24.10.2006., utorak
Reci rijeka. Reci krvavo crveno. Reci jutro. Reci
nema kruha. Reci mama i tata. Reci poso zove.
Reci magnetne kartice u firmi otkucavaju. Reci
muzika kroz urede s nečijeg usamljenog radija.
Reci hrana dostavljena baš na vrijeme. Reci put
nošen bosim nogama ljubavnika. Reci oni koji
se moraju skrivati po obroncima planina
makar da bi jedno drugom rekli - zbogom.
|
12.10.2006., četvrtak
NIZ RIJEKU
Zamisli ravnicu. Zamisli rijeku koja njome vijuga. Zamisli grad. Zamisli nas trojcu. I to je sve što trebaš znati.
Danas je zrak očišćen od svega. Oslobođen svega znanja. Danas u zraku nema ničeg osim ništavila. Ono samo prolazi kroz nas, ne pridajući značenja ni nama niti ovom mjestu. Ako netko od nas nikada prije ovdje bio nije, nije niti je sada. U tom plitkom gledalištu postoji samo nevidljiva stvarnost. Taj osjećaj… Kao da se penješ na kralježnicu svijeta, to malo zemlje što premošćuje rijeku i kanal.
Onda jedan od nas kaže: zamisli ženu. Zamisli da je rijeka. Posegni za rijekom kao za njenim bilom, opipaj je, uzmi je na dlanu i izli po ulicama i trgovima svoga grada. Možeš li je zamisliti tamo? Vijuga i izvija svoje bokove, ogleda se u izlozima, zalazi u barove. Može li se zavesti jedna rijeka? Možeš li joj riječi: ta pogledaj me, darove ti nosim.
Mi dolazimo izdaleka. Prilazimo rijeci odnekud s istoka i padamo na travu bez riječi, dahčući u užareni listopad. A vjetar srče naše znojne vratove, komarci nam sišu krv. Ali nismo tu da bi pecali i ispekli bijele ribice tanke kao prsti koncert majstora.
U svome šatorskom krilu mi nosimo nešto. Postavljamo to posvuda i razvlačimo žice. Zamisli raštimanu balalajku, velika je kao nasip i srebrna kao smrt. Ne vadimo osigurače. Razmišljamo o svojim gradovima, rijeci i ženama. Za nama dolazi oficir. Zamisli ga kako gleda u svoj instrument, i kako, šutke paleći cigaretu, poželi zasvirati. A mi i dalje plutamo, puštamo naše misli neka teku svaki svome izvoru. Večer se plaho primiče rijeci. Uz obalu, niz obalu, nebo se ljubi s noći kroz uzdahe vjetra. Onda odnekud, iz zavoja, stiže djevojčica na crvenom biciklu. I svira. Žice pršte u krešendu, svo nebo odjekuje. To svira tišina.
Zamisli oficira kako ustaje, izvlači pištolj i psuje majku. Sabotersku. A kišni oblak pluta tamo negdje daleko na sjeveru. Grmi. Repetiramo puške. Zamisli trzaj gornje usne, treperi poput nožica kakve balerine u Labuđem jezeru. A onda prestaje. Sklapa svoja krila i umire. Zamisli, da jedan od nas kaže, potrčimo… ugrijmo te naše mrtve kosti.
I mi trčimo. Dolje, niz nasip. Tamo gdje je rijeka, gdje su naše žene. Trčimo kroz polja i kukuruze, kao duhovi ljetne žetve, što dalje od mehaničkih svjetala i čelika, progutala ih zauvijek noć. Iza svog ogrtača od bjelokosti, promatra mjesec. Ne smijemo se. Niti plačemo. Ne zaustavljamo se. Kod zavoja, opet odabiremo rijeku.
|
11.10.2006., srijeda
U ZALAZAK SUNCA
Rekoh, okej Bože, neka bude po Tvom. Bit ću usamljen.
A već drugi tjedan – ti!
Sa svojim špangicama, petama, izletima na livade i kilama jagoda.
I već sljedeća pjesma na radiju je ona u kojoj netko dolazi u nečiji život i sređuje sve probleme.
Pri kraju mjeseca, evo me gdje tržim s arapima mirisne esencije i marame od damaskanske svile.
Predamnom izranjaju ulice.
Prolazi.
Začini.
Mačke.
Prosjak odbija moj sitniš…
Na koga ti ja ličim, veli, na kasicu prasicu tvog sina?
Nemam sina. Imam gorku čokoladu s bademima.
O večeri kasnoga ljeta, ona se bezočno topi, uzima mjesto plodovima ljubavi.
Kroz valove vrućine, vidim ga kako spava gol i ranjiv.
U zalazak sunca, moja svakodnevna opsjena spokoja.
|
10.10.2006., utorak
STVARI KOJE SE NIKAD NE MIJENJAJU
Postoje li stvari koje se nikad ne mijenjaju? Susjed Pero kaže da je jedina stvar koja se nikad ne mijenja tramvajska pruga. On je siguran u to. Tramvaji se mijenjaju, zemlje iz kojih dolaze su se promijenile, ljudi u njima i u tramvajima više nisu isti, ali ne i tračnice. Promatrao sam jednu iz svog stana, kaže Pero, i ne krivi se. Ne savija. Ne raste.
Susjed Adnan se ne slaže. Vidio je jednu tračnicu odbačenu na Remizi i kaže da tramvajska pruga bez tramvaja više nije ista. Metal više nije tako sjajan. Nema više onih betonskih kocaka, a i šerafi iz spojeva se pogube.
Svakoga dana u mesnici kraj Kvatrića mesar trančira desetine svinja. Neka baka u Heinzlovoj jede svoju ajnpren juhu. Treba pitati nju dali se štogod ovdje mijenja. Nestaju zvijezde u eksplozijama. Nestalo je i pruge i starog Kvatrića. Ruže u obližnjim dvorištima ovih dana otvaraju se kao da imaju samu vatru u stabljikama. Mačka tete Mišline koja me je poznavala, sahranjena je pod lješnjakovim grmom. Samo možda zvonca nekih tramvaja još uvijek imaju onaj svoj stari, prepoznatljivi zvuk… ali dok tramvaj odlazi, čini mi se da zvuk koji u povratku stigne pod zidine moga uma, svaki put sa sobom donese nešto novo. Svaki put.
|
|
