Povijest Herceg-Bosne

subota, 15.06.2024.

Ritualna ubojstva Hrvata u Travniku: Mudžahedinski zlotvori su ih pogubili preko 550

Zapovjedništvo Zbornog područja HVO Vitez na dana 28. listopada 1993. godine priopćilo je kako je u Travniku, točnije u Rastovcu pokraj Novog Travnika, pronađeno sedam mrtvih tijela Hrvata, staraca i djece, koje su prethodnih dana mučki pogubili pripadnici diverzantske skupine mudžahedina.
Ovaj zločin je, pokazalo se naknadno, počinjen 25. listopada 1993. godine, a sve žrtve su bile hrvatske nacionalnosti.

Mudžahedinski zločini u Travniku
U zoru, oko četiri sata, pripadnici zloglasne 7. muslimansko-bošnjačke brigade upali su u selo i poklali sedam hrvatskih civila, a dječaku Goranu Lešiću su pritom polomili ruke i noge. Vladimir Pogarčić, tada pročelnik Ureda za zaštitu ljudskih prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izvijestio je generala Francisa Briquemonta, zapovjednika UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, o masakru tih sedam civila kao i velikom broju onih koji su odvedeni u zatočeništvo.

U Travniku su sa 1993. na 1994. godinu muslimanske snage pogubile preko 550 Hrvata, a nakon rata je ubijeno osam povratnika. Ritualna ubojstva u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljine nikada nisu adekvatno istražena niti kažnjena. Strijeljano je više desetaka obitelji od kojih se za posmrtnim ostatcima 22 žrtve i danas traga.

Ritualno ubijanje Hrvata i Srba
Primjerice, mudžahedini su oteli pet uglednih travničkih Hrvata i Srba, i odveli ih u svoju bazu u travničkom naselju Orašac. Ivo Fišić i Dalibor Adžaip svjedočili su o dvodnevnom mučenju pri čemu su ih nazivali “svinjama”. Ujutro su ih uz Kazimira Pobrića i Dragana Popovića odveli na jednu livadu, gdje je nekoliko desetaka mudžahedina stalo oko jedne jame uzvikujući “Tekbir! Alahu-ekber!”
Dragana Popovića doveli su do jame i srušili na pod, a jedan od njih, kojega su zvali Hasan, po svjedočenju je kleknuo do Popovića i presjekao mu grkljan. U presudi stoji kako je “Hasanu bilo naređeno da odsiječe glavu sa tijela, no kako ovome to nije polazilo za rukom, prišao je jedan drugi vojnik i obavio dokraja zadatak”:

“Taj vojnik je ponosno podigao glavu Dragana Popovića, a ostali su vojnici stali klicati. Zatim je prišao zarobljenicima i prisilio ih da poljube glavu pokojnika, što su zarobljenici i učinili. Preživjeli su bili prisiljeni pokopati posmrtne ostatke, a potom su ih vratili u kuću gdje je jedan stražar Ivi Fišiću najavio da je sutradan on na redu”, kazano je na sudu.

Do kraja bošnjačko-hrvatskog rata s područja općine Travnik protjerano je 19.600 Hrvata, ubijena su 124 hrvatska civila, 427 branitelja, pripadnika HVO-a. Stradali su skoro svi katolički sakralni objekti, hrvatski domovi su porušeni, a imovina opljačkana.

Oznake: povijest

15.06.2024. u 00:33 • 0 Komentara • Print • #

subota, 29.07.2023.

Doljani i Stipića Livada:Jedan od najtežih zločina nad Hrvatima u BiH

Svi preživjeli stanovnici Doljana, njih preko 200, uglavnom žena i djece, uhićeni su i odvedeni u Jablanicu, gdje su bili zatočeni do 1. ožujka 1994. kada su razmijenjeni
Muslimanska takozvana Armija BiH je 28. srpnja 1993. tijekom upada u Doljane likvidirala, ponajviše koristeći hladno oružje, 17 Hrvata u Doljanima, a zatim i 22 osobe na Stipića livadi. Tada je zaklano ili ustrijeljeno 39 civila i vojnika u jednome od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH. Najteži zločin u jablaničkoj općini nad Hrvatima počinili su vojnici Armije BiH u selu Doljanima 28. srpnja 1993. godine.

