Potok42

srijeda, 11.12.2024.

u lokalu na autobusnom

u lokalu koji se održao na životu,
unutar oklevetanog i napuštenog
bivšeg autobusnog kolodvora,
jer se prekoputa izgradio novi,
nefunkcionalni, novatorski fejk,
poslužila nas je oniža konobarica,
mlada i ništa više, rekao bi Bukowski.
na rubu ugostiteljskog kruga grada,
smještenog na periferiji provincije,
opušteno ćaskamo, i zato što je sve
osjetno jeftinije i pristupačnije.
i piće i ozračje i trgovanje iznenađenjima.

namjenski smo razmijenjivali pitanja i savjete
o zračnom prijevozu, o taksijima,
aerodromima, duty free shopovima,
čekiranju, prtljazi, stjuardesama...
tek povremeno bi se u našu usmjerenu i
bistru spiku izlilo sipino crnilo od poznanika i smrti.

sjedili smo, daleko od mračnog i krvavog rata
u ukrajini, pristranih analitičara plaćenika
u službi laži i lojalnosti medijima koji
su se srozali do uloge oštrozubih pasa rata;
daleko smo od sirije koju izrael razara
zbog svoje sigurnosti. a kada to isto rade
rusi u ukrajini, oni su agresori. Ne postoji
jedinstvena dužina metra u povijesti i politici.

iz zvučnika dolaze i polaze autobusi.
podsjetili su nas na sretne dane
iz doba dnevnika velikog perice.
oživljavanje uspomena zna biti bolno.
I kao da smo poželjeli trpljenje, pa smo
napokon počeli nabrajati bolesti koje su
probile obrambene linije naših tijela.

polagano smo pijuckali cugu u kojoj smo
otopili ljekoviti prezir prema pokornim građanima,
i iscijeljujući podsmijeh spram podobnih.
ponadali smo se da nas bol neće često posjećivati,
suprotno od dosadnih, neizbježnih inkasatora.
nismo spominjali (ovaj put) ljubav i smijeh,
a smijali smo se nekada kao ludi. i voljeli.