Zamisli ravnicu. Zamisli rijeku koja njome vijuga. Zamisli grad. Zamisli nas trojcu. I to je sve što trebaš znati.
Danas je zrak očišćen od svega. Oslobođen svega znanja. Danas u zraku nema ničeg osim ništavila. Ono samo prolazi kroz nas, ne pridajući značenja ni nama niti ovom mjestu. Ako netko od nas nikada prije ovdje bio nije, nije niti je sada. U tom plitkom gledalištu postoji samo nevidljiva stvarnost. Taj osjećaj… Kao da se penješ na kralježnicu svijeta, to malo zemlje što premošćuje rijeku i kanal.
Onda jedan od nas kaže: zamisli ženu. Zamisli da je rijeka. Posegni za rijekom kao za njenim bilom, opipaj je, uzmi je na dlanu i izli po ulicama i trgovima svoga grada. Možeš li je zamisliti tamo? Vijuga i izvija svoje bokove, ogleda se u izlozima, zalazi u barove. Može li se zavesti jedna rijeka? Možeš li joj riječi: ta pogledaj me, darove ti nosim.
Mi dolazimo izdaleka. Prilazimo rijeci odnekud s istoka i padamo na travu bez riječi, dahčući u užareni listopad. A vjetar srče naše znojne vratove, komarci nam sišu krv. Ali nismo tu da bi pecali i ispekli bijele ribice tanke kao prsti koncert majstora.
U svome šatorskom krilu mi nosimo nešto. Postavljamo to posvuda i razvlačimo žice. Zamisli raštimanu balalajku, velika je kao nasip i srebrna kao smrt. Ne vadimo osigurače. Razmišljamo o svojim gradovima, rijeci i ženama. Za nama dolazi oficir. Zamisli ga kako gleda u svoj instrument, i kako, šutke paleći cigaretu, poželi zasvirati. A mi i dalje plutamo, puštamo naše misli neka teku svaki svome izvoru. Večer se plaho primiče rijeci. Uz obalu, niz obalu, nebo se ljubi s noći kroz uzdahe vjetra. Onda odnekud, iz zavoja, stiže djevojčica na crvenom biciklu. I svira. Žice pršte u krešendu, svo nebo odjekuje. To svira tišina.
Zamisli oficira kako ustaje, izvlači pištolj i psuje majku. Sabotersku. A kišni oblak pluta tamo negdje daleko na sjeveru. Grmi. Repetiramo puške. Zamisli trzaj gornje usne, treperi poput nožica kakve balerine u Labuđem jezeru. A onda prestaje. Sklapa svoja krila i umire. Zamisli, da jedan od nas kaže, potrčimo… ugrijmo te naše mrtve kosti.
I mi trčimo. Dolje, niz nasip. Tamo gdje je rijeka, gdje su naše žene. Trčimo kroz polja i kukuruze, kao duhovi ljetne žetve, što dalje od mehaničkih svjetala i čelika, progutala ih zauvijek noć. Iza svog ogrtača od bjelokosti, promatra mjesec. Ne smijemo se. Niti plačemo. Ne zaustavljamo se. Kod zavoja, opet odabiremo rijeku.
Post je objavljen 12.10.2006. u 18:20 sati.