Povijest Herceg-Bosne
subota, 15.06.2024.
Ritualna ubojstva Hrvata u Travniku: Mudžahedinski zlotvori su ih pogubili preko 550
Zapovjedništvo Zbornog područja HVO Vitez na dana 28. listopada 1993. godine priopćilo je kako je u Travniku, točnije u Rastovcu pokraj Novog Travnika, pronađeno sedam mrtvih tijela Hrvata, staraca i djece, koje su prethodnih dana mučki pogubili pripadnici diverzantske skupine mudžahedina.
Ovaj zločin je, pokazalo se naknadno, počinjen 25. listopada 1993. godine, a sve žrtve su bile hrvatske nacionalnosti.
Mudžahedinski zločini u Travniku
U zoru, oko četiri sata, pripadnici zloglasne 7. muslimansko-bošnjačke brigade upali su u selo i poklali sedam hrvatskih civila, a dječaku Goranu Lešiću su pritom polomili ruke i noge. Vladimir Pogarčić, tada pročelnik Ureda za zaštitu ljudskih prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izvijestio je generala Francisa Briquemonta, zapovjednika UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, o masakru tih sedam civila kao i velikom broju onih koji su odvedeni u zatočeništvo.
U Travniku su sa 1993. na 1994. godinu muslimanske snage pogubile preko 550 Hrvata, a nakon rata je ubijeno osam povratnika. Ritualna ubojstva u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljine nikada nisu adekvatno istražena niti kažnjena. Strijeljano je više desetaka obitelji od kojih se za posmrtnim ostatcima 22 žrtve i danas traga.
Ritualno ubijanje Hrvata i Srba
Primjerice, mudžahedini su oteli pet uglednih travničkih Hrvata i Srba, i odveli ih u svoju bazu u travničkom naselju Orašac. Ivo Fišić i Dalibor Adžaip svjedočili su o dvodnevnom mučenju pri čemu su ih nazivali “svinjama”. Ujutro su ih uz Kazimira Pobrića i Dragana Popovića odveli na jednu livadu, gdje je nekoliko desetaka mudžahedina stalo oko jedne jame uzvikujući “Tekbir! Alahu-ekber!”
Dragana Popovića doveli su do jame i srušili na pod, a jedan od njih, kojega su zvali Hasan, po svjedočenju je kleknuo do Popovića i presjekao mu grkljan. U presudi stoji kako je “Hasanu bilo naređeno da odsiječe glavu sa tijela, no kako ovome to nije polazilo za rukom, prišao je jedan drugi vojnik i obavio dokraja zadatak”:
“Taj vojnik je ponosno podigao glavu Dragana Popovića, a ostali su vojnici stali klicati. Zatim je prišao zarobljenicima i prisilio ih da poljube glavu pokojnika, što su zarobljenici i učinili. Preživjeli su bili prisiljeni pokopati posmrtne ostatke, a potom su ih vratili u kuću gdje je jedan stražar Ivi Fišiću najavio da je sutradan on na redu”, kazano je na sudu.
Do kraja bošnjačko-hrvatskog rata s područja općine Travnik protjerano je 19.600 Hrvata, ubijena su 124 hrvatska civila, 427 branitelja, pripadnika HVO-a. Stradali su skoro svi katolički sakralni objekti, hrvatski domovi su porušeni, a imovina opljačkana.
Oznake: povijest
subota, 04.11.2023.
Heroj Mato Lučić - Maturica
Legenda još uvijek živi, jer legende se ne zaboravljaju, a svaku legendu treba opisati, što nije nimalo lak posao.
A Mato Lučić je za samo trinaest mjeseci ratovanja u rovovima domovine, ustvari veći dio tog vremena ispred svojih vojnika već je bio legenda.
10. svibnja ove godine navršilo se 30 godina otkako je nestao njegov osmijeh s kiseljačkih ulica i njegova:„Bog, rođo“ ili: „Bog, kume“.
Mato Lučić Maturica poginuo je 10. svibnja 1993. u akciji izviđanja terena u kojoj nije ni trebao biti, ali je u nju otišao štiteći svoje vojnike.
Koliko je značio autoritet Mate, govori to što je jedna postrojba posebnih namjena HVO-a dobila ime po njemu „Maturice“.
Još i danas polako teče Lašva. I Lepenica. Teče i život ulicama Kiseljaka.
Samo u tome životu nema osmijeha Mate Lučića-Maturice.
subota, 29.07.2023.
Doljani i Stipića Livada:Jedan od najtežih zločina nad Hrvatima u BiH
Svi preživjeli stanovnici Doljana, njih preko 200, uglavnom žena i djece, uhićeni su i odvedeni u Jablanicu, gdje su bili zatočeni do 1. ožujka 1994. kada su razmijenjeni
Muslimanska takozvana Armija BiH je 28. srpnja 1993. tijekom upada u Doljane likvidirala, ponajviše koristeći hladno oružje, 17 Hrvata u Doljanima, a zatim i 22 osobe na Stipića livadi. Tada je zaklano ili ustrijeljeno 39 civila i vojnika u jednome od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH. Najteži zločin u jablaničkoj općini nad Hrvatima počinili su vojnici Armije BiH u selu Doljanima 28. srpnja 1993. godine.
Doljani su po popisu stanovništva 1981. godine imali 1049 stanovnika, a od toga je bio 731 Hrvat ili 69,68 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 316 ili 30,12 posto, a osim njih u selu je bio jedan Srbin i jedan “ostali”. Doljani su udaljeni 12 kilometara od Jablanice, a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju opslužuju bosanski franjevciUjutro su Doljane opkolili pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a općine Jablanica i naoružana skupina Muslimana-Bošnjaka iz sela Jelačića. Oko 10 sati spomenute združene oružane snage, predvođene Behremom Bećirom Bećom, Ismetom Eglenovićem, zvanim Pegla, Amirom Halihodžićem s nadimkom Prpa, Jusufom Kevrićem i drugima, počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage HVO-a, koje su činili mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, već domobrani koji su branili svoje živote, obitelji i domove.U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano 39 civila i vojnika HVO-a, točnije domobrana. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica.Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
Zločin u Doljanima otkriven je 1. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodile postrojbe HVO-a. Očevici su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana, tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su bila nagorjela. Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj ženi je rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.
Za ovaj stravičan zločin je podignuta jedna optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je odbačena, nitko nije odgovarao za taj stravični zločin.
Hrvatski narod uvijek će se sjećati muka svojih sunarodnjaka u jablaničkom logoru Muzej i stravičnog zločina koji su počinili pripadnici Armije BiH nad žiteljima Doljana, a u tijeku ratnog sukoba između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga od 1992. do 1994. godine. U logoru Muzej u Jablanici bilo je zatočeno 69-ero djece, broj zatočenih civila bio je 623, osam je Hrvata umrlo, dvije žene su silovane. Anica Jurina Šitum (1913.) u logoru Muzej je umrla od gladi, jer su joj čuvari sustavno uskraćivali hranu.
Među osumnjičenima za zločin u Doljanima su general Arif Pašalić, Enes Kovačević, Senad Džino, Edin Bešić, Ekrem Kevrić, Emin Zebić, Ahmet Salihamidžić Cicko i Džemal Ovnović. Osumnjičen je i Behrem Bećir zvani Beća, koji je bio nastavnik tjelesnog odgoja, a predvodio je akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor.
Ovim putem pozivamo da pravosuđe napokon počne raditi svoj posao i da krivci za ovaj zločin odgovaraju.
nedjelja, 26.03.2023.
25. OŽUJAK 1993: Zločin Armije BIH u selu Orlište kod Konjica
Prvi zločin nad Hrvatima u općini Konjic pripadnici bošnjačke Armije RBiH počinili su na katoličku svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1993. u Orlištu. Bio je tada i prvi dan Ramazanskog bajrama.
Selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
Starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić(nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.
Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine. Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve).
Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.Kažu da ratni zločin ne zastarijeva ali umiru nalogodavci, počinitelji i svjedoci, pa će po, kako sada stvari stoje, hrvatske žrtve ostati pravno nezadovoljene. Ovakav pravosudni teren u BiH će biti sve dotle dok osumnjičeni za ratne zločine budu obnašali odgovorne dužnosti u tijelima vlasti BiH. Tako je najodgovrnija osoba za logore Haris Silajdžić bio član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Sefer Halilović, zastupnik u Parlamentu BiH, Selmo Cikotić ministar obrane BiH a neki drugi zastupnici u Parlamentima Federacije BiH, županijama i vijećnici u općinama.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
U BiH preovladava opasna i neopravdana teza od strane muslimanske politike ali i od običnog muslimankog puka da je ratni zločin samo pred sudom procesuirani ratni zločin dok ostali ratni zločini za njih ne postoje bez obzira što dobronamjerni znaju da su se dogodili. Zato se možda i odugovlači s procesuiranjem ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima kako bi vrijeme učinilo svoje a što ono neumitno i čini.
Bez priznavanja svih žrtava i kažnjavanja svih zločinaca nije moguće pomirenje naroda i normalan suživot a što se mora uraditi odmah radi pokoljenja koja dolaze.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.
Oznake: povijest
srijeda, 09.11.2022.
Tko je i kako prije 29 godina srušio Stari most u Mostaru?
Prije 29 godina, 9. studenoga 1993. srušen je, tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba, Stari Most u Mostaru.
Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Danas je dio UNESCO-ve svjetske baštine.
Početkom rata most je najprije oštećen u granatiranjima prosrpske JNA koja je napala Mostar. Nakon obrane od srpskih snaga, nastupio je sukob dotadašnjih saveznika, Hrvata i Bošnjaka, a do danas postoje različiti navodi tko je srušio Stari most.
Most, biser otomanske arhitekture XVI. stoljeća, koji je kao malo koje djelo svjetske arhitekture dao ime gradu u kojemu je podignut, srušen je 9. studenoga 1993. godine u sukobu dviju vojski upućenih da se bore jedna protiv druge, iako su do tada obje u tom ratu bile zapravo branitelji, žrtve agresije srpskog osvajača koji je želio pokoriti cijelo područje i njime dominirati, a njegovo izvorno stanovništvo pretvoriti u ljude nižega reda.
Njegovu izgradnju naručo je 1557. godine sultan Sulejman Veličanstveni od majstora Mimara Hajrudina, učenika velikog otomanskog arhitekta Sinana. Legenda kaže da je njegova gradnja trajala devet godina, jer je dan kad je most bio završen bio i dan smrti njegova graditelja; tajne tog jedinstvenog elegantnog luka morao je ponijeti sa sobom u grob.
U tjeskobnom trenutku ratne borbe za preživljavanje na skučenom životnom području bio je to jedini most koji je povezivao obje obale. Svi ostali brojni mostovi na Neretvi nadaleko već su bili srušeni.
Istoga dana kada se taj most 9. studenoga 1993. stropoštao u bujice Neretve, zajedno sa žaljenjem zbog uništenja arhitektonskog remek djela svjetske baštine, svijetom je prenesena vijest da ga je dokrajčila hrvatska strana, imenom “vojska generala Praljka”.I to je posvuda primljeno kao svršena činjenica.
U domaćem i svjetskom mnijenju to je važilo i kada je 22. srpnja 2004. godine otvoren rekonstruirani most iz svih dostupnih njegovih ostataka i uz zajedničke graditeljske napore Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske, turskih graditeljskih eksperata i međunarodne zajednice.
No, poslije medijske osude izrečene na dan kada se luk, temeljito načet ranijim borbama, sručio u Neretvu, nitko nije uložio truda da se ustanovi istina. Ostalo je važiti da ga je dokrajčila hrvatska strana. Međutim, to nije tako!
Što je Haški sud rekao o rušenju Starog mosta?
„Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, konstatira da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”, navedeno je u sažetku pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci pred Tribunalom u Haagu.
Pravomoćnom presudom u predmetu Prlić i drugih Haaški tribunal utvrdio je kako je Stari most bio od ključnog značaja za Armiju RBiH odnosno djelovanje njenih postrojbi na liniji fronta – evakuacije, upućivanje ljudstva, namirnica i vojne opreme i da ga je Armija RBiH koristila u te svrhe.
„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo dalje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbljivanja za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe“, navedeno je u prvostupanjskoj presudi.
Spomenimo da je general Praljak, kojemu se pred Haškim sudom zajedno s još petoricom Hrvata sudilo i za rušenje Starog mosta, dan prije njegova rušenja bio razriješen svoje dotadašnje zapovjedne dužnosti.
“ Žalbeno vijeće MKSJ-a u slučaju Prlića i ostalih zaključilo je da uništenje Starog mosta u Mostaru nije bio ratni zločin i da je bilo opravdano vojnom nuždom” – napisao je odvjetnik Luka Mišetić.
Tko je srušio Stari most?
Mnogi probošnjački portali pišu kako su Stari Most srušile hrvatske snage, no ta je činjenica često bila dovođena u pitanje.
General Praljak dugo je vremena pokušavao dokazati da most nije srušila granata HVO-a ispaljena iz tenka već unaprijed postavljeni eksploziv. Svjedoci obrane, zagrebački stručnjaci Muhamed Sućeska, Slobodan Janković i Aco Šikanić izradili su prema dostupnim video zapisima i vlastitom eksperimentu stručnu studiju u čijem su zaključku naveli da je rušenje mosta vrlo vjerojatno izvedeno detonacijom eksplozivnog naboja postavljenom u donjem dijelu luka mosta i aktiviranom preko detonacijskog štapina koji je aktiviran iz neposredne blizine mosta, s istočne obale Neretve (pod kontrolom Armije BiH).
Most je tijekom borbi nedvojbeno bio pod paljbom različitih projektila, no na snimkama se ne vidi da je tijekom rušenja i jedan projektil pogodio most. No, neposredno pred rušenje vidljiv je vodoskok najvjerojatnije uzrokovan detonacijom detonirajućeg štapina postavljenog u vodi, što je povećalo sumnje da je rušenje mosta stvarno izvela bošnjačka Armija BiH i potom za to optužila HVO.
Pojedini mediji, među kojima je i Poskok.info, objavili su i informacije prema kojima je u rušenju Starog mosta sudjelovala Armija BiH, objavljujući i dokument koji to potkrepljuje.
Iz dokumenta se vidi kako je Arif Pašalić, zapovjednik Četvrtog korpusa tzv. ABiH, 7. studenog 1993. izdao zapovijed da se u kameni luk Staroga mosta postave tri protutenkovske mine, most sruši, snimi njegov pad, snimke upotrijebe u propagandne svrhe, a za njegovo rušenje optuži Hrvatska vojska i HVO.
Tužiteljica Haaškog tribunala Carla Del Ponte u početnoj optužnici protiv Šestorice od 2. ožujka 2004. optužila je postrojbe Herceg-Bosne/HVO za rušenje Starog mosta. Predsjedatelj Sudskog vijeća, Jean-Claude Antonetti, tijekom postupka je u siječnju 2010. rekao da nije dokazano da je HVO srušio Stari most, a ostao je šokiran činjenicom da tužiteljstvo nije dovelo vojnike iz tenka koji je navodno pucao po mostu kako bi oni dali informacije jesu li pucali i ako jesu, po čijoj naredbi.
Oznake: povijest
nedjelja, 03.04.2022.
30 godina od mostarske cisterne
Napisao: Darko Juka
Tekst je objavio izvorno Darko Juka u travnju 2017. godine, u povodu 25. obljetnice ovoga značajnog događaja iz suvremene mostarske povijesti, a danas je dijelom njegove odlične knjige '' .Jukine crtice'' (Matica hrvatska, Mostar, 2020., str. 268.).
Nedopustivo tiho ''očešala'' se o nas 30. obljetnica jednoga događaja koji je obilježio noviju mostarsku povijest i, svakomu tko mu je svjedočio, zauvijek ostao urezan u njegovo sjećanje. Četvrt je stoljeća prošlo od eksplozije cisterne, parkirane pokraj zida stare mostarske vojarne na sjevernomu izlazu iz grada, poznate pod imenom Sjeverni logor. Žestok udar razlegnuo se gradom, stresavši mu temelje zdanja, a nakon prvotnoga šoka uslijedila je panika…
Bio je petak, 3. travnja 1992. godine… Bio sam desetogodišnjak… Otkucao je 20. minut nakon 17 sati… Puknulo je… Gromovito je odjeknulo…
Sve da hoću, ne bih mogao zaboraviti lice majke koja se pojavila na prozoru našega stana i, čim me ugledala skamenjenog među skupinom djece u dvorištu naše zgrade, viknula: ''Dario… Gdje je Dario? Gdje ti je brat?'' Bogu hvala, bio je blizini, živ i zdrav!
Stariji su slutili, ja nisam znao, ali bili su to posljednji dani živoga i zdravoga Mostara…
Cisterna je, jedni kažu, bila puna goriva, minirana i ostavljena s postavljenim tajmerom. Drugi tvrde kako je bila napunjena eksplozivom i granatama i kako je eksploziv aktiviran daljinskim upravljačem. Treći, pak, kako je pod nju bačen dinamit iz vozila u pokretu. U krajnjemu, nebitno je. Ono što je bitno jest da je sledila krv u žilama mojemu rodnom gradu i najavila razoran srpsko-crnogorski napad na gotovo u cijelosti okruženi grad, sa stotinama mrtvih civila i branitelja grada.
Dva i pol desetljeća poslije, nekolicina medija objavila je hladnu agencijsku vijest… Krenuo sam pretraživati pismohranu pa se zapitao kako to da je taj bitan događaj tako brzo maknut iz kolektivnoga sjećanja. Postavio sam si upit kako to da se nitko ne sjeća imena tada poginulih naših sugrađana, iza kojih ostadoše obitelji, supruge i djeca, kojima su, na pravdi Boga, iz života istrgnuti muževi, očevi… Kako do da u agencijskoj vijesti stoji da su smrtno stradali jedan vojnik i tri civila, bez daljnjih pojašnjenja? Kako nikoga ne zanima tko su bili ti ljudi, koja su im imena majke i očevi dali kada su ih ljuljali nad kolijevkama?!
Pokraj Sjevernoga logora, u crvenoj su škodi prolazili Mate Raič i Milenko Marić. Strašan ih je usud naveo pokraj cisterne točno u 17:20. Nastali su prasak, vatra, dim… Pao je ogroman zid vojarne, popadali su balkoni čitave jedne vertikale obližnjega nebodera, letjeli su unaokolo kamenje i komadi betona i željeza, a u okolnim kućama i zgradama ni okviri vrata i prozora nisu ostali na svojim mjestima. Raskomadana škoda zabijena je u rasvjetni stup, a silovita detonacija u cijelosti je uništila dva krhka ljudska tijela, nemoćna pred silom takova udara! Milenkove ostatke poslije su pronašli, od Mate nije ostalo ni traga, obitelj ga nije mogla niti pokopati… Treći je civil bio Ivan Kožul kojega su krhotine pogodile u glavu dok je tuda prolazio s obitelji, u zastavi 128, o čemu je izvijestila i beogradska ''Politika''.
Do danas je ostalo neodgovoreno na upite tko, kako i zašto… Odgovornost nije preuzeta…
Beogradska je ''Politika'' već sutradan, 4. travnja, imala opsežno izvješće o ''diverzantsko-terorističkoj akciji'' u mostarskomu Zaliku i napadu na ''gradsku kasarnu JNA Mostarski bataljon''.
- Na rejonskoj stanici za gradski saobraćaj, uz magistralni put Mostar – Sarajevo, odmah preko puta duge i masivne vojne zgrade, izgleda da je nakratko bila zaustavljena cisterna koja je ubrzo, uz nezabeleženu detonaciju i veliku razornu moć napravila pravu pustoš u širokom prostoru u prečniku od nekoliko stotina metara. Višespratna zgrada kasarne potpuno je razrušena u središnjem delu. U trenutku eksplozije, srećom, u spavaonicama za vojnike nije bilo mnogo ljudi. Tokom noćašnje akcije raščišćavanja ruševina, uz pomoć teških građevinskih mašina, iz ruševina su izvučeni povređeni vojnici i odmah podvrgnuti lekarskoj nezi dok, do podnevnih sati, spasilačke ekipe nisu uspele da dođu do još dvojice zatrpanih vojnika. Sa teškim povredama, u toku noći, na VMA u Beograd upućeni su Jovica Bešlin iz Zrenjanina i Milan (Marka) Vasilijević i Zdravko (Bože) Nikolić, obojica iz Gacka. Na lečenju u mostarskoj bolnici zadržani su Milorad (Todora) Popović i Rajko Pudar, obojica iz Mostara, dok su sa lakšim povredama prošli Stevan (Bože) Zovetić iz Sremske Mitrovice i Igor (Milorada) Sušić iz Konjica. – pisala je ''Politika'', nastavljajući kako je zapovjednik vojarne, pukovnik Milojko Pantelić izvijestio Vijeće za narodnu obranu Općine Mostar (''Savet za narodnu odbranu Opštine Mostar'') o cisterni koja je napunjena dijelom gorivom, a vjerojatno dijelom i granatama kalibra 82 i 105 mm.
Pantelić je dodao kako je na to jutro Ramazanskoga bajrama (4. travnja), u Staromu gradu kod Tepe (preskočio je kazati kod Doma JNA), ubijen Albanac Halid Cahane, stalno nastanjen u Mostaru, što je samo pojačalo strahove i nemir u gradu.
U službenomu izvješću koje je napravila Služba za izvješćivanje (''Služba za informisanje'') JNA, 11. travnja 1992., navedeno je kako je u eksploziji cisterne poginuo vodnik Pero Kisić, a kako je ranjeno ukupno sedam vojnika.
Premda se eksplozija cisterne medijski znade provući kao trenutak početka rata u Mostaru, Mostarci koji su iskusili drugu polovicu 1991. na to ne mogu smireno reagirati. Već su 7. svibnja 1991. Hrvati zaustavili tenkove JNA u Pologu i u Mostaru, a srpska je agresija krenula 18. rujna te godine, nakon ''Krvavoga Uskrsa'' u Hrvatskoj, kada su rezervisti iz ''nikšićke oblasti'' prešli republičku granicu i već sutradan ušli u Mostar, gdje im se ispriječio pričuvni sastav mostarske policije (premda je 2000 nikšićkih specijalaca boravilo na Heliodromu i u Zračnoj luci Mostar još od srpnja te godine).
Postrojba Zbora narodne garde na visoravni Bile 20. je rujna 1991. spriječila srpski desant, čime se zapravo u Mostaru ušlo u otvoreni rat s JNA i njihovim pripadnicima pričuvnih postrojbi iz Srbije, tzv. rezervistima. Sprječavanjem toga desanta, što se danas premalo spominje, onemogućeno je potpuno srpsko okruživanje grada, što je bilo ključem njegove kasnije obrane.
JNA je zaposjela crte Čapljina – Dretelj i Slipčići – Krivodol – Galac – Hum – istočna obala Mostara – Bijelo polje – Borci – Konjic. Armija u listopadu čini prvi pokolj u BiH, pobivši žitelje hrvatskoga sela Ravno, a Kruševljani su imali prvi vatreni okršaj s rezervistima 26. listopada 1991., kada sprječavaju zauzimanje njihova sela. Uz osnivanje HZ Herceg Bosne, 18. studenoga te godine, ustrojene su i mostarske bojne, dok je prosinac 1991. obilježen nizom srpskih oružanih provokacija (Varda, Miljkovići, Bijelo polje, Orlovac, Hum). Dana 17. siječnja 1992. godine, pogiba Davor Daka Stojkić, noseći maskirnu odoru s hrvatskim obilježjima i postavši prvi poginuli branitelj Mostara, nažalost prvi od stotine njih koji počivaju pod znanim i neznanim humcima.
Uslijedio je povijesni referendum (29. veljače i 1. ožujka), nakon kojega pobunjeni Srbi podižu barikade po cijeloj BiH pa i u Mostaru, u kojemu čak proglašavaju Srpsku općinu Mostar (''Srpsku opštinu Mostar'') i osnivaju srpske policijske postaje u Brankovcu i na Buni, ulazeći u sukob s regularnim policijskim snagama BiH.
Sve ovo, i još puno onoga što je nemoguće zbiti u jedne Crtice, uvertirom je u cisternu, ma tko da ju je tamo dovezao i podigao u zrak. I što je gotovo sudbinski bitno – uoči cisterne, krajem ožujka, srpski je živalj preko noći masovno napustio Mostar. Nisu se pozdravili sa susjedima, prijateljima, kolegama… Nisu se pojavili na svojim radnim mjestima, djeca srpskih prezimena nisu bila u školskim klupama… Rezervisti su divljali po gradskim ulicama, pijani prepadali civile, demolirali kafiće i naganjali se s mjesnim policijskim snagama. Snajperisti su se ugnijezdili u napuštenim stanovima, uglavnom u tzv. vojnim zgradama, sijući smrt i jezu iz kukavičke sjene…
Nakon 3. travnja, na sami Bajram, Srbi zatvaraju ulaz u Mostar od Sutine i Raštana, gdje zaposjedaju hidroelektranu i oštećuju željezničku prugu, da bi postavili punktove u Kutima, Lišanima i Salakovcu. Dobro naoružani, držali su uporišne točke na Mazoljicama, u svojim rukama imali Forticu, Sjeverni logor, Raštane, Vranjeviće, Kute, Dubravu, Bošnjake, Ljeskovce i Željušu. Uslijedio je napad na Gnojnice, a 6. travnja, na dan međunarodnoga priznanja neovisnosti BiH, bjesomučno topovima tuku po Slipčićima, Čulama i Kruševu. Svanuo je i taj 7. travnja, kada su krenuli topovski udari po Cesti spasa brda Planinice, prema Gorancima (onaj koji je ostao otvorenim zaustavljanjem desanta sedam mjeseci ranije), na kojem su gađali vozila kojima su, lošom i krivudavom cestom, na ciljniku srpskih bitnica, branitelji nastojali izvući svoje obitelji iz grada nad kojega se krenuo sručiti pakao krvavoga rata.
Na Bijelomu brijegu, ispred naše ukopane garaže u koju smo se sklonili, a na čija je limena vrata tata navukao desetke vreća s pijeskom ne bi li zaustavio krhotine sijača smrti, promatrao sam gljive koje su se podizale na mjestima udara po tako sićušnoj, a tako neslomljivoj Planinici, koja mi je ostala znamenom prkosa. Zašto? Jer je trpjela udare, udare iskonskoga bijesa, kao jedina koja nije pala i koja je postala cjevčicom spasa za napadnuti Mostar.
Hrvatsko je vijeće obrane, kao regularna vojna sila hrvatskoga naroda, sa svrhom obrane BiH, službeno ustrojeno 8. travnja 1992. godine, a sljedećega je dana Skupština općine Mostar proglasila neposrednu ratnu opasnost za Općinu Mostar i te noći Srbi iz Sjevernoga logora topnički napadaju Vihoviće, a iz Mazoljica tuku Balinovac. Rodoč, Orlac, Cim i Ilići doslovce gore, JNA ih granatira nasumice, jer je riječ o naseljima s gotovo potpuno hrvatskim življem, a toga 9. travnja iz Sjevernoga je logora puščanim zrnom pogođena trudnica koju je prevozila hitna pomoć. Sutradan je u Jasenici snajperskim hicem usmrćena djevojčica Marija Buhovac, nakon čega je uslijedio masovni hrvatski zbjeg iz toga okruženog prostora. Dana 15. travnja dvije granate padaju i na mostarsku katedralu, prve od mnogih koje će uslijediti.
Da sve bude do kraja jasno, čelništvo JNA kanilo je toga proljeća 1992. ''blitzkriegom'' u tri dana okupirati cjelokupno područje Hercegovine, a nakon što im se u potpunosti izjalovio taj tzv. Plan RAM, skrojen još 1991. godine, smijenjen je general Milan Torbica i krenulo se s izvlačenjem srpskih civila iz Mostara, kojima je obećan brz povratak doma. No, vojska preko Neretve ipak nije mogla, a bijes novoga vrhovnoga zapovjednika napada na Mostar, generala čije je ime znamenom duboke mržnje u srcu svakoga Mostarca koji je doživio mostarsko ljeto 1992. – Momčila Perišića, sručio se na gradske ulice, bez trunke milosti i razuma.
Taj je ludi Miloševićev vojni vrhovnik nazvao Hrvatsku radiopostaju Mostar, a njezin glavni urednik Veselko Čerkez pustio ga je u eter. Imali su tri razgovora koja su ušla u povijest:
PERIŠIĆ: - Ako se ne prestane s provokacijama, koje ugrožavaju mir i bezbednost, ja ću granatirati Mostar, deo po deo...
ČERKEZ: - Ali, generale, ne mogu vjerovati, o čemu govorite?! Kakve provokacije?
PERIŠIĆ: - U 10:10 granatiram Cim, u 10:20 Iliće, u 10:30 Beli breg!
Kako je najavio, tako je i ispoštovao, a dok je bio u programu, jedna je granata pogodila i zgradu Mostarke, dom mostarske radijske postaje, na što mu je Čerkez kazao: ''Ne, generale, mi se tu ne nalazimo, mi smo u podrumu. A vi ste pogodili zgradu u kojoj su nedužni ljudi, izbjeglice iz istočne Bosne koje su vaši protjerali.''
Bijesni general tada je potpuno izgubio nadzor nad svojim ponašanjem i (bio je 19. travanj) najavio potpuno razaranje grada. Radiopostaja Mostar radila je na jednoj žici, s lošom kakvoćom zvuka koji je jedva dopirao do granica gradskoga područja, ali ta je rečenica uspjela odjeknuti svijetom, premda nije doprla do ušiju zlosretnih haških ''pravednika'' koji su Perišića ostavili slobodnoga od odgovornosti za mostarsku nesreću neopisivih razmjera. Doprla je, ipak, do ušiju Vrhovnoga zapovjedništva JNA koje je svojemu pulenu dodijelilo orden za ''iskazanu vojničku hrabrost i umeće ratovanja'', valjda jer je od njegovih granata poginulo više civila negoli branitelja Mostara u maskirnim odorama.
Dana 24. travnja otpočeo je sveopći srpsko-crnogorski napad na Mostar, a 29. toga mjeseca Krizni stožer Općine Mostar donio je Odluku kojom je JNA, zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama, proglašena neprijateljskom, da bi istoga dana Krizni stožer Općine Mostar donio Odluku koju je potpisalo njegovih devet članova (među njima i četiri Muslimana), a kojom su zaštita i obrana Mostara povjereni Hrvatskomu vijeću obrane i MUP-u Mostara.
Čak i pod kišom granata, ostala je nekolicina uvjerenih sljedbenika urušenoga sustava, koji ni sjedeći u mostarskim podrumima nisu vjerovali kako ih granatira Jugoslavenska narodna armija. Razuvjerilo ih je otvoreno pismo umirovljenoga pukovnika JNA Jove Lončara, sudionika bitki na Neretvi i Sutjesci i nositelja dvanaest jugoslavenskih odlikovanja, koje je uputio Perišiću, a koje je iščitano u programu Hrvatske radiopostaje Mostar: ''Gospodine Generale, znate li šta radite? To je zločin protiv naroda za koji ćete na kraju morati odgovarati i bez vojnog suda. Pitam Vas tko Vas je ovlastio da činite ovakve zločine?''
Mostar je oslobođen od velikosrpske okupacije hrvatskom vojno-redarstvenom akcijom ''Lipanjske zore'' (''Čagalj''), u lipnju 1992. godine, a u samo dva mjeseca Srbi su iza sebe ostavili pustoš, s razorenim, spaljenim ili oštećenim svim vitalnim zdanjima gospodarstva, znanosti, kulture, vjere, športa pa i većine stambenih zdanja. Srušili su sve mostarske mostove osim Staroga, a njega nisu samo zato jer je ubijen vojnik D. Piljević iz Maloga polja kojemu je zapovjeđeno aktiviranje postavljenih mina. Ubijeni su Mostarci sa zapadne strane grada pokapani u Liska parku, a oni koje agresor nije pobio snajperima i granatama, nego svojom rukom, noževima i zrnima iz pištolja, njih 114, nabacano je u jame Uborka i Sutine, što su prve otkrivene masovne grobnice u BiH, pronađene u kolovozu 1992. godine, kada su svijet podsjetile na činjenicu da zlo holokausta ipak nije umrlo 1945. godine. Ni za to nitko nikada nije odgovarao!
Mostar je ostao zaboravljen i trajno nezadovoljene pravde...
Navodno je Perišić, nadgledajući povlačenje svojih snaga s Huma u sami cik Lipanjskih zora, bacio opušak ispušene cigarete prema Staromu mostu, kazavši naglas: ''Eto vam ovog invalida, nek' vas podsjeća da ste nekad bili Grad''. Umjesto mojega, neka mu odgovorom bude izjava tadanjega mostarskog biskupa don Pavla Žanića, objavljena u ''Hercegovačkomu tjedniku'' 13. lipnja 1992. godine, kao poruka hercegovačkomu puku: ''Iz ljubavi prema svom narodu i Bogu, sve ćemo ponovno obnoviti i izgraditi.''
Da je živ, pokojni bi se biskup vjerojatno čudio jer na potpunu obnovu još uvijek čekamo. No, ne bi me bilo danas toliko strah da je materijalnu barem pretekla duhovna obnova. Na ulici, u medijima, sve mi podgrijava uvjerenje kako imam razloga strepiti za vrijeme koje je pred nama…
#jukinecrtice / #darkojuka / #kolumne / #osvrti
Oznake: povijest Mostara
srijeda, 29.09.2021.
18. rujna 1991. datum je početka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini
Prije 30 godina, u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA.
