Bošnjaci-Muslimani su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Tzv. ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.Smatram da je Izetbegović glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio. Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.
Post je objavljen 11.01.2021. u 23:57 sati.