Potok42

ponedjeljak, 01.09.2025.

Ispovijest psa lutalice

Nebo se spušta niz krovove,
ulice šaptom pričaju tuđe priče,
a ja lutam između sjena i mirisa
koje nitko ne pamti.

Prilazi mi dobar čovjek,
s osmijehom i rukama pune hrane,
oči mu sjaje od dobre namjere.
U njegovim koracima tražim zamku,
u njegovoj nježnosti vidim ogradu.

Ne skidaj s mene ovu prašinu,
moj je to oklop.
Ne peri mi krzno, u njemu spavam,
u njemu lovim snove.
Nisi moj spasitelj.
Moj svijet je ožiljak i miris trule kore,
zvuk šapa na asfaltu što nikom ne pripada.

Gladan sam, ali glad je moja pjesma,
ona me drži budnim,
ona mi kaže da sam živ.
Tvoj tanjur je kavez,
tvoja ljubav - povodac od baršuna.

Nisam nezahvalan, ali
ne želim tvoje oči da me mjere,
niti tvoje ruke da me kroje
po slici domaće zvijeri.
Nisam tvoj prijatelj,
nisam tvoj poduhvat.
Ja sam hodajuće prisjećanje,
trag što nestaje iza ugla.

Pusti me da budem lutalica,
da umrem pod zvijezdama,
a ne pod tvojim krovom.
Da se zahvalim tišinom,
a ne tvojim riječima.
Neka mi kosti pronađe pusta zemlja,
neka me ne spašavaju tvoje sterilne ruke.

Sloboda, makar škrta i krvava,
vrijednija je od tvoje blagosti.