18. rujna 1991. dan je i kada je uslijedila izravna okupacija doline Neretve, od strane takozvane Jugoslavenske narodne armije i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, proizišla iz dogovora Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića.
18. rujna 1991. godine predstavnici hrvatskog naroda u BiH uvidjeli su kako moraju početi s organiziranjem svojih oružanih snaga koje će biti sastavljene od redova dragovoljaca Domovinskog rata, i koji će nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.), Referenduma o neovisnosti BiH (1. ožujka 1992.) i priznanja Bosne i Hercegovine (06. travnja 1992.), 08. travnja 1992. početi djelovati kroz Hrvatsko vijeće obrane, kao jedinu organiziranu političku i vojnu snagu u BiH.
Danas, trideset godina nakon početka organiziranja oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane, događa se falsificiranje povijesti, dragovoljci Domovinskog rata se masovno izvode iz stečenih prava, a istina o Domovinskom ratu u potpunosti se iskrivljuje. U isto vrijeme, kao organizatori obrane i dragovoljci Domovinskog rata, masovno se i nezakonito u prava uvode pripadnici Armije BiH, članovi Stranke demokratske akcije, o čijem organiziranom djelovanju ne postoji nikakva evidencija prije 08. travnja 1992. kada su se bošnjački pripadnici Jugoslavenske narodne armije počeli masovno uključivati u teritorijalnu obranu BiH, gdje su sve svoje vojne i političke sposobnosti pokazali 1993. godine kada su masovno napali Hrvatsko vijeće obrane, želeći Bošnjacima u BiH priskrbiti novi životni prostor kao kompenzaciju za teritorije koje su izgubili od srpske vojske 1992. godine.
Hrvatski organizatori otpora i dragovoljci Domovinskog rata najzaslužniji su za gašenje stoljetnog sna o Velikoj Srbiji koja je trebala obuhvaćati zapadne granice Karlovac-Virovitica-Karlobag, snose ogromne zasluge za obranu Republike Hrvatske, najzaslužniji su za nestanak takozvane Jugoslavenske narodne armije, bez njih ne bi bilo obrane i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH, niti teritorijalnog opstanka Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, stoga nam nije jasno na temelju kojih povijesnih činjenica je utvrđeno izjednačavanje prava hrvatskih i bošnjačkih branitelja u obrani BiH počevši od 18. rujna 1991. godine, kada su i Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije svojim političkim djelovanjem čvrsto pokazali kako su, sve do referenduma za neovisnost BiH, 01. ožujka 1992., bili za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji. Organizirajući obranu Bosne i Hertcegovine dragovoljačke postrojbe hrvatskog naroda su branili i Republiku Hrvatsku zaustavljajući prodor takozvane JNA prema Dalmaciji ( južno bojište ).
srijeda, 16.06.2021.
Barryjevi amandmani koji su omogućili izbor vlade Federacije BiH bez legitimnih predstavnika Hrvata
Pokolj u Busovačkim Stajama: Zločin tzv.Armije BiH, po opkoljenim Hrvatima pucali su sa svih strana
Pokolj u Busovačkim Stajama bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 16. lipnja 1993. kod Busovačkih Staja kod Busovače. Ubili su 22 osobe iz humanitarnog konvoja, 14 civila i 8 pripadnika HVO-a koji su pratili konvoj kroz područje Busovačke planine.
Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke Staje, koje su 16. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile. Jedna skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se vratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoju koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane.
U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti. Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici Armije RBiH. Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici Armije RBiH počeli su ih gađati i tromblonima, iz minobacača i to neprekidno tri sata. Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 22 Hrvata a teže ranjeno preko 20 pripadnika HVO-a i civila iz pratnje konvoja. Konvoji samarice su planinskim vrletima po nepristupačnom terenu uz veliki rizik vršili opskrbu hranom, opremom i drugim materijalnim sredstvima Hrvatski narod i branitelje potpuno opkoljene Lašvanske doline.
ponedjeljak, 03.05.2021.
Laništa - četnički masakr 08. svibnja 1992.
Prošlo je 29 godina od monstruoznog zločina koji se dogodio u hrvatskim selima nekadašnje općine Brčko.
08. svibnja 1992. godine u napadu srbočetničkih bandi na hrvatska sela Laništa, Vukšić, Marković Polje, Krepšić i Ulice zvjerski su ubijena 32 hrvatska civila. Civili, uglavnom starije životne dobi, koji nikome nisu ništa nažao učinili nisu ni pretpostavljali kakva ih sudbina čeka . Ubijeni su i izmasakrirani na svojim kućnim pragovima, samo zato što su Hrvati.Najstarija žrtva imala preko 90 godina. Za ovaj zločin, koje su počinile srpske snage, do dana današnjeg nitko nije odgovarao.O strahotama ovoga zločina svjedoče očevidci među kojima je bio i mještanin Ulica koji kaže: „Vidio sam njihova četiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorišta Blagoja Pekića. Četnici su tada ubili: Ivana Stjepanovića iz Ulica, Augustina Stjepanovića iz Ulica, Marijana Stjepanovića iz Ulica, Iliju Stjepanovića iz Ulica, Jozu Stjepanovića iz Ulica, Marka Bjelića iz Laništa, Antu Filipovića iz Laništa, Martu Matanović iz Laništa, Niku Matanovića iz Laništa, Matu Filipovića i njegovu cijelu obitelj. Posebno je težak zločin nad supružnicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahića. Oni su u svom dvorištu obješeni za noge, oderana im je koža s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nađeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana.“
Zločin se dogodio tjedan dana prije nego što će se u Brčkom uspostaviti organizirana obrana hrvatskih sela i formirati 108. HVO brigada.
