Potok42

četvrtak, 30.04.2020.

sluge na pikniku s gospodarima

praćakamo se izvučeni društvenim mrežama
na površinu svrhe povezivanja. ulovljeni smo lovci.
prosljeđujemo jedni drugima video o našem gradu.
netko je kroz vjetrobran vozila snimao kretanje ulicama.
promiču zgrade, prozori, zebre, rijeka, most,
prometni znakovi, stabla, pješačke staze, krovovi,
u nizu koji znamo napamet; svi prepoznajemo odnose
volumena i čuvene prostore, očekujući nadolazeće, i uzdišemo.
međusobno si zahvaljujemo na upućenom poklonu, a neki pišu
kako su se rasplakali; svi ponavljamo to je naš grad, tu sam prolazio,
o kako ga volim. prikladna glazba prati vijuganje auta.


pretjerana osjećanja koja su obuzela rastući čopor internetskih
prijatelja, podmazuju, kao ulje ležajeve rezača drva,
unutarnje sklopove otpuštanja grijeha koje je naš grad
učinio nama. spremni smo mu zaboraviti neimaštinu, nesigurnost,
loše uspomene, odvratan okus manjinskog straha, neuspjehe.
gleda se snimak ulica i nastrano raduje prokurstovoj postelji
iz koje su mnogi ustali osakaćeni. ganuti smo kao sluge
pozvane na zajednički piknik s gospodarima svog
kretanja kao da smo u epizodi serije zvonili ste, milorde.