Doljani su po popisu stanovništva 1981. godine imali 1049 stanovnika, a od toga je bio 731 Hrvat ili 69,68 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 316 ili 30,12 posto, a osim njih u selu je bio jedan Srbin i jedan “ostali”. Doljani su udaljeni 12 kilometara od Jablanice, a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju opslužuju bosanski franjevciUjutro su Doljane opkolili pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a općine Jablanica i naoružana skupina Muslimana-Bošnjaka iz sela Jelačića. Oko 10 sati spomenute združene oružane snage, predvođene Behremom Bećirom Bećom, Ismetom Eglenovićem, zvanim Pegla, Amirom Halihodžićem s nadimkom Prpa, Jusufom Kevrićem i drugima, počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage HVO-a, koje su činili mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, već domobrani koji su branili svoje živote, obitelji i domove.U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano 39 civila i vojnika HVO-a, točnije domobrana. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica.Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.

Zločin u Doljanima otkriven je 1. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodile postrojbe HVO-a. Očevici su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana, tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su bila nagorjela. Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj ženi je rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.

Za ovaj stravičan zločin je podignuta jedna optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je odbačena, nitko nije odgovarao za taj stravični zločin.
Hrvatski narod uvijek će se sjećati muka svojih sunarodnjaka u jablaničkom logoru Muzej i stravičnog zločina koji su počinili pripadnici Armije BiH nad žiteljima Doljana, a u tijeku ratnog sukoba između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga od 1992. do 1994. godine. U logoru Muzej u Jablanici bilo je zatočeno 69-ero djece, broj zatočenih civila bio je 623, osam je Hrvata umrlo, dvije žene su silovane. Anica Jurina Šitum (1913.) u logoru Muzej je umrla od gladi, jer su joj čuvari sustavno uskraćivali hranu.

Među osumnjičenima za zločin u Doljanima su general Arif Pašalić, Enes Kovačević, Senad Džino, Edin Bešić, Ekrem Kevrić, Emin Zebić, Ahmet Salihamidžić Cicko i Džemal Ovnović. Osumnjičen je i Behrem Bećir zvani Beća, koji je bio nastavnik tjelesnog odgoja, a predvodio je akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor.

Ovim putem pozivamo da pravosuđe napokon počne raditi svoj posao i da krivci za ovaj zločin odgovaraju.

Oznake: povijest, zločin

29.07.2023. u 09:41 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.03.2023.

25. OŽUJAK 1993: Zločin Armije BIH u selu Orlište kod Konjica

Prvi zločin nad Hrvatima u općini Konjic pripadnici bošnjačke Armije RBiH počinili su na katoličku svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1993. u Orlištu. Bio je tada i prvi dan Ramazanskog bajrama.
Selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
Starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić(nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.

Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine. Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve).
Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.Kažu da ratni zločin ne zastarijeva ali umiru nalogodavci, počinitelji i svjedoci, pa će po, kako sada stvari stoje, hrvatske žrtve ostati pravno nezadovoljene. Ovakav pravosudni teren u BiH će biti sve dotle dok osumnjičeni za ratne zločine budu obnašali odgovorne dužnosti u tijelima vlasti BiH. Tako je najodgovrnija osoba za logore Haris Silajdžić bio član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Sefer Halilović, zastupnik u Parlamentu BiH, Selmo Cikotić ministar obrane BiH a neki drugi zastupnici u Parlamentima Federacije BiH, županijama i vijećnici u općinama.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
U BiH preovladava opasna i neopravdana teza od strane muslimanske politike ali i od običnog muslimankog puka da je ratni zločin samo pred sudom procesuirani ratni zločin dok ostali ratni zločini za njih ne postoje bez obzira što dobronamjerni znaju da su se dogodili. Zato se možda i odugovlači s procesuiranjem ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima kako bi vrijeme učinilo svoje a što ono neumitno i čini.

