SVETO TRODNEVLJE

VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISSERIM

I. Sudjenje

Da. Kriv sam. – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja ne će ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj radah vjeri.

Na tr’jem, pred narod, ne vodi me. – Sam,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.

II. Križ

Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna put mi ova
Na drvu, što je od mojih gr’jehova
Građeno! Za se hoću jad najveći!

Ja nisam On. – Bol i vapaj duše moje
Dat može samo mulj s plitčine svoje.

III. Prvi put pod križem
Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu.- Ja slab sam čovjek, koji
Prteći breme sviju zala svojih
Ne vidi kraja bolnog puta svog.

Padam. – A ne znam, hoću l’ se i dići;
Pa na vrh il u dô još dublji stići.

IV. Majka

O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć muku i krv rana mojih
Al duša tvoja neka se ne boji
Ma kakav bio, ja sad znam svoj put:

Ko zv’jezde dv’je, kroz tamu ove noći
Vode me tvoje rasplakane oči.

V. Šimun Cirenac

Šimune, krst moj trh je za te lak.
On može tebi samo put da reže.
Ti ne znaš bol, što do dna duše seže,
Pa noge lomi, rada stud i mrak.

Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, ne ce trud mi tvoj sad dati.

VI. Veronika

O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela
Pređu, što na njoj gad je ostô moj?

»Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije.”

VII. Drugi put pod križem

Pus’te nek ležim, gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. Malo ljudima ja dah.

Ni ljubit znah ni trpjet kao Bog.
Prod’te ko vojska preko t’jela mog!

VIII. Žene

O vi, što, dobre, nikoste ko cvjeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite! – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,

Kad ćete jednom lice gledat moje
U vedrim očima male djece svoje.

IX. Treći put pod križem

Poduprite me! – Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! Bol će t’jelo dići.
I žeđa moja k vrućima će stići,
Što duši daju svih blaženstva srh.

Kad tu, već stigoh, oh, moram i jâ
Da ispijem svoj pehar… sve do dna

X. Raspinjanje

Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv’je suhe grane.
Bat bije; ekser prodire. Al rane
Ne osjeća ni put, ni kost, ni žila.

I bolovi me izdaše već svi.
– Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!

XI. Napitak

Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta
Dah. Na dnu grla ko da trn me bode.

Žuč neku gutam. – Oh, to moj je med.
Al stvoren sav u ocat i u jed.

XII. Smrt

Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani ekser kao vatra pali.
U t’jelu led; a strah i bol u duši.

O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.

XIII. Skidanje s križa
Za t’jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr’ješe.
Sve zlo, što u me usadeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane, pada.

Niz drvo klizim. – Al ja ne znam reći,
Da l’mi je u grob il u zipku leći.

XIV. U grobu

Hriste, sad znam, što bješe tvoja žrtva.
dah tvoj je prošo i vrh ljudskih raka.
Ističe Sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.

Preda mnom nešto lebdi, nešto s’jeva.
Gore, na grobu, Andel sjedi. – Pjeva.

(Vladimir Nazor)

Kao predmet razmatranja za ova tri dana tišine i sabranosti donosim PUT KRIŽA velikog pjesnika Vladimira Nazora, koji se u turbulentnim vremenima našao u procjepu dvaju totalitarizama.
Bio je uključen u politiku koja je kapitalizirala njegov ugled u narodu, i jedini je funkcionar koji nije bio član tada jedine Partije, tj. nikad se javno nije odrekao vjere. Sve je to mogao jer je vlastima bio potreban, što mi, obični smrtnici nismo.
Gospodin koji poznaje srce čovječje neka bude svima jedini sudac!

09.04.2020. u 07:12 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (8)
Ožujak 2020 (8)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (5)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (6)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić