U nedjeljno popodne je žena koju volim odagnala zle duhove. Njena nagost učinila je da demoni odu. Kao da ih nikada nije niti bilo. Ali vratit će se oni. S tisućama ruku koje prelaze sve zaštitne linije kredom, u staromodnim telefonskim razmjenama živaca. Dvanaesti je dan mjeseca studenog. Golubovi se rastežu nebom i kao da ne žele dohvatiti horizont. Što sve nisam bio? Ratnik, inženjer na bušotinama, prorok, pisac. Ovoga studenog sam prosjak, TV propovjednik što sakuplja vreće love i felacije zapostavljenih gospođa. Uistinu, najveći fanatici su oni koji u sebi nose najviše sumnje. Oni su pakt između vidljivog i nevidljivog svijeta. U njima se svjetlo pomalja iz tame, plamen im privlači sjene, one lete i pridružuju se plamenu što se uzdiže i zacrnjuje dan proždirući i horizont i jata golubova. To Božansko poseže za ljudskim, impregnira ga iznutra širokim potezima svoga kista... no onda se, ipak, povlači. Dvanaesti je studeni. Nebo je prekriveno oblacima, a sunce se probija kroz njih. Ona stoji gola pored prozora i razmiče zavjese. Tamni šišmiš napustio je moje lice i sad reže poput škara rujno jesenje nebo.
Post je objavljen 13.11.2006. u 00:07 sati.