21.11.2006., utorak
Djevojka koja čita neba
Poznam djevojku koja čita neba kao da su novele, može razumjeti taj filigran sjaja, dlanovi joj okrenuti prema gore dok rastjeruje tragove mlažnjaka. Oni su, kaže, dio velike zavjere i uništavaju pranu koja pada s neba. Kako bi Isus nahranio mnoštvo da su nad njim letjeli mlažnjaci? Zna tjednima sjediti na krovu i skretati asteroide sa njihova puta, da ne udare u Zemlju, i kaže da će me jednoga dana naučiti raspoznavati nebeska tijela. Postoje razna neba i na njima razna nebeska tijela. Postoje tijela zemaljska i tijela nebeska, i da nam valja uskrsnuti ne tijelom, nego dok je tijela. No ja ne znam od kuda bi počeo s uskrsnućem pa vodim svoje tijelo doma da pristavi čaj. Dok voda ključa, mašem joj kroz prozor. Ona ne voli otvorene prozore i ljude na njima. Za nju, prozori su monografije koje zrcale fragmente neba. Predvečer, znam da se visoko uzdignula u duhu i ne želim je ometati mahanjem. Ponekad me uhvati strah da ću jednoga dana, na mjestu njene kuće, pronaći njene odbačene cipele… i znat ću da je otišla raspršiti se u ionosferi, ostaviti svoj trag među sjajnom kaligrafijom oblaka.
|
16.11.2006., četvrtak
Ti ne znaš što bi s planinama
Ja sam lud što ti ne možeš voljeti planine. Ali tebe je na ovaj svijet donijelo more. Izašla si iz njegove pjene i ja to znam. Neka tijela se čine savršeno stranim. Kao svaki strani jezik kada se prekasno počne učiti pa nikad ne sjedne. Baš nikad. Ti ponekad priznaješ da su planine fascinantne i da u njihovim njedrima stoluje zmaj, no vračaš se svojemu moru, tamnim dubinama i jatima gladnih riba. Ispod tvoje valovite površine, sve vrvi od života. Divim se njegovom dostojanstvu. Kao starija je žena što nosi svoj koraljni nakit, s onom dozom distance, ima to neko držanje. Za razliku od mora, nema ništa tajanstvenog s planinama. Kada vikneš prema njima, moje ime neko vrijeme tamo odjekuje, no onda nastupa tišina. Ti znaš da postoji naša davna plaža podno planina. Njima zakrivena, tajna, i skrivena od oka, nalik je na ženska bedra posuta muškarčevim sjemenom. Sva nijema od nagosti ona vape za pokrivačem diskrecije. Na te bijele kamene oblutke more izbacuje školjke. U njima katkad poslušam tvoje udaljene jecaje.
|
15.11.2006., srijeda
Kovači i alkemičari
Pred samu večer, zauzeli su tenkovima položaje iznad rijeke. Na svoje lice, nanosila je debele namaze noći. Komarci su ubadali. Oblaci plovili nebom. Rijeka je tekla. Skinuo je hlače da isprazni crijeva. U njenom odrazu, zasjala su dva mjeseca. Bilo je puno kemije u njegovoj krvi, previše mjesečine i taloga rijeke među njegovim očima; utrnuli su zvuk tišine kojim šuškaju zlatni listići žlijezde pinealis, nalik na malu šišarku, mjedeni udarač na vratima percepcije. Ipak, stao je pred vrata i kucao. I vidio je, tamo na zapuštenom neolitičkom lokalitetu, vidio je jelena. Ženu zastrta lica. Hromog kovača nogu zatrovanih arsenom iz legure bakra. Figuru ptice. To nije golubica, to jarebica hini da hramlje pa odvlači opasnost od ptića skrivenih u dubokoj travi. Drugog dana skupio je hrabrost i odlučio pobjeći. Što dalje od ove rijeke i ovog grada. Nije daleko stigao. Puščano zrno raznijelo mu je koljeno, rasprsnuta bakrena košuljica zatrovala krv. Pokrpali su ga, zaliječili i razmijenili. Nakon dugo vremena, hramao je amalgamskom patinom pločnika svoga grada. Te večeri, upalio je u sebi peć, osjetio težinu čekića u svojoj ruci… i spustio prvi, dobro odmjereni udarac.
|
14.11.2006., utorak
Pow-wow pri kraju svijeta
Kada sam bio u Americi nisam vidio Indijance. Vozili smo kroz Texas, dolje na jug, prema Galvestoneu. Nakon Houstona, skrenuli smo s glavne ceste i promatrali mjesec. Tamo gore, nekad je hodao čovjek i ostavio svoje tragove. Isti taj čovjek sad ovdje, jede chessburgere i pije Coke. Mjesec nije od sira, niti je srebrni novčić na plavom baršunu. Ovdje dolje ne mogu niti svijećom pronaći indijanca. Indijanci su dobri. Oni znaju. O čovjeku, mjesecu i nitima koje se rasprostiru između njih. Prošle su godine, a ja još uvijek očajnički tražim svog Indijanca. Nisam ga pronašao niti sinoć u supermarketu. Na odjelu igračaka tek figurice njemačkih padobranaca. Nijemci su izmisli rakete, Amerikanci ih poslali na mjesec. No što oni znaju o njemu? Ako u ovaj jesenji dan zapalim vatru, tko će mi prije izlaska mjeseca ispričati tri priče? Jedna priča poučila bi me o ispravnoj molitvi. Druga priča natjerala da se smijem satima. Treća bi mi dala razlog za ples. Ne preostaje mi drugo nego da u srcu sazovem pow-wow. Moje srce znade dobro bubnjati. I evo me gdje plešem s Indijancima pri kraju svijeta.
|
13.11.2006., ponedjeljak
Žena pored prozora
U nedjeljno popodne je žena koju volim odagnala zle duhove. Njena nagost učinila je da demoni odu. Kao da ih nikada nije niti bilo. Ali vratit će se oni. S tisućama ruku koje prelaze sve zaštitne linije kredom, u staromodnim telefonskim razmjenama živaca. Dvanaesti je dan mjeseca studenog. Golubovi se rastežu nebom i kao da ne žele dohvatiti horizont. Što sve nisam bio? Ratnik, inženjer na bušotinama, prorok, pisac. Ovoga studenog sam prosjak, TV propovjednik što sakuplja vreće love i felacije zapostavljenih gospođa. Uistinu, najveći fanatici su oni koji u sebi nose najviše sumnje. Oni su pakt između vidljivog i nevidljivog svijeta. U njima se svjetlo pomalja iz tame, plamen im privlači sjene, one lete i pridružuju se plamenu što se uzdiže i zacrnjuje dan proždirući i horizont i jata golubova. To Božansko poseže za ljudskim, impregnira ga iznutra širokim potezima svoga kista... no onda se, ipak, povlači. Dvanaesti je studeni. Nebo je prekriveno oblacima, a sunce se probija kroz njih. Ona stoji gola pored prozora i razmiče zavjese. Tamni šišmiš napustio je moje lice i sad reže poput škara rujno jesenje nebo.
|
09.11.2006., četvrtak
Elegija za Đurđicu Barlović
Jebeš snijeg… Njegova ljepota je bešćutna, slabi ono malo svjetla što se probija s ulice. Na radiju vijesti s ratišta. Na radiju stare vijesti. Đurđica Barlović je mrtva. Ta zna kada treba umrijeti. Još u kolovozu. Na radiju Đurđica. Njen glas uspijeva potaknuti od lijenosti nabrekle sjene da se pokrenu i stope u rapsodiju plavičastih izmaglica. Draga gospođo, stvarno nije lijepo ostaviti sve to u amanet plavom dječaku poput mene. Cijeli spisak. Naučiti ispeglati plavu košulju. Naučiti zašutjeti kad sretneš davnu, neprežaljenu ljubav. I još puno, puno toga. Sklapale su mi se oči. Ustao sam, otišao do prozora da pustim unutra zimu. Možda je najbolje tako… Smrznuti se. Umrijeti jednostavno, bijelom smrću. Te godine zima je došla veoma rano. Eno je, uhvaćene na djelu, cvokoće u šalici ohlađena čaja. Ne radi grijanje, pa se brzo uvukla pod poplune, u kosti i srca vlasnica mačaka. Proklete zvjerke već danima krepavaju po dvorištima. Od njih oporije cvile tek tramvaji pri skretanju u Vlašku. Dolje, na ulici, male crne prilike lebde nad zaleđenim pločnicima. Jedna prelazi cestu i skreće prema haustoru. To nije zima. To ide Đurđica… Nosi onu svoju smiješnu lak-frizuru. Preko lica, tako da joj ne možeš vidjeti oči.
|
02.11.2006., četvrtak
Svjetlost sobne lampe, knjiga
Jazz iz zvučnika
Pružaju toplinu i sigurnost.
Susjedi ti pokazuju da se kaslići ipak prazne
I da je moguće poplaćati račune
Pa svi to rade, kažeš, i izlaziš iz stana
Pun nade u izvjesnu budućnost
Uzimaš svoje velike snove pod ruku
I vodiš ih niz stepenište, do haustora.
Nitko ovdje, na stubištu,
Ne pjeva o vjeri i mirno je.
Dolje pronalaziš stolić i ruže,
Zapaljene svijeće za malu Stelu.
Nju je jučer pregazila Hitna
No ona još uvijek sjedi na svojoj stepenici
I dočekuje te, kao mnogo puta do sad
Kad se vraćaš s posla.
Sjedaš kraj nje i pokušavaš sakriti suze
Tvoji snovi su bijeli kao kuhinjska sol
|
|