Bez priznavanja svih žrtava i kažnjavanja svih zločinaca nije moguće pomirenje naroda i normalan suživot a što se mora uraditi odmah radi pokoljenja koja dolaze.

S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.

Oznake: povijest

26.03.2023. u 22:24 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 09.11.2022.

Tko je i kako prije 29 godina srušio Stari most u Mostaru?

Prije 29 godina, 9. studenoga 1993. srušen je, tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba, Stari Most u Mostaru.

Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Danas je dio UNESCO-ve svjetske baštine.

Početkom rata most je najprije oštećen u granatiranjima prosrpske JNA koja je napala Mostar. Nakon obrane od srpskih snaga, nastupio je sukob dotadašnjih saveznika, Hrvata i Bošnjaka, a do danas postoje različiti navodi tko je srušio Stari most.

Most, biser otomanske arhitekture XVI. stoljeća, koji je kao malo koje djelo svjetske arhitekture dao ime gradu u kojemu je podignut, srušen je 9. studenoga 1993. godine u sukobu dviju vojski upućenih da se bore jedna protiv druge, iako su do tada obje u tom ratu bile zapravo branitelji, žrtve agresije srpskog osvajača koji je želio pokoriti cijelo područje i njime dominirati, a njegovo izvorno stanovništvo pretvoriti u ljude nižega reda.
Njegovu izgradnju naručo je 1557. godine sultan Sulejman Veličanstveni od majstora Mimara Hajrudina, učenika velikog otomanskog arhitekta Sinana. Legenda kaže da je njegova gradnja trajala devet godina, jer je dan kad je most bio završen bio i dan smrti njegova graditelja; tajne tog jedinstvenog elegantnog luka morao je ponijeti sa sobom u grob.
U tjeskobnom trenutku ratne borbe za preživljavanje na skučenom životnom području bio je to jedini most koji je povezivao obje obale. Svi ostali brojni mostovi na Neretvi nadaleko već su bili srušeni.
Istoga dana kada se taj most 9. studenoga 1993. stropoštao u bujice Neretve, zajedno sa žaljenjem zbog uništenja arhitektonskog remek djela svjetske baštine, svijetom je prenesena vijest da ga je dokrajčila hrvatska strana, imenom “vojska generala Praljka”.I to je posvuda primljeno kao svršena činjenica.

U domaćem i svjetskom mnijenju to je važilo i kada je 22. srpnja 2004. godine otvoren rekonstruirani most iz svih dostupnih njegovih ostataka i uz zajedničke graditeljske napore Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske, turskih graditeljskih eksperata i međunarodne zajednice.
No, poslije medijske osude izrečene na dan kada se luk, temeljito načet ranijim borbama, sručio u Neretvu, nitko nije uložio truda da se ustanovi istina. Ostalo je važiti da ga je dokrajčila hrvatska strana. Međutim, to nije tako!

Što je Haški sud rekao o rušenju Starog mosta?
„Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, konstatira da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”, navedeno je u sažetku pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci pred Tribunalom u Haagu.

Pravomoćnom presudom u predmetu Prlić i drugih Haaški tribunal utvrdio je kako je Stari most bio od ključnog značaja za Armiju RBiH odnosno djelovanje njenih postrojbi na liniji fronta – evakuacije, upućivanje ljudstva, namirnica i vojne opreme i da ga je Armija RBiH koristila u te svrhe.

„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo dalje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbljivanja za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe“, navedeno je u prvostupanjskoj presudi.

Spomenimo da je general Praljak, kojemu se pred Haškim sudom zajedno s još petoricom Hrvata sudilo i za rušenje Starog mosta, dan prije njegova rušenja bio razriješen svoje dotadašnje zapovjedne dužnosti.

“ Žalbeno vijeće MKSJ-a u slučaju Prlića i ostalih zaključilo je da uništenje Starog mosta u Mostaru nije bio ratni zločin i da je bilo opravdano vojnom nuždom” – napisao je odvjetnik Luka Mišetić.

Tko je srušio Stari most?

Mnogi probošnjački portali pišu kako su Stari Most srušile hrvatske snage, no ta je činjenica često bila dovođena u pitanje.
General Praljak dugo je vremena pokušavao dokazati da most nije srušila granata HVO-a ispaljena iz tenka već unaprijed postavljeni eksploziv. Svjedoci obrane, zagrebački stručnjaci Muhamed Sućeska, Slobodan Janković i Aco Šikanić izradili su prema dostupnim video zapisima i vlastitom eksperimentu stručnu studiju u čijem su zaključku naveli da je rušenje mosta vrlo vjerojatno izvedeno detonacijom eksplozivnog naboja postavljenom u donjem dijelu luka mosta i aktiviranom preko detonacijskog štapina koji je aktiviran iz neposredne blizine mosta, s istočne obale Neretve (pod kontrolom Armije BiH).

Most je tijekom borbi nedvojbeno bio pod paljbom različitih projektila, no na snimkama se ne vidi da je tijekom rušenja i jedan projektil pogodio most. No, neposredno pred rušenje vidljiv je vodoskok najvjerojatnije uzrokovan detonacijom detonirajućeg štapina postavljenog u vodi, što je povećalo sumnje da je rušenje mosta stvarno izvela bošnjačka Armija BiH i potom za to optužila HVO.

Pojedini mediji, među kojima je i Poskok.info, objavili su i informacije prema kojima je u rušenju Starog mosta sudjelovala Armija BiH, objavljujući i dokument koji to potkrepljuje.

Iz dokumenta se vidi kako je Arif Pašalić, zapovjednik Četvrtog korpusa tzv. ABiH, 7. studenog 1993. izdao zapovijed da se u kameni luk Staroga mosta postave tri protutenkovske mine, most sruši, snimi njegov pad, snimke upotrijebe u propagandne svrhe, a za njegovo rušenje optuži Hrvatska vojska i HVO.

Tužiteljica Haaškog tribunala Carla Del Ponte u početnoj optužnici protiv Šestorice od 2. ožujka 2004. optužila je postrojbe Herceg-Bosne/HVO za rušenje Starog mosta. Predsjedatelj Sudskog vijeća, Jean-Claude Antonetti, tijekom postupka je u siječnju 2010. rekao da nije dokazano da je HVO srušio Stari most, a ostao je šokiran činjenicom da tužiteljstvo nije dovelo vojnike iz tenka koji je navodno pucao po mostu kako bi oni dali informacije jesu li pucali i ako jesu, po čijoj naredbi.

Oznake: povijest

09.11.2022. u 08:44 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.01.2021.

Napad tzv. armije BiH na Uskoplje u siječnju 1993.

Bošnjački mediji plasirali su lažne vijesti o boravku 115. brigade HV i VP HV u OZ SB. Zauzimanje položaja za napad na HVO Uskoplja dovukli su snage sa bojišta okrenutih prema četnicima, s Visokog, Ilijaša, Maglaja i Zavidovića. Tzv. Zelena legija dobila je zadaću likvidirati kadrove HVO i izvršiti atentat na g. Ignjaca i zapovjednika OZ Srednja Bosna. Znali su da je elitna brigada HVO A.B. Bušić na bojišnici prema četnicima, što ABIH olakšava posao osvajanja Uskoplja, potpunog poražavanja i razbijanja snaga HVO u Uskoplju. Plasirali su svojem kadru lažnu vijest o navodnom planu HVO djelovanja prema ABIH, gdje je "prva faza Uskoplje i Bugojno, druga N. Travnik i Travnik" i da će taj zemljovid poslati u Ženevu. Slijed događaja bio je da se radilo o planu djelovanja tzv. ABIH.
5. siječnja 1993., dan nakon potpisana Vance-Owenova plana zbilja se javna muslimanska provokacija. Skinuli su u Uskoplju hrvatsku zastavu i u nju pucali.
Pripadnici tzv.Armije BiH pripremali su napad na HVO ovog područja kopajući rovove okrenute prema HVO-u. Zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića, također infiltriran od KOS-a, izdao je priopćenje iza kojeg slijedi napad. [10. siječnja 1993. bila je atmosfera zatišja pred buru. Iz mješovitih naselja odlaze „malobrojniji“ i sklanjaju se među „svoje“, a premda gotovo do skore prošlosti nisu vidjeli međusobnu različitost.
Napetosti su sve veće i u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine ABiH izvršila je agresiju na hrvatski dio grada, na Uskoplje. 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa ABiH-a, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića napadaju snage HVO-a u Uskoplju. Cilj napada je dvostruk, presijecanje puta prema Novom Travniku na sjever i Rami/Prozoru na jugoistok, kako bi se „zatvorila" srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenuti u spajanje sa snagama ABiH u dolini Neretve. Odsijecanjem srednjobosanske bojišnice presijecanjem opskrbnog pravca Diamond – „puta spasa“ ostvaruju su preduvjeti za drugu fazu tog cilja, napad na opkoljene Hrvate u dolinama Lašve, Lepenice i Kozice i dovođenje u bezizlazan položaj. Pri tome bi kontinuiranom agresijom kod Uskoplja ABiH spriječila pomoć Hrvatima središnje Bosne iz drugih dijelova Herceg Bosne. ABiH nemilice pali kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode hrvatske civile. Kod Hrvata su se takve akcije javile tek kad su doznali za velike zločine nad Hrvatima. Bošnjačka vojska nemilice granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne. 11. siječnja bilo je riskantno ići ka Uskoplju. Cesta kraj Duratbegovića Doca bila je gotovo brisani prostor. Sukob je izbio u predvečerje. Kontraobavještajna služba KOS izvrsno je obavila svoj posao: Srbi su naizmjence granatiraju hrvatska i muslimanska sela da bi kod obaju stvorila dojam još žešćeg napada, ne bi li tako još više međusobno zavadili Hrvate i Muslimane.
Uskoplje su branili dijelovi brigade Ante Starčević, postrojbe podčinjene zapovjedniku Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZSH) Željku Šiljegu. U samom gradu bilo je oko tri stotine boraca HVO-a, u okolici još oko dvije tisuće, potpomognutih s oko sedamdeset vojnih policajaca HVO-a i s približno 150 pripadnika postrojbe za posebne namjene Bruno Bušić. 12. siječnja Uskoplje je pretvoreno u krtičnjak, iz podzemnih kanala mudžahedini pucaju na sve što se kreće. U poslijepodnevnim satima Muslimani su topništvom napali hrvatsko selo Trnovaču te cijelo područje općine. Nastavljena su granatiranja hrvatskih naselja te izvršen pješački napad na Pajić Polje, a zapaljeno pet hrvatskih kuća u Lužanima kojeg su muslimanske snage zauzele. Osim pješačkog naoružanja muslimanske snage napadaju minobacačima od 60, 82 i 120 mm te bestrzajnim topom. Uspostavlja se crta sukoba duga 45 km što za malobrojniji HVO predstavlja veliki problem. Nakon početnih borbi, Muslimani preuzimaju položaje na okolnim brdima, a lokalne snage HVO-a, nemajući dovoljno ljudstva da održavaju povezanu crtu obrane, uspostavljaju lanac uporišta duž ¬crte na ključnom prostoru nasuprot Muslimanima na uzvisinama. Među ključnim uporištima HVO-a bio je prolaz na cesti između Uskoplja i Rame preko Uzričja kojim su ovladali vojni policajci brigade Rama koji su stigli u pomoć shvativši da je Uskoplje samo privremeni cilj na putu do njihovog grada.12. siječnja Armija BiH napala je hrvatsko selo Lužane i počinila pokolj nad Hrvatima, kad je ubijeno i masakrirano više desetina hrvatskih civila i branitelja. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade, i u borbama su poginula 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno. ABiH je pokušala zauzeti Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče i Trnovaču, hrvatska sela uz prometnicu prema Bugojnu. U napadima pale sve do čega su stigli, a ubili su i masakrirali više civila. ABiH je napala radi ovladavanja prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Borba se 12. siječnja rasplamsala, muslimanski snajperisti djeluju po gradu.
13. siječnja 1993 godine snage A BiH u Uskoplju, pojačane sa 305. brdskom brigadom su nastojale ovladati svim kotama iznad Uskoplja kao i samim gradom.Popodne su uspjeli ovladati Relejom i Partizanskim grobljem. Brigada „Uskoplje“ pojačana satnijom „Bušića“ uspjeva odbaciti bošnjačke snage sa Partizanskog groblja. Nakon toga borbe u gradu zamiru a A BiH sve snage baca u pokušaj da zauzme Pajić Polje, selo većinski nastanjeno Hrvatima koje su okruživala sela sa bošnjačkom većinom. Gubitak Pajić Polja bi dovelo u pitanje obranu Uskoplja zbog spajanja bošnjačkih snaga. Selo je bilo u okruženju i blokadi. Sa dva priručna oklopna vozila, to jest sa autobusom na koji su navarene željezne ploče bojna „Bušića“ „Zvonko Krajina“ kreće u deblokadu. Vozilo je pogođeno iz ručnog raketnog bacača u proboju barikade kod sela Duratbegov Dolac. Unatoč tomu „Bušići” se probijaju a od njih 20 ranjeno ih je sedam. Do noći su vratili cijelu crtu obrane sela u ruke HVO-a a u danima koji su slijedili bili su interventna postrojba u okruženom selu sve do početka veljače kada je selo deblokirano. Istovremeno dijelovi „Bušića“ sudjelovali su u borbama u gradu i okolici. Između ostaloga držali su iznimno važnu kotu Rajci. Koliko je ova kota bila bitna za A BiH govori podatak da su napadi na nju vršeni svakodnevno, nekada i dva puta u istom danu. „Bušići“su je držali 38 dana bez smjene a rovovi su bili tako blizu da su se dobacivali ručnim bombama. Muslimani nisu dali tijelo ubijenih hrvatskih vojnika ubijenih kod Duratbegova Doca, nego tek 27. siječnja. Putovanja u okolici Bugojna prema Uskoplju nesigurna su zbog zasjeda.[16]
14. siječnja zapovjedništva HVO-a i tzv. Armije BiH izdala su zajedničko priopćenje o želji za suradnjom protiv zajedničkog agresora te za što veću suradnju Hrvata i Muslimana u Bugojnu i susjednim općinama. Nazire se da sukobi Hrvata i Muslimana neće biti lokalnog karaktera, jer Muslimani žele ovladati komunikacijama, posebno Makljenom, čime bi Hrvatima Srednje Bosne presjekli moguću odstupnica iz okruženja. Padom Makljena i Raduškog kamena, a uz već zauzeti Konjic i Jablanicu zatvorili bi Hrvatima „Put spasa“ preko Vran planine.15. siječnja ministar obrane u Vladi BiH Božo Rajić izdao neobičnu zapovijed: sve postrojbe na prostorima koje kontrolira Armija BiH, Glavnoj komandi Armije BiH, a koje kontrolira HVO, Glavnom stožeru HVO-a, a koje kontrolira srpska vojska podrede agresoru, Srbima. Proturječno, jer postojala je odluka Predsjedništva BiH da Armija BiH i HVO ratuju protiv zajedničkog neprijatelja pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva.]
Pored pokušaja da se dođe do primirja sukob se još više rasplamsava, u Bugojnu i drugim gradovima i po selima muslimanski vojnici se otvoreno ukopavaju i u HVO-u shvaćaju da ovo nije nikakvi izolirani izgred, nego uvod u pravi rat. Glavni stožer OZSB-a zbog toga naređuje 16. siječnja svim postrojbama podići borbenu spremnost na najvišu razinu, uključujući i zabranu svih dopusta, prikupljanje i raspoređivanje privatnog oružja, razoružavanje i izolaciju Muslimana u redovi¬ma HVO-a u slučaju neposluha i jačanje sigurnosnih mjera u pojedinim hrvatskim selima unutar Operativne zone.

Podmukao, neočekivan napad ABiH je unio prvu pomutnju u redove HVO ali već 17. siječnja u selu Krupa muslimanske snage predale su oružje HVO-u.[10] No, u selu Bistrici je 17. siječnja 1993. godine bošnjački agresor ubio Hrvaticu, a druga dva civila Hrvata odvedeni su u drugi dio sela i ubili, kuće im zapalili i do temelja uništili. Leševe im je otkrio dva tjedan poslije jedan drugi hrvatski civil koji je ubijen istog dana iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. UNPROFOR je preuzeo leševe i obdukcijom ustvrdio da su leševi izmasakrirani. Isti dan se muslimanski vojnici otvoreno ukopavaju u Bugojnu.

18. siječnja HVO je poduzeo protunapad da bi razbio pritisak ABiH. Poslije je na Haaškom sudu tužiteljstvo i većina u vijeću okarakterizirala kao napad kao "početak realizacija prvog vida t.zv. UZP-a", premda je to bila ograničena vojna operaciji HVO-a prema selima Uzričje i Hrasnica (evakuirane samovoljno ili uz asistenciju Armije BiH), Ždrimci (naseljena Hrvatima) i Duša. Tijekom ove akcije zbio se događaj koji su na sudu pokušali natovariti HVO-u, no nije dokazano da je uopće to HVO učinio. U selu Duša pogodila je granata kuću u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika u koju se sklonilo 7 civila. Dokazalo se da je iz neposredne blizine te kuće djelovano po HVO-u, a oni koji su toj skupini civila rekli da se sklone u tu kuću napravili su od njih legitimne mete tj. kolateralne žrtve legalnog vojnog napada. Nijedan muslimanski civil u preostala tri sela nije stradao. Od 50 sela u uskopaljskoj općini HVO je napao tek 4 sela.
18. siječnja Reuters je izvijestio o oštrim topničkim sukobima i borbama pješačkim oružjem Hrvata i Muslimana u Uskoplju. KOS-ov čovjek i sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku 1992., zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović povukao novi potez na neutraliziranju svih Muslimana koji su bili stvarni hrvatski saveznici i koji nisu htjeli napasti Hrvate. Zabranio je svojim postrojbama na područjima pod hrvatskom kontrolom prijeći pod hrvatsko zapovjedništvo.[17] Žestoke borbe u Uskoplju čule su se do Bugojna, i zvučalo je kao da djeluju VBR-ovi. Muslimanski radio iz Sarajeva okrivio je Hrvate za sve.
Muslimanske snage predaju HVO-u oružje 18. i 19. siječnja u selu Ždrimci nakon što je HVO ovladao selom Hrasnica i Relejom, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta muslimanskih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima. Za to vrijeme srpske snage iz pravca Kupresa nekoliko puta gađaju Ramu i hrvatske položaje u Uskoplju da bi Muslimani 19. siječnja u rajonu Skrte - Skrtsko Brdo napustili prve crte obrane prema Srbima. Najjače snage brigade Ante Starčević – I bojna ostaju na tt 900 Strožica prema Srbima. Upravo su one osujetile jednu srpsku diverzantsku grupu koja je pokušala izvršiti napad na Raduški kamen. Dva srpska vojnika su izbačena iz stroja.[10]
Nakon neuspjeha kod Krupe i Ždrimaca gdje su prvi muslimanski vojnici predali oružje HVO-u, ABiH je plan o protjerivanju Hrvata iz središnje Bosne nastavila 19. siječnja, kad su dijelovi Trećega korpusa postavili nadzornu točku kod Kaćuna, na cesti Busovača - Kiseljak. Ne uspjevši poraziti Hrvate kod Uskoplja pregrupira snage uz dodatnu mobilizaciju 3. korpusa u Zenici, regrutiravši čak i 16-godišnjake, koja je činila ogromnu brojčanu prevagu na strani Muslimana. Budući da su ocijenili da definitivno ne mogu preko Makljena i Rame spojiti snage Trećeg i Četvrtog korpusa ABiH, prešli su na pričuvni plan B. Plan B je bio udar na prostor u središnjoj Bosni kojeg Hrvati najteže mogu obraniti. To je prostor na spoju čak 5 općina - Busovača, Kakanj, Visoko, Kiseljak i Fojnica, „najslabija karika“ u hrvatskoj obrani ovdje je i raskrižje putova, strateško raskrižje kojim se ne samo kontroliraju važne prometnice nego se njegovim stavljanjem pod kontrolu razdvajaju hrvatski prostori u dolini Lašve i onaj u dolini Lepenice. Razdvojene postrojbe HVO-a na taj način znatno gube snagu u zajedničkom djelovanju i prednosti središnjeg zapovijedanja i vođenja oružane borbe.

Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, ABiH tjedan poslije početka napada na Uskoplje, 19. siječnja s istog prostora ABiH napada Kaćune između Busovače i Kiseljaka te otvara novi front te su svi dogovori kod Uskoplja sa muslimanske snage ispali obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost.[10] U susjednoj općini Busovača istog dana pripadnici ABiH masakrirali su pet hrvatski staraca u selu Gusti Grab.[20] Snage 310. brdsko-planinske brigade Fojnica pod zapovjedništvom Nihada Kamenjaša, jačine bataljuna bile su u pričuvi i uglavnom osiguravale logističku potporu na pravcu Uskoplje/Jablanica/-Fojnica-Kaćuni-Zenica i bile u spremnosti za interveniranje u rajonu Kaćuni.[13] Iznenadni napad kod Uskoplja pratio je napad na putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.[21]

Sastanak predstavnika HVO i ABiH na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te da se svaki pokret neutralizira vatrom dogovoren je 21. siječnja.[10] ABiH se nije držala dogovora. Usprsko zabilježenim ogromnim gubitcima ABiH nastavlja borbena djelovanja u Pajić Polju, Duratbegovu Docu, Vrsima, Malom Seocetu, Gornjem Polju, Bistrici i samom gradu. 22. siječnja Fojnicu, s druge strane Vranice. U stožeru Operativne zone HVO Središnja Bosna, kojom zapovijeda pukovnik Tihomir Blaškić, jednako su iznenađeni razvojem događaja ali i odlučni da se obrane. [10]

22. siječnja 1993. ministar obrane BiH Božo Rajić nadobudno, kako se poslije pokazalo, izjavio Hrvatskoj televiziji da su sukobi između postrojbi HVO i Armije BiH oko Uskoplja uglavnom privedeni kraju. Hrvati su tad naivno vjerovali vodstvu bošnjačkog saveznika jer je to bio samo početak krvave agresije muslimansko-bošnjačke armije koja je trajala više od godinu dana i u kojoj je protjerano više od 150 000 Hrvata!