km crta obrane te sačuvati živote oko 50 tisuća civila.
Da nije bilo Brigade “Josip ban Jelačić”, odnosno organizirane obrane hrvatskog naroda u Lepeničkoj dolini, Kiseljak, Kreševo i Fojnica doživjeli bi sudbinu Vukovara i Srebrenice, ističu bivši zapovjednici HVO-a. Cijena obrane tri spomenute općine bila je uistinu visoka. Plaćena je s 424 života.
Eto, to je druga strana priče o ratu u Kiseljaku. Naravno, i Bošnjaci su stradali, ali isključivi krivac za njihov progon nije niti može biti HVO Kiseljaka. Vrijeme je da ga potraže i u “slavnoj” Armiji BiH, konretno njezinom Trećem korpusu koji je ih je gurnuo u otvorene sukobe s Hrvatima i HVO-om.Istina o stradanju Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i Fojnici ne zna se ni danas, ni u Sarajevu, ni u Zagrebu pa ni Hercegovini. Mi smo nadljudskim naporima uspjeli opstati u središnjoj Bosni, mimo svih očekivanja svjetskih moćnika. Gledajući način obilježavanja godišnjica osnivanja HVO i Armije BiH, pri čemu se prva godišnjica obilježila tiho i bez pompe, dok su za Armiju BiH osigurane najviše državne počasti, jednostavno ne mogu prešutjeti neke od činjenica zbog kojih Armija BiH ne zaslužuje nikakve počasti. Kakva je to država koja se klanja agresoru, zatvara oči pred činjenicama?
To je današnja BiH, i dva desetljeća nakon početka rata nespremna suočiti se s prošlošću na jedini mogući ispravan način, a to je priznati da postoji i druga strana priče, i druga strana medalje zvane “slavna Armija BiH”. Zar bi “slavna”postrojba mogla počiniti zločine i progon viđen u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Zenici, Varešu, Trusini? I ne samo počiniti već i negirati ga tolike godine. Za zločin u Ahmićima čuo je cijeli svijet, za Trusinu malo tko. A dogodili su se istog dana 16. travnja 1993. godine. Ima još sličnih primjera, a još je više onih koji znaju samo za Ahmiće, pred Trusinom zatvaraju oči. Upravo takav odnos ne vodi BiH nikamo, vraća nas u krvavu ratnu prošlost, prošlost bez pobjednika, prošlost u kojoj smo svi gubitnici, a neki bi silom i propagandom postali pobjednici ili pak žrtve. Takva se proganda vodi i u Kiseljaku.
Danas političkim putem ponovno vodimo borbu za našu opstojnost i ravnopravnost za koju smo se već izborili u Domovinskom ratu.

21.04.2021. u 13:01 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2022  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2022 (1)
Rujan 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (11)
Ožujak 2021 (8)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi