Kada sam bio u Americi nisam vidio Indijance. Vozili smo kroz Texas, dolje na jug, prema Galvestoneu. Nakon Houstona, skrenuli smo s glavne ceste i promatrali mjesec. Tamo gore, nekad je hodao čovjek i ostavio svoje tragove. Isti taj čovjek sad ovdje, jede chessburgere i pije Coke. Mjesec nije od sira, niti je srebrni novčić na plavom baršunu. Ovdje dolje ne mogu niti svijećom pronaći indijanca. Indijanci su dobri. Oni znaju. O čovjeku, mjesecu i nitima koje se rasprostiru između njih. Prošle su godine, a ja još uvijek očajnički tražim svog Indijanca. Nisam ga pronašao niti sinoć u supermarketu. Na odjelu igračaka tek figurice njemačkih padobranaca. Nijemci su izmisli rakete, Amerikanci ih poslali na mjesec. No što oni znaju o njemu? Ako u ovaj jesenji dan zapalim vatru, tko će mi prije izlaska mjeseca ispričati tri priče? Jedna priča poučila bi me o ispravnoj molitvi. Druga priča natjerala da se smijem satima. Treća bi mi dala razlog za ples. Ne preostaje mi drugo nego da u srcu sazovem pow-wow. Moje srce znade dobro bubnjati. I evo me gdje plešem s Indijancima pri kraju svijeta.
|
