Ja sam lud što ti ne možeš voljeti planine. Ali tebe je na ovaj svijet donijelo more. Izašla si iz njegove pjene i ja to znam. Neka tijela se čine savršeno stranim. Kao svaki strani jezik kada se prekasno počne učiti pa nikad ne sjedne. Baš nikad. Ti ponekad priznaješ da su planine fascinantne i da u njihovim njedrima stoluje zmaj, no vračaš se svojemu moru, tamnim dubinama i jatima gladnih riba. Ispod tvoje valovite površine, sve vrvi od života. Divim se njegovom dostojanstvu. Kao starija je žena što nosi svoj koraljni nakit, s onom dozom distance, ima to neko držanje. Za razliku od mora, nema ništa tajanstvenog s planinama. Kada vikneš prema njima, moje ime neko vrijeme tamo odjekuje, no onda nastupa tišina. Ti znaš da postoji naša davna plaža podno planina. Njima zakrivena, tajna, i skrivena od oka, nalik je na ženska bedra posuta muškarčevim sjemenom. Sva nijema od nagosti ona vape za pokrivačem diskrecije. Na te bijele kamene oblutke more izbacuje školjke. U njima katkad poslušam tvoje udaljene jecaje.
Post je objavljen 16.11.2006. u 18:00 sati.