Rekoh, okej Bože, neka bude po Tvom. Bit ću usamljen.
A već drugi tjedan – ti!
Sa svojim špangicama, petama, izletima na livade i kilama jagoda.
I već sljedeća pjesma na radiju je ona u kojoj netko dolazi u nečiji život i sređuje sve probleme.
Pri kraju mjeseca, evo me gdje tržim s arapima mirisne esencije i marame od damaskanske svile.
Predamnom izranjaju ulice.
Prolazi.
Začini.
Mačke.
Prosjak odbija moj sitniš…
Na koga ti ja ličim, veli, na kasicu prasicu tvog sina?
Nemam sina. Imam gorku čokoladu s bademima.
O večeri kasnoga ljeta, ona se bezočno topi, uzima mjesto plodovima ljubavi.
Kroz valove vrućine, vidim ga kako spava gol i ranjiv.
U zalazak sunca, moja svakodnevna opsjena spokoja.
Post je objavljen 11.10.2006. u 23:59 sati.