SVETO TRODNEVLJE
VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISSERIM
I. Sudjenje
Da. Kriv sam. – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja ne će ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj radah vjeri.
Na tr’jem, pred narod, ne vodi me. – Sam,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.
II. Križ
Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna put mi ova
Na drvu, što je od mojih gr’jehova
Građeno! Za se hoću jad najveći!
Ja nisam On. – Bol i vapaj duše moje
Dat može samo mulj s plitčine svoje.
III. Prvi put pod križem
Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu.- Ja slab sam čovjek, koji
Prteći breme sviju zala svojih
Ne vidi kraja bolnog puta svog.
Padam. – A ne znam, hoću l’ se i dići;
Pa na vrh il u dô još dublji stići.
IV. Majka
O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć muku i krv rana mojih
Al duša tvoja neka se ne boji
Ma kakav bio, ja sad znam svoj put:
Ko zv’jezde dv’je, kroz tamu ove noći
Vode me tvoje rasplakane oči.
V. Šimun Cirenac
Šimune, krst moj trh je za te lak.
On može tebi samo put da reže.
Ti ne znaš bol, što do dna duše seže,
Pa noge lomi, rada stud i mrak.
Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, ne ce trud mi tvoj sad dati.
VI. Veronika
O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela
Pređu, što na njoj gad je ostô moj?
»Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije.”
VII. Drugi put pod križem
Pus’te nek ležim, gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. Malo ljudima ja dah.
Ni ljubit znah ni trpjet kao Bog.
Prod’te ko vojska preko t’jela mog!
VIII. Žene
O vi, što, dobre, nikoste ko cvjeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite! – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,
Kad ćete jednom lice gledat moje
U vedrim očima male djece svoje.
IX. Treći put pod križem
Poduprite me! – Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! Bol će t’jelo dići.
I žeđa moja k vrućima će stići,
Što duši daju svih blaženstva srh.
Kad tu, već stigoh, oh, moram i jâ
Da ispijem svoj pehar… sve do dna
X. Raspinjanje
Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv’je suhe grane.
Bat bije; ekser prodire. Al rane
Ne osjeća ni put, ni kost, ni žila.
I bolovi me izdaše već svi.
– Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!
XI. Napitak
Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta
Dah. Na dnu grla ko da trn me bode.
Žuč neku gutam. – Oh, to moj je med.
Al stvoren sav u ocat i u jed.
XII. Smrt
Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani ekser kao vatra pali.
U t’jelu led; a strah i bol u duši.
O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.
XIII. Skidanje s križa
Za t’jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr’ješe.
Sve zlo, što u me usadeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane, pada.
Niz drvo klizim. – Al ja ne znam reći,
Da l’mi je u grob il u zipku leći.
XIV. U grobu
Hriste, sad znam, što bješe tvoja žrtva.
dah tvoj je prošo i vrh ljudskih raka.
Ističe Sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.
Preda mnom nešto lebdi, nešto s’jeva.
Gore, na grobu, Andel sjedi. – Pjeva.
(Vladimir Nazor)
Kao predmet razmatranja za ova tri dana tišine i sabranosti donosim PUT KRIŽA velikog pjesnika Vladimira Nazora, koji se u turbulentnim vremenima našao u procjepu dvaju totalitarizama.
Bio je uključen u politiku koja je kapitalizirala njegov ugled u narodu, i jedini je funkcionar koji nije bio član tada jedine Partije, tj. nikad se javno nije odrekao vjere. Sve je to mogao jer je vlastima bio potreban, što mi, obični smrtnici nismo.
Gospodin koji poznaje srce čovječje neka bude svima jedini sudac!
