Potok42

četvrtak, 10.04.2025.

patnja se povećava

zamjenili su svoja mjesta užitak i patnja,
neizbježno, kao znak nesavršenstva i prolaznosti.
patnja nas je obuzela poput srednovjekovne zaraze,
slično sili užitka u periklovom dobu naše historije.
sve to dobro znaš, isto kao i ja, moja draga.
postali smo slomljeni, izgubljeni, ranjivi.
patnja je trag ljubavi, njena preobrazba.
mi još uvijek marimo za iščezlim, jer nam treba,
a to patnju samo pojačava. boli to dušo.

tvoja pisma, vlakovi koji su redovito kasnili,
telefonske govornice ložene na metalni novac,
tvoje neumorne ruke, smijeh koji bi odjednom
postajao plač, nadiranje straha i ljubomore u potop,
radost koju smo nalazili kao ispirači zlata u sporoj rijeci,
životna groznica, zaklinjanja, šutnje, opraštanja...
sve je to nestalo, a potrebno nam je. posegnuli bi
za prohujalim, ali, onoga što imasmo više nema.