Pregled posta

Logori tzv Armije BIH na području Mostara

Armija BiH je na području Mostara imala desetine logora za Hrvate. U njima su bili zatočeni, svakodnevno mučeni, silovani i ubijani hrvatski zarobljenici.
Logor u IV. OŠ u Mostaru bio je jedan od najzlogasnijih logora za Hrvate tzv. Armije RBiH i 19.3.1994. se navršilo 27 godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora Armije RBiH u IV. Osnovnoj školi u Mostaru.
Ovaj logor je po broju zatočenika, torturama, mučenjima, zlostavljanjima, a posebno prema broju ubijenih i poginulih hrvatskih logoraša jedan od najzloglasnijih od pet najvećih logora u kojima su logoraške dane provodili Hrvati s područja Hercegovine. (logori Bileća, „ ŠD Musala“ u Konjicu, „Muzej“ u Jablanici, Osnovna škola u Potocima), kažu u Hrvatskoj udruzi logoraša Domovinskog rata u HNŽ.
Tijekom bošnjačko- hrvatskog sukoba (1993.-1995.) pri obavljanju prisilnih radova na prvoj crti bojišnice ubijeno je i poginulo 17 hrvatskih logoraša, dok je velika većina preživjelih lakše ili teže ranjena, zbog čega i danas osjećaju, riječima neopisive, traume i posljedice boravka u ovom zloglasnom logoru.
Predstavnici bošnjačkih vlasti Mostara, IV. Korpusa tzv. Armije BiH i pripadnika tadašnjeg MUP-a RBiH pretvorili su 1993.godine podrumski dio objekta bivše „IV Osnovne škole“ u logor za Hrvate. (današnja zgrada Općinskog suda u Mostaru, u ulici Maršala Tita).
Logor je, prema iskazima zatočenika, bio poprište teških kršenja Ženevskih konvencija (psihička maltretiranja, mučenja, izgladnjivanja, prisilni radovi, ranjavanja… i ubojstava zatočenih Hrvata).
Prvi zatočenici (Hrvati-civili i pripadnici HVO-a iz prigradskih naselja) dovedeni su i zatočeni još i prije 30.6.1993.godine, gdje su zatvarani u zgradu tadašnjeg SDK-a i podrumske prostorije robne kuće „Razvitak“ mučeni, ispitivani i zlostavljani.
Nakon 30.6.1993.godine i napada tzv. Armije RBiH na pripadnike HVO-a u sjevernom dijelu grada i prigradskih naselja u ovaj logor masovno se dovode svi Hrvati s područja Vrapčića i Bijelog polja; civili i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.
Logorski prostor namijenjen zatočenicima sastojao se od dvije podrumske prostorije, od kojih je veća bila površine oko 45 četvornih metara s jednim podrumskim otvorom (80 x 80 cm) koji je ranije služio za ubacivanje ugljena, a manja prostorija bila je površine oko 6 četvornih metara i imala je također podrumski otvor (80 x 80 cm). Obje prostorije bile su povezane zidnim otvorom predviđenim za vrata. Zidovi obiju podrumskih prostorija građeni su od betona. Do ovih prostorija dolazilo se hodnikom i stepenicama s gornjeg nivoa. Po dolasku prvih zatočenika u logor pripadnici IV. korpusa tzv. Armije BiH daskama su prekrili otvore na podrumskim prostorijama tako da je u njima vladao potpuni mrak. U navedenim podrumskim prostorijama bilo je smješteno preko stotinu zatočenih Hrvata različite starosne dobi.
Tek dovedeni zatočenici bili su podvrgnuti brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojnih policajaca IV. korpusa Armije BiH koji su obnašali dužnosti logorskih čuvara, ističu hrvatski logoraši. Muslimanski civili i vojnici, koji u logoru nisu obavljali nikakvu djelatnost, smjeli su po dopuštenju uprave ulaziti u logor kako bi mučili hrvatske zatočenike.