Nakon što je grad Brčko okupiran i nakon što se u u zloglasnim logorima u samom gradu počinio niz zločina, tamošnja srpska vlast je naredila da se učini sve kako bi se proširio “koridor” kroz bosansku Posavinu, tako da su stradala hrvatska sela i svi ljudi koji su se zatekli u svojim domovima.
Iako postoji dokazni materijal te da su saslušani brojni svjedoci, nije započeo postupak kako bi se procesuirali odgovorni za ovaj zločin.
Brčanski Hrvati traže da se nadležne institucije očituju o ovom slučaju i što prije obznane zašto se ni nakon 29 godina od počinjenja zločina još nikoga nije privelo licu pravde.
GORICE KOD BRČKOG - PREŠUĆENA BITKA DOMOVINSKOG RATA
9. listopada 1992. godine odvijala se jedna od do sada prešućivanih bitaka u Bosanskoj Posavini.
Naime, snage muslimanske Armije BiH i HVO-a združeno su na potezu hrvatskog sela Gorice koje se nalazi 8 kilometara sjeverozapadno od Brčkog, na samoj obali rijeke Save, presjekle srpski „Koridor“ (Beograd-Banja Luka) – žilu kucavicu koja je oružjem, ljudstvom i cjelokupnom logistikom opskrbljivala tzv. Srpske zemlje u Republici Hrvatskoj, ali i najveći dio tzv. Srpske Republike BiH tj. buduće Republike Srpske.
Akcija je započela 7. listopada 1992. godine s ciljem presijecanja tzv. srpskog „Koridora“ na potezu hrvatskih sela Krepšić-Marković Polje-Gorice u općini Brčko. Ovo je ujedno i prostor na kojem je „Koridor“ bio najuži. Na mjestima ne širi od 2 km zračne linije. S jedne strane „Koridora“ je teritoriji pod kontrolom, tada već značajnim dijelom ustrojenih snaga, Armije BiH i HVO-a, a s druge strane je rijeka Sava kao prirodna granica s Republikom Hrvatskom.
Združene snage Armije BiH (2. Korpus – Sprečanski bataljon) i HVO-a (108. HVO brigada Brčko u čijem su sastavu ravnopravno Hrvati i Muslimani) kreću u oslobađajuća vojno borbena djelovanja ujutro 7. listopada 1992. godine.
Radi se uglavnom o pješačkim postrojbama uz minobacačku podršku i aktivno djelovanje dva tenka T-55. Na raspolaganju je i skromno opremljena jedinica za protuoklopna djelovanja. Glavninu vojnih djelovanja nosile su snage 2. Korpusa Armije BiH tj. Sprečanski bataljon i tzv. Živiničke ose uz pomoć pripadnika 108. HVO brigade i tzv. „Internacionalne brigade“ koja se sastojala od nekolicine (ne više od 15) tzv. „stranaca“ koji su se od prvog dana uključili u zaštitu i obranu nesrpskog stanovništva na prostoru sela Gorica, Marković Polja, Krepšića, Laništa, Vukšića, Ulica i šire.
Vrlo brzo su ostvareni prvi uspjesi, a u dva dana vojne akcije tzv „Koridor“ je u potpunosti presječen te su snage A BiH i HVO-a u večernjim satima 8. listopada izašle na glavnu putnu komunikaciju u Goricama tj samu „nit Koridora“ - na potezu od oko 2 kilometra širine. Osim toga otvorena je i komunikacija prema Savi tj. po prvi put u 4 mjeseca „Slobodna brčanska teritorija“ imala je spoj s Republikom Hrvatskom i rijekom Savom.
Izlaskom na prometnicu Banja Luka-Beograd u mjestu Gorice, u širini od oko 2 kilometra, od 8. do 10. listopada 1992. godine „armijske“ i HVO snage nastojale su učvrstiti povraćene položaje do dolaska značajnije pomoći koja se nesumnjivo očekivala i iz Republike Hrvatske. Kako do iste nije došlo, a kako je uslijedio očekivani jak protuudar daleko nadmoćnijih srpskih snaga već ujutro 11. listopada srpske su jedinice pod kontrolom imale most na rijeci Tinji u mjestu Gorice tj. glavnu putnu komunikaciju. Do popodnevnih sati istog dana uspostavljen je promet na relaciji Beograd-Banja Luka i krenule su prve srpske vojne kolone od Brčkoga prema Bosanskom Šamcu.
Srpskom vojnom akcijom ponovnog zauzimanja „Koridora“ u Goricama kod Brčkog zapovijedao je osobno pukovnik Novica Simić, zapovjednik Istočno-bosanskog korpusa. Na raspolaganju je imao cijeli Istočno-bosanski korpus, sve operativne vojne jedinice iz Brčkog i okruženja te s druge strana od pravca Šamca u akciju su krenule i snage Prvog krajiškog korpusa uz podršku svih lokalnih snaga.
Iako je akcija presijecanja srpskog „Koridora“ u Goricama kod Brčkog do danas nejasna, prije svega po zapovjednoj liniji tj. s upitnom koordinacijom Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, ostaje činjenica da je grupica pripadnika Armije BiH i HVO-a dan nakon pada Bosanskog Broda ponovno izašla na rijeku Savu i granicu s Republikom Hrvatskom te se na tom mjestu zadržala gotovo tri puna dana u iščekivanju uključivanja snaga iz Republike Hrvatske, a s ciljem dugoročnijeg presijecanja „Koridora“.
U srpskom protunapadu jedinice 2. korpusa - Sprečanski bataljon, Živiničke ose, kao i snage 108. HVO brigade Brčko pretrpjele su značajne gubitke u ljudstvu i tehnici.
| < | lipanj, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Lipanj 2024 (1)
Studeni 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Rujan 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (11)
Ožujak 2021 (8)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (12)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv