Nevina dječica
Sutra se spominjemo nevinih žrtava koje je kralj Herod dao pobiti nebi li među njima bio i Isus.
I danas mnoga djeca stradavaju kao žrtve gladi i drugih nepravdi, a u nekim dijelovima svijeta pogibaju mali vojnici, koji nisu svjesni za što ginu i protiv čega se bore.
Zadivljujuća je briga oko novorođenčadi u bogatijem djelu svijeta (u koji spadamo i mi!), pa je smrtnost dojenčadi minimalna, ali se selekcija izvrši ranije, pa se nekima uskraćuje pravo da budu oupće rođeni, što je paradoks suvremene medicine. Radi se o tome da nam je bitno da je ubijanje skriveno od očiju javnosti, a to je pravo licemjerje, jer time samo štedimo naše osjetljive oči a ne živote, koje pokušavamo imenovati dijelom tijela žene.
Ovo je godina milosrđa, a i bez toga, nikoga ne želim osuđivati, javno mišljenje određeno komoditetom urezalo se u psihu mnogih pa je uništavanje potomka "na neviđeno" samo izvršenje prava na raspolaganje "vlastitim tijelom".To mi sliči na ono kad malo dijete pokrije lice pa misli da ga nitko ne vidi...
Znam da ovo nije "politički korektan" govor, ali radi se o bićima koja ne mogu odlučivati za sebe.
Danas je prošlo 63 godine od kad je pokopan moj mali brat, novorođenče koje je napunilo samo 15 dana, pa budući da ni tada nije bilo poštivanje života na visini moju su mater tješili da nas još dosta ima, našto je ona još više plakala. Moji roditelji nisu mogli zamislit da bi svjesno uništili začeti život i na tome sam im zahvalna.
I opet navodim priču koju je napisao STJEPAN LICE kao primjer stradavanja bića koja n ikome ništa nisu skrivila:
ALMEDINA
Na početku ramazanskog posta, u Sarajevu je, u svojemu stanu, izravno granatom pogođena, poginula Almedina, malena djevojčica kojoj, da bi pokazala koliko joj je godina, nisu bili potrebni ni svi prsti jedne ruke. Pokopana je na jednom od sarajevskih groblja, na kojima mnogobrojni svježi grobni humci, bezazleni i zbunjeni, priliježu jedni uz druge. Ime joj na grobnom znaku nije ispravno ispisano. Jednostavno, ponestala su neka od potrebnih slova. Ni godina u kojoj je poginula nije ispravno ispisana. Broj tri je potrošen. Nadomjestili su ga brojem dva. Bit će – privremeno.
Slušam tu vijest, vijest koja razdire biće, vijest izdvojenu iz niza srodnih. Kolike stotine, kolike tisuće djece na kolike okrutne načine stradavaju, i ovih dana, širom svijeta – i onog u kojem ljudi oskudijevaju i u najosnovnijem, i onog u kojem se ratuje kako bi ljudskost u što više ljudi bila poražena, i onog u kojem se obiluje nebrojenim ispraznostima, naizgled bezazlenim, a u biti podmuklim nadomjescima smisla...Koliko nevine, koliko dječje krvi natapa ovaj svijet. Kolikoj djeci ne dopuštaju da se rode, kolikoj djeci ne dopuštaju da žive. Kolikoj ne dopuštamo. Za koliku ne marimo.
Ponekad se pitam kako ovaj svijet još uopće može postojati. Ovaj svijet u kojem je komad zemlje, trenutak moći neusporedivo značajniji od čovjeka, od njegova života. Ovaj svijet u kojem je prošlost uvjerljivija, poticajnija od nade budućnosti. Ovaj svijet u kojem je sadašnjost zatrpana samodostatnošću, ohološću, površnošću i grubošću, u kojem bol tek sama sebi uspijeva svjedočiti. Ovaj svijet koji se raduje mraku samo da bi imao čime opravdati ravnodušnost svojih očiju.
Almedina, za veliku će povijest tvoje ime biti odveć maleno da bi ga spominjala. No – ne želim te time tješiti – velika će povijest će za mene uvijek biti beznačajna u odnosu na povijest tvojega života, na povijest života ma kojeg djeteta kojemu ljudi nisu dopustili da odraste, da bude čovjek – i umjesto njih.
Almedina, u dubini srca već te volim. A tek ćemo se upoznati.
(1993.)
Budući da se kod nas blagdan 28. prosinca zove Sv. Mladenci, svim Mladenima i Mladenkama želim
SRETAN IMENDAN!
