Iđe sveti Nikola...
Danas je blagdan sveca kojemu se vesele djeca, a časte ga posebno pomorci i putnici.
U bliskoj rodbini nemam puno Nikola (jedan pranećak) ali se rado sjećam pok. barba Nikole.
On i teta Luce su za mene, kao dijete, bili rezrvni sv. Nikola i sv. Luce, jer su imenovani sveci ponekad, onih siromašnih godina, kod njih "ostavljali" za nas suhe smokve i bajame.
Barba Nikola je od mladosti imao bolesnu kralježnicu, a nesretnim slučajem je izgubio vid na jednom oku ( koje je naizgled bilo normalno), godinama je sam sebi previjao ranu iznad gležnja, ali ga nikad nije napuštalo dobro raspoloženje i sklonost šalama.
Kao djevojčica sam voljela s njim razgovarat i on mi je znao ozbiljno tumačiti vjerske istine, što je činio s velikim uvjerenjem.
Kad je bio nasmrt bolestan javila sam mu se na Veliki Petak prije odlaska u crkvu, a on mi je rekao:"Lipo mi je bio don Srećko, ispovidio sam se i pričestio, sad sam miran!"
Umro je na Veliku Subotu.
Tako sam svjedočila svetom čekanju neminovnog, slično kao pri smrti vlastitog oca, samo što nisam bila nazočna u barba Nikolinim zadnjim trenucima.
Sigurno će se netko zgrozit nad ovom mojim sjećanjima, ali iskustva iz vlastite obitelji su me naučila da sad, kad mi nije dalek presudni čas, ne osjećam strah ni grozu pred neminovnim. Doduše, nisam još u stanju skore slutnje, ali primjeri moga oca i strica mi daju nadu da neću očajavati kad dođe vrijeme.
Želim svim Nikolama, Nikolinama i po imenu sličnima
SRETAN IMENDAN!