U većini slučajeva, čuvari u logoru tražili su od zatočenika razne informacije (vojna i strateška pitanja, politička i religiozna pripadnost i uvjerenja, koju krvnu grupu posjeduju). Skoro uvijek, ispitivanje je praćeno brutalnošću i ponižavanjem, mučenjem, a u nekoliko slučajeva i ubojstvom, navode preživjeli logoraši.
Upravitelji logora su, kažu, i sami bili nazočni mučenjima, a posebno su se po brutalnosti isticali zapovjednici stražarskih smjena. Od prvog dana zatočeništva svaki je zatočenik odvođen na “teren”, na prisilni rad koji bi trajao od jednog do dvadesetak dana. Prisilni rad obavljan je uglavnom na prvoj crti bojišnice (Donja Mahala, Bulevar, Šantićeva ulica, Bišće Polje, Bijelo Polje, Lakševine, Blagaj…) a sastojao se od teških fizičkih poslova za potrebe muslimanske vojske (kopanje rovova, utvrđivanja bunkera, nošenje i postavljanje eksploziva, kopanje grobova, raščišćavanje objekata i ulica, istovar humanitarne pomoći…). Povratkom u logor ili u privremeni smještaj na terenu, zatočenici su bili izloženi brutalnom fizičkom maltretiranju i samovolji logorskih čuvara i pripadnika IV. korpusa Armije BiH.
Zatočenicima je hrana dijeljena dva puta dnevno ujutro i navečer. Bila je jednolična i nedostatna, sastojala se od male količine prokuhane riže bez soli i ulja, i komadića kruha.
Pri obavljanju prisilnog rada zatočenik bi umjesto riže dobivao jednu manju konzervu dnevno. Tijekom boravka u logoru zatočenici su smršavjeli u prosjeku za oko 30 kg – neki od njih su izgubili čak do 50 kg težine. Kod nekih zatočenika se uslijed izgladnjelosti pojavio strah od moguće pojave Ijudožderstva. Kada su razmijenjeni, 19. ožujka 1994. preživjeli zatočenici ovog muslimanskog logora izgledali su kao živi kosturi.
Higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su katastrofalni, ispod svakog civilizacijskog nivoa. Ležali su na podmetačima od spužve ili na drvenim paletama koje su bile položene na betonski pod prostorije, uslijed oborina (kiša, snijeg) i nedostatka krova na zgradi, veće količine vode su ulazile i poplavljivale podrumske prostorije, voda koju su zatočenici dobivali za piće, bila je prljava i mutna, dopremana izravno iz rijeke Neretve, zatočenicima je bilo dozvoljeno obavljanje fizioloških potreba samo dva puta dnevno (ujutro i navečer) dok su tijekom dana svoje fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi koja je bila smještena u većoj podrumskoj prostoriji i iz koje se širio nepodnošljiv smrad, zatočenicima nije dozvoljeno umivanje niti kupanje, pa je bilo zatočenika koji su se prvi puta oprali tek nakon 6 mjeseci boravka u logoru, veći broj zatočenika je tijekom prisilnog rada obavljao poslove kopanja grobnica, vađenje ostataka leševa i njihovo ponovno ukapanje, a sve to bez zaštitne odjeće i maske. Po učinjenom poslu vraćani su u logor među ostale zatočenike s tim da im čuvari nisu dozvolili ni da operu ruke premda se osjećao užasan smrad od kojeg su neki od zatočenika povraćali.
Zatočenici su, ističu preživjeli hrvatski logoraši, bili vrlo oskudno odjeveni (tanka radna odijela i poderana obuća) iako su bili izloženi i suncu, i kiši, i hladnom vjetru…, a medicinsku pomoć su im pružala dvojica zatočenika (zdravstveni radnici), ali je ta pomoć bila skromna i neadekvatna uslijed nebrige uprave logora i nedostatka medicinskih potrepština. U više navrata logorski čuvari ulazili su u prostoriju i s liste na kojoj su imali podatke o krvnim grupama, prisilno odvodili logoraše na vađenje krvi, tako je bilo zatočenika koji su u posljednjih pet mjeseci zatočeništva “davali” krv i po pet puta.
Predstavnici Međunarodnog Crvenog križa (ICRC) prvi put su obišli logor i izvršili evidenciju zatočenika tek 8. rujna 1993. U razgovoru sa zatočenicima bili su obaviješteni o stanju zatočenika kao i o svim zločinima nad zatočenicima, ali se ukupno stanje nije promijenilo, što su predstavnici ICRC-a opravdavali nemogućnošću dijaloga i odbijanjem uprave logora da dozvoli ikakve promjene.
Opće stanje zatočenika u ovom logoru, masovna ponižavanja i degradacije govore o brutalnosti bošnjačke politike i odgovornih vlasti prema hrvatskim zatočenicima. Obzirom na okrutnost psihofizičkog maltretiranja koje su muslimanski vojnici – pripadnici IV. korpusa Armije BiH sustavno provodili nad zatvorenicima, nije teško pretpostaviti da je zeleno svjetlo za takav tretman Hrvata dala tadašnja aktualna politika. Neprekidni “neuspjesi” sprječavanja ovih zločina, kao i nevjerodostojni pokušaji da se “krivično gone i kazne” počinitelji jasno upućuju na postojanje “politike propusta”. Iz svega izrečenog logično je zaključiti da postoji velika odgovornost muslimanskog političkog i vojnog zapovjedništva. Vrsta, obim i trajanje propusta opisanih u brojnim iskazima svjedoka uvelike upućuju na direktnu odgovornost zapovjedništva, međutim do danas nema optužnice za zapovjednu odgovornost.
U razdoblju od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine logorom su upravljala četiri upravitelja i to kako slijedi: Mirsad Ćupina zvani Ziza od 30. lipnja 1993. do 15. listopada 1993., Mirsad Handžar od 15. listopada 1993. do 3. prosinca 1993., Mirsad Vražalica od 3. prosinca 1993. do siječnja 1994. i Hasan Memić od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994.
Haški sud je, sukladno “Pravilima rimskog puta” predmet ratnog zločina i ubijanja hrvatskih logoraša u muslimanskom logoru 4. Osnovne škole u Mostaru prepustio Županijskom sudu u Mostaru.
Najveće poniženje hrvatskih logoraša i njihovih obitelji je presuda Županijskog suda u Mostaru iz 2007. godine kojom je od svih ukazanih samo osam pripadnika tzv. „Armije RBiH“ osuđeno na sramotne zatvorske kazne: Mirsad Ćupina (upravitelj ratnog logora) – 4 godine, Predrag Ajkić i Zijad Režović – 3 godine, Mili Ćišić- 2.5 godine, Ibrahim Oručević- 1.5 godinu, Nezir Pribišić, Husnija Oručević i Hilmo Toporan – 1 godinu i Slobodan Marić zvani Slobo 1,5 godinu.
Optuženici za najteže ratne zločine i teške povrede treće Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, Mirsad Handžar, Edin Tanovići danas su u bijegu, dok za preostale nisu ni podignute optužnice. mjesto traženja i kažnjavanja odgovornih, bh. pravosuđe već godinama pokušava nametnuti tezu kako tzv. Armije BiH nije imala logore nego su Hrvati i Srbi bili smješteni u sabirne centre. Slijedom toga, dolazi se do zaključka kako su Hrvati i Srbi u tim "sabirnim centrim" sami sebe premlaćivali, silovali i ubijali. Prava istina je da je tzv. Armija BiH organizirala stotine logora na području Hercegovine, da su u njima zatočeni svi oni koji nisu bili Bošnjaci i da su ti ljudi prolazili najgore torture, a dio njih je i ubijen. Svaka druga tvrdnja je laž koju bošnjačka politička elita pokušava nametnuti u suradnji s pojedincima iz domaćeg pravosuđa.

Post je objavljen 20.03.2021. u 12:59 sati.