BUĐENJE
Iz okova leda prirodu Sunce budi,
kroz sanjive oči gledam ogoljele grane.
Dan tiho sprema velove ko dah tanane,
pupoljke nježne na dlanu plavetnom nudi.
Vrhovi gora još se od snijega bijele
i jutra posuta srebrom svjetleće slane,
al ipak slutim života sokove rane,
iz pupoljaka na sunce izbiti žele.
Proljetna slutnja i srce polako grije.
Veselje budi poradi ponekog cvijeta
mirisnog, što se u tihom zakutku krije.
Ljubica to je skrovita što nam procvjeta.
Sjećanje kad iz prošlosti davne proklije
u sebi ćutim nevinu dušu djeteta.
