Potok42

ponedjeljak, 14.03.2022.

što bih igoru mandiću skuhao za večeru

svijet je popis obilježenih mjesta koja se gađaju.
prostori su nevini, a ubijaju koristoljubivi sadisti.
tako je natovo bombardiranje beograda 1999
protumačio igor mandić na ribljoj večeri u unu
poslije predavanja koje je održao
za nas – publiku koja bi voljela da se ratovi
vode riječima kao u njegovoj knjizi za našu stvar.
sjedilo je odabrano društvo s tom krležinom
koprivom koja sama i neukrotivo raste i
slušalo o kaporu, slavku ćuruviji i o tome
kako još uvijek kuca na olimpiji (ili olivettici).
i već je bilo doba da se raziđemo nakon što je
popio litru čaja i litru mineralne, ali on je
zapalio tamnu cigaru. tada mi se učinilo da
puši coronu grande (152 mm) a danas bih rekao
da se dimila i mirisala neka panetela (114 mm).
e da je barem zapalio double coronu (200 mm)
da je razgovor još potrajao i da se razgovaralo o hrani
upitao bih maestra od kužine je li istina da
samo za sebe kuha svinjske nogice s korijanderom
i jesu li pravila kuhanja riže stroga kao
pitagorin poučak. otada maštam da Igora pozovem
da promovira svoju novu knjigu i da mu skuham
svinjske nogice, fileke i pileći tingulet. u pravu je
herder kad kaže da u nama postoji fitilj koji traži iskru.

_______________________________

U povodu smrti Igora Mandića ponovo objavljujem pjesmu, ovaj put kao tužno sjećanje na svog uzora.