ODA OKLAJSKOJ ŽUTINI
Pod baldekinom svjetlosti što blista
mušica roj, tek vidljivih letača.
Što kraći život to je težnja jača
sudbi se otet što svima je ista.
Palo je grožđe pod rukom berača,
odvojili su ono stolno, fino,
a veći dio smastili u vino
da polet daje izvedbi pjevača.
Jabuke, kruške i sve voće ino
mirisno, zrelo, u krilo se truni,
u naručje, ko čedo materino.
Zlaćanih dunja ormari su puni
što grijat će nas skrivenom toplinom
dok nazdravljali budemo žutinom.
ŠTRUCA KRUVA
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva štrucu kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva.
JESEN U MOJOJ KUHINJI
Miriše jesen, zru oskoruše,
još jedno prošlo je ljeto,
šarene perle na tlo se ruše,
polako sakupljam sve to
voće što stalno s grana se truni,
pekmeze kuham, kompote,
mirisa, boja kredenci puni
čuvaju sve te ljepote.
Kad zima dođe kuhinja moja
čuvat će sve te slasti,
doma, za stolom jesenjih boja
naša će ljubav rasti.
Ovo je moj prilog obilježavanju svjetskog Dana hrane.
Pjevam odu oklajskoj žutini jer i vino spada u hranu, normalno u razumnim količinama.
Kruh je uvijek bio pojam hrane i simbol opstanka,
a poznato je da ljubav prolazi kroz želudac.
Normalno, mi koji imamo kruha trebamo biti zahvalni za to, a svojom umjerenošću i spremnošću da pomognemo onima koji nisu u tom pogledu sretni iskazati svoju ljudskost.
